Zbog čega zatvaranje očiju pred tim zločinom i njegovo prešućivanje?
Kada je krenula agresija na Hrvatsku, zaista smo bili preslabi kao država da bismo mogli zaštititi stanovništvo. Agresor je imao oružanu snagu i neizmjernu mržnju. Tko se tada našao u njihovim rukama i preživio, zaista je imao sreću. Toje strašna žrtva koju je podnio hrvatski narod, a i neke manjine. Žrtve i prognani prihvaćani su u organizirane smjeđtaje i sve je izgledalo da država u tom pogledu izvršava svoju dužnost. No kada se gleda s vremenske distance, znamo da su ljudi smješteni, dobivali su hranu, davali svjedočenja o stradanju, popljačkanoj imovini, užasu koji su prolazili, a da to sve nikada ničemu nije poslužilo. Ništa ti ljudi nisu osim nužnog smještaja dobili za naknadu od svega što su proživjeli i što im je opljačkano. Obnova je gradila kuće, ali ih gradi i pobunjenim Srbima. To govori da se već tada oblikovalo prešućivanje dimenzija zločina i pljačke koju je počinio srpski agresor.
Ovo što se događa u Hrvatskoj tipično je za zemlju koja je izgubila rat
Možda se slučaj Antonije Bilić ne bi dogodio da se tom problemu na vrijeme posvetila dužna pozornost?
Dvadeset godina silovane žene trpe proživljene strahote zločina koji je počinjen nad njiina. To je svakako bila jedna od ratnih strategija Srbije. Iskazi žena govore o zločincima, a svakako su to upitne osobe u svakom pogledu. Nije svaki čovjek spreman stati u red i iživljavati se nad nemoćnom ženom. To može bolestan um. Takve osobe ostaviti nekažnjene, znaći poslati im poruku da su činili nešto što je prirodno. Oni danas žive među nama sa spoznajom da nisu ništa loše učinili, dakle mogu to i ponavljati.
Koga smatrate najodgovornijim za to što se događa hrvatskim ženama?
Ne postoji odgovornost pojedinca. Svi smo mi krivi za pasivnost, za šutnju iz neznanja ili namjernu, možda i plaćenu šutnju, radnim mjestom ili financijskim potporama. Kada je krenuo oružani napad na nas, svi smo se uključili s mogućnostima i znanjem koje smo imali. Cijenili smo svakog tko je uzeo oružje i krenuo u obranu, bolno smo doživljavali svaku žrtvu. Danas je politika udaljila ljude i pojedinac doživljava nemoć da bilo što učini. Oni koje bi imali što reči braniteljske su udruge, no njihove predstavnike viđamo kako daju podršku svim predsjednicima vlada. Jedan pojedan doveli su do toga da je pobjeda obezvrijeđena, zapovjednici optuženi, branitelji bez ugleda pobjednika, žrtve napuštene, nitko obeštećen od zemlje agresora, zločinci pod fantastičnom aurom "aboliran", zemlja agresor najdraži gost. Kako bi onda u tom kaosu žene imale pažnju?!
Kako je moguće da predmeti o tim gnjusnim zločinima završavaju, kako kažete, u ladicama, a žene trpe nemar institucija?
Upravo zato što su okrenuli sliku događaja. Da je Hrvatska učinila agresiju na bilo koju zemlju i izgubila kao što je to Srbija, bili bi logični ovi procesi. Kažnjavanje vojnih zapovjednika, nebriga za žrtve i materijalne gubitke uobičajena je za zemlju koja izgubi rat. Hrvatska nije izgubila orožani rat, ali je politički izgubila u svakom pogledu. Povijest će nam pokazati, namjerno ili iz nesposobnosti ljudi koji su ju u to vrijeme vodili, što nam nije utjeha. Žene su dio žrtava za koje je politička elita propustila mogućnost pribaviti od zemlje agresora pravnu i materijalnu naknadu za proživljeno.
Monstruma iz okolice Obrovca dovodi se u vezu s vukovarskim silovateljima na početku Domovinskog rata? Ali s odgovornog mjesta je poručeno javnosti da je to neki drugi?
To je već gotovo pravilo da se teško utvrđuje sudjelovanje u zločinu na Hrvatsku, ali za svaki počinjeni zločin s hrvatske strane imate gotovu foto dokumentaciju. Žene Vukovara u svojim iskazima navode imena ili nadimke zločinaca, one ih čak i susreću, prijavljuju, onda oni nekim čudom za to saznaju i nestanu s prostora. Jedna je silovana žena napala kišobranom svog silovatelja i dobro je prošla da nije prekršajno gonjena.
Kako objasniti što haaška tužiteljica Caria Del Ponte nije problem silovanja djevojaka i žena u Hrvatskoj i BiH digla na međunarodnu razinu? Odakle ta njezina bešćutnost? Je li to stvorenje žena?
Naravno da je žena i majka i baka i osoba koja je dobila zadatak odraditi posao. Osobno procjenjujem da je ovo vrijeme svake vrste prostitucije. Pojedine osobe svjesno za novac odrađuju određene poslove. Mnogi se bave oko određenog imena i prezimena, izgleda; meni je to potpuno nevažno, da nije ta bila bi neka druga. Mnogi su dobili zadatak slomiti Hrvatsku. Oni to odrađuju. Da nije tako, zaustavili bi agresiju, rata ni žrtava ne bi ni bilo, a kasnije modeliraju ishod jer im se mala Hrvatska drznula misliti svojom glavom. Nešto im mora biti opravdanje pa su to nazvali "žrtva je žrtva" pa procesuiraju Varivode jer su to žrtve, a nisu žrtve Škabrnje. Nakon toga na našu reakciju presude generalu Gotovini kažu da emotivno reagiramo. Gotovo da smo retardirani pa ne razltkujemo istinu i pravdu.
Tzv. civilne udruge male su tvrtke koje razaraju Hrvatsku
Nema glasa ni od civilnih udruga. Postoji li uopće u Hrvatskoj civilno društvo?
U Hrvatskoj formalno postoji civilno društvo, ali to ono nije. Vjerujem da bi istinsko civilno društvo u Hrvatskoj imalo priliku da nije bilo rata. U vrijeme početka agresije civilne su se udruge bavile potporom vojsci, prognanicima, žrtvama. Moglo bi se reči da su to sve odreda bile domoljubne udruge. Kada je rat prestajao i kada je trebalo oblikovati događaje, osnivaju se udruge za pomirbu, zaštitu ljudskih prava, žrtve rata. To su dobro financirane i logistički dobro opremljene udruge. Osobe u tim udrugama prošle su edukacije i dobro znaju što im je činiti. One odrađuju veliki dio poslova civilnog društva koje obavještava međunarodnu zajednicu i uglavnom sve što se tiće ljudskih prava kritiziraju. Često sam na njihovim programima i znam da su poslali niz neistina. Na jednom skupu aktivistica izjavljuje "u Sisku nije bilo moguće mirotvorno djelovati jer tko god je započeo, dobio je sjekirom", to je prevedeno i poslano međunarodnoj zajednici koja ih financira.
Imate udruge za koje se zna da imaju par zaposlenih članova, a golema sredstva, tu je sve jasno. Nije to civilno društvo, to su male tvrtke za velike poslove. Premijerka se oslanja na braniteijske udruge i od njih očekuje potporu. No nacionalna opcija nije pripremila i educirala te ljude za nove uvjete rada. Oni se nisu u stanju suprotstaviti sa svim što provodi to takozvano civil no društvo za zaštitu ljudskih prava. Osim edukacije oni imaju velika financijska sredstva za rad pa imaju desetke zaposlenih, za razliku od braniteljskih udruga koje najviše sredstava dobivaju za sportske susrete. Ishod je nažalost jako vidijiv.
U čijoj su funkciji razne udruge koje su nadasve poznate po neobičnim frizurama i odjeći njihovih čelnica?
Svi su u funkciji razaranja Hrvatske koja se drznula obraniti. Da nije tako, pomogli bi nam skidati naslijeđeni komunistički mentalni sklop, pomogli bi nam razvijati menadžerski duh, natjecateljski, pobjednički, učili bi nas slobodi demokratskog duha. Ovako nas nakon proživljenih trauma, žrtava, razaranja, teških financijskih neprilika natjeravaju da nam je seksualna orijentacija prioritet. Imam osjećaj da nas stavljaju na razinu pečinskog čovjeka "u se, na se i poda se", kako kaže naš čovjek kada hoće reči o nekomu praznog duha. Osim toga, oni dobro znaju da smo mi uglavnom vrlo tradicionaIni, da nas iritira takvo eksponiranje i da će se naći dovoljno pojedinaca koji će im svojim protestiranjem poslužiti da plasiraju sliku o netolerantnim Hrvatima, do dimenzije nizozemske veleposlanice koja se oglašava na tu temu. Veleposlanica se mogla i meni javiti kada sam joj poslala svjedočenja žena i pokazati bar trunku ženske solidarnosti za patnju proživljenog. Još kao mlada djevojka znala sam koji je lokal u Zagrebu u kojem se okupljaju homoseksualci, koje je njihovo kupalište itd. Svi su to znali i nikom nije palo na pamet da stane ispred kupališta i viče - dajte mi slobodu odabira. Bila je to grupacija kao i mnoge druge koje su oblikovale svoj stil života, a nisu imale potrebu zvoniti to kroz grad.
Ne ću glasovati ni za jedno staro ime
Što nam je svima skupa činiti? Do kraja godine održat će se izbori?
Mentalno žurno mijenjati. Morat će se shvatiti da su potrebni novi mladi, sposobni, domoljubi. Hrvatskoj je potrebna svježina, nova energija. Godinama nas izluđuju lijevi i desni, bolji moji od tvojih, Sanader pravi svjetski političar, Čačić sposoban, Mesic običan, narodski, Budiša dobar ali... , vidi sad i Čehok. Stalno smo u šoku i sukobu zbog ljudi koji su nas svojom nesposobnošću doveli u ponižavajuću poziciju i zemlje i naroda. Oni svi ukupno nisu osjetili trenutak zemlje i naroda i upisali svoje ime u povijest. Zemlja koja je osuđena da bude bogata jedva preživljava. Ne ću glasovati ni za jedno staro ime i neka mi nitko ne govori o novoj dobroj opciji s ljudima koji su dobivali malo više od jedan posto kada su izlazili na izbore. Želim potpuno nove školovane, sposobne ljude iz zemlje i dijaspore, želim da u Saboru Srbe predstavljaju ljudi koji su branili zemlju. Želim da umjesto Stanimirovića u Saboru sjedi dr. Siniša koji je cijeli rat proveo sa žrtvama sisačke bojišnice. Tada ne će biti trgovanja interesima pojedinih skupina, tada bismo mogli krenuti naprijed.
Jesmo li prebrzo zaboravili strahote rata i srpske agresije? Prelazimo li olako preko uhićenja i presuda našim generalima?
Olako je blaga riječ. Po meni je to pitanje morala. Zaboraviti strahote rata nije apstraktni pojam, to znači zaboraviti svaku žrtvu, svako ubijeno dijete, a ubijeno ih je više od 300, svakog odvedenog i ubijenog, a danas ih zovu nestali, zaboraviti sva mučenja u logorima, zaboraviti Manjaču, torture, silovanja, ponižavanja,premlaćivanja, svu materijalnu pljačku domova i zemlje, zaboraviti Sinišu Glavaševića i mnoge koji su ubijeni, a samo su davali ljubav. Pitanje uhićenja i suđenja našim generalima svakako je pitanje doziranja dostojanstva svih nas. Sve su ih zatvorili i osudili da nam uskrate radost pobjede, posjedovanja vlastite zemlje, slobode, stvaranja budućnosti. Bez dostojanstva narod nije slobodan, tako bismo i mi mogli artikulirati našu poziciju. Da se radi o pravdi, onda bi generali koji su razorili Vukovar, Škabrnju, Čelije, Bučje, Šibenik i pola Hrvatske bili osuđeni. Srebrenicom su sve rekli i dopuštenim genocidom i izostankom istinske pravde.
Uskoro knjiga s iskazima silovanih Vukovarki!
Pripremate knjigu Iskaza silovanih žena Vukovara? Kad se očekuje njezin izlazak?
Iskazi izlaze tijekom ovog mjeseca. Paralelno uz hrvatski ide i engleski prijevod. To je 14 iskaza silovanih žena kao 14 postaja Križnog puta. To su bile muke žena i zato je simbolika broja postaja.
Hoće li dimenzija tog zločina biti tom knjigom iskazana?
Ne. Iz iskustva prikupljanja svjedočenja žena Hrvatske utvrdila sam da naš čovjek prešućuje patnju kroz koju je prošao u ovom ratu, a sigurna sam da je to tako kroz povijest. Zbog nelagode prihvatiti što mu je činio drugi čovjek mnogi detalji se prešućuju. Tek stidijiva riječ iz koje se može razabrati dimenzija mučenja kroz koju su prošle i suze koje zaustavljaju svaki mogući razgovor o proživljenom ne će dati pravu sliku pakla u okupatorskim rukama. Tiskani iskazi trebaju biti poticaj svima nama da nam se ne dogodi da potpuno zatvorimo oči i ostavimo žrtve da same proživIjavaju posljedice patnje za našu slobodu.
Piše Marko Curać
Hrvatski list
07.07.2011.
|
