IMAMO NOVOG PREDSJEDNIKA - GDJE JE RAZLIKA

Daj, Bože, narodu u našoj Domovini

Misli, plemenite, velike, ...

Prošli broj Društvenih Obavijest (DO) stigao je do čitatelja neposredno prije izbora za predsjednika Republike. U svezi sa izborima završio sam uvodnik sa gornjom strofom iz lirskog uradka švicarskog pjesnika J. Brassela. On je mislio na švicarski narod, a ja na hrvatski. Njega je dragi Bog uslišao, jer Švicarsku su barem dosada vodili sposobni ljudi, mene po mojoj prosudbi nije.

Hrvatski narod je između 12 kandidata izabrao prof. Ivu Josipovića. Prema mojim saznanjima svi su inozemni mediji taj izbor pozdravili, ukoliko su se uopće upuštali u komentare tog, za veliki dio zemalja, minornog događaja. Što je već sumnjivo, posebno ako to čine britanski komentatori.

Neki će primjetiti, kao i kod izbora Mesića, da ga nije izabrao hrvatski narod, jer mu je povjerenje poklonilo svega oko 31% cjelokupnog biračkog tijela. Ali, zašto Bog nije prosvijetlio pamet onima 52% - to je bila do sada najveća apstinencija na izborima za predsjednika Republike - da izađu na izbore? Da je izlaz birača bio preko 65% ne bi bio izabran Josipović nego Bandić, tako su izračunali izborni analitičari. Ne bi bio idealan izbor, ali ipak manje zlo.

Već prvi potez nakon ustoličenja pokazuje da Josipović nastavlja Mesićevim putem samo u drugom stilu. Osobe koje je izabrao za savjetnike i svečano predstavio na televiziji, takvog su profila da o tome nema sumnje. A bilo ih je toliko, da su se morali poredati u tri reda kako bi stali na fotografiju. Iako su kompetencije predsjednika vrlo ograničene, novi predsjednik ima za svaki vladin resor po nekoliko savjetnika, pa se može govoriti o paralelnoj vladi. Očito ga troškovi, kao i Mesića, ne zanimaju, iako oporba i mediji, pa i on, stalno trube o neminovnosti smanjenja troškova javnog sektora. Barem je po tom pitanju tipični Hrvat: štedjeti trebaju drugi, a ne ja. Pravo je čudo, tipično hrvatsko čudo, koje ja racionalno ne mogu shvatiti, a kako bi tek shvatio jedan stranac, da u ova teška vremena ama baš nikoga, ni medije, ni oporbu, ni vladajuće stranke, a niti običnog građanina ni najmanje ne smeta što umirovljeni predsjednik uživa apanažu i druge povlastice, kao da je abdicirao kralj. Da si je pokojni Tuđman ovako što namjestio, naši bi ga razapeli na križ, a ismijavala bi ga svekolika svjetska štampa.

Slijedeći potezi novog predsjednika također govore o kontinuitetu predsjedničke politike: neformalno dogovaranje sa srpskim predsjednikom Tadićem o povlačenju hrvatske tužbe protiv Srbije zbog agresije i genocida, te isprika za djelovanja hrvatske vojske u Bosni. Ovo drugo je valjda trebala biti pljuska pokojnom Tuđmanu u stilu Mesića, ali nam u pomoć priskače musliman Sulejman Tihić i očitava lekciju Josipoviću kako je hrvatska vojska pridonijela obrani Bosne i Hercegovine.

I gdje je razlika između Mesića i Josipovića? Prema dosadašnjim potezima nema načelnih razlika. Naravno, uočljiva je razlika u ponašanju, prvi je u svome elementu kada se nalazi u bircuzu, drugi kada je na koncertu. Glavna je razlika u tome što Josipović za sebe kaže da je agnostik, a Mesić da je ateista. Mnogi izjednačuju agnosticizam i ateizam, što je bilo zamjetljivo i iz televizijskih komentara. Međutim nije samo razlika u riječima nego i u smislu. Jednostavno rečeno, ateist je čvrsto uvjeren da osim materijalnog svijeta ništa drugo ne postoji, a kamoli, sačuvaj Bože, nekakav Bog. Agnostik naprotiv tome kaže: možda ima Boga, a možda ga i nema, ne možemo dokazati da ga ima, ali ne možemo dokazati ni da ga nema. Eto, to je Josipović. Gladak kao jegulja. Ne možeš ga uloviti ni za glavu ni za rep. I tu je razlika, kod Mesića smo znali na čemu smo.

U jednim DO sam javno priznao kako nisam bio u pravu. U početku sam Tuđmana, u čije domoljubne i časne namjere nisam nikada sumnjao, smatrao oklijevalom. Danas moram priznao da je jedan od najvećih državnika u povijesti Hrvata. Daj Bože da se još jednom prevarim.

Nakon ovih pesimističkih misli za osvježenje duha jedan vic iz Zagreba: nekad su laste nagovještavale proljeće, a danas? Danas je znak za dolazak proljeća Bosanac na mješalici za beton. Ovaj vic mi je ispričao prijatelj, koji je za preinake na kući angažirao omanju građevinsku tvrtku. Svi radnici su bili iz Bosne, iako je u Hrvatskoj nezaposlenost oko 20 %. Sindikati su, da tako i ostane, sakupili navodno 700 tisuća potpisa za referendum protiv promjena zakona o radu.

I sada razmislimo: zakon o radu se uvijek može promijeniti, ali izgubljeni teritorij je zauvijek izgubljen. Dok je inicijativu za prvi referendum potpisao svaki umirovljenik, vjerojatno na svoju štetu, za inicijativu "more je kopno" (vidi DO br. 104) nije se u propisanom roku našlo dovoljno Hrvata koji bi potpisali.

Quo vadis, Hrvatska?

Ing. Osvin Gaupp, glavni urednik
Uvodnik iz broja 105, srpanj 2010.

19.07.2010.