|
DRAGIM LJUDIMA KOJI SU SE ANGAŽIRALI OKO MOGA DOLASKA
Moj boravak u Švicarskoj u organizaciji HKZ, a vezano za predstavljanje moje knjige "Apartman 102", hrvatskoga i njemačkoga izdanja, bio je u ozračju iščekivanja presude generalima Anti Gotovini, M. Markaču i Čermaku, a koja je trebala biti izrečena 15. travnja o. g..
Prijateljsko okruženje, a nadasve toplina prijema i gostoprimstva obitelji Gaupp u njihovom prelijepom domu u Badenu, uspjevali su na trenutak potisnuti tjeskobne misli koje su me obuzimale od dana uhićenja generala Ante Gotovine. Bile su to misli o proteklih skoro 19 godina od dana izlaska iz mojega zatočeništva u konc. logoru "Omarska", dvadeset godina od početka rata, odnosno 16 godina od dana oslobađanja Hrvatske. Kada je rat završio, svi branitelji i zapovjednici u ratu za mene, kao i za sve one koji su osjetili tragediju krvavih zbivanja 1991.-1995. u R BiH i RH, naši branitelji, naši generali, predstavljali su junake kojima smo bili zahvalni za svoje živote i živote naše djece, naših najbližih....
|
HKZ je u suradnji s gradskim knjižnicama u Brigu i Badenu, organizirala izuzetno uspješno predstavljanje knjige, a ćemu su dodatno doprinijeli ljudi, poglavito u Brigu, pitoresknom gradiću, utisnutom u obronke alpskoga masiva. Puna gradska knjižnica, tišina koja je obvijala lica ljudi dok su slušali ulomke iz moje knjige koje je čitala gđa. Dunja Gaupp, te moja spoznaja kako je tema zaokupila pažnju ne samo doseljenih Hrvata, već i naših domaćina Švicaraca, učinili su da se moja nervoza istopi negdje između polica knjiga.
Mislim kako je svakom čovjeku, kada izloži svoje djelo i dio svojega života na prosudbu drugim ljudima, te kada osjeti razumijevanje i more topline i prijateljstva s druge strane, najveći dar koji se može dobiti. To se meni dogodilo i u Brigu i u Badenu. Hvala mojim domaćinima na golemom trudu koji su uložili, hvala onima koji su možda i stotine kilometara putovali da bi stigli na prezentaciju, kao što je to učinio predsjednik HKZ-a gospodin prof. I. Matarić, a koji je svojom glazbom dao poseban ugođaj prijateljskoj atmosferi u Badenu.
Hvala svima koji su u te dvije večeri doprinijeli da se čovjek ne osjeća sam i izgubljen u ovom vremenu opterećenom tolikim zbivanjima koja ranjavaju često i više nego što to čini bilo koji rat.
Promatrala sam prijateljska lica naših "iseljenika" koja su govorila rječitije od bilo koje rijeći, zbunjena lica Švicaraca, koja su govorila kako razumiju stradanje žene, odnosno sve što je proživjela i podnijela, ali koja su govorila kako o vremenu 91.-95. i ne znaju mnogo.
Ne poznaju niti politička zbivanja, niti povijest prostora na kojima se događala agresija, obrana, bitka za slobodu i opstanak hrvatskog i bošnjačkoga naroda. Pa oni znaju samo dio Hrvatske, a to je ljeto, more, Dalmacija, odnosno sve što predstavlja godišnji odmor, ugođaj turističkog putovanja i ljeto, pomislih s grčem u želucu, koji mi je u trenutku pokvario doživljaj uspješno organiziranih prezentacija knjige.
U tom grču, pomislih na našu diplomaciju i ne mogavši se oduprijeti porivu, poželim svima oduzeti mogućnost da predstavljaju svoju Državu za novčanu naknadu. Pomislih i na svećenike, hrvatske svećenike, odnosno zbunih se mišlju kako niti jedan nije došao niti u Brig, a niti u Baden. Pa nisu li i oni dio naše "neslužbene" diplomacije?! Nisu li i oni dio snage našega naroda, dio povijesti, moralne snage i nade koju smo svi ponijeli dolaskom na ovaj svijet? No, ne zamjeram im, samo se pitam....
Ali zato me oduševilo kada zamjetih kako naši ljudi nakon prezentacije, razgovaraju sa Švicarcima, pojašnjavajući djelove naše povijesti, argumentirajući činjenicama pokušavaju u ugodnu atmosferu domjenka nakon prezentacije knjige, unijeti dašak Hrvatske dok su im lica ushićeno sjajila i govorila o vremenu oslobađanja Lijepe naše i golemom doprinosu generala kojima se sudi, a koji su našoj Domovini donijeli slobodu i samostalnost.
K vragu i političari i diplomati i svi oni koji su zaboravili kako se treba govoriti, lobirati i prezentirati ono što je svakom čovjeku svetinja, a to je Domovina kojoj pripadamo.
Jadranka Cigelj,
Zagreb, travanj 2011.
Društvene obavijesti broj 107, srpanj 2011.
|