Poštovane dame i gospodo,
Dragi prijatelji
Dozvolite da
se (u svoje ime i u ime organizatora Udruge HIP) svima
Vama, kao i današnjim govornicima, odmah na početku
posebno zahvalim na Vašem dolasku i sudjelovanju na
ovoj akademiji povodom 90-te obljetnice rođenja prvoga
hrvatskoga predsjednika.
90. obljetnica rođenja dr. Franje Tuđmana, tek je povod zbog kojeg smo se
danas ovdje okupili. Motiva radi kojih je svatko od nas danas ovdje, zacijelo
ima više: od toga da odamo priznanje povjesničaru čija nas je misao ujedinila na
zajedničko djelovanje 1990-ih; političaru koji je stvorio vodeću i najjaču
stranku pod čijim je programom Hrvatska izašla iz komunizma i Jugoslavije;
državniku koji je uspio voditi Hrvatsku do samostalnosti, međunarodnog priznanja
i teritorijalne cjelovitosti; čovjeku koji je sve nas združio i zadužio - na
ovaj ili onaj način - jer smo bili sudionici jednog herojskog vremena u kojem
smo se izborili za hrvatsku slobodu i hrvatsku državu.
Danas se s pravom možemo pitati odajemo li počast povjesničaru, državniku i
čovjeku zbog njegova djela i zasluga koje su stvar prošlosti, ili su pak njegova
misao i nauk i danas relevantni za našu sadašnjicu i budućnost?
Detuđmanizatori i retuđmanizatori danas se spore oko toga. Vrlo često taj spor
ne izlazi iz sjene misli i djela povjesnika i državnika dr. Tuđmana.
Što prvi hrvatski predsjednik simbolizira za hrvatskog čovjeka vrlo je lako
prikazati. Predsjenik Tuđman je znao, u okolnostima 1991. godine, kada su svi
bili protiv osamostaljenja i priznanja Hrvatske, kada su i EZ i međunarodni
čimbenici bili protiv raspada Jugoslavije, kada je u rujnu 1991. VS UN-a,
proglasilo embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju, (a to je bila politička poruka
Beogradu da može svom silom vojno udariti na Hrvatsku kako bi se očuvala
Jugoslavija) - u tim i takvim okolnostima predsjednik je znao privoljeti
međunarodnu zajednicu (od rujna do kraja prosinca 1991.) na međunarodno
priznanje Hrvatske!
To znači znati se boriti i uspješno se izboriti za hrvatske nacionalne
interese. Imati sve protiv sebe, ali igrati po međunarodnim pravilima, osigurati
svoje interese, na način da se za sebe (tj. Hrvatsku) ne traži ništa drugo što
ne bi vrijedilo i za druge.
Ostvariti hrvatske nacionalne interese može samo netko tko zna: međunarodnu
situaciju, ima potporu svojega naroda i ima osobne hrabrosti i strasti sebe
izložiti i založiti za ciljeve kojima stremi.
Predsjednik Tuđman dobio je potporu većine hrvatskog naroda politikom pomirbe,
i stvaranjem Vlade demokratskog jedinstva 1991.; unatoč činjenici da je HDZ imao
apsolutnu večinu u Saboru. Za njega je i vlastita stranka, HDZ, bio samo
instrument za ostvarivanje političkog programa: izači iz komunisitičke
Jugoslavije, postići međunarono priznanje, osloboditi okupirana područja.
Politički program predsjednik Tuđman izgradio je na povijesnoj spoznaji:
svijet se stalno globalizira, a nacionalno individualizira. S te je pozicije
vodio i međunarodnu i nacionalnu i stranačku politiku.
Hrvatska je danas u krizi. Hrvatska nakon predsjednika Tuđmana nema državnika.
To samo znači da hrvatske političke elite nemaju viziju o mjestu i ulozi
Hrvatske u međunarodnom poretku, zato su neuspješne u zastupanju hrvatskih
interesa u EU i u svijetu. Vrhunac njihovih političkih programa je ostvarivanje
stranačkih, a najčešće samo kadrovskih, interesa.
U doba globalizacije političke, gospodarske i kulturne mreže postale su gušće,
transnacionalne interakcije postale su brže, a povezanost između i pojedinaca i
nacija dramatično je porasla.
U doba globalizacije nacija je i nadalje ključni politički i gospodarski
subjekt, osnovni nositelj i demokracije i razvitka. Kada se naruši odnos snaga
između globalizacijskih procesa i nacionalnih probitaka, tada smo suočeni ili s
globalnim imperilazizmom ili s nacionalnim izolacionizmom.
I danas međunarodne institucije i višenacionalne zajednice načešće se
urušavaju pod prijetnjom imperijalnog kozmopolitizma, a prijeti im kolaps onda
kada nisu ostvareni nacionalni interesi. Svjedoci smo različitim ugrozama
nacionalnih interesa, ali i suprotstavljanju negativnim učincima globalizacije:
od Belgije do Grčke, te Islanda, Portugala, Španjolske i Italije. Češka, Poljska
i Mađarska traže promjene odnosa u EU, kako bi se zaštitili kulturni i
nacionalni identiteti malobrojnih naroda.
Za vrijeme predsjednika Tuđmana, HDZ je bio središnja stranka - ne zbog lijeve
i desne političke geometrije - već zbog toga što je u središtu imao interese
cijelog hrvatskog naroda, svih hrvatskih građana, program koji nudi i donosi
boljitak i razvoj cijeloj Hrvatskoj.
Svjedoci smo da su danas političke stranke neučinkovite u rješavanju političke
i gospodarske krize u kojoj se nalazi Hrvatska. Zašto? Jer polaze prvenstveno od
onoga što je dobro za njih, a ne za Hrvatsku. Sa tih i takvih pozicija moguće
je, u najboljem slučaju, očuvati postojeći status quo, ali nije moguće utjecati
na međunarodni poredak i međunarodne odnose, te raditi na boljitku i od Hrvatske
učiniti zemlju u kojoj će se dobro i dostojanstveno živjeti.
Zato su načela na kojima je predsjednik Tuđman vodio hrvatsku državu i
službenu hrvatsku politiku i danas jednako aktualna. Nismo inferiorni u odnosu
na EU, nego možemo biti samo ravnopravni partneri. Nismo balkanska zemlja, nego
srednjoeuropska i mediteranska zemlja. Nismo država nastala na zločinu i
etničkom čišćenju, kako se u Haagu želi i danas presuditi i predsjedniku Tuđmanu
i hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, a sutra generalima Slobodanu Praljku,
Milivoju Petkoviću, Jadranku Prliću, Valentinu Čoriću, Berislavu Pušiću i Bruni
Stojiću.
Dame i gospodo,
Hrvatski narod ima pravo na svoje dostojanstvo i bolje sutra. To možemo
ostvariti samo vlastitim snagama i vlastitom pameću, s vjerom da smo jednaki
drugima, a da u nekim stvarima možemo biti i bolji od drugih. Ta su načela
političko i povijesno nasljeđe predsjednika Tuđmana, i s tim smo se uvjerenjem i
sa tom smo se porukom danas ovdje okupili.
Zato svima Vama još jednom zahvaljujem na Vašem dolasku i sudjelovanju na ovoj
akademiji.
Miroslav Tuđman
Zagreb, 14.
svibnja 2012.
|
