HKZ U ŠVICARSKOJ PRED RASULOM
Hrvatska kulturna zajednica (HKZ) u Švicarskoj bi ove godine trebala slaviti 30-tu obljetnicu postojanja. Umjesto obljetnice, HKZ grca u dugovima i sudskim procesima. Sudski i odvjetnički troškovi su se dosad popeli na preko 100 tisuća franaka.
Kad je 1971. godine osnovana udruga Prijatelja Matice hrvatske u Zürichu, diplomacija tadašnje države je stavila "pasošare" pod pritisak, jer se okupljaju pod imenom neprijateljske ustanove koju je vlast u domovini zabranila. Promjenom imena u Hrvatska kulturna zajednica, uspjelo se otupiti oštricu jugodiplomata. HKZ je mogla organizirati svoje priredbe s hrvatskim kulturnim djelatnicima. Te su se priredbe zaista izdizale iznad onih koje su organizrili razni jugoklubovi i njima srdone udruge, jer nikad nisu završavale tučama i neredom. Osim toga, HKZ se bavila kulturnim djelatnostima kao tiskanjem vlastitog glasila Društvene obavijesti i dvojezičnih brošura o Radiću, Jelačiću, Hrvatima u Švicarskoj i sl., što je bilo zanimljivo isključivo ljudima sa stanovitom naobrazbom i nacionalnom sviješću.
Kreatori "monolitne dijaspore" iz domovine su se početkom 90-tih godina, međutim, uglavnom oslonili na snage i pojedince koji su svoje hrvatske biografije trebali prilagoditi povijesnom trenutku, jer ih je, očito, bilo najlakše ucjenjivati. Pošto je HKZ bila već dobro organizirana i imala članove, novac i svoje glasilo - dakle, političku i gospodarsku neovisnost, držalo ju se u takvim krugovima veoma opasnom po njihove društvene makinacije i osobne karijere. Počeli su je rušiti s "hrvatskih" pozicija, jer je u Zagrebu donesena odluka, prema izjavi jednog diplomata u Bernu, da sve hrvatske udruge u inozemstvu, nastale prije 1990. godine, moraju nestati. Na tom su se poslu našli zajedno bivši hrvatski komunisti i jugoklubaši, domovinski i iseljenički hadezeovci, hrvatski diplomati i državni dužnosnici.
Najprije se pristupilo ignoriranju svih djelatnosti HKZ-a u domovinskim sredstvima javnog priopčavanja. Prešućivane su javne tribine sa švicarskim novinarima i političarima kao i publicistička, kulinarska i slična promidžba Hrvatske. Od 1993. godine prelazi se u napade anonimnim i potpisanim pismima zbog "bavljenja politikom" u glasilu HKZ-a Društvene obavijesti. Glasilo je prvenstveno tražilo uspostavu pravne države i kažnjavanje kriminala, te demokartski postupak pri utemljenju paradnoga Hrvatskog svjetskog kongresa. Dvojezična publikacija pokojnoga dr. Jure Petričevića "Treči svjetski rat?" u nakladi Adria Verlag i HKZ-a, 1994., u kojoj se kao glavnog krivca za potporu srpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH okrivljuje Rusiju, UNO i EU, te spominje "nerazboritu" i "samovoljnu" politiku F. Tuđmana s "diktatorskim ovlastima", samo je bila ulje na vatru.
Na Godišnjoj skupštini HKZ-a 1995. g. tadašnji veleposlanik prof. dr. Zdenko Škrabalo otvoreno napada publikaciju i njezinog autora - i neuljudno napušta skup prije nego dr. Petričević dobiva priliku za odgovor. U razgovoru za Glasnik HDZ-CH (1995.) Škrabalo će ponoviti kako je djelovanje "pojedinaca u nekim hrvatskim udrugama u suprotnosti s interesima Republike Hrvatske". HDZ potom angažira svoje pismenije ljude da vrše pritisak na HKZ. U tome im se pridružuje i Hrvatski radio iz Zagreba koji dopušta Dubravku Horvatiću slijedeću izjavu: "Ako čovjek gleda, recimo, Društvene obavijesti, koje izdaje HKZ u Švicarskoj, onda će vidjeti da oni na neki način nasjedaju jugoslavenskoj propagandi koja još uvijek putom niza listova djeluje u Hrvatskoj" (5.1.1995.). Odgovor HKZ-a, poslan na ruke tadašnjem uredniku Hrvatskoga radija, g. Tomislavu Radiću, nikad nije objavljen. Zatim slijedi napad Željka Sabola u Vjesniku 19.10.1995. na dr. Juru Petričevića i njegovu već spomenutu publikaciju, pri čemu valja spomenuti, da se dr. Petričeviću nije omogučen odgovor. Hrvatski će veleposlanik u svojoj okružnici, povodom razrješenja s dužnosti, u sijećnju 1996., pojaćati tenzije izjavom da se "izdvaja mala grupica neodgovornih pojedinaca koji rječju i djelom štete ugledu Republike Hrvatske stalnim kritizerstvom svega i svačega što u datom trenutku poduzima legalno izabrana vlast u Republici Hrvatskoj". Lausanneska novina Le Nouveau Quotidien od 13.2.1996. shvaća to kao prijetnju i upozorava svoje čitatelje i švicarsku javnost da je veleposlanik Škrabalo prešao granicu dopuštenog diplomatskog ponašanja.
Za slijedeću godišnju skupštinu HKZ-a u proljeće 1997., i zagrebački se Vjesnik (28.2.1997.) priključuje pripremama puća dopisom iz Švicarske, a kojeg postpisuje polupismeni predsjednik HDZ-a i kasnije konzul-savjetnik u generalnom konzulatu u Zürichu, Vinko Sabljo, pod naslovom "što hoće uredničko vijeće Društvenih obavijesti HKZ u Švicarskoj?" (članak po svoj prilici potjeće od samog tadašnjeg generalnog konzula Republike Hrvatske u Zürichu Benjamina Tolića.) Izborni Sabor u ožujku 1997. godine namjerno se organizira izvan züriškog podrućja i prvi put u povijesti HKZ-a održava u Bernu, kako bi novopridošli hadezeovci imali sigurnu većinu. Bio je to najslabiji posjet u povijesti godišnjih skupština HKZ-a, s oko šezdesetak ljudi, a od toga četrdesetak hadezeovaca. Vodstvo HKZ-a je već unaprijed bilo izabrano, a na njegovu čelu se našao liječnik, dr. Aleksandar Kršnjavi, prema prićama, koje su ovamo kružile, kolega dr. Mate Granića sa studija, koji se tek 1995.g. pojavio u HKZ-u i nametnuo članstvu demagoškom i slatkoriječivom odanošću "demokratski izbaranoj vlasti" u Hrvatskoj i otvorenom potporom veleposlaniku Škrabalu. To je početak definitivnog destruiranja HKZ-a s blagoslovom domovinske vlasti.
I HDZ i dplomacija su odahnuli. Ali ne za dugo. Dr. Kršnjavi se prevario u odabiru ljudi, jer se ubrzo pokazalo da su svi "ljevičari" - kako će ih sam okarakterizirati. Vode se interne borbe, a HKZ je obustavila svaki rad osim tiskanja glasila Društvene obavijesti i "hrvatskog bala" u jednom od najskupljih hotela na svijetu Dolder u Zürichu. Od 1997. do 1999. godine održana je jedna jedina kulturna priredba i to u listopadu 1997. godine, kad je prof. dr. Mario Plenković privatno boravio u Švicarskoj i održao predavanje o novinama i novinarima u Hrvatskoj. Čak se izbjegavalo i organizirati komemoracije preminulim počasnim članovima dr. Petričeviću i nobelovcu Vladimiru Prelogu. Članstvo prosvjeduje, ne želi članarinom plaćati rastrošnost Doldera, te zbog opće neaktivnosti HKZ-a počinje se osipati. Potrošen je ne samo sav novac iz blagajne (1995.g. se našlo u blagajni preko 50'000.-- CHF), nego i 6'714.-- CHF, koji su bili skupljeni za tiskanje monografije povodom 25-te obljetnice HKZ-a. Dr. Kršnjavi, međutim, ne mari što se osiplje članstvo Udruge, te na Saboru 1999. godine provocira nehadezeovce na napuštanje skupštine, a dovodi u upravu hadezeovce i njihove simpatizere. Kulturna udruga je prepuštena kulturnim analfabetama. Primjerice u glasilu Društvene obavijesti čitatelji nisu upozoreni ni na jednu jedinu kulturnu publikaciju niti kulturni događaj u Hrvatskoj ili o Hrvatskoj u svijetu. Na mjesto urednika postavljaju se namjerno ljudi, koji nemaju ni minumum pravopisnog znanja, a kamoli naobrazbe. U razdoblju od 1999. do proljeća 2001. g. organizirano je na brzinu jedno jedino predavanje sa slučajnim prolaznikom isusovcom prof. dr. Vladimirom Horvatom na kojem nije bilo ni dvadeset ljudi - uključivši organizatore i predavača.
U HKZ-u se prosvjeduje glasnije, te se u travnju 1999. počelo skupljanjem potpisa za saziv izvanredne godišnje skupštine. Dio članova, koji su se usudili prosvjedovati zbog nedemokratskog ponašanja i zatražili saziv izvanredne godišnje skupštine - što predviđaju i Pravila HKZ-a, biva isključeno (njih 35), a dva ogranka, među kojima i onaj izvorni i najbrojniji Baden-Zürich, suspendirani. Upravo lipnju 1999. godine, dolazi Ivić Pašalić u Zürich, gdje se u jednom hotelu, prema svjedočenju očevidaca, susreće s upravom HKZ-a. (Istu su se večer katolici Hrvati bili okupili u Einsiedelnu na tradicionalnom hodočašću Majci Božjoj.) Ohrabreno vodstvo HKZ-a potporom visokoga gosta, nastavilo je dosljednom provedbom svoje samovolje. Nakon što je uprava na različite molbe ostala nepopustljiva, došlo je u kolovozu 1999. g. do tužbi protiv uprave HKZ-a, a jedna se odnosi na predsjednika i dopredsjednicu HKZ-a osobno. Sud je dosada prisilio upravu povuci 31 isključenje i obje suspenzije ogranaka, te ispričati se četvorici članova zbog uvrede ličnosti (Persönlichkeitsverletzung). Sudski postupak protiv predsjednika i dopredsjednice HKZ-a zbog uvrede časti je tek završen i čeka se pravomoćna presuda. Tužba troje članova zbog isključenja iz HKZ-a ide pred viši sud (Obergericht). Računa se da su se obostrani odvjetnički i sudski troškovi dosada popeli na preko 100 tisuća CHF. Da bi došla do potrebitog novca, uprava šalje prijeteća pisma članovima, a pokušala je, bez prethodnog odobrenja članstva, prodati adrese šlanova jednom osiguravajućem zavodu i time se po tko zna koji put ogrješila o zakon.
Je li dopušteno Hrvatima u inozemstvu organizirati se bez političkog skrbništva iz domovine? Prema HDZ-ovoj ideologiji - nije, jer je sve što je izvan HDZ-ova prokrustovskog pokrivača protuhrvatsko. U međuvremenu se politička situacija u zemlji, a donekle i u hrvatskoj diplomaciji, promijenila. Da se hrvatska politika istinski bavila zaštitom hrvatskoga nacionalnog interesa, a da je diplomacija promicala taj interes, niti bi Hrvatska danas bila gdje je niti HKZ pred sudom i rasulom! Ovako se hrvatsko ime našlo pred stranim sudom, a častohlepna, netolerantna i politizirana uprava HKZ-a je dokazala da nema nikakvog respekta prema njemu. Dok svi čekamo sudski rasplet, samoupravljački mentalitet dokazuje svijetu svoju neciviliziranost i dovodi jednog od sudaca na zaključak da je HKZ zapravo "djećji vrtić". I na koncu pitanje: Je li uistinu primarni posao HDZ-a i njegovog ministra vanjskih poslova, dr. Mate Granića, trebao biti stavljanje jedne beznačajne, amaterske udruge pod svoju kontrolu i od kolikog je to značenja za hrvatski nacionalni interes, prepuštamo čitateljima na prosudbu!
Dr. Tihomil Radja, Tihomir Nuić
MATICA 6/2001.
|
