I danas, desetak i više godina poslije, kada Hrvatska trasira svoj put u budućnost, borbe za prošlost ne samo da ne jenjavaju, nego se čak i intenziviraju.
Sve to se ne događa spontano, niti slučajno. Radi se o vrlo razrađenoj strategiji, da se krivotvorenom prošlosti utječe na budućnost. Bezbroj puta u raznim varijacijama hrvatskom narodu žele se krivotvorine nametnuti kao istina, želi ga se prinuditi ne samo da prihvati laž kao istinu, nego i da prihvati krivnju koje nije bilo.
Vrlo uporno i agresivno nameću nam se slijedeće krivotvorine
- da je Republika Hrvatska nastala na zločinu i etničkom čišćenju,
- da je etničko čišćenje planirano u državnom i vojnom vrhu Hrvatske
- da uzrok rata nije velikosrpska agresija nego dogovor Miloševića i Tuđmana velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma radi komadanja Bosne i Hercegovine
- da se rat mogao izbjeći i da postoji podijeljena krivnja za rat
- da su prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovi suradnici, ratni zločinci jer su navodno bili na čelu zločinačke organizacije s ciljem stvaranja Velike Hrvatske,
- da je Hrvatska izvršila dvostruku agresiju na tzv. Krajinu u Hrvatskoj i na Bosnu i Hercegovinu
Bezbroj je napisa i izjava, koje se u različitim varijacijama ponavljaju u kojima se oslobodilački obrambeni rat kriminalizira i pretvara u zločinački pothvat. "Bljesak" i "Oluja" se od legitimnih vojno-redarstvenih oslobodilačkih akcija, falsifikatima pretvaraju u unaprijed planirano i provedeno etničko čišćenje.
Sustavno se velikosrpska agresija kao uzrok rata pretvara u stanje oružanog sukoba u kojem nema žrtve i agresora, dobrih i loših.
Krivotvorinama se skida odgovornost s međunarodne zajednice ne samo za rat nego i za ogromne zločine koje su mogli spriječiti ali nisu htjeli.
To su samo neki razlozi zbog kojih je potrebno utvrditi istinu o raspadu SFRJ, o velikosrpskoj agresiji, o Domovinskom ratu i procesu stvaranja hrvatske države kako bi se izborili za istinu i time oslobodili lažnih optužbi ne samo branitelje, nego i hrvatski narod i hrvatsku državu, jer je istina o Domovinskom ratu najmanje što moramo učiniti za buduće generacije hrvatskog naroda. Zastupam stajalište da bi prihvaćanje krivotvorina koje najsvjetlije stranice hrvatske povijesti pretvaraju u nešto čega se trebamo sramiti moglo ozbiljno ugroziti budućnost hrvatskog naroda.
Zato se s pravom postavlja pitanje zašto je u obrani naših nacionalnih interesa ponovno zavladala poznata hrvatska šutnja, zašto se ne reagira na povijesne falsifikate i lažne optužbe kojima se dovode u pitanje sami temelji hrvatske države kao moderne demokratske države.
Obilježavanje 14. godina međunarodnog priznanja Hrvatske dobar je povod da se u borbi za istinu o povijenim procesima stvaranja i obrane Hrvatske države, o Domovinskom ratu u cjelini i ulozi dr. Franje Tuđmana progovori argumentirano i istinito kako bi se odbacile krivotvorine koje se sve više nameću beskrupuloznom promidžbom.
U svojim knjigama detaljno sam obradio i argumentirano dokazao da je naš Domovinski rat naš ponos, a ne sramota, a da je dr. Franjo Tuđman velikan hrvatskog naroda koji je svojom strategijom u vrlo teškim uvjetima obnovio i utemeljio Hrvatsku državu kao suverenu nacionalnu državu.
Kako bi izbjegao nabrajanje najvažnijih sudbinskih događaja u tom povijenom procesu odlučio sam se radi kratkoće vremena u ovom svom izlaganju detaljnije obraditi dvije grupe problema:
1. Političke i diplomatske okolnosti, a osobito postavljene ultimatume Hrvatskoj kao uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske;
2. Bitne odrednice Tuđmanove strategije s kojom je uspio bez globalnog rata velikih razmjera pobijediti i nadigrati Slobodana Miloševića i međunarodnu zajednicu, srušiti njihove planove i stvoriti samostalnu i suverenu Hrvatsku državu.
Hrvatska je morala prihvatiti tri ultimatuma da bi dobila međunarodno priznanje
Nakon pada Vukovara nastupili su odlučujući dani za Hrvatsku. Propao je pakleni plan KOS-a da se uz pomoć određenih snaga u Hrvatskoj Tuđman i Vlada demokratskog jedinstva proglase krivcima zbog kako su podvaljivali prodaje Vukovara da se Hrvatska destabilizira i da se Tuđman i Vlada demokratskog jedinstva smijene.
Odlučujućim akcijama osvajanja vojarni i drugim mjerama do kraja 1991. godine stvorena je moćna hrvatska vojska relativno dobro naoružana i sposobna da pobijedi agresora i počne oslobađati okupirana područja Hrvatske. Oslobađanje Hrvatske počelo je u zapadnoj Slavoniji i bilo je jasno da je pitanje dana kada će cijela zapadna Slavonija biti oslobođena. U isto vrijeme Hrvatska je vodila izvrsnu akciju na međunarodnom planu te je uspjela uvjeriti najvažnije snage međunarodne zajednice da trebaju priznati Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu.
Predsjednik Tuđman vrlo je vješto balansirao i bio je spreman na razne ustupke i besplodne pregovore kako bi kupovao vrijeme za još veće jačanje hrvatske vojske.
Međutim, jake snage u međunarodnoj zajednici i u uvjetima kada je bilo jasno da se više ne može spasiti Jugoslavija i da će na kraju morati priznati samostalnost i suverenost Hrvatske nastavile su ucjenjivati Hrvatsku i raditi u korist Slobodana Miloševića i agresora.
Sredinom dvanaestog mjeseca na prijedlog talijanskog ministra vanjskih poslova Giani de Michelisa, Europska unija je donijela odluku da će u roku od mjesec dana tj. 15. siječnja 1992. godine zajedničkom odlukom članica Europske unije istog dana međunarodno priznati Hrvatsku kao suverenu državu. Međutim, na prijedlog talijanskog ministra vanjskih poslova, tada su donesena tri zaključka koji su u stvari bili teški ultimatumi Hrvatskoj.
Konkretno:
1. Tražilo se od Hrvatske da zaustavi vojnu ofenzivu oslobađanja zapadne Slavonije.
2. Tražilo se od Hrvatske da još jedanput potpiše primirje s agresorom o obustavi vojnih akcija na cijelom teritoriju SFRJ te da prihvati status quo koji je uspostavljen ratom. Tražilo se od Hrvatske da prihvati mirovne snage koje bi branile i održavale status quo odnosno rezultate velikosrpskih osvajanja i etničkog čišćenja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
3. Tražilo se da Hrvatska još jedanput mijenja Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji bi i ustavno-pravno štitio dio "prava" koje su Hrvatskoj nametnuta velikosrpskom agresijom.
U to vrijeme u Hrvatskoj je bilo dosta nesloge. Javno mnijenje je bilo žestoko protiv prihvaćanja novih ultimatuma. Tražilo se ne samo da se nastavi s vojnim akcijama do potpunog oslobađanja cijele zapadne Slavonije nego da se vrlo brzo krene i s oslobađanjem drugih okupiranih teritorija Hrvatske bez obzira što o tome misli međunarodna zajednica. Zbog toga se na neki način tajilo od hrvatske javnosti kakve je teške ultimatume međunarodna zajednica dala Hrvatskoj.
Predsjednik Tuđman i većina u državnom vrhu i u Vladi demokratskog jedinstva smatrali su da je najvažniji cilj dobiti što prije međunarodno priznanje Hrvatske i da se za međunarodno priznanje Hrvatske treba mnogo toga žrtvovati i prihvatiti jer kada jedanput dobijemo međunarodno priznanje kako je govorio predsjednik Tuđman, tada ćemo sve prijašnje i nove ultimatume moći odbaciti jer će međunarodno priznanje Hrvatske dati legitimitet hrvatskom narodu i hrvatskoj vlasti da odbaci naknadno sve ultimatume i ustupke i ako ne ide drugačije da vojnom silom oslobodi cijelu Hrvatsku i ostvari njenu teritorijalnu cjelovitost.
U skladu sa takvim stavovima, na prijedlog predsjednika Tuđmana, usprkos jakih otpora odlučeno je da se zaustavi ofanziva u zapadnoj Slavoniji i da Gojko Šušak u ime Hrvatske 03. siječnja u Sarajevu potpiše opće primirje i prestanak rata iako smo bili svjesni da do prestanka rata ne će doći. Posebno je bilo važno istaći da smo donijeli tajni zaključak da Mirovne snage mogu doći u Hrvatsku tek nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Predsjednik Tuđman nam je objašnjavao da u tom slučaju možemo popuštati u nedogled, odnosno da čak možemo i prihvatiti da se stvarno privremeno legalizira srpska vlast u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini, pa i da međunarodne snage na neki način štite privremeno od hrvatske vojske te okupirane teritorije i tu nelegalnu i nelegitimnu uspostavljenu vlast na osnovi etničkog čišćenja i zločina.
Tada nam je Tuđman vrlo jasno izložio svoju strategiju koja se je bazirala na procjeni da će Hrvatska s obzirom na odnos snaga u međunarodnoj zajednici morati vojnom silom postepeno oslobađati dio po dio okupiranog teritorija. Smatrao je da će to izazvati burne reakcije međunarodne zajednice, da će Hrvatska biti izložena velikim kritikama a možda čak i djelomičnim sankcijama, ali je isto tako smatrao da takvoj politici nema alternative. Zato je njegova strategija bila, da se pripremaju tajno munjevite vojne akcije s ograničenim vojnim ciljevima, da se moraju provesti u najviše 48 sati da moraju biti vojno efikasne ali da ne smiju dovesti do velikih žrtava a još manje zločina nad civilnim stanovništvom. Smatrao je da takvim munjevitim akcijama treba međunarodnu zajednicu stavljati pred svršen čin, te nam je obrazlagao, kako ona uvijek prihvaća stanje uspostavljeno na terenu i kako sve završava verbalnom kritikom i na kraju sankcioniranjem novog stanja.
Zato je težište njegove politike već tada bilo u stvaranju moderne hrvatske vojske koja će moći munjevitim akcijama komad po komad oslobađati Hrvatsku. Kako nije mogao tu svoju strategiju javno obrazložiti kako nije mogao reći da potpisuje sporazume i daje ustupke kako bi ih kasnije vojnom silom srušio, predsjednik Tuđman bio je izložen žestokim kritikama, a često nije nalazio razumijevanje ni u državnom vrhu. Međutim, znao je naći načina kako da i onda kada je bio dosta usamljen, ponekad usprkos svima provede i nametne svoju koncepciju. Najveća opasnost za njegovu koncepciju u stvari bila je u nedisciplini i postojanju određenih struktura i grupa ljudi u ratnom vihoru bez pravila koji su na razne načine na zločinačku politiku htjeli odgovorit istom mjerom oko za oko, zub za zub, glava za glavu.
Zato su optužbe koje pokušavaju dr. Franju Tuđmana optužiti kao čelnika zločinačke organizacije čiji je navodni cilj bilo etničko čišćenje, ubojstva i masakri srpskog i muslimanskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne samo lažne nego i monstruozne jer se cijela strategija Franje Tuđmana bazirala na provođenju legalnih i legitimnih i vojničko čistih i brzih vojnih operacija bez velikih žrtava a pogotovo bez zločina nad civilnim stanovništvom. Oni koji su te zločine počinili s hrvatske strane najviše su radili protiv hrvatskih interesa i dovodili su predsjednika Tuđmana i vojno i državno vodstvo u vrlo tešku situaciju jer su davali argumente da se i Domovinski obrambeni rat na neki način može tretirati kao zločinački rat.
U skladu sa strategijom dr. Franje Tuđmana usprkos žestokih otpora u HDZ i oporbi, u hrvatskom Saboru pa i davanja ostavki pojedinih ministara, dr. Franjo Tuđman je ipak uspio natjerati Vladu i hrvatski Sabor da mijenja Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je na neki način legalizirao i pravo na elemente političke autonomije Srba na okupiranom području Hrvatske. Kako sam ja bio zadužen u ime Vlade demokratskog jedinstva da pripremim i predložim te promjene, imao sam priliku polemično raspravljati s dr. Tuđmanom i u četiri oka o njegovim zahtjevima. Kada nije imao nikakav argument zašto bi mi morali prihvatiti ultimatum i davati prava agresoru koji ni jedna manjina ni u jednoj demokratskoj državi nema, njegov odgovor i ključni argument uvijek je glasio: "Zato što bi naše odbijanje moglo odgoditi međunarodno priznanje Hrvatske a odgađanje bi nas moglo dovesti u situaciju da mirovne snage dođu braniti okupirani dio Hrvatske od intervencije hrvatske vojske prije nego što dobijemo međunarodno priznanje što bi onda moglo u budućnosti dovesti do komplikacija vezano za ostvarivanje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske i njeno vojno oslobađanje, ako drugog izlaza ne bude.
Dakle, dr. Franjo Tuđman i onda kada je davao najveće ustupke, kada je potpisivao sporazume koji su beskrajno iritirali hrvatsku javnost, bio je uvjeren da ne radi n i najsitniju pogrešku jer da nakon međunarodnog priznanja Hrvatske svi ti ustupci, sporazumi i ultimatumi neće vrijediti da će Hrvatska imati legalno i legitimno pravo da uspostavi svoju vlast na cijelom teritoriju i da uspostavi teritorijalnu cjelovitost kako je govorio u okviru AVNOJ-skih granica Hrvatske.
To su bili razlozi zbog kojih je dr. Franjo Tuđman prihvatio teške ultimatume: zbog kojih je prihvatio da se zaustavi oslobodilačka ofenziva u zapadnoj Slavoniji; da se potpiše globalni mir s agresorom u Sarajevu 03. siječnja; da dođu mirovne snage pod vrlo nepovoljnim uvjetima za Hrvatsku i prihvatio da promjenama ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ustavno legalizira dio silom nametnutih prava okupatora. Kasniji događaji su potvrdili da je bio u pravu.
Bitna su djela- ono što je učinjeno, ne namjere i želje
Osobno mislim da je vrlo važno istinom opovrgnuti nametnute krivotvorine i lažne optužbe protiv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Danas 6. godina nakon smrti predsjednika Tuđmana moguće je s dovoljne vremenske distance suditi o povijesnim procesima pa i o njegovoj povijesnoj ulozi. Njegovu povijesnu ulogu treba utvrditi ne na temelju pojedinih detalja i onoga što je govorio nego na temelju onoga što je kao političar i državnik učinio i stvorio u burnim procesima raspada SFRJ i stvaranju i obrani samostalne i suverene hrvatske države i obrani opstojnosti i ravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
U tim burnim procesima, tragičnim i krvavim zbivanjima u koje su bile umiješane sve bitne svjetske sile i politike, sve bitne svjetske vojske osim kineske, u kojima su hrvatskom narodu i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postavljani brojni ultimatumi i nametani štetni sporazumi koji su štitili agresora u uvjetima postojanja vrlo proturječnih politika s elementima kaosa i nemoralne politike koja je priznavala rezultate ostvarene ratom i etničkim čišćenjem - i dr. Franjo Tuđman morao je kao državnik ako je želio uspjeti također voditi više politika.
Nije smio igrati na jednu političku opciju niti je smio svoje krajnje ciljeve javno obrazlagati i predočiti. Morao je voditi lukavu zakulisnu igru, ako je želio uspjeti, jer i ostali su to radili.
Nedvojbeno je da je dr. Franjo Tuđman također istovremeno vodio više politika, više strategija, te da je bio spreman odustajati od pojedinih politika i strategija zavisno od okolnosti i uvjeta, kao što su to radili i svi ostali uključujući i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i najveće svjetske sile. Dakle Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija zavisno od okolnosti i raspleta koje će nametnuti međunarodna zajednica ali i rezultati u ratu.
Iz današnje perspektive, kada je Hrvatska neovisna, suverena i cijenjena država i kandidat za ulazak u Europsku uniju, nema nikakve dvojbe da je strategija Franje Tuđmana bila ispravna jer je uspio osloboditi okupirani dio Hrvatske i Bljeskom i Olujom, uspio srušiti kvazisrpsku državu u Hrvatskoj i na kraju mirno integrirati Baranju i istočnu Slavoniju. Povijesni procesi u Bosni i Hercegovini nisu završeni, Bosna i Hercegovina je još uvijek protektorat i nedovršena država te će tek budućnost pokazati koliko su vizije Franje Tuđmana bile realne. Za sada za razliku od davanja konačne ocjene o njegovoj velikoj ulozi u obrani i stvaranju Hrvatske preuranjene su konačne prosudbe o njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini.
Zato kada tvrdim da je Franjo Tuđman bio u pravu radi izbjegavanja zlouporaba te tvrdnje, napominjem da se ta tvrdnja odnosi na njegovu strategiju u stvaranju samostalne, cjelovite i suverene Hrvatske. Današnja Hrvatska je dokaz ispravnosti njegove političke strategije usprkos svih pogrešaka kojih je bilo dosta.
Navest ću samo nekoliko karakterističnih i bitnih primjera Tuđmanove politike, kada je uspijevao usprkos svima i protiv svih, svojom energijom, autoritetom, podrškom naroda i uspješnim manevriranjem ostvariti svoje bitne političke ciljeve:
1. Njegova strategija pregovaranja i s "crnim vragom" (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Babić, Martić) bila je uspješno kupovanje vremena, jer je Franjo Tuđman od početka bio svjestan i da će se konačno rješenje uspostaviti na bojišnicama, odnosno da svoje političke ciljeve može ostvariti samo stvaranjem pobjedničke Hrvatske vojske u Hrvatskoj i Hrvatskog Vijeća obrane u Bosni i Hercegovini.
Dakle, dr. Franjo Tuđman davao je neprincipijelne ustupke u tim razgovorima i pregovorima, potpisivao je štetne sporazume svjestan da će Hrvatska svoju samostalnost i cjelovitost morati ostvariti vojnom pobjedom.
Kako nije mogao javno govoriti da se radi o taktici i probnim balonima i kupovanju vremena, njegova politika prihvaćanja brojnih sporazuma koji su štetili hrvatskim nacionalnim interesima silno je iritirala hrvatsku javnost. I danas, mnogi i dalje njegovo manevriranje i pregovaranje posebno sa Miloševićem tretiraju kao bit njegove politike a ne kao uspješno kupovanje vremena i taktiziranje kako bi se izbjegao globalni rat. Povijesna je činjenica da je na kraju nadigrao lukavog Slobodana Miloševića i njegove pomagače u međunarodnoj zajednici.
2. Njegova strategija internacionalizacije krize u raspadu Jugoslavije bila je ispravna jer je to bio način da se izbjegne globalni rat i mnogo veće žrtve i dobije dovoljno vremena za stvaranje moćne hrvatske vojske. Da bi se što prije dovele mirovne snage kojima su se Milošević i društvo protivili, Tuđman je davao velike ustupke koje su u to vrijeme graničile sa nacionalnom izdajom jer je davao takve ustupke kvazisrpskoj državi u Hrvatskoj da je izgledalo da ju legalizira i legitimira ne trenutačno nego sa sve vijeke vjekova.
Moram priznati da ni u Vladi demokratskog jedinstva ni u Hrvatskom Saboru Tuđman nije imao podršku za takvu svoju politiku, da ju je morao svojim autoritetom često nametati i u HDZ-u i u Vladi i Saboru.
Javno nije mogao braniti svoju politiku ali nam je na zatvorenim sjednicama Vrhovnog državnog vijeća stalno ponavljao: "Nemojte se bojati ustupaka koje dajemo tzv. Republici srpskoj krajini i Miloševiću. Bitno je da prije dolaska mirovnih snaga u Hrvatsku dobijemo međunarodno priznanje Hrvatske jer tada ni je važno što ćemo pristati legalizirati okupatorsku vlast u tzv. Krajini i što ćemo pristati da međunarodne snage razdvajaju Hrvatsku vojsku od tzv. Krajine, jer ćemo prije ili kasnije kao međunarodno priznata država ostvariti svoje pravo uspostavljanja hrvatske vlasti na cijelom teritoriju Hrvatske, ako ne ide drugačije onda i vojnom silom."
3. Njegova strategija da treba stalno dokazivati da Hrvatska nije razbijač Jugoslavije ni cjelovite Bosne i Hercegovine, nego da je to Slobodan Milošević i velikosrpska agresija i ambicija stvaranja velike Srbije, također je bila uspješna. Nuđenjem konfederalne Jugoslavije i priznanjem Bosne i Hercegovine kao cjelovite države izbio je glavne adute velikosrpske politike koja je imala brojne simpatizere i pomagače u međunarodnoj zajednici. Vrlo uspješno je prebacio krivnju za raspad SFRJ i komadanje Bosne i Hercegovine na velikosrpskog agresora i Slobodana Miloševića.
4. Posebno je bio važan onaj dio njegove strategije koji se odnosi na tzv. Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Tuđman je prihvatio da s njom pregovara kao s ravnopravnim partnerom uz velike kritike hrvatske javnosti. Tuđman je potpisivao razne sporazume kojima je privremeno prihvaćao i legalizirao vlast u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Tuđman je potpisivao brojne sporazume o obustavi i prekidu vatre iako je znao da su oni nerealni da se radi o farsi.
Tuđman je prihvaćao razgovore i pregovore o planu Z-4 koji je značio federalizaciju Hrvatske i priznavanje rezultata etničkog čišćenja i priznavanje srpske republike u Hrvatskoj ali je pregovore tako vodio da navede srpsku stranu da odbije plan Z-4 koji je za nju u stvari bio vrlo povoljan.
5. Tuđman je istovremeno igrao na produbljivanju sukoba između Slobodana Miloševića i Srba u Hrvatskoj jer je dajući Miloševiću u razgovorima ustupke za koje je vjerovao da se neće nikada ostvariti (Mala-Velika Srbija) dobio suglasnost Miloševića da neće ići u globalni rat u Hrvatskoj. Čak je slao Hrvoja Šarinića na brojne razgovore s Miloševićem na kojima su davane garancije Slobodanu Miloševiću da će Hrvatska prihvatiti stvaranje tzv. Male-Velike Srbije koja bi sadržavala 50% Bosne i Hercegovine i Baranju. Čak su hrvatski mediji i ljudi iz vrha hrvatske države otvoreno govorili o nužnosti prihvaćanja realnosti odnosno o prihvaćanju Male-Velike Srbije. Za uzvrat Milošević je bio spreman ne miješati se u oslobađanje Sjeverne Dalmacije, Banije, Like i Korduna, te je poslao generala Mrkšića da izvrši seobu Srba u takozvanu Malu-Veliku Srbiju a ne da brani tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Tuđman je prihvaćao i razne sporazume (Erdutski sporazumi dr.), koji su garantirali pravo Srbima koji se presele iz drugih dijelova Hrvatske u Baranju i Istočnu Slavoniju da tu trajno ostanu sa svim pravima u kućama i stanovima u koje su se uselili sve dok im se ne nađe drugo adekvatno stambeno rješenje.
Bila je to opasna pokeraška strategija, strategija s velikim rizikom jer je mogla postati pobjednička samo pod jednim uvjetom - ako Hrvatska vojska vojnom silom sruši u potpunosti sve sporazume i potpisane ustupke i osobito plan Z-4 i stvori samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
Rizik je bio velik jer je međunarodna zajednica i putem mirovnih snaga sprječavala oslobađanje okupiranih područja Hrvatske, jer se vršio strašan pritisak da se rat i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini završi mirovnim sporazumom u kojem bi žrtve agresije bile prisiljene djelomično priznati i legalizirati ratom ostvarene velikosrpske ciljeve.
Zato je Tuđman stalno igrao na rubu provalije. Potpisivao je sporazume o primirju i kraju rata ali je istovremeno ilegalno kupovao oružje i stvarao modernu hrvatsku vojsku te naoružavao HVO u Bosni i Hercegovini za konačni obračun do kojeg je kako je ispravno predviđao moralo doći.
6. Postupno je, usprkos velikim pritiscima i zabranama međunarodne zajednice, oslobađao komad po komad okupirane Hrvatske (Maslenica, Medački džep, Bljesak) i tajno se spremao za završni udar - "Oluju". U svim tim akcijama brzih udara i postepenog oslobađanja Hrvatske poznavajući tromost međunarodne zajednice i činjenicu da je na kraju uvijek priznavala zatečena stanja, oslobodilačke akcije Hrvatske vojske bile su iznenadne i kratkotrajne i završavale u četrdeset i osam sati. Kad su planirani dijelovi oslobođeni prihvaćena su primirja, vojne akcije su zaustavljene i počinjali su pregovori. Zato su sve te akcije morale biti dobro pripremljene, munjevite i bez velikih žrtava pogotovo civilnih. S obzirom da su nažalost pojedinci i grupe u tim akcijama počinili i zločine bačena je tamna mrlja na vrlo uspješnu strategiju. I osobno sam svjedočio koliko se Tuđman zalagao i inzistirao da se ne smije dogoditi niti jedan jedini zločin odnosno koliko se uzrujavao kada su se ipak pojedinačni zločini dogodili. Dakle, nema nikakvih činjenica koje bi dokazivale da je Tuđman bio na čelu zločinačke organizacije i koje bi opravdavale monstruoznu konstrukciju iz haških optužnica kako je cilj tih oslobodilačkih akcija bilo etničko čišćenje i zločin a ne legitimno i legalno oslobađanje okupiranih područja Hrvatske.
7. Tuđman je vješto igrao na protuslovlju međunarodne zajednice i sukobe interesa velikih sila koje su koristile Balkan kao laboratorij za testiranje odnosa snaga u novom svjetskom poretku. Prilagođavao je svoju politiku promjenama politike međunarodne zajednice i na njihove tajne planove i podvale uspješno odgovarao svojim tajnim planovima.
Dobio je tajnu suglasnost Amerike da kroz pomorsku blokadu propusti veliku količinu oružja koje su islamske zemlje financirale i s kojim je naoružana Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane i Armija Bosne i Hercegovine.
Vješto je iskoristio sukobe u međunarodnoj zajednici i njenu nesposobnost da bilo što učini kako se ne bi ponovili stravični zločini Srebrenice u slučaju pada Bihaća te je zbog toga dobio prešutnu suglasnost da Hrvatska vojska intervenira u Bosni i Hercegovini i spasi ne samo Bošnjake u Bihaću od novog zločina nego i da spasi obraz međunarodnoj zajednici.
Napravio je vojni savez s Bošnjacima nakon krvavog bošnjačko-hrvatskog rata što nije bilo lako a koji je bio bitan uvjet zaustavljanja velikosrpske agresije i stvaranja pretpostavki za stvaranje ravnoteže za uspostavu mira.
Prihvatio je ultimatum međunarodne zajednice da ne oslobodi Bosansku Posavinu odnosno da Hrvatska vojska stane na granicama koje je međunarodna zajednica utvrdila kao buduće područje Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Mnogi u hrvatskoj politici smatrali su, a smatraju i danas, da je to još jedna Tuđmanova pogreška. Međutim, danas ima dovoljno podataka i činjenica koje pokazuju da bi kršenje tajne zabrane koju su tvrdo postavili Amerikanci i garantirali Miloševiću kao protuuslugu njegovog neangažiranja u operaciji "Oluja" značilo dugotrajni globalni srpsko-hrvatski rat s nesagledivim posljedicama i prebacivanje krivnje na Tuđmana i Hrvatsku.
8. Tuđman je uspješno procijenio da Olujom ne treba ići na vojno oslobađanje istočne Slavonije i Baranje. Prihvatio je za Hrvatsku nepovoljan Erdutski sporazum i druge ustupke koji su u Hrvatskoj protumačeni kao realizacija dogovora sa Slobodanom Miloševićem o stvaranju Male-Velike Srbije. Prihvaćajući ultimatum Amerikanaca da ne oslobađa Bosansku Posavinu, prihvatio je da taj neosporno hrvatski dio Bosne i Hercegovine trajno postane srpski. Uspio je mirno reintegrirati Slavoniju i Baranju i poništiti pogubne posljedice srpske kolonizacije tih dijelova Hrvatske, ali je, kako danas izgleda za hrvatski narod izgubljena Bosanska Posavina, što će povijesno biti najveća mrlja na Tuđmanovoj političkoj strategiji.
Na osnovu svega rečenog nema nikakve dvojbe da je Tuđman uspio ostvariti svoj san, svoju povijesnu misiju. Bio je ključni čovjek obnove i utemeljenja suverene Hrvatske, zato ga nikakve harange i krivotvorine neće moći izbrisati iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda. Tuđman će biti, kako bude odmicalo vrijeme, sve veća i važnija a s vremenom, vjerojatno, i najvažnija povijesna osoba među hrvatskim velikanima.
Prof. dr. Zdravko Tomac
bivši potpredsjednik Vlade Demokratskog jedinstva
(Predavanje u povodu obilježavanja 14-godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske u Diplomatskom klubu u Zagrebu)
Zagreb, 21. veljače 2006.
|
