Hrvatska je do svoj međunarodnog priznanja prešla put od trnja do zvijezda
Serija međunarodnih priznanja Hrvatske, 15. siječnja i u danima koji su slijedili, povijesni je događaj. Ispunjen je devetstoljetni san o potpunoj samostalnosti i nezavisnosti, uskrsnula je država Hrvatska. Ova generacija izborila je slobodu kojoj su težile generacije kroz dugu povijest hrvatskog naroda, stječe ravnopravnost s drugim državama svijeta, doživjela je oproštaj od umiruće Jugoslavije i "bratskih odnosa" sa Srbijom.
Državu po međunarodnom pravu definiraju određeno područje, stanovništvo na njemu i suverena vlast na cijelom području. Prema tim kriterijima, hrvatska je država postojala od 9. do početka 12. stoljeća. Poslije toga, od ugovora Pacta conventa iz 1102. Hrvatska je imala poseban položaj u zajednici s Mađarskom, ostala je zasebna upravna i pravna cjelina, s vlastitim zakonima, Saborom i predstavnikom vlasti u liku hercega ili bana.
Tek stvaranjem prve Jugoslavije 1918. hrvatska je državnost sasvim ukinuta raspuštanjem Sabora i teritorijalnim preustrojstvom. Djelomična je samostalnost postignuta 1939. stvaranjem Banovine hrvatske i trajala je manje od dvije godine. U drugom svjetskom ratu NDH je propala s nacističkom Njemačkom. U drugoj, avnojskoj Jugoslaviji govorilo se da je nacionalno pitanje riješeno, a svi narodi ravnopravni. Tek je Ustav iz 1974. donekle poboljšao odnose u federaciji, ali je neravnopravnost republika i dalje ostala. Raspad socijalizma u Istočnoj Europi i u SSSR-u olakšao je i na ovim prostorima pobjedu demokracije i slobodno izraženje volje naroda.
Preko hrvatskih leđa
U Hrvatskoj su u travnju 1990. održani prvi demokratski izbori. Prvi višestranački Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. Kad su opetovani pokušaji dogovornog preuređenja Jugoslavije propali, stanovništvo Hrvatske, na referendumu 20 svibnja 1991. izjasnilo se golemom većinom za samostalnost, a Sabor je 25. lipnja proglasio nezavisnost, koja bi trebala stupiti na snagu "ovisno o okolnostima dogovornog raspada jugoslavenske federacije". Po isteku tzv. brijunskog moratorija, Sabor je 8. listopada proglasio prekid svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s Jugoslavojom.
Odlučno opredjeljenje naroda, visok moral i uvjerljivost boraca u nametnutom ratu, tisuće mrtvih, ranjenih i prognanih, koji su svojim žrtvovanjem platili osamostaljenje, najzaslužniji su za slobodu i samostalnost Hrvatske. Najveće zasluge ipak je imao predsjednik Franji Tuđman.
Tuđman je bio neumoran u pregovorima i diplomatskim akcijama po svijetu, susretao se s vodećim državnicima, od njemačkog kancelara Kohla do pape Ivana Pavla !!., od Mitterranda do Gorbačova.
Visoko mjesto na popisu zaslužnih stekla je i iseljena Hrvatska, naši ljudi i prijatelji u svijetu, od gastarbajtera do istaknutih pojedinaca.
Nepravdom povijesti (neki kažu i Zvonimirovom kletvom o 900 godina gubitka države), Hrvati su se često nalazili na razmeđi interesa bizantskog cara i franačko-papinske koalicije u davna vremena, ili potom mletačkog lava, habsburškog orla i Alahova zelenog stijega. Na svojoj koži osjetili su sve ratove i revolucijeu posljednjih tisuću i više godina Europe. Pa ni sadašnje osamostaljenje nije moglo proći bez vrlko aktivnog upletanja velikih sila, od Washingtona do Moskve i cijele Europe i njenih odnosa s velikim saveznikom preko Atlantika.
Pokazalo se da je - mnogim idealistima neshvatljivo - američka administracija bila najozbiljniji kočničar raspada Jugoslavije i priznanja pojedinih njenih republika. A kad su već i najbolji njeni saveznici, poput onih u Londonu, shvatili da je Jugoslavija mrtva, Washington je i dalje predlagao da se najprije kriza riješi u globalu i tek tada "u paketu" prizna one koji to traže.
Kočničari su se protivili "preuranjenom" priznanju, jer da bi ono navelo i ostale republike da se odvoje, a to bi navodno podjarilo srpske snage i proširilo ionako krvave borbe. Dotle su Nijemci odlučno predlagali suprotan put. Podsjećali su kako se pokušalo s mnogim primirjima i sva su bila prekršena. Srbija je glavni krivac, a Zapad ipak kažnjava i ostale republike odričući im priznanje. Nijemci su stoga tražili da se prizna one koji to traže i zavređuju, da se izolira Srbija i tako pokuša ojačati i one Srbe koji se plaše izolacije i spremni su za mir.
Njemačka upornost
Bonn je morao izdržati snažan i ne baš diplomatski pritisak iz Washingtona, pa i iz Londona i Pariza. Prigovarali su mu da narušava duh zajedništva, optuživali ga za novi Drang nach Osten, doslovno do posljednjeg trenutka izmišljale su se prepreke i postavljali uvjeti. Europaka je zajednica osnovala Arbitražnu komisiju i 16. prosinca usvojila detaljne kriterije koje moraju zadovoljavati republike na području Istočne Europe, bivšeg SSSR-a i Jugoslavije - ako žele međunarodno priznanje. A kad s SSSR raspao, požurilo se s priznanjem i nije se baš mnogo pitalo za kriterije. Prevladao je utjecaj Washingtona, koji je oduvijek priželjkivao raspad suparničke velesile, ali - suprotno tome i tko zna zbog kojih sve interesa i obzira - uporno je nastojao očuvati Jugoslaviju.
Hrvatska je opširno i detaljno odgovorila na pitanja Arbitražne komisija i - da bi udovoljila kriterijima - u Saboru je usvojen poseban Ustavni zakon o etničkim zajednicama i nacionalnim manjinama. Presudnu ulogu u priznavanju Hrvatske odigrala je njemačka odlučnost i upornost. Njemačka je priznanjem uništila i posljednje nade američke administracije i drugih kočničara da mogu spasiti Jugoslaviju u bilo kakvom obliku. Washington će se na kraju ipak prilagoditi stvarnosti i priznati Hrvatsku i Sloveniju. Vatikan je - što inače ne običava - među prvima priznao Hrvatsku i Sloveniju. Sveta stolica, iako nije velika sila, ima veliku moralnu moć i doslovno je potakla one koji su se još predomišljali.
Autor: Tomislav Butorac
Priredila Dunja Gaupp
|
