Emmeline Pankhurst je 1903. godine u Velikoj Britaniji utemeljila Žensku socijalnu i političku uniju, građanski ženski pokret koji je sljedećih godina privukao pozornost javnim prosvjedima, političkim demonstracijama i štrajkovima glađu. Njezina kći Christabel Pankhurst bila je jedna od vodećih sufražetkinja u borbi za ženska prava glasa u Velikoj Britaniji.
Dana 9. veljače 1907. oko 3.000 sufražetkinja okupilo se i mirno prosvjedovalo za pravo žena na glas. Godine 1908. žene su se nekoliko puta vezale lancima u blizini javnih institucija kao što je galerija Donjeg doma ili u blizini Downing Streeta 10 kako bi privukle što više pozornosti kroz razrađeno uklanjanje.
Dana 18. studenog 1910., također poznatog kao Crni petak,
žene koje su demonstrirale ispred britanskog Donjeg doma bile su nasilno spriječene od strane policije da napreduju do ulaza, a 115 ih je uhićeno. Dan je dobio ime Crni petak zbog (ponekad i seksualnog) nasilja koje su nad prosvjednicima počinili londonska policija i muški prolaznici.
Iz Caxton Halla, oko 300 članica marširalo je do parlamenta u grupama od 10 do 12, kako je propisano zakonom, kako bi se obratile izravno premijeru Asquithu. Izaslanstvo je predvodila Emmeline Pankhurst. Delegati u vodstvenoj skupini bili su liječnica Elizabeth Garrett Anderson, njezina kći kirurg Louisa Garrett Anderson, inženjerka i matematičarka Hertha Ayrton i Sophia Duleep Singh, pandžabska princeza čija je kuma bila kraljica Viktorija. Prva skupina prosvjednika stigla je pred ulaz u sabornicu Svetog Stjepana u 13.20 sati. Otpraćeni su u Asquithov ured, gdje ih je njegova privatna tajnica obavijestila da ih je premijer odbio primiti.
Podrška muškaraca
O tome u svojim memoarima izvještava i dirigent Thomas Beecham, koji je bio velika podrška ženama, kao i slikar Moritz Coschell, koji je za Berliner Illustrirte Zeitung 1913. napisao crtež pod naslovom “Emmeline Pankhurst i njezina kći Christabel u zatvoru”. Drugi prijatelj i pobornik napora za emancipaciju bio je pisac George Bernard Shaw.
Nakon što je 1910. propala zakonodavna inicijativa usmjerena na proširenje ženskih prava, žene su zaključile da mirnim prosvjedima neće ništa postići, pa su počele razbijati izloge robnih kuća, paliti velika seoska imanja i bombaške napade na javne zgrade, uključujući Westminstersku opatiju.
1. ožujka 1912. 150 sufražetkinja naoružanih čekićima i kamenjem uništilo je 270 izloga u trgovačkoj četvrti londonskog West Enda. To je dovelo do uhićenja 220 žena. U zatvoru su prosvjedovale štrajkom glađu, pa su bile prisilno hranjene.
Na Epsom Derbyju 1913. Emily Davison (na slici) se u znak protesta bacila pred konja Georgea V i umrla nekoliko dana kasnije. Iste i iduće godine sufražetkinje su izvršile nekoliko napada noževima i sjekirama na slike na izložbama u Londonu, što je dovelo do privremenog zatvaranja svih muzeja u gradu i zabrane ženama da nose duge kapute ili torbe.
Prvi svjetski rat doveo je do privremene pauze u kampanji za pravo glasa u Britaniji. Nakon završetka Prvog svjetskog rata 1918. pravo glasa dobile su žene od 30 i više godina koje su imale imovinu.
Zbog ratnog nedostatka radne snage, žene su postale čvršće ukorijenjene u mnoga područja javnog života u SAD-u i Velikoj Britaniji, što je u konačnici dovelo do općeg prihvaćanja ženskog prava glasa.
Provođenjem ženskog prava glasa u SAD-u 1919. i 1920. (19. amandman na Ustav SAD-a) te u Velikoj Britaniji od 2. srpnja 1928. pokret je postigao svoje ciljeve.
Emily Wilding Davison (rođena 11. listopada 1872. u Londonu, † 8. lipnja 1913. u Epsomu)
Nakon srednje škole, godine 1891. dobila je stipendiju i započela studij književnosti na londonskom Royal Holloway Collegeu. Nakon očeve smrti morala je prekinuti studij, jer majka više nije mogla plaćati školarinu. Davison je tada radila kao guvernanta i učiteljica. Kao rezultat toga, konačno si je mogla priuštiti studij biologije, kemije i engleskog jezika i književnosti na koledžu St. Hugh na Sveučilištu u Oxfordu, koji je diplomirala s odličnim uspjehom, iako je, kao i sve druge studentice njezina vremena, bila uskraćena za diplomu.
Godine 1906. Emily Davison pridružila se Ženskoj društvenoj i političkoj uniji (WSPU) i sudjelovala u raznim aktivnostima kako bi žene dobile pravo glasa. U ožujku 1909. uhićena je dok je premijeru Herbertu Asquithu predstavljala peticiju koja je pozivala na pravo glasa ženama. Proglašena je krivom za "uznemirenje javnosti" i osuđena na jednomjesečni zatvor. Četiri mjeseca kasnije, Davison je ponovno zatvorena, ovoga puta zbog pokušaja da održi govor u dvorani u Londonu u nazočnosti tadašnjeg ministra financija, Davida Lloyda Georgea. U rujnu 1909., zajedno s Mary Leigh i Constance Lytton, dobila je još jednu kaznu od dva mjeseca zbog bacanja kamenja.
U zatvoru Strangeways (Manchester), Davison je opetovano štrajkala glađu i, poput mnogih drugih zatvorenica, bila je prisilno hranjena. U zatvoru Holloway bacila se niz željezne stepenice u znak prosvjeda, uzrokujući ozbiljnu štetu svojoj kralježnici.
Smrt u Epsom derbiju 1913.
Dana 4. lipnja 1913. prisustvovala je poznatom Epsom Derbyju. Nekoliko dana prije, rekla je svojim kolegicama da bez nekog ključnog događaja neće biti pomaka - potrebna su "DJELA UMJESTO RIJEČI"!
Tijekom utrke, Davison je utrčala na trkalište s transparentom "pravo glasa ženama", točno ispred konja kralja Georgea V. Džokej je samo lakše ozlijeđen, Davison je, međutim, pretrpila teške unutarnje ozljede i frakturu lubanje. Umrla je četiri dana kasnije u bolnici Epsom Collegea ne dolazeći svijesti.
Emily Davison pokopana je na groblju St. Mary's, Morpeth. Natpis na njezinoj nadgrobnoj ploči glas: Actions Instead of Words! / "Djela, a ne riječi" / Taten statt Worte.
Nakon njezine smrti na Epsom Derbyju 1913., smatrana je mučenicom pokreta sufražetkinja.
"Taten statt Worte"
bio je slogan i jedne sveopće akcije radnih žena u Švicarskoj, kojom su tražile jednaka primanja za istu naobrazbu i staž kao što su imali kolege muškarci. Akciju su podržale prvo banke, a onda i industrijska poduzeće. Krajem 80-tih pridružila im se novoosnovana firma ABB (bivši BBC). ABB se transformirao u više po djelatnosti različitih poduzeća. Najveće, ABB Elektrane s 3'500 tisuće zaposlenika, u kojem sam bila šef knjigovodstva dužnika, pokrenulo je akciju u studenom 1989. godine. 40 žena raznih profila, od kojih je samo nas 8 bilo u kadru firme, bile su angažirane na tom poslu, naravno besplatno i izvan radnog vremena. Dva puta godišnje se nas 8 sastajalo sa glavnim direktorom koncerna i podnosilo izvještaj o problemima i predlagalo rješenja. No, to je jedna druga priča.
Priredila Dunja Gaupp, HKZ
|
