POVODOM PRESUDE MEĐUNARODNOG TRIBUNALA U DEN HAAGU

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

(A. G. Matoš, iz pjesme "1909.")

Svatko dobije toliko pravde koliko ima moći.

(Spinoza)

Dva lažna svjedoka vješaju čovjeka.
(Albanska narodna poslovica)

Hrvatsku nam vješahu i ranije, Hrvatsku nam opet objesiše presudom haškog tribunala od 15. travnja 2011. Ovaj puta znamo za volju kome, prije svega za volju Velike Britanije.

A slučaj braće Kupreškić je pokazao, da moćnicima u den Haagu za vješanje nisu potrebna dva lažna svjedoka, dovoljan je i jedan. Na sreću braće Kupreškić našlo se je osamdesetak poštenih muslimana, koji su digli glas protiv te sramotne presude, jer su htjeli da se kazne pravi počinitelji masakra u Ahmićima. Međutim, obzirom da su u tom masakru očito umiješani britanski špijuni, prava se istina ne smije znati, pa je Dario Kordić jedini koji za taj slučaj ispašta. A on ne samo da nije bio u Ahmićima, nego nije ni sudjelovao u borbenim djelovanjima.

U slučaju Haag protiv Gotovina, Markač i Čermak, koji se svodi na slučaj Haag protiv Tuđmana, odnosno Haag protiv Hrvatske, ima više lažnih svjedoka: Srba, britanskih špijuna kamufliranih u UNPROFOR-ce, i nekoliko Hrvata. Međutim nema niti jednog jedinog poštenog Srbina, koji bi digao glas protiv te sramotne presude.

Moje povjerenje u pravni sustav Europe je uzdrman. Država ima monopol sile i sredstva da tu silu upotrijebi protiv pojedinca. Iz tog razloga pravni sistem mora spriječiti zloupotrebu te sile, bilo u političke svrhe, bilo za zadovoljenje osobnih ambicija državnih odvjetnika i/ili sudaca. U nekoliko slučajeva je taj princip bio povrijeđen.

U Švicarskoj na pr. u slučaju privatnog bankara Holenweger-a. Njemu je državno odvjetništvo u policijskom prepadu slično onom na hrvatsku banku u Mostaru, te u 7 godina dugim istragama uništila egzistenciju. Istragama, u kojima je tadašnji državni odvjetnik Roschacher ilegalno angažirao kriminalca Ramos-a iz Kolumbije i kneževski honorirao njegove izmišljotine. Te dugogodišnje i milijunski skupe istrage iznjedrile su vrlo slab dokazni materijal protiv Holenwegera, pa je Roschacher sam sebi poslao faks sa prijetećim sadržajem, kako bi lažno prikazao da je banka Holenweger upetljana u kriminalno okružje. Zbog tog faksa se nije mogao više održati, ali jedina posljedice za njega je bila prijevremena mirovina uz veliku otpremninu. Usput rečeno, prve kontakte sa, zbog trgovinom drogama višestruko osuđenim Ramos-om, uspostavila je 1997. nama dobro poznata Carla del Ponte, koja je u to vrijeme bila državna odvjetnica Švicarske.

Iz Njemačke dolazi drugi primjer zloupotrebe moći. To je slučaj poznatog meteorologa Kachelmann-a, optuženog za silovanje. I policija, i državno odvjetništvo, i sudstvo su protiv svih pravnih ususa zloupotrebljavali javne medije, koji su se rado dali zloupotrebljavati, kako bi uspostavili u javnosti ozračje protiv optuženoga. Uz to su u istrazi potpuno ignorirali proturječne izkaze navodno oštećene, makar bi i zadnjem zagorskom bedaku bilo jasno da žena laže i optužuje iz osvete.

U navedena dva primjera nepravda ipak nije pobijedila, obojici je doduše profesionalna egzistencija uništena i proveli su izvjesno vrijeme u istražnom zatvoru, ali su na kraju oslobođeni.

Presuda haškog tribunala kojom se oslobodilačka vojna akcija Oluja proglašava udruženim zločinačkim pothvatom i general Gotovina osuđuje na 24 g. zatvora u daleko većoj mjeri predstavlja zloupotrebu moći, kako u političke svrhe tako i za zadovoljenje osobnih bolesnih ambicija tužitelja i sudaca. Ta presuda je na nivou srednjevjekovnih procesa protiv vještica. To ne mislim ironično, nego u doslovnom smislu riječi. A i ponašanje javnosti je slično. Većina prisutnih je radoznalo i sa zadovoljstvom, a dobar dio i zlurado, promatrala lomaču sa nesretnom ženom, smatrajući da je to sa punim pravom zaslužila, jer časni i visoki sud je donio zaključak na osnovu nedvojbenih dokaza (jedan svjedok ju je vidio kako leti jašući na metli).

U svim komentarima, osim jednog ili dva, koje sam vidio u novinama njemačkog govornog područja, a za pretpostaviti je da je u drugima isto, ne sumnja se u ispravnost presude, jer visoki i časni sud je donio odluku na osnovu nedvojbenih dokaza (od prekomjernog granatiranja je poginula jedna civilna osoba). Neki i zlurado pišu o hrvatskim 'Helden' (junacima) koji moraju iza rešetaka i da Hrvatska mora revidirati svoju sliku o Domovinskim ratu i suočiti se sa neugodnim činjenicama. Jedan je komentator ipak primjetio, da je apsurdno što je general Gotovina osuđen za zločine na civilima za koje on nije mogao biti odgovoran, jer je u to vrijeme bio u Bosni, a general Čermak, koji je bio odgovoran, oslobođen je krivnje. Također smatra neshvatljivim stavljanje hrvatske akcije na isti razinu sa monstruoznim srpskim zločinima ("Urteil mit fadem Beigeschmack", Erich Rathfelder, taz.de). Jedini komentator koji potpuno osuđuje hašku presudu je Klaus-Peter Willsch ("Die Leichensynode von Den Haag", F.A.Z.).

Ali, ne smijemo se zavaravati. Pravi krivci za vješanje Hrvatske nisu ni strani političari niti haški tribunal. Oni su samo sa radošću ugrabili priliku, koju su im podastrli Hrvati. Veleizdajničkom odlukom Stipe Mesića, Hrvati su otvorili arhiv predsjednika Tuđmana sa svim tonskim zapisima i transkriptima tih zapisa, te pustili englesku televizijsku kuću Channel 4 i haško tužiteljstvo da se po volji posluže. Srbi, koji su na zahtjev Haaga poslali izvjesne dokumente, za razliku od Hrvata su sve dvojbene tekstove crnilom učinili nečitljivima. Iako je haško tužiteljstvo brijunske transkripte zlouporabilo u svoju korist izvlačeći određene izjave iz konteksta i krivotvoreći njihov smisao, i iako je haški sud interpretaciju tužiteljstva prihvatio ignorirajući ostale tekstove i ostali dokazni materijal, činjenica jest da bi bez tih transkripata bilo nemoguće konstruirati udruženi zločinački pothvat. Iako je haški sud potpuno samovoljno i bez ikakve veze sa realnošću, te suprotno dokaznom materijalu, prihvatio apsurd o prekomjernom granatiranju, ipak bez brijunskih transkripata ne bi bilo moguće taj apsurd proglasiti sredstvom za protjerivanje Srba. To potvrđuje presuda generalu Čermaku, koji je oslobođen iz jednostavnog razloga jer nije prisustvovao brijunskom sastanku. Glavni krivac je bez sumnje Stjepan Mesić, ali ni članovi vlade od Račana preko Sanadera do danas nisu bez krivnje. Oni su sa svojim podaničkim ponašanjem i namjernom obstrukcijom obrane naših generala ili jednostavno potpunom pasivnošću doprinijeli svoj dio ovoj hrvatskoj tragediji. Ali, i takozvane desne ili domoljubne stranke nisu bez krivnje. Razjedinjene nisu pružale biračima neku ozbiljnu alternativu.

I na kraju sa velikim bolom u srcu moram primjetiti da i hrvatski narod ima udjela u toj osudi Hrvatske. Dati Mesiću velikom većinom drugi mandat - nakon što u prvom nije ispunio niti jedno obećanje, osim onog o kavici s predsjednikom, nakon što je kao tajni svjedok haškog suda krivokletstvom ocrnio Hrvatsku, te nakon bezkontrolirane predaje brijunskih transkripata haškom tužiteljstvu, za što bi u svakoj drugoj državi odgovarao zbog veleizdaje - dakle nakon svega toga nagraditi ga drugim mandatom moguće je samo u Hrvatskoj.

A da smo stvarno osebujan narod potvrdio je i bivši američki veleposlanik Peter Gailbright rekavši u razgovoru nakon presude: "....još se nije dogodilo u povijesti, da je narod koji je pobijedio agresora izručio svoje generale nekom stranom sudu..." On nas je zbog toga pohvalio, a novinarka naravno nije shvatila ironiju, pa ga nije zapitala kad će Amerikanci isporučiti svoje generale Haagu zbog ubijenih 100'000 civila u Iraku, kad smo to mi morali učiniti zbog navodnih 300 u Oluji. A ta brojka od 300 stradalih civila je u NATO-vim napadima na Gadafija i Tripolis već premašena. A kad se uzme u obzir što su prije Oluje Srbi tim ljudima učinili koji su u Oluji sudjelovali, onda je brojka od 300 u usporedbi sa ponašanjem drugih naroda u sličnim prilikama smiješno mala i potvrđuje izreku japanskog kardinala Stephen-a Fumio Hamao: "Hrvati su ljudi jake vjere, imaju dar velike ljubavi i sposobni su oprostiti svojim neprijateljima."

Dolaze izbori i pitanje kome dati glas. Na osnovu gornjeg razmišljanja je to teško pitanje. Svatko neka nađe odgovor za sebe, ja mogu samo savjetovati da usprkos svemu treba izaći na izbore. I nadodati jednu kiticu S. S. Kranjčevića:

Ginu carstva, ginu vjere
Ginu mnogi, drugi ideali,
Samo nada, pusta nada,
Još nam uvijek srca gali.

Osvin Gaupp

Uvodnik, Društvene obavijesti br. 107