Da se na to odlučim bio je i još jedan valjan razlog!
Govoreći o pomirbi, čisto političkoj kategoriji, imao
sam u vidu i pomirbu kao evanđeosku kategoriju, imao sam
u vidu ono mjesto u evanđeljima kad Učitelj predaje
posljednje poruke svojim učenicima. Koliko god se koga
dojmilo smionim, učinilo mi se to mjesto iz evanđelja
usporedivim s politikom nacionalne pomirbe. Nisam vidio
čovjeka koji bi hrvatski narod onoliko volio koliko ga
je Tuđman volio. Volio ga je koliko taj narod zaslužuje
da ga se voli i preko toga! Toliko da mi se učinilo kako
se iz njegova ustrajavanja na politici nacionalnog
pomirenja, dok je živio, može izvuči poruka koja će,
upučena hrvatskom narodu kao posljednji pozdrav, glasiti
isto onako kao što je na posljednjoj večeri glasila
poruka Učitelja učenicima: Kao što sam ja ljubio
vas, ljubite i vi jedan drugoga.
Predmet je za političku raspravu u kolikoj smo se
mjeri nakon njegova odlaska držali načela nacionalnog
pomirenja i koliko smo slušali riječi poruke koja je
iz te politike proizlazila, da moramo ljubiti jedni
druge, jer nas, ne ljubimo li se međusobno, nitko
drugi nema voljeti.
Svjedoci smo, međutim, da tijekom proteklih godina
otkako nije među nama, ništa tako sustavno nije
napadano i dovodeno u pitanje kao nacionalno
pomirenje. I kao politička pragma i kao izvorište
poruke da ljubimo i pomažemo jedni druge! Na trenutke
se stiče dojam da sve što se čini - a pogotovo što je
urađeno ovih zadnjih nekoliko mjeseci - čini se samo
zato da se nacionalna pomirba razbije i narod
rascijepi, ne na dva, nego na stotinu dijelova.
Čini se to na mnoštvo rafiniranih i
grubih načina, a najviše tako da se pokušava zatrti
spomen na Tuđmanovo ime kao preduvjet zatiranja
njegova djela. Detuđmanizatorima se od početka do
danas činilo da oživljavanje njegova imena oživljava i
njegovo djelo, pa se bez potiskivanja u zaborav toga
imena njegovo djelo u zaborav ne može protjerati. I
kad je to s tim imenom i tim djelom tako kako sam
kazao, postoji potreba da se još jednom oslonim na
tekst evanđelja, na ono mjesto kad se Petar na
posljednjoj večeri zaklinje Učitelju da će i svoj
život dati za njega, a Učitelj mu odgovara:
Zaista, zaista, kažem ti, sigurno pijetao neće
zapjevati dok me tri puta ne zaniječeš.
Nemoguće je kategorizirati i nabrojati
sve one koji su tijekom proteklih godina Tuđmana zanijekali, zatajili, zaobišli
i prešutjeli. Otkako nas je napustio do današnjih dana, kad su pijevci iz
kukuriku legla toliko glasno kukurijeknuli da su i začepljene uši mogle čuti
kako svojom zorom najavljuju naš sumrak! Bez pretenzija da sve negatore svrstam
u grupe i nabrojim, nabrojit ću ih tek nekolicinu i nasuprot njima, negatorima,
samo jednog jedinoga koji Tuđmanovo ime nikad nije zatajio. Ni prije nego su
kukuriku pijevci zapjevali ni nakon toga, ovih dana!
Nijekali su ga oni koji su imali dobre namjere kao i
on, ali ih nisu znali ostvariti kao što ih je on
ostvario, a taština im nije dopuštala da se uključe u
političku formaciju kojoj je on bio na čelu.
Zanijekali su ga oni koji su s njim išli dio puta
prema ostvarenju hrvatske države, ali su ga napustili,
jer tu državu, opterećeni prošlošću građenu na
diobama, nisu pristajali graditi na nacionalnom
pomirenju.
Presućivali su ga oni koji su mislili, kad su nakon
njegove smrti došli na vlast, da će njegovo djelo
prisvojiti, a ime sa stranica povijesti, da bi tamo
upisali svoje, izbrisati tako lako kao što se mokrom
spužvom sa skolske ploče briše pismo napisano kredom.
Nijekali su ga, u cijelosti ili u dijelovima, oni
kojima je odricanje od njega trebalo poslužiti da bi
se, neopterećeni identifikacijom s njim, lakše
uključili u političku garnituru koja ga je oduvijek
nijekala.
Nijekali su ga i blatili oni koji su tim nijekanjem
i blaćenjem krili vlastitu ništavnost i umočenost u
blato do grla.
Nijekali su ga i oni kojima je ograničena pamet
priječila da shvate što u konačnici sva ta nijekanja
znače.
I, najzad, zaobilazili su ga oni koji su došli na
njegovo mjesto uz oslonac na njegov lik i djelo, ali
su njegov moralni potencijal zloupotrijebili i
počinili nezakonita djela s nesagledivo lošim
posljedicama.
Pa, kod tolikih što ga niječu i zaobilaze, tko je
taj, jedan jedini, koji ga nikada nije zanijekao i
zaobisao? To je onaj čije je pomirenje tražio, to je
onaj na čijem je pomirenju stvorio državu i to je onaj
komu je slao poruke neka voli sebe sarna, jer ne bude
li se sam volio, ni drugi ga neće voljeti. Taj narod,
kad god bi mu se pružila prilika da se oglasi o
Tuđmanu i njegovu djelu, u kom god to obliku bilo, i
prije smrti i nakon nje, davao mu je osamdeset
postotnu podršku.
I, kad je tako, u čemu je onda problem toga
nijekanja, kad ono, koliko god ga bilo, ne teži više
od dvadeset postotaka narodne podške? U tomu što
politički predstavnici onih dvadeset posto protivnika
i hrvatske države i njena duhovnog izmirenja,
zahvaljujući tom nijekanju, prešućivanju i
zaobilaženju Tuđmanova djela i imena, već po drugi put
preuzimaju vlast da bi nam suton otkukurijekali kao
zoru. U tomu je problem nijekanja!
I zato na devedesetu godišnjicu njegova rođenja
usuđujem se reči:
Ne niječite ga, jer se on, bez
štete za onoga tko ga niječe i za sve nas, ne da ni u
dijelu zanijekati, a nekmoli u cijelosti.
Ivan Aralica
|
