Uvod u članak je pjesma Vladislava Menčelića objavljena u knjizi "Trublja Slovinska", Ancona 1665.:
U roblju bi odavna
Italija potonula
Da se nije turska plima
Na hrvatskoj stijeni razbila
(prijevod sa njemačkog)
Dalje su nanizani značajniji događaji iz hrvatske povijesti, kojima autor dokumentira hrvatsku kulturu i hrabrost. Neki od njih su, djelomice u skraćenom obliku, dolje navedeni.
06.09.1345. - Hrvati grada Zadra na istočnoj obali Jadrana morali su se braniti od stalnih bestijalnih napada "kršćanske flote" Mletačke Republike. Tada su Hrvati Zadra odolijevali 14 mjeseci opsadi Mlečana (20'000 ljudi); Mlečani su ubijali i palili sve što im je bilo na putu. Usprkos toga Zadar je uspješno odolio mletačkoj floti.
18.08.1450. - U Splitu se rodio najstariji hrvatski pjesnik Marko Marulić (o tome značajnom hrvatskom rodoljubu objavio sam članak u Illustrierter Schweizer Volksfreund, br. 12, 1950).
29.08.1526. - Bitka na Mohaću u kojoj je palo i 6000 Hrvata. Kada su turska invazija i njihovo carstvo uspostavljeno na Balkanu i južnoj Europi za vrijeme vladavine Sulejmana II. Veličanstvenog dostigli vrhunac moći, tada su bile prije svega hrvatske postrojbe, koje su Turke zaustavljale i zadavale im poraze. Tako može sva zapadna i srednja Europa zahvaliti generacijama hrabrih i požrtvovnih Hrvata da zelena zastava proroka nije mogla trijumfirati nad Zapadom, njegovom kulturom, njegovom slobodom i nad kršćanstvom.
20.09. 1528. - Hrvatski ban Ivan Karlović pobijedio Turke kod Udbine.
28.08.1532. - Nikola Jurišić odbio je turski napad na tvrđavu Kisek.
10.09.1565. - Hrvatski ban Petar Erdödy pobijedio je Turke kod Obreške.
08.09.1566. - junački pogiba hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski (značajno je da autor upotrebljava puno hrvatsko ime, a ne u stranoj literaturi uobičajenu mađarsku verziju Miklos Zriny, opaska O.G.) u obrani tvrđave Siget. Turski sultan Sulejmana II. Veličanstveni, također je poginuo. Zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih sinova zaustavljena je velika turska ofenziva. Theoder Körner je taj događaj predstavio 1812. u tragediji Zriny. Prije 13 godina ju je ovdje u Švicarsku izveo Dramatischer Verein Nürensdorf.
07.09.1848. - Ban Hrvatske, Josip Jelačić (rođen 16.08.1801, umro 20.05. 1859.) bio je prisiljen oduprijeti se novo probuđenom madžarskom hipernacionalizmu. Hrvatski narod sa visoko razvijenom kulturom, koji je utemeljio državu okruglo pola tisućljeća prije nego su se Madžari naselili u susjedstvu tog hrvatskog državotvornog i kulturnog naroda per exellence, nije bio spreman nestati u novom, velikom madžarskom kraljevstvu. Ban hrvatskog, južnoeuropskog kulturnog naroda, domoljub Josip Jelačić, bio je zbog toga prisiljen objaviti rat Madžarima, koji su bili predvođeni od Kossuth-a. Kossuth Lajos je tada drsko izjavio: "Ja ne poznam hrvatsku narodnost. - Gdje je Hrvatska? Ja je ne mogu naći na zemljopisnoj karti. Između nas može samo mač odlučiti." Ban Josip Jelačić i njegovi hrvatski vojnici pobijedili su u mnogim bitkama Madžare, koji su sa svojom brutalnom madžarizacijom i italijanizacijom namjeravali potisnuti i izkorijeniti stoljetni hrvatski jezik.
Znakovito je da članak završava sljedećom pjesmom (Johannes v. Müller)
Ono što održava
opstojnost i ime jednog naroda
jest neprolaznost
njegove osebujnosti.
Matija Gubec
U istom broju nalazi se izvještaj o publikaciji "Ein zwiefach Gedenck Jar 1353 - 1653" g. Christian Lerch-a, asistenta gradskog arhiva u Bernu. U toj publikaciji se između ostalog obrađuju uzroci i povijest seljačkog rata 1653. g. u Švicarskoj, te sudbina vođe seljaka Niklaus Leunberger-a. Nesretni vođa seljaka dijelio je sudbinu mnogih seljačkih vođa, vjernih domovini i svom narodu, prije i poslije njega. Stroga vladajuća gospoda Berna osudila su ga na smrt.
Odmah nakon toga slijedi povezanost sa Hrvatskom:
"Prije njega je bio u hrvatskom kraju Zagorje onaj seljak Matija Gubec, koji je kao vođa podignuo narodni ustanak protiv stranih feudalaca i uspio ga proširiti u zastrašujuće velik pokret. Dok nije stranim plemenitašima i feudalcima uspjelo uhititi časnog i domoljubnog seljaka Matiju Gubca. Godine 1573. feudalci su ubili Matiju Gubca, vođu seljačkog ustanka. I to na koji način su ubili tog plemenitog hrvatskog seljaka! Na trgu ispred zgrade Sabora (parlament) nemilosni feudalci su postavili željezno prijestolje, nesretnog Matiju Gubcu su na užareno prijestolje prikovali i okrunili ga usijanom željeznom krunom."
Ostaci četvero "crvenih" švicarskih pukova i prvi i treći hrvatski puk štitili su povlačenje kod Berezine
Švicarski i hrvatski narod imaju nekih dodirnih točaka. Oba naroda su bila iseljenička, hrvatski je za razliku od švicarskog to i danas. Švicarci su u prošlosti, da bi preživjeli, služili kao profesionalni vojnici stranim vladarima, Hrvati isto, bilo zbog egzistenicije bilo pod moraš. Švicarci su slovili kao ponajbolji vojnici, Hrvati su to bili isto, makar je to danas manje poznato. Primjerice u II. svjetskom ratu Nijemci su tražili od saveznika da ih pomognu u pohodu na Sovjetski savez. NDH-ov poglavnik Pavelić je poslao i nekoliko hrvatskih jedinica. U njemačkom izvještaju stoji da od Talijana, Rumunja, Bugara, Madžara i drugih više štete nego koristi, jedino Hrvatima svaka čast, oni se mogu usporediti po vojnim sposobnostima sa njemačkim postrojbama.
U članku pod gornjim naslovom urednik Jean Hirt hvali hrabrost Hrvata, koji su rame uz rame sa Švicarcima sudjelovali u Napoleonovoj vojni na Rusiju. Evo nekoliko izvadaka iz tog članka:
141 godina su ovih dana iza nas od kada su ostatci t.zv. Velike Armije cara Napoleona morale početi sa povlačenjem iz plamteće Moskve preko ruskih snježnih ravnica. Sa pola milijuna ljudi je krenula europska vojska silovatelja Europe u Rusiju, oko 330'000 ih je tamo ostali ležati. Naravno, brojčano najveće glavne gubitke nisu imale francuske postrojbe nego njemačke, poljske, nizozemske. Ali procentualno su najviše krvarile kao i obično švicarske pukovnije i - što je povijesnoj svijesti europskog čitatelja manje poznato - isto tako i dvije hrvatske pukovnije.
Prema 28. izvještaju Velike Armije od 01.11.1812., potpisan od Napoleona, švicarska divizija Merle "istakla se je hladnokrvnošću i srčanošću", posebice u prvoj i i drugoj bitci kod Polozk-a (17. i 18. kolovoza i 16. do 20. listopada 1812.), gdje je Švicarcima četvrtog puka i trećem hrvatskom puku, koji su pripadali brigadi Amey, pripala dužnost da zajedno, pod zapovjedništvom kneza i generala Wittgestein-a, osiguravaju i štite povlačenje armijskog korpusa Oudinot preko mosta Dvine od Rusa. Treći hrvatski puk i četvrti švicarski puk činili su zajedno brigadu Amney. Tako su Švicarci i Hrvati imali najteže žrtve i gubitke, a pred njima je još stajala najteža zadaća, naime kada su u maršu prema istoku naišli na dijelove Velike armije, koje su bježale iz zapaljene Moskve preko polja punih leševa, i koje su bile u bijednom i kaotičnom stanju, bez discipline i obilježene glađu i očajavanjem.... To je bilo 24. studenoga...
Tu kod Berezine, čekale su tri ruske armije kako bi katastrofu Velike Armije francuskog cara ubrzale... Poznati poduhvat izveli su Hrvati 28. listopada kad je Napoleon kod Berezine bio napadnut od brojnije ruske vojske. Ovdje su Hrvati pomogli Francuzima na zadnjoj, iako već očajničkoj pobjedi nad Rusima. Hrvati su skupo platili svoju hrabrost, jer je njihov puk samo u tom danu izgubio 700 ljudi, od toga 16 časnika. Treći hrvatski puk, čiji je zapovjednik pukovnik Fleury bio Švicarac, imao je samo još 100 ljudi, kojima je bila povjerena zaštita povlačenja artiljerije.... Mnoge su hrvatske majke plakale za svojim sinovima, koji su se nalazili među onih 330'000 vojnika, koje je Napoleon godine 1812. izgubio u Rusiji.
Još više su žalile švicarske majke za svojim sinovima, kojih je 9'000 palo na ruskim poljima godine 1812.
Napoleon je na konferenciji u Dresdenu 26. lipnja 1813. u razgovoru sa Metternich-om izjavio: "ja sam na bojnim poljima odrastao i muškarcu kao meni životi milijun ljudi ne znači ništa."
Osvin Gaupp,
Društvenih obavijesti broj 104 |