Poznavajući determinizam i njegovu fenomenologiju, ništa nije nemoguće, pa ni to da razum postane besmislen. Upravo je to nekome i namjera, kao stoje nenadmašni teoretičar i praktičar determinizma Vladimir lljie Lenjin, nekoć rekao - "Što gore, to bolje". "Počeo je konačni obračun s ratnim zločincima".
Ako bi čitatelj ovog tjednika možda pomislio da je to novinski citat nekog savezničkog političara nakon Drugog svjetskog rata, grdno bi se prevario. Točno pedeset i pet godina kasnije takav naslov osvanuo je u "Globusu" 15. rujna 2000. godine, to je bio "startni pucanj" za početak usklađene medijsko-haške i račanovsko-mesićevske hajke na branitelje i Domovinski rat. Usporedno s tom hajkom, kao i u ranim devedesetim godinama, odjeknula je noćna eksplozija, ali ovaj put ne na židovskom groblju i Židovskoj općini, nego na antifašističkoj spomen-grobnici na Mirogoju.
Gotovo istovjetan slučaj noćnog miniranja dogodio se 18./19. prosinca 2004., kada je u Kumrovcu eksplozijom srušen spomenik Josipu Brozu Titu. U jednom i drugom slučaju odmah su tu bile televizijske kamere, provjerena poslušna novinarska pera, neizbježni predsjednik Stipe Mesić i njegov alter ego Ivan Fumić, obznanivši tko je ideološki a samim time i stvarni počinitelj tih nedjela, nitko drugi, nego - "povampirene aveti prošlosti".
Gdje se sve infiltrirao Labrador
Ako se ovim slučajevima pribroji i rano jutarnje uklanjanje spomen obilježja Mili Budaku i Juri Francetiću, a poglavito raznorazni tekstovi i emisije u hrvatskim medijima, u kojima se danima nakon ovih noćnih pohoda rušitelja, nastavlja bulažnjenje o klerofašizmu i endehaziji, onda sve to skupa neodoljivo podsjeća na gazimestanska vremena i srbijanske medije, tj. na predvečerje agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Rukopis se nije promijenio, ni onaj rušilački ni onaj novinarski, pa je očigledno da ga piše ista ruka upravljana iz istog središta. "Sađenje ustaškog kupusa" u hrvatskom vrtu izgleda pogodno je za sva vremena. Po kojem se modelu on proizvodi? Ovom prigodom navode se dva.
Prvi - ''model labrador" - Prisjećajući se osnovne postavke o "povijesnoj krivnji hrvatskog naroda", iznesenoj u Novakovoj knjizi Magntm crimen, odnosno, pokušaja da se težnja hrvatskog naroda za vlastitom državom izjednači s fašizmom, bit će jasnija namjera koja se htjela postići, na primjer, miniranjem zgrade Židovske općine. U tom smislu, razvidno će se iskazati metode specijalnog rata prema Hrvatskoj kojima se služila obavještajno-teroristička grupa Labrador. Nju je, u okrilju šire obavještajne mreže poznate pod imenom Opera (Savjet za psihološko-propagandnu aktivnost, Odjeljenje za psihološki rad), 4 organizirala služba sigurnosti Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane bivše JNA. Grupa Labrador nije imala samo zadaću skupljali obavještajne podatke o pojedincima, organizacijama i institucijama u Hrvatskoj, poglavito među novoosnovanim strankama, i izvoditi terorističke akcije i likvidacije, već je njezin krajnji cilj bio obaranje legalno izabrane hrvatske vlasti. U toj grupi su bili ljudi koji su radili na različitim poslovima u političkim strankama, institucijama izvršne vlasti i medijima. U intervjuu koji je u proljeće 1994. dao agenciji A1M iz Podgorice, koordinator te grupe, potpukovnik Ivan Sabolović, ustvrdit će da su "labradori'' bili ugrađeni u sve razine hrvatske vlasti: u Vrhovništvu, MUP-u, Stožeru zbora narodne garde, vrhu HDZ-a, Hrvatskoj stranci prava i njezinim paramilitarnim formacijama (HOS), a pozicije u nekim hrvatskim redakcijama vodile su se pod Šifriranim imenom "Slog".
S ciljem kompromitiranja hrvatske vlasti, grupa Labrador je izvela nekoliko diverzantskih akcija. Između ostalog, postavili su eksploziv u zgradi Židovske općine u Zagrebu, minirali su židovski spomenik na Mirogoju i postavili eksploziv na Zrinjevcu u neposrednoj blizini Američkog generalnog konzulata. Hrvatska vlasi u očima svijeta, trebala je, nakon tih terorističkih čina izgledati kao antisemitska, fašistička. Takvim se činima htjelo međunarodnoj javnosti nametnuti teza da je nova hrvatska vlast poput one ustaške. Ovu propagandnu formulu javnosti o neofašizaciji Hrvatske primjenjivat će redovito "Feral Tribune", "Arkizn, ''Novi list" , "Globus", a kasnije će im se pridružiti '"Nacional" i "Jutarnji list", odnosno mnogi domaći i svjetski sljedbenici determinizma. Djelovanje mreže Labrador osjećalo se najviše u medijima. U vrijeme promjene sustava i političkih odnosa u Hrvatskoj 1990., u duhu već spomenutog plana "Slog", namjera grupe Labrador je da preko svojih suradnika osigura ponajprije opstanak, a potom revitalizaciju "jugoslavenske ideje" pomoću svojih konfidenata (zavrbovanih novinara) i pokretanjem novih listova.
Sabolović, Rakočević, Vasiljević...
Vrhunac terorističkih aktivnosti prema Hrvatskoj bio je raketiranje Banskih dvora. Tekst objavljen u "Narodnoj armiji" od 31. srpnja 1991. godine, na osobit način najavio je ovaj teroristički čin. Naime, u njemu se komentira rad hrvatskih obavještajnih službi i kaže se kako su se "obavještajci i agentura hrvatskih obavještajnih službi uljuljkali u osjećaj da su svemoćni". Takav zaključak temelje na činjenici da (KOS) "još ... ne primjenjuje pravila igre koja su u ovom poslu surova". Ova rečenica govori s kakvim se protivničkim službama Hrvatska sukobljavala na svom tlu u vrijeme Domovinskog rata. Ostvarenje prijetnji obistinilo se u raketnom napadu na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.
Za razumijevanje operacije "Labrador" i svega oko nje što se događalo, neophodno je ući u njezinu genezu. Hrvatskom je u prvoj polovici rata (1991.-1993.) kružio strah - fobija od "kosovaca" i "udbe", ponekad i u razmjerima paranoje. Zašto je to tako bilo? Koliko je u svemu tome bilo razloga za takvo stanje? Tko ga je proizveo? Koliko istine ima u svemu tome?
Sudeći po izjavama oficira tajne vojne službe (KOS) i njihovim "ispovijedima" na sudskim procesima održanim u Beogradu (1994.), a i u haškim procesima, u Hrvatskoj je zaista, nakon pobjede HDZ-a na izborima (u proljeće 1990.), formirana specijalna obavještajna mreža koja će naknadno dobiti naziv Labrador. Nastala je spajanjem više postojećih lokalnih obavještajnih centara, a ulogu koordinatora preuzeo je spomenuti potpukovnik Ivan Sabolović. Izravno nadređeni potpukovniku Ivanu Saboloviću bio je pukovnik Slobodan Rakočević, načelnik odjeljenja sigurnosti u ratnom zrakoplovstvu.
Istodobno u Generalštabu JNA je formirana posebno opremljena (kadrovima i tehnikom) kontraobavještajna grupa (KOG) usmjerena na djelovanje prema Hrvatskoj. Na njenom čelu nalazio se general major Aleksandar Vasiljević, kasnije načelnik KOS-a. Zajedno s oružanom agresijom, a za stvaranje psihoze kaotičnosti u dijelu Hrvatske van neposrednih borbenih djelovanja, pobrinuli su se "labradori" koji su tijekom ljeta 1991. izveli oko 450 eksplozija. Dvije najpoznatije već su navedene: bile su one podmetnute ispod Židovske općine i židovskog groblja na Mirogoju. Nakon tog čina puštane su glasine o mogućim "minerima" kako bi se stanje kaotičnosti dodatno produbilo.
Hrvatska službena politika je tvrdila da je to nedjelo čin Radenka Radojčića, obavještajca KOS-a. U rujnu 1991. Radojćić napušta Zagreb (gdje mu je ostala obitelj) i prelazi u Beograd.
Početkom ljeta 1991. u krugu oko pukovnika Slobodana Rakočevića - tada već načelnika KOS-a, kuju se planovi o formiranju Opere, tj. obavještajno propagandne grupe za speeijalni rat protiv Hrvatske. Na operativno-obavještajnoj razini Opera se oslanjala na "labradore" dok je na propagandnom polju koristila svoje pozicije u hrvatskim medijskim redakeijma (prema planu Slog), i kontakte sa stranim novinarima kojima su dostavljali najbolje fotografije i najbolje informacije o "ustaškom karakteru protivnika", a proboj na srpskom medijskom prostoru, jasno, osiguranje bio mnogo ranije još za vrijeme "antibirokratske revolucije". Dio "labradora" prilikom osvajanja Zapovjedništva 5. korpusa RZ i PZO u Zagrebu (sredina rujana 1991.), bio je provaljen tako da se mogla rekonstruirati obavještajna mreža KOS-a u Hrvatskoj. Obavljena je prema svim profesionalnim kriterijima i pokazalo se da je te godine u Hrvatskoj bilo više od četiri stotine agenata KOS-a raspoređenih u svim područjima. Organizacijska struktura mreže bila je sastavljena od deset jezgri (čvorišta) na dvije razine tako da je svatko znao samo pet obavještajaca, koji su znali drugih pet. Dobar dio te grupe i danas djeluje u Hrvatskoj.
"To je tragedija, a ti me za spomenike pitaš!"
Drugi "model svjesna provokacija" njegova ilustracija očituje se u podizanju spomen-ploče Mili Budaku u neprimjerenom okružju, izvan zida koji okružuje Katoličku crkvu. Tom činu prethodilo je dvomjesečno "zagrijavanje" u hrvatskim medijima, hoće li se ili neće postaviti spomen-obilježje, tko su naručitelji, što misle mještani Lovinca i Svetog Roka, hoće li ili neće Vlada ukloniti spomen-obilježje, potom je uslijedio apel stotinjak javnih osoba koje su tražile obnovu sudskog procesa Mili Budaku, a drugi ostavku načelnika općine Lovinac. Kad je "atmosfera za i protiv" dosegnula poželjnu razinu "kontaminacije", spomen-obilježje Mili Budaku postavljeno je 21. kolovoza, 2004. godine, a u rano jutarnjem prepadu policijskih specijalaca, po nalogu Vlade, uklonjeno šest dana kasnije.
Tako, dok je turistička sezona bila u punom jeku, a Olimpijske igre koje su se održavale u Ateni na vrhuncu, u Hrvatskoj je vođena još jedna bitka "protiv populističke rigidne i nacionalističke" većine unutar vjerničkog puka, kako je to slušateljima Glasa Amerike objasnio Vjekoslav Perica, inače profesor povijesti Istočne Europe na Sveučilištu Utah u Salt Lake Cityu. Medijska uloga Perice u modelu "proizvodnje ustaša" nije slučajna, kao što nije slučajno da je za glavnog optuženika prozvana Katolička crkva. Nakon što je Jorge Ramos, prvi čovjek Opusa Dei u Republici Hrvatskoj ustvrdio kako je "najkatoličkija zemlja u Europi Hrvatska", istog dana, dakle, 30. kolovoza 2004., Perica preko Glasa Amerike uzvraća kako se vodstvo Katoličke crkve" ovdje u Hrvatskoj, toliko razlikuje od pape Ivana Pavla II." i da za većinu ljudi u Crkvi, naročito klera, "rat još traje" pa se ona, tj. Crkva, "ne može prilagoditi mini, ne može biti optimistična i ne može pomoći društvu da postane normalno".
Ovim Peričinim intervjuom, zadnjim kamenčićem u mozaiku "slučaja Budak", operaciju temeljenu na svjesnoj provokaciji od ideje do izvedbe, njezini su tvoritelji vjerojatno ocijenili vrlo uspješnom. Zato ima i razloga jer su se mnogi njezini akteri osjećali pobjednicima: izmanipulirani kanadski iseljenici za "šaku dolara" ostvarili su poželjni publicitet; mediji su uspjeli jer su otkrili "zlo" i do kraja se borili protiv njega; Vlada jer nije dopustila da Hrvatska bude "zarobljena prošlošću" čime je položila popravni ispit pred komisijom europskih determinista, a jedini gubitnik je Hrvatska, ona razapeta, jer su joj prethodna tri "pobjednika'" otvorili nove rane na grudima.
U pobjedničkoj atmosferi nad Hrvatskom, kako je to pisao Glas koncila 22. kolovoza 2004., nitko nije poslušao trezveni glas starice Marije Vrkljan, koja živi dvadesetak metara od postolja spomen-obilježja u mjestu Sveti Rok, koja je novinaru na pitanje - "Što misle i što ljudi govore? - odgovorila, "Tko govori, kada više nikoga i nema. Evo, tu u mojoj kući živjelo ih je dvadeset jedan, a sada sam ja ostala sama. To je tragedija sine, a u mene za neke spomenike pitaš!" I tako Hrvatska, ne svojom krivnjom "bez Budaka", od najkatoličkije zemlje Europe, po scenariju determinista, ostade prividno i dalje jedini bastion oba zla dvadesetog stoljeća - fašizma i komunizma.
Kako bi SAD reagirale
kad bi se njihov novinar tajno
sastajao s Al'Quaidom?
Da se razumje, u Hrvatskoj se sustavno pretvara u besmislicu i slučaj televizijskog cirkus-spektakla u kojem sudjeluju klaunovi s kraćim, ali zato vrlo efektnim nastupima. Kad je Račanova laicistička vlada, odmah nakon dolaska na vlast krenula u razbijanje hrvatskog obavještajnog sustava i u lov na ratne zločince, mediji su dali svoju potporu tom "projektu" pokrenuvši aferu o prisluškivanju novinara u vrijeme "'deset godina mraka". U jednoj od tih predstava klaunovsku ulogu igrala je novinarka "Nacionala" Jasna Babić, privukavši nevjerojatnu medijsku pozornost.
Zašto baš ona? Izbor nije bio slučajan jer je trebalo pokazati javnosti - mi smo ponovno tu - naše se vrijeme vratilo. Zato je upriličen medijski spektakl da Jasna Babić pošalje takvu poruku jer je bila najpogodnija za to, budući da je prije demokratskih promjena (1990.) redovito posjećivala "Kockicu" gdje je bio smješten Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i stožer KOS-a kojeg je vodio Slavko Malobabić. Ondje je, prema pisanju Marka Marinića (Hrvatsko slovo), najčešće boravila u uredu Radenka Radojčića, glavnog protagonista Labradora, odnosno obavještajno-propagandne mreže Opera. Ta činjenica je sama po sebi nametnula potrebu da ona postane predmetom praćenja hrvatskih obavještajnih službi. Takva odluka našla je ubrzo svoje opravdanje jer je dotična novinarka objavljivala dokumente označene stupnjem vojne ili državne tajne, a u jeku najžešćih velikosrpskih napada na Hrvatsku (1993.) susrela se, kako je ona sama rekla u emisiji na HTV-u (13. studenoga 2001.), s nadređenim potpukovniku Ivanu Stamboliću, u Beogradu(!), i razgovarala s njime. Boravak u Beogradu iskoristila je za posjet i Radenku Radojčiću koji se tada nalazio u beogradskom zatvoru i od njega dobila pismo koje je prenijela u Hrvatsku.
I ovdje, kao i u svim slučajevima, inverzija je potpuna. Umjesto da mediji napadnu obavještajne službe ako nisu pratile Jasnu Babić i postave pitanje pravosudnim institucijama zašto nije uhićena, HTV organizira cirkusku predstavu zbog činjenice da je hrvatska obavještajna služba radila svoj posao. Bilo bi zanimljivo što bi urednici HTV-a odgovorili na pitanje: Kako bi američke obavještajne službe NSA, CIA ili DIA postupile da se bilo koji američki državljanin i(ili) novinar, poznat po objavljivanju povjerljivih državnih dokumenta u jeku terorističkog napada na New York i Washington, u Afganistanu susreo s jednim od vođa Al'Qaide? Za razliku od predvidivog, pače, sigurnog postupka sigurnosno-pravosudnog sustava Sjedinjenih Američkih Država, u hrvatskom medijskom cirkusu predstava s klaunovskom ulogom novinarke Jasne Babić nagrađena je pljeskom! Ne samo to, nego je u 2004. vjerojatno kao nagradu dobila novo radno mjesto u nekada popularnom "Večernjem listu".
Kako stvari stoje duhovi KOS-a i UDB-e, a za potrebe "sađenja ustaškog kupusa" i dalje će nastaviti pohoditi Hrvatsku pa nisu isključene nove noćne eksplozije.
Piše: Davor Domazet Lošo, admiral u mirovini, bivši načelnik GS OS RH
Hrvatski list, 20.siječnja 2005. |
