Dan nakon uhićenja generala Đure Brodarca, hrvatskoga ratnika i junaka Domovinskoga rata, bivšega župana i jedne od najistaknutijih osoba Hrvatskoga domovinskog rata, napisao sam za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća članak pod naslovom "U čast Đure Brodarca", kako bih posebno mlađim našim suvremenicima objasnio tko je Brodarac i kakva je bila njegova uloga u obrani Siska i dijela Banovine koji je zahvaljujući njemu i suborcima ostao u hrvatskim rukama u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku.

Godinama sam poznavao Brodarca i družio se s njim u mnogim prilikama, na službenoj i neslužbenoj razini. Srdačan i nenametljiv, šutljiv kada nije bilo potrebe za istupom, jednostavan i sav svoj, s ponešto zazora prema uvijek nepredvidljivoj i mnogokad mučnoj paraumjetnosti visoke politike, čovjek iz naroda kojemu se povraća od novokomponiranih političkih lakrdijaša, ulizica i bolesnih karijerista, jedan od onih junaka iz hrvatske povijesti koji su se poslije kreševa vraćali u svoj dom, u svoj kraj, dalje od metropolskih igara, premda njemu nije bilo suđeno da se odmah povuče iz javnosti nego je naprotiv kao simbol trebao odigrati još neku zvučnu ulogu u postratnom razdoblju.

Nisam znao da ću u vrlo kratko vrijeme morati opet pisati o Brodarcu, ovaj put o mrtvome Brodarcu, koji je ubijen u pritvoru prijekoga suda u Osijeku, ubačen u ćeliju u kojemu bi i zdravom, mlađem čovjeku bilo teško preživjeti u ovim nesnosnim srpanjskim vrućinama, a nekmoli teško bolesnom čovjeku koji je trebao zdravstvenu njegu, da ne velim zaštitu. Tako se, dakle, hrvatska država, hrvatska državna vlast, sve njezine sastavnice, pretvorila u egzekutora jednoga od onih koji su ju stvarali.

Dan poslije nemilosrdnih presuda generalima Gotovini i Čermaku održali smo na Trgu bana Jelačića prosvjedni skup pred 35.000 ljudi. Imao sam čast da u suglasnosti s braniteljima koji su organizirali prosvjed (Akcija za bolju Hrvatsku, Udruga branitelja 90.-96.) i sastavnicama političkoga pokreta Hrast, pročitam Proglas čiji je dobar dio bio posvećen upravo zahtijevanju da se s optuženim braniteljima, mnogima u tom trenutku već i uhićenim i pritvorenim - postupa na dostojanstven način, da ih se ne tretira kao kriminalce, da im se omogući obrana sa slobode, da u porotama budu branitelji ako dođe do sudskoga procesa, i slično.

Ništa od svega toga nije učinjeno ni u slučaju Đure Brodarca ni u kojemu drugom. Pritvaranje ljudi koje se sumnjiči postalo je perverznom praksom, neljudskim činom koji više služi za zabavu svjetine nego što ima bilo kakvu svrhu i smisao. I u najgorim, totalitarnim sustavima, u sličnim se situacijama omogućavao - barem u prvo vrijeme - kućni pritvor, ograničavanje slobode kretanja i kontakata, te nadzor lokacije za koji bi bila potrebna ekipa od najviše četiri policajaca.
Ali se tu postupilo drukčije, jer je tako zahtijevala publika sastavljena od nitkova ne samo u Hrvatskoj nego i izvan nje, ona bulumenta ponizih lizača peta koja je pristala na izmjenu Zakona o primjeni statuta međunarodnoga kaznenog prava, gdje se ( u obrazloženjima zakona) bez trunke grižnje savjesti izravno kaže, citiram "Na traženje Europske komisije, Zakonom treba predvidjeti da su za postupke vezane uz ratne zločine isključivo nadležna četiri specijalizirana suda, a to su sudovi Osijek, Rijeka, Zagreb i Split."

Bila je to, znači, odluka Europske komisije kojoj je valjda poznato stanje u hrvatskim sudovima (i zatvorima) , bilo je to izravno poništenje suverenih prava nacionalne države da uređuje svoj sustav, svaki pa i pravosudni, po svome nahođenju.

Tako je Đuro Brodarac završio u pritvoru osječkoga suda, jednoga od četiri prijekih sudova predviđenih za egzekuciju one preostale šačice hrvatskih visokih časnika izraslih u Hrvatskom domovinskom ratu. Hrvatska (vlast) se nije čak ni usudila reći svojim gospodarima: "Znate, to je lijepo, ali mi se moramo pripremiti na tu novu situaciju, znate, naši su zatvori i pritvori na razini onih u staroj, karađorđevićevskoj i mlađoj komunističkoj Jugoslaviji, itd", ali se čak ni to nije usudila jer joj je visilo nad glavom Poglavlje 23.

I tako je umro junak Đuro Brodarac jer Hrvatska ne samo da ne štiti svoje građane, nego ih po potrebi ubija, u ovom slučaju perfidnom eutanazijom.

Tako odlaze hrvatski branitelji. Samuju i očajavaju u haaškim i hrvatskim zatvorima, a u redu čeka još cijela postrojba jer po istom (spomenutom) zakonu "državni odvjetnik može na temelju dokaza pribavljenih od Međunarodnog kaznenog suda pred nadležnim sudom u RH podići optužnicu bez provođenja istrage." Čudovišno, ako se zna tko su informatori Haaškoga suda, tko su zaštićeni i nezaštićeni svjedoci protiv Hrvata, instruirani od Save Štrpca koji sada trlja ruke i u nekoj opskurnoj beogradskoj rakijašnici slavi smrt Đure Brodarca. Usput rečeno, Hrvatska još nije (i ne će, čini se) podigla optužnicu protiv toga pljačkaša hrvatske imovine u "krajini". Štrbac ima sreću. Da je kojim nevjerojatnim slučajem bio hrvatski branitelj, odavno bi bio u zatvoru.

Nisam posve siguran, ali ipak: smrt Đure Brodarca je (nadam se) kap koja prelila čašu u odnosu države prema braniteljima. Tim činom poništen je sav trud oko izvođenja prozirnoga trika o ustavnoj zaštiti branitelja - trika koji je predložen da ne bude proveden jer se znalo da ne će skupiti dovoljno ruku. Možda je umjesto toga s malo troška mogao biti kupljen klima-uređaj za ćeliju u pritvoru prijekoga suda u Osijeku.

Hrvoje Hitrec

Hrvatsko kulturno vijeće