Dr. Tuđman nije bio državnik samo zato što je ostvario
stoljetne težnje Hrvata da žive u vlastitoj državi i da
sami odlučuju o svojoj sudbini. Bio je državnik jer je
imao hrabrosti mijenjati povijest hrvatskoga naroda ali
i odlučnosti i znanja zagovarati promjenu međunarodnoga
poretka. Svoju filozofiju povijesti i političku
filozofiju sažeo je u maksimu "Što se svijet više
globalizira i integrira, to se više nacionalno
individualizira".
Za njega su i povijesna znanost i
politika nerazdvojni od ideala nacionalne i osobne
slobode. U ime nade, slobode i budućnosti hrvatskog
naroda, dr. Tuđman davne 1968. godine, nekoliko
mjeseci nakon vojne intervencije Sovjetskog saveza u
Čehoslovačkoj, piše da mali europski narodu mogu
osigurati svoju sigurnost, neovisnost i budućnost,
samo u savezu europskih država. No da je pretpostavka
europskih integracija ujedinjenje istočne
(komunističke) i zapadne (demokratske) Njemačke.
Trebalo je vizije i hrabrosti, u socijalističkoj
Jugoslaviji i blokovski podijeljenoj Europi,
zagovarati tada takve heretičke ideje.
Kao povjesničar dr. Franjo Tuđman imao
je hrabrosti pisati a kao državnik zagovarati otvoreno
ono što veliki nisu htjeli prihvatiti kao načelo
ponašanja u međunarodnim odnosima. Već je 1980-ih bilo
poznato da "Jedan od neuspjeha marksizma je
predviđanje da će nacionalizam i religija odumrijeti
... Čini . se, nepobitnim da su nacionalizam i
religija danas neusporedivo moćnije društvene snage od
marksizma i socijalizma ...".[1] I Zbigniew Brzezinsky
1978. smatra da zbivanja u Madžarskoj, Čehoslovačkoj,
Jugoslaviji, Poljskoj, potvrđuju procjenu "posljednjih
10-ak godina čini se da historija jasno pokazuje kako
je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma".[2]
Povjesničar Tuđman 1980. zaključuje:
"nema nikakve dvojbe, da je nacionalno pitanje -
prvorazredno pitanje europske povijesti, te da je
nacionalizam pokazao veću integracionu moć od bilo
kakvih drugih ideja ili ideologija".[3]
Povelja UN iz 1945., te Povelja o
ljudskim pravima iz 1948., postulira slobodu, istinu i
pravdu kao univerzalne vrijednosti, te uvjerenje da je
pravo naroda na samoodređenje pretpostavka stvaranja
zajednice ravnopravnih naroda u međunarodnom poretku.
Osobna i nacionalna sloboda najveće su vrijednost i
ideal suvremenog međunarodnog poretka. Zato je
ideologija nacionalizma kao program slobode i pravde
bila snažna moralna i pokretačka sila dekolonizacije i
u idućim desetljećima rezultirala je nacionalnom
slobodom i stvaranjem gotovo 150 novih suverenih
država. Samo se od europskoga kolonijalnog imperija u
dvadesetak godina, tj. do 1960-ih, oslobodilo 800
milijuna ljudi u svijetu. Slomom europskog
komunističkog režima 1990-ih u Europi se oslobodilo
150 milijuna ljudi i nastaje 15-ak novih samostalnih i
suverenih država.
To su poznate činjenice, ali danas
nije politički korektno na njih podsjećati.
Zagovarati ideju nacionalne slobode te
prava na vlastitu državu, kao garanciju suvereniteta,
samostalnosti i nacionalnog identiteta, te težiti
pravednijem međunarodnom poretku - implicira osudu
imperijalne i kolonijalne politike velikih sila koje
su znale brutalno gušiti svaki nacionalni pokret za
samostalnošću i rigorozno kažnjavati njihove nositelje
i zagovornike.
Međunarodni poredak stalno se
demokratizira priznavanjem novih država na temelju
prava naroda na samoodređenje. Ali istovremeno stare
imperijalne politike žele sačuvati svoje
hegemonističke pozicije, dok nove sile globalizacije
nameću vrijednosti suprotne nacionalnim interesima
novostvorenim državama.
Predsjednik je Tuđman od prvih je dana
demokratskih izbora težio uključiti Hrvatsku u
euro-atlantske integracije. Od prvih je dana pozivao
međunarodnu zajednicu da se uključi u rješavanje
jugoslavenske krize. Državničko umijeće je pokazao
kada je uspio u roku od šest mjeseci (lipnja 1991. do
siječnja 1992.) preokrenuti negativno stajalište
međunarodne zajednice i privoliti je na međunarodno
priznanje Hrvatske.
Stalno je razgovarao, pregovarao i "sa
crnim vragom" kako bi se mirnim putem postiglo
rješenje za hrvatska okupirana područja. Pobunjenim
Srbima nudi i 1990., 1991., pa čak i 1993. više prava
nego što imaju nacionalne manjine u EU.
Kao državnik, nikada nije kršio
međunarodna pravila igre. Tek kada su svi napori i
međunarodne zajednice ostali bez učinaka, tek je onda
pribjegavao vojnim operacijama za oslobađanjem
okupiranih područja.
Oni koji ga uvažavaju priznaju da je
bio vjerodostojan partner a oni koji ga ne vole
respektiraju ga kao protivnika. Političar od riječi,
koji je štitio hrvatske nacionalne interese, ali
nikada nije tražio za Hrvatsku ni više ni manje od
onoga što ne bi priznao drugim narodima ili državama.
Bez hrvatskih vojnih oslobodilačkih
operacija ne bi došlo do preokreta u ravnoteži snaga.
NATO nije bio u stanju učiniti ono što je na bojišnici
i u Hrvatskoj i u BiH postigla Hrvatska vojska 1995.
Hrvatska je postala regionalna sila jer je omogućila
okončanje rata i Daytonski sporazum. Predsjednika
Tuđmana strani državnici nazivaju "Master of the game"
("Gospodarom igre"), dok je "jaki čovjek Srbije",
Milošević ostao samo "kockar" a Izetbegović osoba bez
vjerodostojnosti.
Za hrvatski narod 1990-te godine su
godine ponosa i slave. Nacija je bila jedinstvena, u
solidarnosti i žrtvi za slobodom i samostalnošću.
Predsjednik je Tuđman imao potporu većine hrvatskoga
naroda kao ni jedan političar nakon njega. Zbog te
potpore, te kao predsjednik jedne nove regionalne sile
koja zagovara vlastite stavove i uvjerenja - postao je
problem i za europske integraliste i anacionalne
globaliste.
Predsjednik se Tuđman oštro
suprotstavio europskim birokratima i njihovim
planovima reintegracije novonastalih država u neku
novu Jugoslaviju, odnosno strategijama formiranja
Zapadnog Balkana. I prije i poslije Daytona tvrdio je
da BiH ima budućnost samo kao konfederacija triju
konstitutivnih naroda, što je i za neke europske
čelnike bilo iritantno načelo zbog neriješenog
nacionalnog pitanja u njihovim državama. Osim toga
zagovarao je EU kao zajednicu suverenih država, ne
pristajući na nadnacionalne integracije.
Kao jaka osoba, čvrstih načela i
snažne političke potpore u vlastitu narodu ostao je
problem onim čimbenicima u međunarodnom poretku koji
su se odrekli univerzalnih vrijednosti Povelje UN iz
1948., i onima koji međunarodni poredak žele
uspostaviti na vrijednostima globalizacije, profitu i
novim ljudskim pravima.
Hrvatska politička scena i međunarodni
položaj Hrvatske radikalno se mijenjaju promjenom
vlasti 2000. godine. U koaliciji vladajućih stranaka
dominiraju mentalni komunisti koji provode politiku
militantnog liberalizma. Militantni je liberalizam
spoj onog najnegativnijeg od komunizma i najgoreg od
liberalizma. Hrvatski čovjek, hrvatski narod, nacija i
hrvatski nacionalni interesi izbačeni su iz političkog
rječnika i nisu više mjerilo političke prakse. Lijeva
politička opcija nikada do danas, nije se obratila i
uputila poruku Hrvaticama i Hrvatima. Za njih postoje
samo građani i građanke, te porezni obveznici. Građani
i porezni obveznici su prazne i amorfne kategorije:
adrese i brojke bez identiteta. Bez osobnog,
obiteljskog, zavičajnog, vjerskog i nacionalnog
identiteta.
Nacionalna prava, nacionalni interesi,
sloboda i suverenost od 2.000 nisu više kriteriji za
vođenje međunarodne politike. Kolektivne vrijednosti
domoljublje, nacija, vjera i obitelj protjerane su iz
javne sfere u privatnu domenu "građana" i "poreznih
obveznika". Branitelji nisu više simbol zajedništva,
domoljublja i žrtve za domovinu, već su stavka koja
opterećuje proračun zbog "privilegiranih" primanja.
750.000 hrvatskih državljana iz dijaspore brisano je
iz biračkih popisa i ostalo je bez prava glasa, budući
da nisu porezni obveznici u Hrvatskoj. Hrvati u Bosni
i Hercegovini ostali su bez potpore hrvatske službene
politike jer su građani neke druge države.
Lijeva politička opcija, dosljedna
svojega političkog nasljeđa i uvjerenja o "kraju
nacije", atomizira sva nacionalna prava na
individualna prava građana i građanki. U cilju takve
anacionalne politike stigmatizira i anatemizira i
naciju i kolektivna prava. Svjedoci smo kakvom se
žestinom, netolerantnošću, mržnjom, militantnošću
ljevica u medijima obračunava sa zagovornicima
kolektivnih prava. Posljednjih su tjedana to
branitelji i zagovornici referenduma o braku. Oni se
diskvalificiraju starim komunističkim etiketama:
klerikalizam, klerofašizam, ultranacionalizam,
zaostalost, zatucanost, nazadnjaštvo, katolički
talibanizam, unutarnji neprijatelj, ustaštvo,
ustašoidnost, itd.
Svjedoci smo da se pod plaštom
građanskog poništavaju nacionalna prava, a kolektivna
prava stavljaju pod tepih u ime novih ljudskih prava.
Hrvatski narod ponovo je postao manjina u vlastitoj
državi. Manjina je i kada 100.000 ljudi u Vukovaru
okrene leđa političkom vodstvu; manjina je i kada
750.000 ljudi prikupi potpise za referendum; manjina
je i kada 950.000 ljudi da svoj glas za ustavnu
definiciju braka; manjina je i kada 650.000 ljudi
traži zaštitu dostojanstva za žrtvu Vukovara.
Lijeva politička opcija nije naučila
osnovnu povijesnu lekciju iz suvremene europske i
hrvatske povijesti: bez nacije nema zajednice, ni
opstanka hrvatske države.
Odrekavši se promocije hrvatskih
nacionalnih interesa službene su politike Hrvatsku od
regionalne sile iz 1990-ih srozale na razinu ponižene
kolonije.
Odrekavši se nacionalnog zajedništva
službena je politika podijelila hrvatsku na domoljubnu
i nenarodnu, na proskribiranu većinu koja vjeruje u
obitelj, narod, domoljublje, Boga, solidarnost s
bližima i potrebitima i militantnu manjinu kojoj su
strane i neprihvatljive sve te vrijednosti "zatucanog"
i "neprosvijećenog" hrvatskoga naroda.
Gospodarsku krizu, nezaposlenost i
siromaštvo vladajuće stranke samo produbljuju jer su
nesposobne i nespremne na zajedništvo i nacionalno
jedinstvo.
Odgovornost za gospodarsku, moralnu i
nacionalnu krizu snose u većoj ili manjoj mjeri sve
parlamentarne stranke od 2000. godine. Današnje krize
posljedica su nespremnosti stranaka da koriste stručna
znanja i utjecaj hrvatskih intelektualnih i kulturnih
elita. Zaboravlja se da 1990-ih Hrvatsku nisu branili
samo branitelji nego i stvarale hrvatske kulturne i
intelektualne elite koje su bile pitane i kada se
donosio Ustav i kada se odlučivalo o zabrani obnove
neke nove Jugoslavije. Bez odgovornosti i političkog
angažmana struke i stručnjaka političke stranke nisu u
stanju definirati programe za rješavanje gospodarske
krize ni dugoročne strategije razvoja Hrvatske i
njezinog mjesta i uloge u Europskoj uniji.
Krajnje je vrijeme da se vratimo
načelima na kojima je dr. Franjo Tuđman stvorio i
vodio hrvatsku državu. Imamo vlastitu državu ali
nacionalna prava time nisu konzumirana. Zato:
a) politika mora stalno voditi računa
o ravnoteži između kolektivnih i individualnih prava i
vrijednosti;
b) sačuvati suverenost i nacionalni
identitet znači da univerzalne vrijednosti - osobna i
nacionalna sloboda, istina, pravda, ideje dobra i
socijalne osjetljivosti ni u međunarodnim odnosima ne
smiju ustuknuti pod pritiscima u korist
globalizacijskih interesa profita, globalnog tržišta i
novih ljudskih prava;
c) Hrvatska svoju budućnost treba
graditi kao srednjeeuropska i mediteranska zemlja, a
ne se vezati za zapadni Balkan;
d) kao članica NATO-a i EU Hrvatska
mora preuzeti svoj dio odgovornosti za definiranje
europske politike prema Bosni i Hercegovini, kako bi
se Hrvatima u BiH osigurala ne samo fiktivna nego i
stvarna konstitutivnost i teritorijalnost.
Načela na kojima je stvarana hrvatska
država, načela na kojima je prvi predsjednik dr.
Franjo Tuđman vodio hrvatsku državnu politiku i
Hrvatsku doveo do međunarodnog priznanja i regionalne
sile još su uvijek važeća. I zato je njegova misao još
i danas živa i presudna za našu budućnost.
***
[1] (Andre Gunder Frank, tvorac teorije
"strukturalne zavisnosti", 2. 2. 1983.)
[2] Transkript a "Zbigniew Brzezinsky
o situaciji u Jugoslaviji", izlaganje za američke
sudionike 9. kongresa sociologa, Upsala, 13. - 19.
kolovoza 1978.
[3] Jer "Nikakav ideološki ili klasni
okvir ne daje ono što nacija: da ljudi, društvo, puk,
mnoštvo i elita - žive po svom srcu!" Franjo Tuđman.
Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. München -
Barcelona, Knjižnica Hrvatske revije, 1981., str.
246.-247.
Piše:
Miroslav Tuđman
Izvor: Hrvatsko slovo
|
