Neue Seite 1
|
|
|
NAGRAĐENI LITERARNI RADOVI STAROSNE SKUPINE 5. - 8. RAZRED
(20.04.2015.) |
|
Uzmite si vremena i pročitajte radove naših maštovitih
mladih natjecatelja. Sigurni smo da puno toga mnogi niti
ne znaju, a na kraju ima tu i nekoliko zanimljivih
kulinarskih recepata. Mi ih još nismo isprobali, ali
sigurno ćemo to napraviti u dogledno vrijeme. |
5. - 8. Razred - Poezija
1. mjesto
- Todorov Chiara, 6.r., OŠ Zvonimira Franka,
Kutina (prof. Melita Lenička)
Moslavina nekad
Dok se budi sunce kroz Moslavačku goru,
Mlado trsje čeka zoru novu.
Dok rosa zelenoj travi umiva lice,
Čuje se tihi pjev malene ptice.
I sto se čari tog jutra dogodi,
Kao da čarolija moju Moslavinu pogodi,
Vrijedne ruke marljivo rade,
Vrijedno kopaju,vrijedno sade.
Čuje se i pjevac kako glasno kukuriče,
I domaćica kako na djecu viče.
Drveni čardak na brijegu miruje,
Možda ga ovo sunčano jutro smiruje...
Možda sanja stare dane,
Pune ljubavi, srećom okupane.
Pored peći još stoji škrinja puna lanena ruha,
U zraku se još osjeti miris topla, crna kruha...
Odjekuje cvilež starog kotača,
To se iz vinograda gazda na kolima vraća.
U vinogradu se osjeti miris slatkog vina,
To je moja Moslavina!
|
- Jagečić Nika, 6.r. OŠ Oroslavlje, Oroslavlje
(Vesnica Kantoci)
LICITAR
V nedelju sam vidla pri poldanjoj meši
Kak Štefek me gledi i furt mi se smieši.
Štela sam dima pobeči prie seh,
Kad tam na vrata dočakal me peh.
Štefek vre čakal je za vrati,
Počel za čošek me zvati:
"Neke ti moram dati", na vuhe mi je šepnul,
Dok je to rekel, nije ni trepnul.
Licitar liepi z žepa je snimal,
Z šarami njegvami jake se štimal.
V srcu čeljenam svietil se špigelj,
A Štefek je licitar k licu mi zdigel.
Sriedi buš vidla sliku svoju,
Tu pucu hoću za dragu moju.
Licitarske srce tebe bum dal,
A srčeke tvoje sebe bum fkral.
|
2. mjesto
- Bezak Lovro, 5.r.,
OŠ Oroslavlje, Oroslavje (Vesnica Kantoci)
Dešč curi
Otec mi je v dučan rekel iti:
"Sinek, ali naj duge biti!"
Vane pak dešč feist curi,
a mene se jake žuri.
Pazim ja na mlaku vsaku,
jedva sem prešel jenu tam v jarku.
Zde me i alto pošprical!
Kak nem na njuga kričal?
Je ov dešč huncut pravi,
zake tulike blate napravi?
Preskakal sem mlake i čistam pozabil
po kej sem, praf za praf -
v dučan nakanil. |
- Volarić Karin, 6.r.
OŠ Čavle, Čavle (prof. Dolores Maršanić)
Kruh
Na kraju stazice,
va mojmu selu,
bila j pekara.
Sako jutro bi celo selo dišalo.
Dišalo bi po teplon kruhu,
kisti bi jila do doma,
po putu.
Kruh je bil dobro pečen,
tepal, mehak, dišljiv,
žut kod sunce,
od zlate hrmente storen.
Topil se va ustih,
do večere slatko pojiden.
Pekare više ni,
samo j žeja va mislih ostala.
|
- Žeželić Franko, 6.r.
OŠ Čavle, Čavle (prof. Dolores Maršanić)
ČA
Ča, vele, da j beseda mića,
mojga kraja i ditinjega srca vela srića.
Navadila me ju j moja mama,
govori ju i moj tata,
za me vredi ko vrića suhoga zlata.
Zadovojan san kad ju čujen,
i šapjen ju kamo god van Gromnišćinu putujen.
Velin,
ni lipje besede od mojga ča.
Š njun moje telo i srce diše, kanta.
Dico draga, govorite ča,
Ne pozabite ga ,
Volite ga i čuvajte za vrimena sa.
|
3.
mjesto
Černeka Borna, 6.r.,
OŠ Vežica, Rijeka (Ester Acinger)
Dragi Djede Božićnjaku!
Pišem Ti pismo ovo
jer u meni se dogodilo nešto novo.
Sjećaš li se, dragi Djede,
onoga Borne iz petoga be?
Onoga Borne koji je poželio
listu stvari,
a ništa od toga nije
da baš za nešto posebno mari. |
Moj dragi Djede,
moje su želje sada blijede.
Ne želim da mi nosiš lopte,
mobitele, iPade i mopede...
Želim da se tata ponosi mnome,
želim da me mama milo gleda,
želim imati prijatelje prave
čije prijateljstvo je veliko do neba.
I dok druga djeca skupe igračke žele,
ja želim nešto ljepše, nešto veće:
osmijeh na licu i komadić sreće.
|
5. - 8. Razred - Proza
1. mjesto
- Broznić Paula, 7.r.,
OŠ Vežica, Rijeka (Mihovila
Čeperić-Biljan)
Priča o morčiću, izvornom hrvatskom nakitu, simbolu
Rijeke i riječkog karnevala
Nekoć nakit naših prabaka i baka, simbolizirao je
pripadnost primorskom kraju, a danas je jedan od najprepoznatljivijih
simbola Rijeke, službeno od 1991. godine.
Kada se spominje "morčić",
obično se misli na naušnice kao najčešći nakit antropomorfnog oblika -
crna glava s bijelim turbanom, ali i na sam lik - poprsje crnog čovjeka s
turbanom - ukomponiran i u druge vrste nakita (broševi, ukrasne igle,
prstenje). Na stvaranje morčića velik je utjecaj imala Venecija
koja je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom. To je potaknulo
mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca
s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog "moretto".
U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija
"venecijanskog moretta", ali zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade,
te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog
pučkog nakita, ponajprije Riječanki.
Morčićii su se ljubomorno čuvali, prenosili s koljena na koljeno, a
tako je i danas. U zlatarnicama možete kupiti morčiće, ali više nema
starih majstora koji ih izrađuju. Na Brajdi u Rijeci je još jedan filigran koji
uglavnom po narudžbi radi morčiće, kao nekad, a dao mu je i jeftiniju
varijantu od srebra.
Nije neobično ni danas vidjeti muškarce, mlađe i starije, s naušnicom
morčićem u desnom uhu. Nosili su ih tako naši muški pretci. Ribari kao
zaštitu, a pomorci također, a ujedno je to bila vrijednost i zalog u slučaju
nesreće naših pomoraca jer se nekad plovilo godinu, dvije ili tri. Nosili su ih
i sinovi jedinci. Nekada društveni status i moć, pripadnost primorskom kraju, a
danas osim nakita i prepoznatljivi simbol grada - suvenir. Osim u Rijeci i
riječkom kraju, omiljen je nakit u prošlosti bio i u Vinodolu, Kvarnerskim
otocima, kao i Gorskom kotaru, a trgovinskim vezama proširio se preko Senja u
Liku, Bosnu kao i Dalmaciju. Danas je prepoznatljiv i u drugim hrvatskim
krajevima, ali i izvan granica.
O nastanku ovog neobičnog nakita u našem kraju s likom crnca u bijelom turbanu
postoje dvije legende.
Prva seže u 16. stoljeće i ovako objašnjava postanak morčića:
"Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga -
samo pljačka i palež. Već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj
blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću... Svi muški su na kuli. Srčano
odoljevaju napadima, sve je manje snage, a pomoći niotkud. Žene i djeca
zatvorili se u kuće i mole za spas. za Božju pomoć. `Kamenje neka s neba zatrpa
zlo, živi da ostanemo`! Opsada traje... dani prolaze i onda Božjom rukom vođena
strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog paše.
Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem. Uto i nebo usliši
molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo
razbacani bijeli turčinovi turbani. Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki su
muževi svojim ženama dali izraditi naušnice - morčiće."
Druga legenda s Pelješca kazuje:
"Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela.
Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s
njenim likom."
Kako god bilo, u drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka sa svojim poznatim
moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za
izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće)
dobivaju, kao izraz autuhtonosti, pridjev "riječki".
Danas se smatra, kao i kravata, izvornim proizvodom, a ima ga jedna zagrebačka
zlatarska kuća. Kolika je vrijednost i posebnost ovoga nakita najbolje možete
vidjeti na Trsatu, u Svetištu Majke Božje Trsatske. Osim Kapele zavjetnih darova
svoje darove zavjete - morčiće u znak zahvalnosti ili uslišane molitve
ili potrebe darivali su mnogi vjernici i danas se nalaze , brižno čuvani, u
Samostanskoj riznici s ostalim dragocjenostima.
Kolike bi priče i sudbine oni mogli ispričati? Svaki komad nakita morčića
jest jedna priča za sebe, priča jedne obitelji ili porodice, priča o identitetu
i pripadnosti jednom kraju i narodu. I moj morčić, nasljeđen prsten,
imao je mnogo ruku prije moje koje su ga nosile, a i poslije mene neke druge
ruke nastavit će priču o morčiću...
|
- Živković Magdalena, 6.r.,
OŠ Tina Ujevića, Zagreb (prof.
Nevenka Tropina)
Je li Bosna ostala na nebu?
Jedna od najčudesnijih
riječi je riječ zavičaj. Može se usporediti s bajkom, snijegom, i kristalima.
Ona u ljudima može probuditi i lelujajući nemir. Pogotovo u onima koji su
otišli, ili su odvedeni, daleko, daleko od njega. Za neke je zavičaj samo slika.
Možda brdovit kraj po kojem gaze nezaštićena dječja stopala. Ušima koje su
zbunjene nad riječju, moramo poručiti: Zavičaj nije samo krajolik, samo tlo.
Zavičaj je u svakom trenutku skriven u našim očima i u našim pričama.
Kad su mi bile četiri godine, prelazila sam granični prijelaz kod
Orašja. Vraćala sam se iz Bosne u Hrvatsku. Nakon što je carinik mojoj
mami i meni pregledao putovnice, upitala sam mamu: Je li Bosna ostala na
nebu? Ako je tata na nebu, zašto ne bi bila i Bosna? Možda sam na to
mislila. Mama je tu rečenicu ponovila bezbroj puta. Sigurno joj se jako
svidjela. Iz očeve kuće tada smo ponijele mnoge njegove stvari. Postavile
smo ih na važna mjesta u našem zagrebačkom stanu. Tri sam odabrala za
svoju sobu: očev radio, bakin pokrivač i bakinu narodnu nošnju.
U mojoj radnoj sobi, na polici s knjigama, živi tatin radio. Kupio ga
je, pričala mi je mama, moj djed. Učinio je to nekoliko dana prije nego
što mu se rodio sin jedinac. Moj otac. Radio mi svaku večer priča svoju
priču. Kazuje mi kako su zimi moj tata, njegovi roditelji i brojni rođaci
sjedili uz njega i slušali vijesti i glazbu. I radovali se. Žene su plele
i heklale, muškarci komentirali politiku, a djeca se gušila u palačinkama
i suhim šljivama. Radio umije i oponašati glasove mojih predaka koje nisam
uspjela upoznati. Opisuje miris zavičaja u kojem nisam odrasla, ali znam
da je i moj. Kada si poželimo laku noć, legnem u krevet i pokrijem se
bakinim pokrivačem. Tkala ga je njezina majka. Moja prabaka Marta. Šaren
je, topao i nježan. Osjećam ruke svih starih žena koje su milovale kosu
moga oca. I na čelo mu polagale križ naslikan na dlanovima.
A ujutro, čim otvorim ormar, ugledam bakinu narodnu nošnju. Ona je složena na
prvoj polici. Svečana reklja od crvene lionske svile, izvezena pregača, nacigana
suknja i podsuknja. Baka Manda je sigurno bila prelijepa u toj odjeći. U njoj je
odlazila na rane nedjeljne mise u obližnju Tolisu. Dok tražim svoje trapke,
bakina mi reklja šapuće: Odijevanje nije stvar mode. Ono otkriva što smo, odakle
smo i kakvi smo ljudi.
Zavičaj u kojem odrastam,
obogaćen je zavičajem kojeg sam donijela u predmetima iz očeva rodnog
kraja. Ja sam dijete njihovih očiju. One se i osam godina poslije pitaju:
Je li Bosna ostala na nebu? I nečujno savjetuju: Svoj zavičaj i svoje
pretke čuvaj u priči i sjećanjima.
|
2. mjesto
- Šetka Nikolina, 8.r.,
OŠ Ivan Goran Kovačićm, Cista
Velika (prof. Martina Vlašić)
BADNJICA U CISTI VELIKOJ
U Cisti Velikoj, prostranom
selu Dalmatinske zagore, još uvijek žive prastari običaji što su ih nekoć
davno na tom prostoru posijali naši pradjedovi. Cista je selo koje polako
izumire, a krijes je oduvijek bio simbol života. Zato se na Badnju večer,
u cijeloj Cisti Velikoj, pale vatre. Cilj je toga paljenja da se u svaki
kutak Ciste, u kojem se nekoć orila domaća ganga i plesalo kolo, posije
dašak života i probudi uspomena na one stare, slavne dane kada je ljudska
noga gazila svakim djelićem toga prostora.
Sada je od tih dana ostao samo stari običaj koji se uspio provući kroz
prošlost i zadržati se u narodu sve do danas. I živi stari običaj, zaživi svake
godine nakon što se začuje zvono svetoga Jakova. Posebna je ta zvonjava za
Cišćane pa zato ostave sve poslove i svi do jednoga, od staraca pa sve do djece,
izađu na ulice i gledaju kako mlade ciske ruke bakljama pale vatrene kugle kako
bi očuvali taj drevni, ciski običaj.
Smatra se da je običaj paljenja kugli
u Cisti Velikoj započeo prije stotinjak godina. Pripreme za taj važan događaj
obavljaju se cijeli dan. Muškarci iz sela miješaju pepeo i lož ulje te tako
prave kugle koje se postave uz glavnu cestu i na okolna brda. Kada zazvoni
Zdravomarija, u predvečerje , bakljama se istovremeno zapale kugle u svim
zaseocima. Tada sav ciski svijet, dok promatra ljepotu i žar plamena, isto
misli, isto diše isto moli. Sve ciske junačke duše i hrabra srca kucaju
ujednačeno. Čini im se da iz toga plamena progovaraju duše njihovih predaka i da
ih podsjećaju koliko je njima, za života, taj plamen značio. Duše predaka šapuću
im da svjetlo plamena mora otjerati prijetnju od izumiranja koja se nadvila nad
njihov zavičaj.
Nažalost, kada božićni dani prođu, u Cisti ostanu samo turobne, stare, kamene
kuće koje odišu sjetom na stare dane, na njihovu bol i sreću. I kada opet prođu
vjekovi, Cistom će još uvijek oriti zvono svetoga Jakova i pozivati Cišćane da i
dalje njeguju stari običaj i da njime izriču zahvalnost svome zavičaju kao što
su to činili i njihovi preci.
|
- Picig Lucija, 7.3.,
OŠ Ljudevita Modeca, Križevci
(Danijela Zagorec)
ĐURĐEVO POD LIPOM
Gornjim gradom plovi miris proljeća. Travanj je. Dvadeset treći u
mjesecu. Slavimo svetog Jurja, ovdje ljudi kažu: "Došel je došel, Juraj
zeleni."
Pozornica smještena ispod stare lipe spremno čeka izvođače
koji kreću u tradicionalnu svečanu povorku od Vatrogasnog doma do Gornjeg
grada. Već kod gornjogradske lipe, starog stabla i svjedoka mnogih
kulturnih događanja, može se čuti zvuk Gradskog puhačkog orkestra. To je
znak da je povorka krenula. Križevačke mažoretkinje ponosno stupaju
predvodeći povorku. Za njima korača Križevačka djevojačka straža koja je
danas jedina ženska povijesna postrojba na svijetu, a bez njihova
sudjelovanja nezamisliva je bilo koja kulturna, zabavna ili turistička
manifestacija u Križevcima. Gornjim gradom, uz prigodne zvukove puhačkih
glazbala, svečanu povorku prate i članovi Kulturno umjetničkog društva
Križevci te izviđači.
Građani i posjetitelji uzbuđeno čekaju ispred pozornice, a
glave znatiželjnih stanovnika Gornjeg grada proviruju kroz prozore. Kada
svi sudionici stanu u četiri okomite kolone ispred pozornice, program može
početi. Obično prve nastupaju Križevačke mažoretkinje pokazujući izvrsno
rukovanje štapom i dojmljivo uvježbane plesne pokrete. Nakon pljeska koji
odzvanja susjedstvom, na pozornicu stupa križevački gradonačelnik te
pozdravlja brojnu publiku.
Za to vrijeme članovi KUD-a Križevci spremaju se na
pozornicu. Njihov program uključuje sviranje tamburaša i ples folkloraša
uz neizostavne prigorske note. Žene su odjevene u tradicionalnu prigorsku
nošnju koja se sastoji od oplečka, lajbeca, sponjače, rubače, fortuna,
pokrivala za glavu, obuće i manjih dodataka. Opleček je gornji dio ženske
narodne nošnje koji je gotovo uvijek bijele boje. Lajbec je također dio
gornjeg dijela nošnje, većinom crvene ili crne boje s mnogo našivenih
detalja. Sponjača je podsuknja čiji je donji rub izrađen štikanjem. To je
tehnika izrade bijelog bušenog veza na platnu. Podsuknja se oblači ispod
bijele rubače tako da je rub vidljiv, a podsjeća na čipku. Fortun je
šaren, ukrašavaju su ga brojni sašiveni detalji. To je zapravo pregača
koja prekriva nošnju. Pokrivala za glavu su šareni rupci dok obuću čine
crne visoke čizme s povišenom petom.
Prigorci na sebi ponosno nose
mušku tradicionalnu nošnju koja je nešto jednostavnija od ženske narodne
nošnje. Sašivena je od grubog bijelog platna, a ljetne gaće (hlače) su
dosta široke. Njihov lajbec sašiven je od grubog crnog platna i nema
ušivenih detalja. Na nogama nose visoke, crne, kožne čizme, a na glavi
crni škrljak (šešir). Lijepo je vidjeti da se Prigorci ponose svojom
prošlošću i tradicijom pa koriste svaku priliku za okupljanje i ples u
narodnim nošnjama. Tako su se i nekada, kada još nije bilo ovako velike
manifestacije povodom Đurđeva, stanovnici Gornjeg grada okupljali pod
starom lipom pa onda plesali i pjevali na zvuk tambure do kasnih večernjih
sati. Uskoro će se opet zazelenjeti stabla u našem Gornjem gradu, a stara
lipa opet će spremno dočekati goste. I ponosno zapjevati: "Došel je došel,
Juraj zeleni."
|
- Laslo Petra, 8.r.,
OŠ Draganići, Draganići (Matilda
Marković)
Godina velikih obljetnica
Bolje da
umre selo, nego običaji!
Povijesna razglednica draganićkog plemenitaša
Ako
slučajnog prolaznika put navede prema Draganiću, neće ni slutiti kako je
zakoračio na tlo s bogatim povijesnim naslijeđem. Brojni izvori potvrđuju
bogatu povijest samog naselja. Na pola puta od Zagreba prema Karlovcu, na
staroj državnoj cesti, ispružilo se selo plemenita roda, selo u kojem
nikada nije bilo kmetstva, selo u koje danas ne možete zakoračiti, a da
vas pri tom ne uvuče u svoje mreže iz kojih je kasnije teško pobjeći. Tko
jednom tu dođe, uvijek se vraća.
Lepeza narodnog ruha i stoljetnih običaja
Smješteno
u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, nedaleko od Karlovca, svega 30-ak km
udaljeno od Zagreba, Draganić, plemićko bratstvo, nastanjeno je od
srednjeg vijeka u nekadašnjoj istoimenoj plemićkoj općini. Zanimljivo je
to da stanovništvo Draganića nikad nisu činili kmetovi, već vlasnici svoje
zemlje, tzv. plemići. Povijesna građa o prošlosti Draganića je velika i
bogata. U očuvanim dokumentima, mnogim tekstovima, časopisima i stručnim
člancima autori pišu o Draganiću kao povijesno bogatoj općini kojom su se
ponosili svi načelnici zajedno sa sadašnjim, gospodinom Stjepanom
Bencetićem. Mnogi običaji prožimaju ovo mjesto i daju mu posebnu čar koja
ne ostavlja ravnodušnim ni jednog zalutalog ni namjernog gosta. Od
tribljačije, običaja čehanja perja, slaganja vuzmenke do nošenja puranca
na blagoslov.
Tribljačija
Tribljačija je nekadašnji običaj draganićkog kraja na kojem su se
okupljali stari i mladi u dugim zimskim noćima te su čehali perje,
odvajali kruti dio pera od mekog. Bio je to posao namijenjen isključivo
ženama i djevojkama, ali i s važnom ulogom muškaraca i mladića kao
zabavljača koji su tom prilikom prezentirali i osmišljavali cijeli niz
šala, doskočica, poskočica, dosjetki, poslovica, zagonetki, pjesama i
drugih elemenata pučke usmene tradicijske kulture. Pod prozorom bi mladići
čekali i promatrali djevojke kako bi ih na zajedničkom druženju poslije
tribljačije mogli zamoliti za ples te zajedno zaplesati kolo ili
tradicionalni draganićki drmeš.
Draganićki puranac - nematerijalno kulturno dobro
Puranac
je snop raznog bilja koji se vezao vrbom i nosio na blagoslov na
Cvjetnicu, koji je simbolizirao zaštitu i plodnost, a samim izgledom
podsjeća na rašireni puranov rep. Umijeće izrade puranca na području
Draganića vezano je uz pučke običaje posljednje korizmene nedjelje
Cvjetnice, draganićki nazvana cvitna ili cvetna nedjelja. Puranac su u
crkvu nosili isljučivo muškarci na ramenu, a po dolasku s blagoslova dio
puranca stavljao se u peć da bi se kuća zaštitila od vatre i obranila od
groma. Ostatak šiba raznosio se po cijelom imanju kako bi se ono uz Božju
pomoć zaštitilo. Običaj izrade puranca i danas se njeguje i pokušava
održati u KUD-u Sv. Juraj u suradnji s učenicima OŠ Draganići. Da se
običaj ne bi zaboravio dobio je svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra
prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske koje
je izdalo i potvrdilo Ministarstvo kulture 2010.godine.
Nobiles de Draganich
Davne
1394. godine prvi put zabilježeno je samo ime mjesta u povijesnim
dokumentima. Hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. dodijelio je povelju kojom su
stanovnici Draganića bili vlasnici svoje zemlje odnosno nikada nisu bili
kmetovi. Zbog plemića i veleposjednika i mjesto dobilo je takav naziv
Nobiles de Draganich što u prijevodu znači slobodna plemićka općina.
Zapravo plemićka općina Draganići uživala je svoja prava i slobode na
temelju povelje kojom se i danas svaki Draganićak diči i plemenitost svog
kraja ponosno ističe.
Obilježavanje 750-te obljetnice plemenite općine
Ove
godine naša općina proslavila je 750 godina od izdanja gore spomenute
povelje. Ova razglednica ne bi bila potpuna da se ne spomene značaj
kulturne baštine ove slobodne plemićke općine. Sačinjavaju je očuvani
sakralni objekti i nekada vrlo bogata tradicijska arhitektura, etnološko
bogatstvo, starinske kuće u kojima njihovi vlasnici čuvaju i ponosno
ističu svu ljepotu naslijeđa, još i dan danas sačuvane lijepe i bogate
muške i ženske narodne nošnje, narodno ruho, narodni običaji, ples i
tradicionalne pjesme ovog kraja koje neprekidno oživljuju i uprizoruju
naši folkloraši. Prepuna dvorana na tradicionalnom godišnjem koncertu
KUD-a Sv. Juraj koji se održava upravo uz sam blagdan Svetog Jurja, na
kojem je tražena karta više, samo je jedan od pokazatelja neizmjernog
interesa za očuvanje ovog bogatog naslijeđa. S naglaskom upravo na tim
povijesnim činjenicama svečano je obilježen 750. rođendan našeg mjesta.
Obrazovanje - jedan od važnijih čimbenika u razvoju općine
Davnih
godina naši preci polazili su osnovnu školu koja se vjerovali ili ne
odvijala u Draganiću. Prva školska zgrada u Draganiću izgrađena je 1787.
godine te uskoro obilježavamo i tu veliku obljetnicu. Škola je mijenjala
svoje adrese zbog različitih razloga i uzroka, no jedan od većih bio je
požar godine 1903. koji se naglo proširio i uništio školsku zgradu. Zbog
velikog broja djece i polaznika škole nastava se održavala na nekoliko
lokacija istovremeno. Povijesni dokumenti govore nam o Osnovnoj školi u
Mrzljakima i u samom Draganiću. Stanovnici nekadašnje plemenite općine
bili su odnosu na okolno stanovništvo napredniji čemu je pridonijela kako
gospodarska stabilnost tako i višestoljetna tradicija školstva. Školska
zgrada u kojoj se i danas odvija nastava izgrađena je i počela s radom
1955. godine. Ponosni smo što će naša škola napuniti 60. rođendan, a
sigurna sam da ćemo joj uspjeti pripremiti savršenu proslavu.
Sveti Juraj proslavio 680. rođendan
Uz brojne
već spomenute rođendane ne možemo zaobići još jedan, jako poseban. To je
rođendan naše župe, našeg ponosa i dike. Župna crkva sv. Jurja spominje se
u popisu arhiđakona Ivana davne 1334. godine. Od najstarije strukture
crkve danas je očuvan vrlo vrijedan zvonik kasnorenesansnih karakteristika
s uklesanim detaljima. Uz crkvu sv. Antuna, sv. Barbare tu je i kapela sv.
Trojstva u Goljaku s vrlo zanimljivim oltarom iz 1692. godine te još pet
malih kapelica čiji sveci čuvaju stanovnike pojedinih mjesta.
Još jedna obljetnica u nizu
Kulturno
umjetničko društvo Sv. Juraj nositelj je kulturnog rada u općini Draganić.
Društvo od zaborava čuva izvorne običaje, ples i pjesmu draganićkih sela.
Društvo je poznato u cijeloj Lijepoj Našoj po bogatoj kulturi i prekrasnom
ruhu. Osvajanjem brojnih uglednih nagrada zauzelo je zavidno mjesto na
ljestvici hrvatskih kulturno umjetničkih društava te si tako omogućilo
brojna gostovanja i nastupe kako u domovini tako i izvan nje. Danas
kulturno društvo čini 156 aktivnih članova koji svojim trudom pokušavaju
održavati običaje našeg mjesta. Redovito nastupa na svim prigodnim
manifestacijama u Draganiću i okolici, te na svim smotrama od županijske,
državne do međunarodne razine. Društvo ima niz značajnih nastupa u
programima HRT-a i na lokalnim radio postajama. Ostvarilo je i niz
gostovanja van granica naše domovine. Tu su brojna gostovanja u Kanadi,
Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Sloveniji, Makedoniji, Bosni i
Hercegovini, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Turskoj, Francuskoj i
Njemačkoj. Rad društva organiziran je kroz folklornu, pjevačku,
tamburašku, dječju folklornu, dramsku i izdavačku sekciju. Društvo
istinski brine i čuva od zaborava običaje draganićkog seljaka i veliko
bogatstvo narodnog ruha, a moram istaknuti da sam i ja ponosni član te
velike i brojne obitelji.
Ovom povijesnom razglednicom i ja, kao ponosna članica velike obitelji,
pokušavam zaštititi od zaborava neke vrijednosti koje su meni usadili moji
roditelji, ljubav prema Draganiću i draganićkoj tradiciji, želju i volju
da nastavim tamo gdje su oni stali. Stoga, pozivam svakog slučajnog
prolaznika kao svog dragog gosta neka dođe i upozna djedovinu draganićkog
plemenitaša.
|
- Šamal Ema Agata, 8.r.,
OŠ Stubičke Toplice, Strmec
Stubički (Daria Mrkus)
Pričala mi prabaka.
Davno, jako davno, još dok je
moja prabaka bila djevojčica, svijet je bio drukčiji. - Je, denes je
ljudem jake liepe živeti. Friški kruh im se pred vrata dopelja. Dok sem ja
bila mala, bile je jake teške; kruh se pekel doma f krušne peči. Moja
mamica me znala hjutre h pet vur zbuditi ke sam joj pomogla šenicu f
žermlju zamljeti. Te su zapraf bili dva kameni teri su se vrtelji, a med
njimi se mljiela šenica i tak sme napravili melju. Tek unda sme mogle
zamiesiti i speči kruh.
Koliko posla! Ja ne poznajem nekoga tko bi ustao u pet da kupi kruh u pekari,
a kamoli da bi obavio sav taj posao. Moja prabaka danas ima 83 godine. Život joj
je bio jako težak. Jedva napravi par koraka, jer onako pognutih i izmorenih leđa
i ne može daleko. Pamćenje je i ne služi najbolje, ali se nekako ipak uspijeva
prisjetiti i najmanjih detalja iz davne prošlosti. Tako mi je jednom pričala:
- Bil je sedmi mesec i tatek i mama su se spriemali za žetvu. Tatek je oštril
srpe i kosu, a mama je dielala čučeka na paprikaš. Babica je spekla koruznu
zlievku, a dedek je bil jake betežen, pa je same siediel na malem stolčeku pred
hižu. Mi deca sme morali biti poljek če bi trebale kej pomoči. Došli su susedi i
rodbina pomoči požeti šenicu, jer gda su bili takvi vekši puosli, unda su ljudi
jeni drugem pomagali. Ženske su napred pobirale žite z srpi, a muži za njimi z
kosami kosili slamu. Jeni su vezali snope šenice, a mi deca sme ih nosili na
kuola. Unda sme žite mlatili, a gda sem bila male vekša, došel je dreš, pa sme
išli z kuoli na dreš. Te je bila veljika mašina tera je odvajala šenicu od
slame. Mi deca sme se tak radi valjali po slame, ali su nas stari špotali, jer
sme se razmetali širem.
Ponekad pomislim kako je djeci
tada možda bilo i ljepše nego nama danas. Istina, živjeli su u neimaštini,
bili su zaista teški uvjeti. Tako mi je prabaka ispričala kako je išla u
školu: - Nie bile knjig i bilježnic. Imeli sme pločicu, spužvu i kredu.
Gda je bila matematika sme na pločicu pisali brojke, a unda sme vučili
hrvacki, pa sme morali broje zbrisati i pisati slove.
Zamislite samo, skoro pa nema zadaće, jer kako ćete na jednu pločicu pisati
zadaću iz četiri, pet predmeta. Barem nisu morali za sobom vući te preteške,
školske torbe. Mnogo puta tako kaže moja prabaka. - Denes su dieca preveč
opterečeni. Gda sem ja išla f škuolu, niesme tuljike toga vučili, a sejedne sam
nafčila čitati i računati. I unda je bile doktorof, sudcof, župnikof i spametnih
ljudie. Ja bi bila rada još išla f škuolu, jer sem bila dober đak, ali je tatek
odlučil da je bolše da ostanem doma i pomažem pri puoslu.
I tako pripovijeda ona dalje, i dalje, a ja sam često znala utonuti u svoje
misli uspoređujući svoj život s njezinim. Djeca tada nisu marila hoće li
poderati nove traperice kupljene u nekom mrak dućanu, nisu bila opterećena
smišljanjem plana kako nagovoriti roditelje da im kupe novi iPhone. Njima je
bilo veselje valjati se po slami, a danas hrpu slame ne možete ni naći. Ja se
bar ne sjećam da sam je ikad vidjela. To je očito postao pravi raritet.
Sjećam se jednom, bilo je to prije koju godinu, na blagdan Velike Gospe. Bilo
je jako vruće, pa je prabaka ležala u svom krevetu i, naravno, pričala.
- Zmislim se proščenja na Gospu, gda sem ja bila mala. Pripreme su počele par
dana prie. Babica i mama su na potoku prale svietečnu nošnju. Unda su štirkale
rubače i fertuhe, babica je mahala s pieglu ke se žeravka ražarila, a mama je
pripravljala štirku. Pekla se orehova gibanica, babica je f krušne peči spekla
bučnicu. Mama je f rolu pekla mladu čuču, a tatek je išel na dilja po šunku i
kobase. Mama i babica su to se spakierale f košare i hjutre sme išli z kuoli na
Mariju Bistricu. Te je bile takve veselje. Mi deca sme se največ veselili kak
bume pili medicu. Te je bil med rastopljeni h vode. Posikud su dišale friške
oprane rubače, pečene čuče i štandi z medenjaki. Dečki su pucam kupuvali
licitarska srca, a deca su skakala okoli ringišpilja i prosili stare naj im
platiju da se bar jenput okreneju. Tatek mi je obavezne saki put kupil klaruš od
medenjakof i svetu sličicu teru sme dali pri meše blagosloviti.
I danas rado posjetim prabaku
kad uzmognem. Ona me uvijek rado vidi i svaki put ima nešto za mene. Divim
se njenoj volji za životom nakon toliko godina. Preživjela je dva rata,
zemljane podove, bosa je gazila po snijegu i još se drži. Često zna reći -
E, da su mi tvoja lieta i moja pamet! Gde bi mi bil kraj?!
Kad sam imala šest godina, dobila sam za Božić novu barbiku, prelijepe duge
kose, s tri odjevne kombinacije u kompletu i dva para cipela. Bila sam
oduševljena i pohitala sam je odmah pokazati prabaki. Ona je uzela lutku u svoje
izborane ruke i divila se njezinoj ljepoti. Ispričala mi je kakve su bile
njezine lutke koje je radila sa svojom bakom. Uzele su starih krpica koje su
izgužvale u lopticu i napravile glavu. Uz pomoć igle i konca učvrstile su
tkaninu i na isti način su napravile tijelo. Tada dječaci nisu jurili kroz selo
na novim biciklima, već su bili sretni ako su u štaglju pronašli stari drveni
kotač od kola, te su uz pomoć štapa kotrljali kotač dvorištem i pobijedio bi
onaj čiji se kotač najduže kotrljao. Djevojčice su za to vrijeme u hladu pod
starom trešnjom pekle kolače od blata koje su ukrašavale svježe ubranim poljskim
cvijećem.
Za vrućih ljetnih poslijepodneva pridružili su im se i stariji koji su
zabavljali manju djecu tako da bi u zemlju zaboli štap oko kojeg je dijete,
obično djevojčice, veselo trčkaralo dok bi im djedovi i bake pjevali Plešem
kolo, plešem kolo, kolo naokolo. U tom kolu, u tom kolu, mala (ime djeteta)
igra, mala (ime djeteta) igra.
Danas prabaka
slavi 84. rođendan. Mnogo je to svjećica za ugasiti. Ustat ću prije svih
kako bih joj ubrala stručak proljetnog cvijeća i, uz mnogo čiste ljubavi,
poželjela joj sretan, najsretniji rođendan.
|
3. mjesto
- Franki Nina, 5.r.,
OŠ Vežica, Rijeka (Mihovila
Čeperić-Biljan)
ZVONČARI
Jedna od prepoznatljivosti
riječkog kraja jesu zvončari. Zvončara ima i u drugim hrvatskim krajevima,
kao i u Europi( Bugarskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj, ...). Svakako su
najpoznatiji Halubajski zvončari, koji su zbog svoje brojnosti, strogih
pravila te pokazivanja snage i izdržljivosti te duge tradicije, 2009.
uvršteni na UNESCOVU listu svjetske nematerijalne baštine.
Kada se uvečer na dan Sv.Antona 17. siječnja oglasi Antonjski rog, počinju
pokladne igre i svečanosti koje traju do Pepelnice spaljivanjem pusta i
tradicionalnom večerom zvončara i njihovih žena. To jednostavno morate vidjeti i
doživjeti! Svojom zvonjavom tjeraju zimu zazivajući proljeće, čuvaju stoku od
uroka i zazivaju plodnost te obilaze sela kastavskog kraja posebnim ophodom
prema starim tradicijama. Nekada je ovaj kraj obilovao pašnjacima i ovcama, a
prema starim pričama pastiri su idući za ovcama u šume podno Platka vješali oko
struka zvona odvraćajući tako zle sile od svojih životinja. Vjerovali su da
zvona donose sreću.
U nošnji i opremi zvončari su sačuvali zastrašujuće maske s rogovima nalik na
životinjske glave i velika zvona na leđima. Na nogama imaju teške crne kožne
cipele. Odjeveni su u mornarske plavo - bijele majice i bijele hlače. Ogrnuti su
ovčjim krznom, a oko vrata im je crveni rubac. Oko pojasa privezani užetom nose
zvono teško oko 9 ili 10 kilograma, a na glavi su životinjske ogromne maske. Na
čelu ide vođa, komandant koji je odjeven u odoru sličnu časničkoj. Njihovom
zvonjavom i grupiranjem završava Međunarodni riječki karneval koji su prije
tridesetak godina zvončari i obnovili.
Danas Halubajski zvončari imaju oko 270 odraslih članova zvončara, a
"zvončarići", podmladak, koji će jednog dana naslijediti svoje djedove i očeve,
više od stotinu.
Na ovom području djeluju još neke skupine zvončara( Bregi, Brgud, Mune,
Zvoneće, Zamet, ...), a razlikuju se po nekim pojedinostima u izgledu, npr. na
glavi im je klobuk s raznobojnim papirnatim cvijećem i zelenilom.
Osim njih poznati su i
Grobnički dondolaši. Oni su, pak, odjeveni u crvene karirane košulje,
ogrnuti životinjskim krznom, imaju crne hlače i visoke crne cipele.
Njihove ogromne maske od životinjskih lubanja( bika) istodobno vas i plaše
i izazivaju divljenje. Idu u paru po dvojca, jer i u životu morate uz sebe
imati prijatelja na kojeg se možete osloniti, poskakujući specifičnim
korakom pa njihova manja zvonca oko pasa specifično zvone. Na početku ide
zastava koju nosi jedan od najstarijih članova te meštar s pomoćnicima.
Legenda kaže da su 1242. upravo seljaci ovim zastrašujućim maskama
otjerali Tatare s Grobničkog polja i porazili Mongole i tako im
onemogućili daljnje prodiranje u Europu( Bitka na Grobničkom polju).
Možete zamisliti kakva zvonjava nastaje svake godine na Korzu u
završnici Međunarodnog riječkog karnevala kada se svojom zaglušujućom i
pomalo zastrašujućom zvonjavom udruže zvončari s riječkog područja. Svaki
kraj ima nešto svoje, posebno što nastoji održati i prenijeti na mlađe
generacije, kao što se Rijeka prepoznaje po morčiću ili ponosi izumom
torpeda, a svakako u vrijeme karnevala su to ZVONČARI: " ...i naši
pranonići vavik su zvonili i otac i nono su Dondolaši bili...", čuvajući
tako stoljetne tradicije svoga kraja, ali i naroda.
|
- Ćosić Klara, 8.r.,
OŠ Josipa Kozarca, Lipovljani (Ana
Doležal)
Kulturna baütina mog kkraja
Moje mjesto nalazi se u zapadnoj Slavoniji. Neki za nas
kažu da smo Slavonci, neki da smo Moslavci, a neki Posavci, a ja kažem da
smo graničari. Živim u Lipovljanimma, malom mjestu kojeg štiti sveti
Josip, mjestu s puno lipa,, ali i nacionalnih manjina. Svi su oni u moj
kraj donijeli nešto svoje i ugradili dio sebe. Najviše su se ujedinili u
gradnji posavskih drvenih kuća. Želim naglasiti da je hrast u ovom kkraju
Lijepe naše sadio i njegovao Josip Kozarac po kojem moja škola već
pedesetak godina nosi ime. Upravo on pomogao je da hrast postane div šume,
upravo je Kozarac nastojao da se u posavskim selima izgrade drvene kućice
na kat. Donji dio bio je predviđen za svinje, a gornji za stanovanje
ljudi. S prednje strane bila su po dva prozora plave boje,, a kućća se
dužinom protezala u dubinu dovrišta. Gledajući s ceste, kućće su kao
vojnici poredane. Ispod krova strše vijenci roga paprika ili žuti klipovi
kukuruza. Gdjegdje pod strehom caruje vjenčić čeđnjaka.
Danas su kuće nakrivljene od zuba vremena,, ali još
plijene pažnju prolaznika koji iz znatiželje posežu u ove krajeve da bi
kupili koju posavsku kuću i pretvorili je u vikendicu. Na gotovo svakoj
kući roda je savila gnijezdo, a u dvorištu ponosno uzdiže glavu
hladnokrvni posavski konj.
U malom selu Plesmo jedan Zagrepčanin, zaljubljenik
prirode, podigao je niz drvenih kućica - vikend naselje EKO ETNO SELO. Tu
možete provesti nezaboravan vikend jašući na teškom posavskom konju
Teninom stazom, uživati u tradicionalnim jelima i diviti se stogodišnjim
hrastovima. Tu možete spavati uz klepet roda, uz petrolejku, iskrenje
vatre, jesti kruh iz krušne peći, biti opijen šaranom s rašlji i uživati
uz cilikk tamburice.
Akol prošetate selom, pogled vam se zaustavlja na drvenom
raspelu. Njega svako malo ljudi zaštite od propadanja. Idući dalje cestom,
mostići vas privlače svojom tradicionalnom drvenom ogradom, baš kao i žene
u bijelo-crvenoj narodnoj nošnji.
Ja ne živim u drvenoj kući, ali
imam ukrasnu malu kućicu s trijemom u svojoj sobi. Takve kućice izrađuje
još samo jedan stariji mještanin Stare Subocke. Kroz njen prozor gleda me
Kozarac i sanjari o vremenima kad je drvo služilo kao osnovni građevni
materijal
|
- Čapek Ana, 8.r.,
OŠ Ljudevita Modeca, Križevci
(Danijela Zagorec)
RACICE NA PAŠU
Racice (patkice) na pašu bila je najdraža igra
moga djetinjstva. Sjećam se kako sam ju neprestano igrala s bratićima kod
moje prabake u malom selu Brežani. To pitomo selo nalazi se u Općini Sveti
Petar Orehovec nedaleko Križevaca. Tamo sam provodila najveselije trenutke
svog djetinjstva. Selo nije veliko, sastoji se od svega jedanaest kuća.
Okruženo je malom šumom u kojoj smo igrali skrivača i urezivali svoja
imena po stablima. U samom srcu sela nalazi se stari mlin koji još i danas
radi. Blizu mlina teče mali potok u kojem smo za vrućih ljetnih dana
brčkali noge. Često smo lovili punoglavce i žabe koje bismo poslije
vratili u potok. Na tom su se potoku dogodile razne dogodovštine. Znali
smo skakati po kamenju pa smočiti cipele, poskliznuti se i pasti ili smo
jednostavno proučavali biljke i kukce u blizini.
No moje najdraže mjesto za igru je bilo prabakino dvorište.
Iako okruženo s dvije štale i skučeno, tamo smo redovito trčali i lovili kokoši.
Na dvorište se nastavljala velika livada na kojoj je raslo stablo kruške. Svake
jeseni redovito bismo brali plodove, a prabaka bi od njih slagala odličan
pekmez. Naša se prabaka zvala Leontina, a mi smo ju zvali Lenkica. Bila je niska
rasta, imala je sijedu kosu i velike, smeđe, tople oči. Uvijek je hodala uz
pomoć štapa kojim bi nas plašila kada bismo bili zločesti. Živjela je sama u
povećoj kući sa šest prostorija. Uvijek je bila draga i brižna prema nama.
Sjećam se njenih finih kolačića koje bismo jele kad bismo se igrale čajanke.
Skuhala bi nam čaj od šipka, a onda smo ga pile u porculanskim šalicama koje je
moj pradjed donio iz Češke. Često bismo se pravile da čitamo češke knjige jer ih
je pradjed stalno čitao. Prabaka mi je pričala kako je obožavao češku
literaturu, a volio je pjevati i češke pjesme jer je došao iz te zemlje.
Moja nas je prabaka naučila igru Racice na pašu. Ponekad se i
ona igrala s nama, ali bi se brzo umorila zbog starih kostiju, kako je govorila.
Za tu je igru potrebno troje ili više djece, a mi bismo uvijek išli i po djecu
iz susjedstva. Igra se tako da se najprije odluči tko će biti mama racica, tko
vuk, a tko male racice. Ja bih obično bila mama racica te bih stajala ispod
velika hrasta i čekala da moje racice dotrče do mene prije nego ih ulovi vuk. To
je igra uvijek bila uzbudljiva i napeta jer su se racice jako trudile da ih vuk
ne ulovi, a vuk je davao sve od sebe da ulovi koju racicu.
Ponekad se nismo igrali, nego smo slušali prabakine priče, a
kada bismo joj dosadili, otišli bismo nas na livadu iza kuće koja nam je pružala
nebrojene mogućnosti za igru. Livada je rijetko bila košena pa smo se često
igrali rata u toj visokoj travi. Obične grane bi nam poslužile kao puške, znali
smo se podijeliti na timove. Kućama bismo se često vraćali zaprljani od glave do
pete. Zimi bismo dolazili zabundani u zimska odijela u kojima bismo se igrali u
snijegu i sanjkali. A navečer kada bi se spustila noć, vrijeme smo provodili u
kući slušajući radio. Sjedili bismo oko stola, razgovarali, sve je bilo mirno, a
mi smo osjećali zadovoljstvo i sigurnost. Kada je bilo vrijeme spavanja, uvukli
bismo se u veliki krevet i čitali priče. Vrlo rado smo i crtali te bismo svakog
mjeseca imali izložbe.
To je bilo uistinu vrijeme igre. Nitko
od nas nije imao mobitel. Sada više ne dolazim tamo često. Prabaka je umrla
prije sedam godina, a ja sam odrasla. Više se ne igram kao prije. Moji dani su
ispunjeni školski obavezama i učenjem. Nedostaju mi ti dani. U igri sam se
osjećala slobodno. Mogla sam učiniti sve što sam poželjela, a sada mi je to
ograničeno. Ponekad i odem u to malo selo. Pojedem koju krušku, sjednem ispod
velikog hrasta, uzmem knjigu i učim češki. Sjetim se prabake i naših zajedničkih
trenutaka. Ti trenutci moje su djetinjstvo ispunili srećom i veseljem.
|
- Mihaljević Ana, 6.r.,
OŠ Vežica, Rijeka (Ester Acinger)
MALO SVJETLO NA EKRANU
Uletjela sam u kuću i
bijesno bacila školsku torbu na pod. U tom trenutku nisam željela nikoga u
svojoj blizini. Odjurila sam na kat i zatvorila se u svoju sobu. Osjećala sam se
bespomoćno dok su suze nezaustavljivo navirale. kao da se cijeli svijet urotio
protiv mene.Toga sam se dana posvadila sa svojom prijateljicom i to me jako
boljelo. Shvatila sam da mi je netko, u koga sam imala povjerenja, okrenuo leđa.
Kakav grozan osjećaj!
Odjednom me, iz tog tjeskobnog raspoloženja, prenulo svjetlo na mom računalu.
Na ekranu se pojavila poruka moje starije sestre Ive: "Onaj tko te ogovara i ne
čuva tvoje tajne, nije zaslužio zvati se tvojim prijateljem. Nitko nije vrijedan
tvojih suza. Ne zaboravi, imaš tri prijateljice-sestrice koje te obožavaju i
onda kad nisi u pravu. " To malo svjetlo na ekranu i ta vatrena poruka moje seke
kao da je razbila mrak i hladnoću u mojoj sobi i u mom srcu. Kako je samo znala
što mi se događa?! Kako me samo dobro poznaje!
Još uvijek nisam imala volje spustiti se na ručak, ali u mojoj obitelji
zajednički se ručak ne propušta, ma što se dogodilo. Sjela sam za stol i
pogledala svoje ukućane. Tata se smijao i, kao uvijek, zbijao šale, mama je, kao
i uvijek, posluživala najbolje jelo koje sam ikada jela, Iva mi je namignula
shvativši o čemu razmišljam, Josipa je svoj ručak dijelila na tanjuru pojesti i
ne pojesti, a najmlađa Marina brzo je praznila svoj tanjur da dobije još jednu
porciju.
I to smo bili mi, cijela obitelj na okupu. Odjednom sam se osjećala
najvoljenijom osobom na svijetu.
|
- Bermanec Lana, 7.r.,
OŠ Kopriivnički Ivanec (dipl. uč.
Renata Glavica)
NA BAKINOM TAVANU
Popela sam se po ljestvama i našla u mračnoj prostoriji. Povukla sam
špagicu koja je visjela sa stropa i upalilo se svjetlo. U prostoriji se
nalazio stari, drveni ormar i hrpa prašnjavih kutija. Bila sam na bakinom
tavanu.
Otvorila sam ormar i u njemu pronašla staru nošnju. Bila je izlizana,
vidjelo se da je moja baka bila vrijedna žena. Na dnu bijelog šosa još
uvijek su se vidjeli ukorijenjeni tragovi zemlje, ali crveni prsluk za
posebne prilike sjajio se kao nov. Zatvorila sam ormar i pošla do kutija.
Otvorila sam kutiju na vrhu hrpe i u njoj vidjela stari album. Crno-bijele
fotografije krasile su njegovu unutrašnjost. Na jednoj od slika vidjela
sam baku i djeda zajedno. Baka je imala prekrasnu kožu lica koju je svako
jutro njegovala čajem od kamilice. Sjala je od ponosa na svoju novu nošnju
i vrijednoga muža. Djed je izgledao kao pravi muškarac. Po snažnim rukama
punim starih ožiljaka i novih rana vidjelo se da radi teške poslove.
Pogledala sam ostatak slika i album vratila u kutiju. Kutiju sam stavila
na pod i oko mene se digao oblak prašine.
U kutiji ispod nalazila se škrinjica. U škrinjici je bilo nekoliko
hrđavih igala i jedno klupko crvenog konca. Igle i konac bili su skriveni
kao najveće blago. Sjećam se kako me baka pokušavala učiti ivanečki vez.
Nikad nisam uspjela, ali svejedno mi je dala svoju najbolju iglu. U
škrinjici je bilo i nekoliko pažljivo posloženih platna. Sva su bila
izvezena drugačijim uzorkom.
Nakon što sam sve vratila na svoje mjesto, prvo što sam mislila je zašto
više tako ne živimo? Zašto našu nošnju i ivanečki vez viđam tako rijetko?
No, ipak sam sretna što se naša kultura čuva. Ivanečki vez se može učiti i
u školi, a imamo i folklorno društvo u kojem se mogu vidjeti naše
prekrasne nošnje. Možda i živimo suvremeno, ali nismo zaboravili našu
prošlost i zauvijek ćemo je čuvati i cijeniti.
|
- Maršanić Arian, 6.r.,
OŠ Čavle, Rijeka, (prof, Dolores
Maršanić)
Kako storit zvonac
Moj tata dela zvonci za mići dondolaši. Najprvo mora nabavit pleh debel
milimetar i pol ili dva, ovisno o letimi i veličini dondolaša, aš ima
mićih dondolaši pa se do onih ki imaju šesnaest let.
Tata odmiri dondolaša, a onda počinje delat zvonac. Najprvo odriže pleh
na dve iste ploče pa ih gre savijat. Polovice se moraju dobro stuć da bi
zvono imelo čin boji zvuk. Kad ih natuče i svije kako rabi, onda ih
zavari, jednu za drugu polovicu. Kad to fini, od debele žice napravi ručku
za špag i kjepet na koga stavi železnu ili mesinganu boću da zvonac ima
lipši zvuk. Kad se zavari na svoje mesto, onda zvonac poluštra da lipo
svitli. Na kraju oko ručke oplete špag i miće zvono j parićano za zvonit.
|
4. mjesto
- Rom Barbara, 8.r.,
OŠ
Budaševo-Topolovac-Gušće, Topolovac Sisak (Paula Vukčević Lazar)
SPLET MOLITAVA POSAVSKOGA KRAJA - GORNJA POSAVINA
Prva:
Hvala Bogu prođe danak i dolazi slatki
sanak,
ali prije nek' ću prizvati,
da mi budeš u pomoći, nastajuće ove noći,
da me svaka bijeda mine i sunce mi opet sine.
Druga:
Anđelak moj, čuvarek moj,
koji si me čuval sav danak,
svu noćcu budi ti meni u pomoćcu.
S križem stanem,križ me čuva,
od večeri do sveta,a Bogek i Marija do vijeka.Amen.
Treća:
Život kratak, a smrt
stalna,
ja joj ne znam dan ni čas.
Ako vrijeme gubim sada,
može propast i moj spas.
Imam samo jednu dušu,
nju mi dade vječni Bog,
propade li ona ludo,
što će biti od zla tog.
Bog me vidi, Bog će sudit.
Il u pako il u raj.
Il u paklu strašan oganj
il u raju divan sjaj.
|
Sve se jednom svršit mora,
samo vječnost ostaje.
Vječna slava spašenima,
vječna muka za sve zle.
Spasitelju moj raspeti,
duši mojoj sada daj pokajanje,oproštenje,
poslije smrti vječni raj.
Četvrta:
Evo moj predobri i preslatki Isuse,
pred licem tvojim bacam se na koljena
i s najvećim žarom molim te i zaklinjem:
daj mi u srce utisni živa čustva vjere,ufanja i ljubavi.
To molim promatrajući u sebi,
gledajući u očima tvojih pet rana
i ono što je prorok David rekao o tebi dobri Isuse,
probodoše ruke moje,probodoše noge moje
i zbrojiše mi sve kosti.
Peta:
Idem spat, Boga zvat i Mariju milovat.
Marija je naša mati ka će stati i pomoći.
Stani, stani, dragi sinko,
pomognem ti križca nesti,
pokamenke, pozdravlenke gdje je klekla Magdalena,
Božje ruke ispirala,Božje duše napajala.
To vam budi Božje duše što ste Bogu zaslužile.
Amen. Pet Bogu vramen.
|
|
- Mužina Ana, 7.r.,
OŠ Visoko, Visoko (Tibor Martan)
Kruh u narodnim običajima visočkog kraja
Kruh je svakodnevna ljudska hrana. On je simbol
blagostanja i simbol Božje prisutnosti među ljudima. Nekad se na selu
najčešće mijesio zmesni kruh od iješanog brašna (kukuruzno se brašno
miješalo s raženim). Pšenični kruh se pekao samo za blagdane. Kruh se
mijesio u drvenom koritu najmanje pola sata, a zatim se tijesto pustilo
dizati. Kvasac za kruh pripremao se od sasušenog tijesta. Nakon što se
tijesto diglo, domaćica ga je premijestila u hljebove koje se oblikovalo
okruglo drvenom zdjelom u lijep zaokružen oblik. Nakon što su još malo
odstajali, hljebovi su se stavljali na lopar (drvena lopata) i gurali u
krušnu peć, Kruh se pekao 2-3 sata. Uz kruh redovito su se pripremale i
beskvasne pogače od pšeničnog brašna.
Na površinu se kruha urezao znak križa za sreću i
blagostanje obitelji.. Ponekad je površina kruha ukrašavana ubodima noža,
vilice, ključa ili je ukkras oblikovan od manje količine tijesta u obliku
srca, ptice, lista, grane ili cvijeta.
Sve važnije prigode u životu
čovjeka pratili su odgovarajući običaji, ali i kruh. Rođenje i krštenje
djeteta proslavljlo se u krugu najbližih srodnika i kumova. Tom prilikom
krsna kuma je donosila u košari na glavii dar u hrani. Glavni dio dara bio
je okrugli kruh ili kolač koji se nazivao pogača.
Prije ulaska u mladenčevu kuću,
mladenku je na pragu kuće svekrve darivala kruhom, a svekar vinom.
Prihvaćene darove mladenka je unosila u kuću te ih stavljala na stol uz
riječi: "Evo kruha, vina i Božjeg mira!"
Ujutro na blagdan Sv. Lucije peklo se kukuruznu pogaču s
vrhnjem - cicmaru. Pogača bi se podijelila ukućanima i svim domaćim
žvotinjama. Toga dana žee nisu smjele presti, tkati i izrađivati odjeću.
Tijekom božićnih blagdana na stolu je uz vrč vina i blagoslovljenu svijeću
stajao i kruh koji se nakon blagdana Nevine dječice podijelio obitleji i
domaćim životinjama. Rano ujutro na Božić darivalo se kruhom ili jabukom
vodu u zdencu.
Brašno žitarica koristilo se i za izradu slatkih tijesta.
Najpoznatiji kolač gibanica pripreman je od kvasnog slatkog tijesta s
nadjevom od oraha, maka ili sira,, a pekao se u keramičkoj okrugloj
zdjeli. Osim gibanica peklo se zlievke, cicmare, perice i prkuse, sitne
kolače nalik keksima. Moja prabaka Terezinka uvijek je govorila da u prave
visočke prkuse spadaju slijedeće slastice:: listanci, fanjki, kiflini na
vodi i kuhanci. Prabaka mi je za njih ustupilla i recepte koje je ona
baštinila od svoje mame.
LISTANCI: 37 dkg brašna, 4 žumanjka, malo soli, nekoliko
žlica mlijeka. Za nadjev: 19 dkg brašna, 56 dkg putra. Tijesto se zamijesi
i razvalja te se na njega nanese dio nadjeva. Tijesto se zatim preklopi i
ponovno se na njega nanosi nadjev. Postupak se ponavlja najmanje ččetiri
puta. Tijesto se potom reže na kvadratiće i peče dok ne porumeni, a zatim
se uvalja u kristal šećer.
FANJKI; 3 žumanjka, 5-6 žlica vrhnja, 1 žlica šećera, 1
žlica ruma, soli na vrh noža, 20 dkg pomiješanog oštrog i glatkog brašna.
Izradi se tijesto koje se razvalja na tanko i reže na rezance ili
kvadratiće nožem na kotačić. Tijesto šeći na vrućem ulju.
KIFLIN NA VODI; 1 kg brašna, 30 dkg masti, malo soli,
vrhnja prema potrebi, 1 kvasac (za bolji okus može se umiješati malo
oraha). Izradi se tijesto koje se ostavlja dizati u hladnoj vodi jedan
sat (tijesto se umoči oko 2 cm u vodu). Dignuto tijesto se razvalja, reže
i oblikuje u kifle. Kifli se peku tako da ostanu bijeli, a zatim ih se
uvalja u kristal sećer.
KUHANCI: 1 kg. brašna, 40 dkg masti, 1 šalica vrhnja, 1
kvasac. kvasac se s malo mlijeka i šećera razmuti i ostavi da se digne.
Zatim se izradi tijesto i razvalja na debljinu od 0,5 cm. Tijesto se reže
modlicama (oblik zvijezde s rupom u sredini). Zvijezde se zatim peku, ali
tako da ostanu bijele. Pečene se nanižu na konac i prpkuhaju u vreloj
vodi, a zatim uvaljaju u kristal sećer.
Slastice su na stolu! Dobar tek
svima!
|
- Koroman Ana, 6.r.,
OŠ August Cesarec, Ivankovo
(Jasenka Tisucki)
Kuhinja moje bake
Puno je razloga u životu zbog kojih volim svoju baku i na čemu joj mogu
biti zahvalna. Ona je sestri i meni posvetila puno pažnje i ljubavi. Jedna
od njenih ljubavi je i ona prema kuhanju. Imam svojih top pet jela koje
rado kuha baš za mene. To su knedle, granatir, tačci, krofne i palačinke.
Moja baka je prava umjetnica u kuhinji.
Milina ju je gledati dok priprema knedle.. Mijesi tijesto od jaja,
krumpira i brašna. Ja ga razvaljam, a baka izreže kvadrate. U svaki
stavimo polovicu šljive i oblikujemo fine kuglice, knedle. One se moraju
kuhati u kipućoj vodi i začiniti prezlama. Odlične su i ako niste, morate
ih probati.
Drugo moje omiljeno jelo je granatir. To se jelo sastoji od tijesta i
krumpira. Baka zamijesi fino tijesto od brašna i jaja pa ga izreže na
rezance. Njih skuha u slanoj vodi, a u drugoj posudi kuha krumpir koji ja
ogulim. Na kraju to procijedimo, sjedinimo i začinimo mljevenom paprikom.
U granatiru svi uživamo.
U zimsko doba u mom selu mirišu svinjokolje. To je radost i za nas djecu
jer je vrijeme krofni. Što volim gledati kada baka mijesi krofne. Za ovu
poslasticu treba biti pravi majstor. Ja priredim brašno, jaja, kavasac,
mlijeko, sol i malo rakije. Pod bakinim rukama nastaje mekano tijesto koje
treba dugo mijesiti i ostaviti da naraste kad se pojave mjehurići. Okrugle
loptice prže se u dubokoj masnoći i za tren su gotove. Baka kaže da su
prave ako imaju pojas ili svijetli obrub na sredini.Sestra i ja na svaku
stavljamo pekmez i posipamo ih sitnim šećerom.
Brašno i jaja trebaju nam i ako želimo jesti tačke. Baka i ja oblikujemo
jastučiće od tijesta punjene pekmezom od šljiva. Svaki pritisnemo vilicom
da pekmez ne iscuri. Kad su skuhani posipaju se šećerom i cimetom, a tko
voli dodaje i vrhnje. To je nešto što ne mogu prestati jesti.
Za kraj sam ostavila palačinke. Fino tijesto napravi se od brašna, jaja,
mlijeka, malo soli i zamiješa se da ne bude ni rijetko ni pregusto.
Palačinke se peku u tavici, a baka me naučila kako ih okrenuti. Mogu se
puniti raznim nadjevima i slatkim i slanim. Još nisam upoznala nekog tko
ne voli palačinke.
Moja baka je najsretnija kad vidi da nisam zaboravila ono što me
podučila i kada pojedemo sve što s ljubavlju priredi za nas. Njezinim
kulinarskim receptima nemoguće je odoljeti. Posebno ju veseli što
starinska jela ne padaju u zaborav. Jako volim svoju baku i nadam se da će
još dugo biti zdrava da mi pomogne da jednom postanem majstorica u kuhinji
kao i ona. Do tada ću rado uživati u svemu što izlazi iz kuhinje moje
bake.
|
- Ivić Laura, 8.r.,
Hrvatska nastava u Švicarskoj,
Neuhausen (Božica Matak)
OBITELJSKI STOL
U našoj kući najviše kuha moja mama, a ja više pečem
kolače.
Mama često kuha jednu juhu s povrćem. Zna odlično kuhati,
ali ja znam pripremiti špagete bolje nego ona. Kuha kad ima slobodan dan
ili navečer kada dođe s posla.
Vrlo rado pripremam kolače, a najbolje znam raditi "muffins" s čokoladom
i palačinke. Kad ja pripremam svoje specijalitete, svi se u mojoj obitelji
vesele i dođu jesti čim sam gotova. Da mama i ja nismo nekoliko dana kod
kuće, moja sestra, brat i tata bi bili gladni, jer ne znaju kuhati ili im
se ne da.
Naša je kuhinja posebno puna
pred neki blagdan. Tako je prije Uskrsa puna pisanica, kolača, šunke,
čokoladnih zečeva i još puno toga. Kod bojanja jaja mama stavlja na jaje
travu, zamota u čarapu i stavi ih u vruću vodu. Tako na jajetu ostane
oblik trave. Od kolača priprema čupavce, breskvice, čokoladnu tortu, šape
i kolač u obliku kokoši.
Ja na Uskrs rano ustajem i stavljam na stol jaja, luk, rajčicu, kruh,
kiflice, sol, šunku, sir i kolače. Kada svi ostali u obitelji ustanu, svi
zajedno jedemo i tucamo se jajima.
Nakon doručka mama nam kaže da izađemo van, a ona sakrije čokoladnog
zeca. Poslijepodne idemo na misu. Nakon mise mama pripremi veliku platu na
kojoj su pljeskavice, ćevapi, pomfri i ajvar. Na stolu je vaza s
tulipanima, uskrsni stolnjak i svijeće. Uz sve što je na pladnju, jedemo i
lepinje.
Za Božić je opet kuhinja prepuna. Cijela kuća miriše po kolačima. Tu su opet
breskvice, šape, čupavci, ali i baklava i čokoladna srca. Nakon božićne mise
dolazimo kući, otvaramo poklone, jedemo francusku salatu i opet mesnu platu. Za
desert su kolači, fritule, neka krema ili čak čips. Uz to gledamo film "Sam u
kući".
|
- Rašin Dora, 8.r.,
Hrvatska škola Boston, Arlington,
USA
Slavimo Božić! Badnjak je. Na stolu su pečene ribe, ukusna
školjke, fina salata od hobotnice i rižoto od liganja. Za stolom su mama,
tata, ja i sestra. Na bor (jelku) smo stavili kuglice, pahuljice i
licitarska srca. Nakon večere gledamo film "It's a Wonderful Life". Svi
jedva čekamo da nam sutra dođe Djed mraz s poklonima, stric, strina i
rođakinje. (Piše Marko Rašin 9 godina). Nastavlja pisati njegova sestra
Dora:
A za Božićni ručak uz domaću pečenu patku s mlincima
usvojili smo ovaj američki recept od bundeve i kestena, koji tradicionalno
jedemo za američki Dan zahvalnosti i Božić, Nadao se da će se i vama
svidjeti.
PEČENA BUNDEVA S KRUSIM MRVICAMA
I KESTENOM
0,5 kg bundeve,,
1 očišćen i na kockice narezan žuti luk, 200 g krušnih mrvica, 70 g
kestena skuhanih i narezanih na kockice, 15 g kadulje nasjeckane, 180 g
maslaca (podijeljno na 3 dijela), 30 g smeđeg šećera, 15 g cimeta, sol i
papar.
Skuhajte bundevu
dok se ne omekkša. Zgnječite zajedno sa sećerom, cimetom i 60 g maslaca.
Dodajte sol i papar po želji. Zagrijte pečnicu na 180 stupnjeva. Rastopite
60 g maslaca na srednje visokoj temperaturi u velikoj tavi. Dodajte luk i
pirjajte 15-18 minuta dok ne postane zlatno-smeđe boje. Posolite i
popraprite. Umiješajte luk u smjesu bundeve. U posebnoj zdjeli pomiješajte
krušne mrvice, kesten, kadulju, rastopljeni zadnji dio maslaca (60 g) i
malo soli i papra. Stavite smjesu u lim ili vatrostalnu zdelu. Gore
pospite smjesom krušnih mrvica i kestena. Pecite dok ne postane
zlatno-žuto, oko 15-20 minuta.
Dobar tek! Želi
Dora, 14 godina. |
- Puhin Nikola, 8.r.
I. OŠ Vrbovec, Vrbovec (Jozefina Barić, prof.)
Tradicija moga kraja
Ovdje, u mom kraju, gdje se još uvijek ponosno uzdiže
stara kula naših slavnih hrvatskih junaka Zrinskih, gdje žeteoci pod
sunčanim nebom žanju žito, gdje se ori svježina listopadnih šuma i gdje
guste sive magle kriju zrele bobe i već promukle glasove berača - ovdje je
tradicija svima važna. Stare bake i djedovi sjetno sjede uz mala prozorska
okna i prisjećaju se onih davnih dana, pa ih srce zaboli i ljuto ih nešto
u ustima zapeče ako vide da njihovi sinovi, kćeri i unuci ne drže do
starih običaja i potiskuju ih u zaborav. A kako i ne bi nakon 70 - 80
godina marljivog rada na rosnoj travi, u vrelu žitu, na blatnoj, njima
dragoj zemljici, kako ne bi gorko zaplakali kad vide da sve to njihovo s
novim generacijama odlazi u vjetar?
Starih se običaja trebamo pridržavati
i s ponosom prisjećati jer nema budućnosti onaj tko ne zna svoju prošlost, a
prošlost su svi oni topli trenutci što ih štuju naši stari. Na uskršnje jutro,
grijeh je i sramota ne ustati u cik zore, kad sunce otjera maglu. Kako visokim
krijesom, toplinom vatre ne dočekati, ne pozdraviti uskrsnuće našeg dragog
Isusa, do kojeg je svim bakama i djedovima toliko stalo? Lijepo je gledati
ozarena lica, osvijetljena plamenovima što ih baca topla sjena vuzmice,
izljubiti sve svoje drage bližnje i reći im: "Sretan Uskrs!", pa se zasladiti
slatkim kolačima i promatrati zečeve i srne što bježe poljima pod crvenilom
novog jutra.
Na Božić su pak kućama dolazili čestitari, orilo se sve od veselih božićnih
pjesama, djeca su se smješkala na tvrdoj slamici osjećajući se poput malog
Isusa. Koja jabučica ili bombončić u šarenu papiru izmamili bi im osmijeh na
lice. Ispod bora stajala bi visoka zelena pšenica ukrašena našom trobojnicom, a
bakice bi na stol ponosno iznosile pečenu šunku omotanu domaćim kruhom.
"Danas", kaže baka, "toga više skoro pa i nema." Baka još uvijek skuha šunku i
obveže zelenu pšenicu, ali nema više toga žara i sjaja u očima zbog jedne zrele
jabuke. Baka kaže: "Ne mijenjaju se vremena, već ljudi!" Istina je, pa tko bi se
danas iskreno razveselio jednoj jabuci? Tužno je to kako se oni običaji koji bi
nam trebali biti ponos i dika potiskuju u zaborav, zanemaruju, kao da ih nikad
nije ni bilo. A baka će opet obvezati pšenicu i staviti ju pod bor, sa sjetom i
tugom prisjećajući se onih davnih, mnogo veselijih i ljepših Božića!
|
Natrag na sveukupne rezultate natječaja
(106)
|
|
|
|
|