Prestala je pucnjava. I taman kad su se otkucaji srca
počeli stabilizirati, začuli su se mnogobrojni muški
glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata,
ukazala su se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu,
napola civilnu odjeću skrivali su mnogobrojni ubojiti
predmeti. Cijevi njihovih pušaka ledile su krv u mojim
žilama. Još uvijek osjetim tu hladnoću. Još uvijek
plačem.
"Di si, govno ustaško?!" bila je
rečenica jednog vojnika zvanog Ljubo Kalo, koja je
nakratko prekinula mnogobrojne udarce.
"Rekao sam ti da će doći i mojih 5
minuta!" reče isti mome ocu te nastave tući i njega i
majku.
Ležeći u vodoravnom položaju, otac je
prestao zapomagati. Gledao sam u njegove tužne oči. U
njegovu pogledu moglo se iščitati veliko poniženje te
strah od onoga što će se dogoditi nama.
Mama je i dalje uplakana zapomagala.
Prštali su udarci, sestre su histerično vrištale, a
ja... gotovo da nisam mogao izustit jedan glas,
paraliziran. Jedino su suze lile kao kiša.
Dali su mu nekakvu injekciju. Mislim
da je to bilo nepotrebno jer jedino što se na njegovom
tijelu micalo bio je njegov pogled. Pogled koji je
tražio ostatak obitelji.
Prestali su ih tući. Umorili su se.
Nakon kratke pauze izveli su nas van te su nas uz
pratnju oružja, uvreda i pokojeg udarca potjerali
prema susjedovoj kući preko pruge. Iz mase naoružanih
vojnika i civila istupi jedan mlađi vojnik i primi u
naručje moju šesterogodišnju sestru Helenu te
reče mami:
"Ne bojte se! Prenijet ću je preko
pruge da se ne ozlijedi." ...
***
PREDGOVOR
Autobiografija 260 dana djelo je malog
čovjeka koji je svakodnevnim radom na samome sebi
uspio probiti sve barijere, otvoriti oči i realno bez
predrasuda i mržnje sagledati stvari iz svih kuteva.
Ključan element bio je odvojiti srce od mozga,
osjećaje od razuma - što je posebno teško,
pogotovo s tragedijom na svojim leđima.
Desetogodišnji dječak nalazi se na
krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom
šesteročlanom obitelji.
Krivo mjesto je okupirano područje
istočne Slavonije u tadašnjoj Jugoslaviji, a krivo
vrijeme je vrijeme kada je globalna politika, tj. kada
su globalni igrači rekli da je vrijeme da se
Jugoslavija rascijepi.
Kao koleteralna žrtva biva zarobljen
260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive
patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje
i naposlijetku nakon 6240 sati ponovo vidi svjetlo
dana.
Bez obzira na veliku patnju, strašne
trenutke koji su ga pratili 260 dana i trenutke koji
će ga pratiti do kraja života, odvažio se prenijeti
svoje doživljaje na ostatak čovječanstva, s namjerom
da prikaže, u prvom redu zdravo, pozitivno
razmišljanje te da pošalje nekoliko poruka čovjeku.
Osim navedenoga, čitatelj će prepoznati nekoliko
bitnih elemenata među kojima je i snaga pojedinca,
kako da preživi tako i da nastavi živjeti.
Osnovna poruka koju autor šalje jest
sljedeća:
Ja,
desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s
posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno
pripadao narodu koji se zove HRVATI.
Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite,
prije nego nekome učinite loše, pročitate moje
iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše,
niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih
opredjeljenja, niti čega drugoga.
Ja, Marijan
Gubina, ne osuđujem, ne mrzim... NEMOJTE NI VI!
Više o knjizi na web adresi
|
