No vratimo se na Hrvatsku povijest i značaj današnjeg
dana. Tijekom cijelog XVI. stoljeća Hrvatska je bila
izložena jakim turskim napadima, a nakon katastrofalnog
poraza na Krbavskom polju krajem XV. stoljeća, njezin se
teritorij toliko smanjio da se zaista s pravom nazivao
"ostaci ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva".
Godine 1580. osnovan je Bosanski pašaluk
na čije je čelo 1591. godine postavljen ratoborni i
osvajački raspoložen Hasan-paša Predojević. Njegov je
cilj bio pod tursku vlast staviti sva još neosvojena
područja uz rijeke Unu i Kupu, a posebno Sisak, koji
je tada nazvan "ključem Hrvatske". Naime, padom Siska
turskoj bi vojsci bio otvoren put prema Zagrebu, a to
je pretpostavljalo i konačno osvajanje čitave
Hrvatske.
Svoj plan Hasan-paša Predojević počeo je
ostvarivati odmah po preuzimanju dužnosti, te 1591.
prvi puta pokušava opsadu Siska, ali doživljava
neuspjeh. Godinu dana kasnije (1592.) Hasan-paša gradi
tvrđavu Petrinju, koja mu je trebala pomoći pri
osvajanju Siska i ponovno pokušava opsadom grad
staviti pod svoju vlast, ali i drugi puta u tome ne
postiže ništa značajno, jer kanonik Mikac i njegovi
vojnici odolijevaju svim turskim navalama.
Ipak, Predojević je te godine postigao
jedan značajan uspjeh. Osvojio je grad Bihać, koji se
nakon devetodnevne opsade predao, praktički bez borbe.
Naime, kapetan Lamberg otvorio je vrata grada na
zahtjev građana, jer im je paša obećao potpunu slobodu
ako predaju grad. Unatoč obećanju, Turci su pobili
2.000 ljudi i odveli sa sobom oko 800 djece. Kako je
bez poteškoća uspio staviti Bihać (nekada nazvan i
"glavni grad hrvatskog kraljevstva") pod tursku vlast,
Hasan-paša Predojević donosi odluku koja će se kasnije
za njega i tursku vojsku pokazati kobnom.
Iako je pod Siskom dva puta odbijen,
nije odustajao od namjere osvojiti ga te u tu svrhu
angažira više od 10.000 vojnika nasuprot malobrojnoj
sisačkoj posadi, koja je brojila 300 branitelja pod
zapovjedništvom kanonika Blaža Đuraka i Matije
Fintića. Hasan-paša je bio u uvjerenju da će lako
poraziti tako malobrojnu posadu već iscrpljenu stalnim
turskim napadima. Međutim, nije računao na to da je
nakon pada Bihaća, Sabor donio insurekciju
(insurrectio), tj. odluku o općem ustanku, gdje je
napisano da na banov poziv plemići, kmetovi, građani i
sve duhovne osobe moraju krenuti u rat. Hrvatski ban
tada je bio Toma Erdödy, sin bivšeg bana Petra II.
Erdödyja, koji je na bansku čast postavljen kada je
imao samo 26 godina, ali je unatoč svojoj mladosti bio
već vrlo iskusan u borbama s Turcima.
Vidjevši kakva opasnost prijeti ukoliko
padne Sisak, hrvatski ban Toma Erdödy kreće u pomoć
ugroženom gradu sa više od 1.200 svojih vojnika.
Pridružuju mu se Andrija Auersperg, general
Karlovačkog generalata s oko 800 ljudi iz Kranjske i
Koruške, zatim njemačke postrojbe s više od 3.000
konjanika, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske
krajine i njegovih 400 konjanika, oko 500 žumberačkih
uskoka i na kraju štajerski pukovnik Ruprecht
Eggenberg sa svojim vojnicima. Ta udružena
hrvatsko-njemačka vojska, koja je došla u pomoć Sisku,
u konačnici je brojila oko 5.000 bojovnika.
Dana 22. lipnja 1593. godine združene su
se kršćanske čete sukobile s Turcima i odbacile ih od
Siska prema rijeci Kupi. U vrlo kratkom vremenu turska
je vojska pretrpjela tako težak poraz da se od njega
više nikada nije potpuno oporavila. Bio je to početak
kraja turske ekspanzije ne samo u Hrvatskoj, već i u
Europi, čiji je kršćanski dio bio oduševljen velikom
pobjedom nad više stoljetnim turskim osvajačima.
Sisačka bitka bila je prekretnica u borbama protiv
Turaka. U tom okršaju poginulo je oko 8.000 Osmanlija.
Veliki broj utopio ih se u Kupi. Jedan od utopljenika
bio je i Hasan-paša Predojević.
Među stradalima pod Siskom bili su
brojni begovi i spahije, te četiri sandžak-bega. Iako
time nisu u potpunosti prestale borbe s Turcima (koji
su nakratko iste godine osvojili Sisak, ali su ga
Hrvati vratili 1594.), nakon dugo vremena
uspostavljena je ravnoteža hrvatskih i turskih snaga.
Godinu dana kasnije (1595.) oslobođene su i Petrinja
te Hrastovica, a hrvatsku je vojsku tada vodio general
Juraj Lenković.
Postupno su oslobađani i drugi krajevi,
pa se granica Turskog Carstva sve više pomicala u
korist Hrvatske. Sukobi s Turcima u tom vremenu
faktički su završeni 1606. godine kada su
hrvatsko-ugarski kralj Rudolf II. Habsburški i turski
sultan Ahmed I. sklopili mir na ušću rijeke Žitve u
Dunav. Tim je sporazumom zauvijek, jednokratnom
isplatom 200.000 dukata, ukinuto plaćanje danka
turskim sultanima, te je to bio prvi pravi ravnopravni
mir potpisan sa osmanlijskim osvajačima.
V. LIBERET,
V.L., www.hkz-kkv.ch |