U međuvremenu su dupini postali ne samo rijetki stanovnici Jadrana, već im i općenito prijeti istrebljenje zbog ogromnih, kilometarski dugih, plutajućih ribarskih mreža. Jedan članak na internet stranici američkog naučnog časopisa Scientific American (vidi: Kako dupini spavaju), kao i ove godine objavljena zaštitna zona za dupine u lošinjskom akvatoriju (vidi tekst u okviru) dala mi je podstrek da čitatelje DO-a upoznam sa nekim zanimljivostima iz života tih fascinirajućih stvorenja.
Dupini (delphinidae) pripadaju zubnim kitovima (odontoceti) i najveća su obitelj iz reda kitova (cetacea), viših sisavaca koji stalno žive u vodi. Uglavnom dosižu veličinu od jedan i pol do četiri metra, ali orca, dupin sa bijelim pjegama, zna biti i osam metara dugačak.
Dupini predstavljaju savršen sklad živog bića i njegovog životnog elementa, u ovom slučaju vode. Njihovo tijelo ima optimalnu formu za kretanje u vodi. Uz tu savršenu hidrodinamičnu formu, voda klizi niz tijelo dupina bez ikakvih vrtloga i kod najvećih brzina pružajući tako minimalan otpor. Tako nizak otpor vode se sa plovilima učinjenim od čvrstih tijela ni teoretski ne može postići. Kod dupina je to moguće jer se njegova elastična koža stalno lokalno prilagođava na tok i pritisak vode i tako se izbjegavaju vrtlozi. Osim toga dupini odbacuju gornji sloj kožnih stanica svaka dva sata. Ta stalna regeneracija kože daje joj posebnu glatkoću i također pridonosi da voda klizi uz manji otpor Zahvaljujući svim tim prilagodbama dupini postižu brzinu do 55 km na sat, tako da mogu bez muke pratiti i ratne brodove.
Manje je poznato da se dupini pored dobrog vida orijentiraju dodatno i pomoću ultrazvuka, kao što to rade šišmiši, koji su inače slijepi. Princip se sastoji u tome da životinje periodički proizvode kratke zvučne signale visoke frekvencije (ultrazvuk) i na osnovu njihovih refleksija na predmetima odnosno životinjama dobiju sliku o okolici. (Na isti način se na brodovima mjeri dubina mora, a i radar radi na istom principu sa razlikom da odašilje radiosignale vrlo kratke valne dužine umjesto ultrazvuka). Za razliku od svijetla koje brzo gubi jačinu u vodi, zvuk se u tom mediju dobro rasprostire. Tako se smatra da se kitovi mogu sporazumijevati zvučnim signalima i na tisuću kilometara udaljenosti. Dupinima ta dodatna mogućnost viđenja okoline ultrazvukom posebno služi u lovu za lokaciju i slijed žrtve.
Dupini su socijalne životinje koje žive u grupi. U područjima sa mnogo hrane grupe se mogu u koordiniranom lovu ujediniti u jednu grupu i sa do tisuću životinja. Dupini se međusobno sporazumijevaju i koordiniraju lov pomoću različitih oblika zvuka. Najnovija istraživanaj jedne njemačko-britanske istraživačke grupe vodi k zaključku da dupini imaju "imena". Naime oni su ustanovili da su se dupini u istraženoj grupi identificirali sa osobnim nizom zvižduka, pri čemu nije visina tona odlučujuća nego broj i dužina zvižduka (kao Morzeovi znakovi). Tim, za svaku individualnu životinju karakterističnim zvučnim signalima, ne samo da su se dupini javljali, nego su i odgovarali, kad su ih drugi članovi grupe zvali njihovim signalom. Dakle, taj se individualni signal upotrebljava u smislu imena i predstavlja do danas jedinstveni fenomen u životinjskom carstvu. Dupini unutar grupe mogu razviti prijateljstva, što se posebice ispoljava u pomaganju bolesnom ili ozlijeđenom članu.
Dupini su jedai od najinteligentnijh životinja i imaju mozak koji je veći od čovječjeg. O njihovoj inteligenciji govori već prije spomenuti fenomen da imaju individualna imena. Taj fenomen ukazuje na mogućnost da imaju neku rudimentalnu spoznaju o samom sebi, što je osobina koja se je do sada u životinjskom carstvu pripisivala samo čovjekolikim majmunima. Čovjekoliki majmuni su naime jedine životinje, koje raspoznaju samog sebe u ogledalu. Sve druge životinje, pa i one koje se smatraju inteligentnima kao pas i mačka, u ogledalu ne vide sebe nego nekog nepoznatog pripadnika vlastite vrste. Diana Reiss sa Columbia sveučilišta i Lori Marino sa Emory sveučilišta su 2001. g. izvele istraživanja sa ogledalom na dupinima. Ta istraživanja su pokazala da i dupini raspoznaju same sebe u ogledalu. Time je potvrđeno da dupini uz čovjekolike majmune (naravno i uz čovjeka) pripadaju elitnom društvu živih bića koje posjeduju sposobnost samospoznaje. Ta svijest o samom sebi sigurno je kod čovjekolikih majmuna i dupina na daleko nižem nivou nego kod čovjeka, ali je jedna kvaliteta koja ih uzdiže iznad svih drugih životinja.
Mnogi promatrači dupina govore o posebnoj privrženosti dupina čovjeku. Grčka i rimska mitologija i predaja, ali i očevidci (naučno neprovjereno) iz novijih vremena govore o slučajevima u kojima su dupini vidjeći čovjeka koji se utapa doplivali do njega i dizali ga na površinu kako bi mogao udahnuti. To bi moglo potjecati iz njihovog instinkta da novorođeno mladunče dignu na površinu na prvi udisaj. Poštovanje i pozitivan odnos prema dupinu u antiknoj mitologiji našao je svoj nastavak u tituli "dauphin", dakle dupin, koju su stoljećima nosili francuski prijestolonasljednjici.
Te fascinirajuće životinje nažalost izumiru, jer se u lovu za ribom zapliću u kilometarski dugačke mreže ribara, pa ne mogu izronuti da udahnu zrak i ugibaju na grozan način. Zato je za pozdraviti proglašenje zaštićene zone za dupine u Jadranu (vidi poseban tekst). To je mali korak u pravom smjeru, a drugi, onaj pravi, bio bi proglašenje hrvatske privredne zone i zabrana talijanskim i slovenskim kočama uništavanje hrvatskog Jadrana.
Zaštićeno područje za dupine
Ove, 2006. godine Hrvatska je proglasila akvatorij između otoka Cresa i Lošinja zaštićenom zonom za dupine. To je prvo takvo zaštićeno područje u Sredozemnom moru. U najvećem otočnom gradu, Velom Lošinju, ima svoje sjedište organizacija "Blue World" (plavi svijet) koja se aktivno zalaže za zaštitu dupina i drugih morskih životinja. Kod nje se mogu dobiti informacije o pravilnom ponašanju vlasnika jahti pri susretu sa dupinima. U Velom Lošinju nalazi se i muzej za dupine. |
Piše Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 99, prosinac 2006.
Kako kitovi i dupini spavaju, a da se ne utope?
Bruce Hecker, direktor akvarija u Charleston-u, SAD daje novo značenje izrazu "na pola zaspao"
Preuzeto iz serije "Pitajte eksperta" na portalu časopisa "Scientific American".
Izabrao, preveo sa engleskog i prilagodio čitatelju laiku: Osvin Gaupp
Morski sisavci kao primjerice kitovi i dupini provode čitav svoj život u vodi. Postavlja se pitanje: kako onda mogu spavati, a da se ne utope?
Promatranjem dupina u akvarijima i zoološkim vrtovima, kao i kitova i dupina u prirodi, ustanovljeno je da te životinje spavaju na dva osnovna načina: one ili miruju mirno u vodi, u okomitom položaju, ili spavaju plivajući vrlo polako jedna uz drugu. Pojedinačni dupini nekih vrsta mogu spavati dubokim snom, obično noću. Taj san se zove brvnarenje (engleski: logging), jer u tom stanju dupin naliči na na brvno koje pluta na vodi (slično našem izrazu: spava kao klada).
Kada morski sisavci spavaju i plivaju istovremeno, a tako spavaju u većini slučajeva, onda je to stanje slično drijemežu. Mladunčad dupina ili kitova se odmara, jede i spava u "zavjetrini" majke koja pliva i vuče ih svojom vodenom strujom, što se naziva plivanje u odredu. Majka se u stvari ne smije odmarati nego mora stalno plivati u prvih nekoliko tjedana nakon poroda mladunčeta. Kada bi prestala plivati mladunče bi počelo tonuti, jer nije rođeno sa dovoljno masti odnosno sala koje je potrebno za plutanje. Mladunče prvih tjedana praktički ne pliva samostalno, jer bi ga plivanje zamaralo i oslabilo, pa bi bilo manje otporno na infekcije ili napade. Odrasli dupini mužjaci, koji općenito putuju u parovima, često spavaju polagano plivajući, jedan pored drugogoga bok uz bok. Ženke i mladunčad putuju u većim grupama. Oni se mogu odmarati u grupi ili se također slože u parove za spavanje plivajući bok uz bok.
Mladunče dupina u zavjetrini svoje majke
Kada dupini spavaju na taj način onda zaspi samo jedna polovica mozga (na pola zaspao), dok druga ostaje budna, ali na razmjerno niskom nivou budnosti. Skladno tome i jedno oko ostaje otvoreno, i to ono nasuprot budne polovice mozga (u sisavaca, pa tako i čovjeka, mozgovne polovice i organi kojima one upravljavaju su povezani unakrsno, primjerice lijeva polovica mozga sa desnim okom). Na taj način budna strana pazi u toku plivanja na grabežljivce, zapreke i druge životinje. Dupini se za spavanje u paru slože tako da su im oči na vanjskoj strani budne pa mogu paziti na obje strane. Budna polovica mozga također signalizira potrebu za izronjavanjem kako bi dupin udahnuo svjež zrak. Nakon otprilike dva sata, mozgovne polovice zamijene uloge, pa ona koje je bila budna spava i obrnuto. Dupini općenito spavaju noću, ali uvijek sa prekidima nakon nekoliko sati sna. Te budne stanke iskoriste za lov na ribe ili hobotnice, koje se u to doba dižu iz dubina u više slojeve. Na osnovu EEG mjerenja (električni mozgovni signali) dupini provode slično kao i čovjek u prosjeku 33.4% vremena u snu (8h u jednom danu).
Morski sisavci moraju za vrijeme sna zadržati kontrolu nad svojim otvorom za disanje kako se ne bi utopili. Njihov otvor za disanje ima resicu, kojom životinja može voljno, tako se smatra, otvoriti i zatvoriti otvor za disanje. Iako se o tome još uvijek raspravlja većina biologa smatra da dupin mora biti pri svjesti i budan kako bi mogao raspoznati da mu je otvor za disanje izvan morske površine.
Ljudi naravno mogu disati u bezsvijesnom stanju, jer naša podsvijest, odnosno mali mozak, upravlja disanjem automatski, t.j. bez naše volje. Uslijed toga što dišni sistem kod dupina i kitova funkcionira voljom, a ne refleksom, oni moraju zadržati dio mozga u budnom stanju kako bi izašli na površinu i udahnuli zrak.
Razne druge prilagodbe omogućuju morskim sisavcima da mogu daleko duže izdržati bez daha od drugih sisavaca. Morski sisavci jednim udisajem uzimaju mnogo više zraka jer su im pluća veća u relaciji prema veličini tijela. Uz to oni izmjene daleko više zraka sa jednim izdisajem i udisajem. Osim toga njihova crvena krvna tjelešca prenose više kisika nego kod kopnenih sisavaca. A kada morski sisavci rone onda njihov optok krvi opskrbljuje kisikom samo vitalne organe koji ne mogu bez konstantnog dovoda kisika: srce, mozak i mišiće koji su potrebni zaplivanje. Probava i svi drugi procesi moraju čekati. I na kraju te životinje podnose veći postotak ugljičnog dioksida u krvi od kopnenih sisavaca. Njihov mozak signalizira potrebu za udahom kod daleko višeg postotka ugljičnog dioksida nego što to primjerice čovjek može tolerirati. Dupini u prosjeku rone nekoliko minuta, ali kad zatreba, primjerice u lovu, a to znači u punoj fizičkoj napetosti, rone bez muke do 300 m dubine i u dužini od 15 minuta. Ti mehanizmi - koji upravljaju životnim funkcijama morskih sisavaca za vrijeme ronjenja, a koji predstavljaju prilagodbu na život u morskom okružju - pomažu također i pri spavanju.
Morski se sisavci u stvari nikada ne utope u pravom smislu te riječi. Čovjek pod vodom nakon izvjesnog vremena ne može potisnuti refleks za udisajem i zato napuni pluća vodom i potone. Dupini i kitovi nasuprot tome taj refleks nemaju, pa nikada neće pod vodom udahnuti i napuniti pluća vodom. Ako ne mogu pravovremeno isplivati na površinu morski sisavci se jednostavno uguše. Obzirom da se dupini i kitovi rađaju o vodi prvi udisaj predstavlja problem. Majka mora novorođenče odmah dignuti na površinu i obično joj u tome pomažu druge ženke u grupi. Doticaj sa zrakom potakne mladunče na prvi, odlučujući udisaj. Ako mladunče nije pravovremeno na površini onda se uguši. Isti problem se javlja, ako se životinja uplete u ribarsku mrežu. U panici životinja se često pokuša osloboditi roneći u dubinu i uguši se. Očito spavanje u moru može predstavljati problem, ali morski sisavci su i to riješili.
Razigrani dupini, kratki film |
