Međutim postoji jedna ogromna razlika između Hrvatske i drugih demokratskih zemalja. S jedne strane, ljevicu u Hrvatskoj čine većinom preimenovani komunisti (sada se zovu socijaldemokrati), narodnjaci, laburisti, ali ideologija je ostala komunistička.
Drugi aspekt, a to je daleko važnije, najbolje je opisao preminuli novinar Carl Gustav Ströhm na slijedeći način: "...dok su srpski i slovenski komunisti prije svega Srbi, odnosno Slovenci, hrvatski komunisti su Jugoslaveni".
Zoran Milanović, novi predsjednik vlade, u televizijskoj emisiji "Nedjeljom u dva" oprijedijelio se, između Tita i Tuđmana, za Tita, što znači da mu je miliji tvoritelj druge Jugoslavije, pa makar bio diktator i krvnik Hrvata, nego tvoritelj nezavisne Hrvatske, koji je uveo demokraciju i vodio politiku minimalnih ljudskih gubitaka u Domovinskom ratu. Drugom prilikom, neposredno prije izbora, on je u istoj emisiji oslobodilačku akciju "Oluja" nazvao "državnom sramotom", obrazlažući to navodnim ubistvom desetak srpskih civila.
Može li si i jedan čitatelj ovih redaka zamisliti da bi engleski narod za svog premijera izabrao čovjeka, koji bi borbu Engleza u drugom svjetskom ratu nazvao državnom sramotom zbog nekoliko miliuna ubijenih njemačkih civila u zračnim napadima na Hamburg, Dresden i ostale njemačke gradove?
Smatram, da ne samo egleski narod, nego da na zemaljskoj kugli ne postoji narod, koji bi u slobodnim izborima za predsjednika vlade izabrao čovjeka, koji glorificara krvnika svog vlastitog naroda i javno blati oslobodilačku vojnu akciju na vlastitom teritoriju, a o čijem ishodu je ovisila sudbina države u smislu biti ili ne biti. U tom pogledu mi Hrvati smo jedinstveni i nenadmašivi.
Komunistički režim obilježava nasilje, koje se provodilo pod maskom legalnosti. Svojih političkih protivnika, da li ideoloških ili jednostavno suparnika, komunisti su se rješavali tako da im je presudio sud "u ime naroda", sud koji je naravno bio u potpunosti pod kontrolom i u službi ne naroda, nego komunističkih vlastodržaca. Kad je 2000. g. ljevica pod vodstvom Ivice Račana došla na vlast, sve relevantne institucije je infiltrirala svojim kadrom, prije svega sudstvo, istražne organe, tajnu policiju, novinstvo i televiziju. Znači, pod svojom kontrolom su imali najvažnije institucije za eliminaciju političkih protivnika: one koji optužuju, one koje sude, te one koje o tome u njihovom smislu objavljuju. Sanader, kad je HDZ 2004. g. preuzeo vlast, nije na tome ništa promijenio.
Od 2000 g. nadalje u vijestima HRT-a dominiraju afere. Eliminacija političkih protivnika je počela, obično inicijativom predsjednika Republike, a Sanader je to tolerirao misleći da je nedodirljiv, pa su ga čak politički protivnici, primjerice Vesna Pusić, i pohvalili. Branitelji su bili prvi na udaru, pa general Zagorec, pa ministar obrane Berislav Rončević i tako redom.
Branitelji i Zagorec su dio Mesićeve "detuđmanizacije" t.j. blaćenja Domovinskog rata, Rončević predstavlja početak udara na HDZ. Optužnice i dokazni materijal su bili u tipično komunističkom stilu. U slučaju Zagorec abstruzna priča o draguljima, a presuda se osniva na iskazu tajnice (Zagorec je valjda toliko "glup" da joj je dragulje pokazao?), koja ubrzo nakon toga gradi kuću u Zagorju, dok iskaz navodno oštećenog, u kojem on bilo kakve dragulje odlučno niječe, nije za sud relevantan.
U slučaju Rončević, a i drugima, formula glasi: oštetio je državni proračun. Preciznije rečeno, okrivljenik se ne tereti da se je pri tome osobno okoristio, nego da u svojem djelovanju kao državni službenik nije optimalno upotrijebio sredstva. Po toj se formuli može svatko strpati u zatvor. Jedini meni poznat proces koji se osim u Hrvatskoj vodi zbog tog delikta je onaj protiv Julije Timošenko u Ukrajini. Njoj se predbacuje da kao bivša ministrica nije sa Rusima ugovorila optimalnu cijenu plina. Svi u Europi se slažu da se radi o političkom obračunu, koji su inscenirali bivši komunisti.
Jadranka Kosor je pokazala odlučnu volju obračunati se s korupcijom u Hrvatskoj. Ona i HDZ su upali u zamku. Nisu shvatili da, kao kod ratnih zločina, i kod korupcije ima loših i dobrih. U prvom slučaju loši su branitelji u Domovinskom ratu, a dobri su partizani; prvima se sudi, drugima neće nikada. U drugom slučaju loši su HDZ-ovci, dobri su jugo-ljevičari, prvima se sudi drugima neće nikada.
Prvi pokušaj suđenja za partizanske ratne zločine je slučaj Boljkovac. Ubrzo nakon što je doživotni predsjednik Mesić zagrmio, Boljkovca su pustili zbog navodne proceduralne grješke pri uhićenju!
Riječki gradonačelnik Obersnel je oslobođen u svezi s malverzacijama oko riječke tržnice, a ne daj Bože da se netko usudi nešto predbaciti g. Liniću u svezi s privatizacijom brodogradilišta u Kraljevici. Protiv g. Čačića više od pet godina leži u ladicama prijava zbog malverzacija njegove tvrtke Coning, optužnica se ne podiže.
Bez obzira što su neki HDZ-ovi dužnosnici vjerojatno bili upleteni u ne baš čiste poslove, naivac je onaj tko vjeruje da su to činili samo HDZ-ovci i da je vremenska koincidencija tih afera neposredno prije izbora slučajna.
Najgora korumpcija je ona, kad se sudstvo zloupotrebljava u političke svrhe. Hrvatska definitivno nije pravna država, a to je osnovni preduvjet za zdravo gospodarstvo. Uz to imamo još uvijek komunistički mentalitet. To su shvatili i stranci, pa stranih ulaganja u proizvodnju nema, a oni koji su tu pogrješku napravili, bježe, primjerice Amerikanci iz sisačke željezare u koju su uložili miliune dolara.
Ljevica je imala svoj plan, i predsjednik Josipović nije bez razloga neposredno nakon što je bio izabran, prognosticirao da će se Hrvatska zacrveniti. (vidi - Predsjednik je održao riječ). Pa pogledajmo kako se je zacrvenila nakon izbora i tko je tome kumovao.
Prema broju zastupnika u Saboru udio ljevice (Kukuriku, laburisti i lista Grubišić) je 58.3 %, sredine (HDZ, HSS) 31.8 %, desnice (HDSBB, HSP A. Starčević) 4.6 %, a ostatk od 5.3 % su predstavnici manjina. Sama Kukuriku koalicija ima u Saboru 80 zastupnika i time većinu od 53 %, pa može bez daljnjeg koaliranja sastaviti vladu. Kukuriku slavodobitno kukuriče, iako je za nju glasovalo manje glasača nego u predhodnim izborima 2007. godine.
Da dobro čitate - koliko je meni poznato nitko tu analizu nije objavio - Kukuriku je na ovim izborima dobila povjerenje od 40.7 % glasača, a na izborima 2007 g. je za stranke Kukuriku koalicije, koje su tada nastupale svaka za sebe, glasovalo 43.1 % glasača i s tim rezultatom su imali 67 sabornika.
Kako je moguće da sa slabijim rezultatom dobije 13 zastupnika više u Saboru? To je moguće zbog izbornog praga od 5 %, koji veliki broj stranaka nije prešao, pa prema izbornom zakonu ti glasovi idu u korist najjačih stranaka. Na izborima se takmičilo ukupno preko 40 stranaka i nezavisnih lista, od toga je svega njih 7 ušlo u Sabor. Za ostale stranke i nezavisne liste, koje nisu ušle u Sabor, glasovalo je u čitavoj Hrvatskoj u prosjeku 25 % glasača. Od tih 25 %, koji su velikom većinom nacionalnog usmjerenja, najveći dio je pripisan Kukuriku koaliciji. Drugim riječima, glasači desnice su Kukuriku koaliciju katalpultirali od 40.7 % na 53 % i dali im većinu u Saboru. 2007. g. tih rasipanih glasova bilo je 16 %, odnosno za 9 % manje, a otpriliko toliko je HDZ izgubio glasova na ovim izborima.
Iz analize izbornih rezultata proizlazi slijedeći zaključak: u hrvatskom narodu nije bilo velikih političkih pomaka, HDZ je očekivano izgubio mnogo glasova, taj dio razočaranog glasačkog tijela se raspao na mnoge strančice desnog usmjerenja i u konačnici pripisan Kukuriku koaliciji. Odnosno, da je desnica iz dosadašnjih izbornih rezultata povukla pouku kao ljevica i udružila se, onda prvo Kukuriku ne bi imao većinu i drugo desnica bi u Saboru sudjelovala sa respektabilnih 15 % ili čak više.
HDZ nije prvenstveno izgubio zbog procesa koji se vode protiv stranke, nego zbog Sanaderove politike kojom je izdao HDZ-ovo biračko tijelo. To je bila prilika za desnicu, koju ona zbog nesloge nije iskoristila. Prije svakih izbora se govori o ujedinjavanju, da bi svaki puta to ujedinjavanje propalo zbog osobnih ambicija i taštine.
Zvonimiriva lađa je još tu, ali tone, tone...
Osvin Gaupp, glavni urednik DO |