Niti u jednoj društvenoj djelatnosti taj ego nije toliko izopačen kao u politici. Loš političar politiku smatra i doživljava kao svoju osobnu moć, kao svoj osobni uspjeh, pa zato mora biti nedodirljiv, neupitan u toj moći, suveren u svome političkom društvu njemu lojalnih i poslušnih. I ma što god da napravi u politici želi sve zasluge sebi, i uvijek sve svoje političke poteze smatra bezgrešnim, pozitivnim i za sebe i za svoju svitu, a poglavito pozitivnim za narod i državu. On sebe vidi kao vizionara kojemu nitko oko njega nije ravan, on je nezamjenjiv u svojim vlastitim očima. Može gledati propast sviju oko sebe, ali svoju vlastitu ne može ni zamisliti.
U našoj Hrvatskoj umiru branitelji, ili suidicalno, ili po kazamatima proganjani od svoje vlastite vlasti i države, progonjeni poput divljih zvijeri i nigdje drugdje ne mogu naći utočište osim u svojoj vlastitoj smrti. Statistika je porazna, više od 1650 suicida, na stotine pozatvaranih i osuđenih kao da je država poražena u ratu i pred agresorom potpisala bezuvjetnu kapitulaciju pa se osvajači osvećuju svome protivniku.
Ali Hrvatska je u ratu pobijedila upravo na krvi, znoju i suzama, a posebno i na životima tisuća branitelja. Kako to shvatiti? Pobijedila svoje agresore i neprijatelje, ali nije bobijedila samu sebe, nije pobijedila onaj antihrvatski mentalitet koji je toliko prisutan u hrvatskom narodu i koji toliko mrzi svoju vlastitu državu (ali istovremebno je muze), da ni svi psihijatri svijeta to ne bi mogli objasniti.
Kao da nam državu vode politički luđaci, a put u EU je kao Let iznad kukavičjeg gnijezda. Hrvatski politički autobus je zalutao, došao je u slijepu ulicu sumraka, vodi cijeli narod u provaliju, uz njihov grohotan smijeh i radost jer Hrvatsku evo dovedoše do njenog najvećeg strateškog EU cilja za koji su spremni, a to su i deklarirali, dati ama baš sve. To doista i učiniše. Otpoče istrebljenje braniteljske populacije. U tu svrhu osnovaše u četiri najveća grada Hrvatske i - haaške sudske podružnice kao stratišta u kojima vrijede posebni propisi optuživanja i bez prethodne istrage.
Locirati, identificirati, uhititi, transferirati... ta sintagma iz istih usta nakon očiglednog indirektnog ubojstva generala Đure Brodarca, dobi i svoj dodatak ... da je politički štetno ustvrditi da država ide u krivome smjeru. Dakle, ništa se ne smije ustvrditi što nije i službeni stranački stav - da država ide u pravome smjeru! Nitko ne smije ni reći da smo zalutali iako putokazi na cesti svuda pokazuju krivi smjer kretanja. Vožnja u kontra smjeru - protiv Hrvatske.
Progone se branitelji, skidaju se nacionalne oznake, podižu se spomenici četničkim zločinima nad Hrvatima, slave se lažni politički nadnevci kao tobožnji antifašizam, državni vrh zajedno sa srbijanskim ide pred praznu Šaranovu jamu komemorirati "ubojstvo" tisuća Srba i Židova.
O, moja Hrvatska, u sljepilu tvojih političara umiru tvoji najbolji sinovi, jedan po jedan idu poput janjaca na klanje.
Smaknu Ture toliko junaka,
Posmica ih, srca ne iskali,
Što bez straha svi su pred njim pali.
Boj se onoga tko je viko
Bez golema mrijet jada.
Videć aga krepost taku
Zazebe ga na dnu srca
Ko ledenijem rátom leden
Šiljak dušu da mu dirnu.
Od tuge li za junaci,
Što ih silan zaman strati?
Turčin tuge za krstove neima.
(I. Mažuranić - Agovanje)
Hrvatskom kao da vladaju političke moralne karikature. Pogledajte samo tzv. Sabor RH koji se spustio na nivo zbora stanara u nekoj zgradi. Svakodnevno slušamo svađu, psovke, vrijeđanje i sl. (O, gdje si onaj, Hrvatski sabore, u kojem se nekad govorilo latinskim jezikom, prema sadašnjem djeluješ kao veliko svetište duha prema seoskoj krčmi punoj pijanaca).
Sluganski, i vlast i oporba, donose protuhrvatske zakone i na najmanji mig i najmanjeg gospodara EU prstenova. Oni se svi zajedno valjaju u medu koji im je osnivanjem Hrvatske države pao kao s neba. Oni se valjaju u materijalnoj blagodati potpuno zaboravljajući na svoj narod i njegove brige i nevolje. I poput pijanih lovaca - pucaju u hrvatske branitelje. Ponašaju se kao da su na Baltazarovoj gozbi.
Ali poput biblijske Baltazarove gozbe i nevidljivog prsta koji na zidu ispisa riječi Mene, Mene, Tekle, Parisin - ne treba biti prorok Danijel pa reći - jer nisu ponizili svoje srce ni pred Bogom ni pred narodom, njihova vlast je izmjerena i po dužini i po širini. Svi su vagnuti na tezulji i nađeni su prelagani. I njihovom kraljevanju dolazi kraj. Svevišnji Bog ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i stavlja mu na čelo onoga koga on hoće.
A ti, hrvatski narode, na narednim izborima pamet u glavu. Uzmi u ruku veliku glasačku metlu i pometri sve ono s vlasti što je antihrvatsko, što je nemoralno, što je nepošteno, što je kradljivo, što je uobraženo, što je prevarantno, što je oholo, što je izdajničko, što je nametljivo... i još i još mnogo toga pridjevskog što trebaš za vazda ukloniti s hrvatske političke scene. Idi u sjenu Hrasta!
Mile Prpa
Kolumne i pjesme autora
|
