MISLILI SU NEKI, HAG ĆE IH KAZNITI,
NI VESELJE SVOJE NISU ZNALI KRITI

Hrvat se ne bori da što otme kome
Čuva sveti oganj na ognjištu svome
I dok tako čini u najteži dan,
I Bog je i pravda na njegovoj stran.
(Jovan Jovanović Zmaj, 1883.)

Dana 16. studenog, ljeta Gospodnjeg 2012., konačno je pobijedila istina. Na taj za Hrvatsku značajan dan je Theodor Meron, predsjedavajući sudac haškog tribunala i najzaslužniji da se je istina probila, pravnim rječnikom rekao ono što je srpski pisac J. J. Zmaj napisao daleke 1883 godine.

Obzirom na važnost ove povijesne presude za hrvatsku državu posvetili smo joj odgovarajući dio prostora u ovom broju Društvenih Obavijesti. Pri izboru članaka i komentara stavili smo težište na one, koje se nisu mogle pročitati u hrvatskim tiskovinama ili čuti na hrvatskoj televiziji.

Posebnu pažnju skrećem na slijedeće članke:

- Karl-Peter Schwarz: Vrijeme za reviziju (Zeit für die Revision) objavljen u Frankfurter Allgemeine Zeitung (Njemačka). Članak u kojem se sa malo riječi govori puno istine, između ostalog da su se u mnogim europskim metropolama trudili izjednačiti agresiju sa obranom.

- Danica Drašković: Ostavili smo krvave i zločinačke tragove. Kad se članak ovog naslova, a sadržaj odgovara naslovu, objavi u Srbiji i bude napisan od žene Vuka Draškovića, onda budi pažnju. (Tekst smo ostavili u izvornom obliku.)

- Aleksandar Sekulić: Šta je bila "Oluja"? Ovaj članak je briljantna analiza događaja u Domovinskom ratu, ali i odnosa Hrvata i Srba općenito. Objavljen kao i prethodni članak u Srbiji od srpskog autora, pokazuje da i tamo ima ljudi koji su spremni vidjeti i napisati istinu, ali bojim se da se radi o slučajevima koji su u skladu sa njemačkom poslovicom: Ausnahmen bestätigen die Regel (iznimke potvrđuju pravilo).

- Tihomir Dujmović: Nisu svi plakali od sreće!. Ovu kolumnu je uredništvo Večernjeg lista odbilo objaviti, a autor je dobio otkaz. Pitanje je pri tome radi li se o samocenzuri kao u jugoslavenska vremena, ili je netko iz politike učinio pritisak. Prethodne činjenice su dovoljan razlog za pažljivo čitanje tog članka, a ako to nekome vrijedi mogu dodati da ta kolumna izvrsno odražava moja vlastita razmišljanja.

Oni koji pročitaju kolumnu T. Dujmovića odmah će shvatiti zašto smatram da bi Josipović i Milanović, ali i mnogi drugi, trebali štivo Aleksandra Sekulića imati pod jastukom i čitati ga svaku večer prije sna, kako bi konačno shvatili slijedeće istine:

- Svi narodi u Europi koji su pretrpjeli njemačku agresiju, protjerali su iz svojih zemalja domicilno njemačko stanovništvo. To su učinili i jugoslavenski takozvani antifašisti, koje obojica predsjednika toliko cijene.

- Hrvati nisu protjerali Srbe, iako su Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku, već su ovi sami izbjegli, jer nisu htjeli živjeti zajedno sa Hrvatima.

- Nema naroda koji se nije osvećivao pobijeđenom agresoru, posebice ako je taj učinio toliko zlodjela kao Srbi nama.

- U svakom ratu ima civilnih žrtava i pljačke, sjetimo se samo nedavnog rata u Iraku, stradalih civila i opljačkanih muzeja pradavne babilonske civilizacije.

- Broj civilnih žrtava u Oluji je tako malen (116 prema Human Right Watch, a Haški sud je u procesu protiv Gotovine ustanovio da su dokazana samo 44 ubojstva civila), da i u tom pogledu Hrvati mogu služiti svima kao pozitivan primjer.

Te istine bi trebale biti poznate svakom nacionalno svijesnom Hrvatu. Zašto su nam onda oba predsjednika na dan slavlja zagorčili to slavlje primjedbom da se u Oluji počinjeni zločini moraju još procesuirati. Prvo, to je bila u svakom slučaju za taj slavljenički dan neumjesna primjedba, čak da je i istinita. Drugo, nije istina da iza Oluje nije bilo optužbi i sudskih procesa zbog ubijanja civila, paleža i pljački. Ukupno je bilo 3'978 kaznenih prijava, od toga su do 2002. g. 1'492 slučaja rezultirala osuđujućom presudom. Za ubojstva je bilo prijava protiv 27 osoba, od toga je ih 26 osuđeno na kazne od jedne do 20 godina zatvora (Fokus, 03.10.2002). Neka nam Josipović i Milanović kažu koliko je bilo procesa protiv američkih vojnika nakon iračkog rata. I neka nam kažu koliko je u Hrvatskoj osuđenih hrvatskih Srba za počinjenje zločine u Hrvatskoj.

Promatrajući globalnu situaciju u svijetu svako malo mi pada na um poznati aforizam Alberta Einsteina: Zwei Dinge sind unendlich, das Universum und die menschliche Dummheit, aber bei dem Universum bin ich mir noch nicht ganz sicher (Dvije stvari su beskonačno velike, svemir i ljudska glupost, ali glede svemira nisam još sasvim siguran).

Ali, kako mi je Hrvatska u srcu i u mislima, prsti sami od sebe lete po tastaturi i tipkaju umjesto originala:

Dvije stvari su beskonačno velike, svemir i arogancija sadašnje hrvatske vlasti, ali glede svemira nisam još sasvim siguran.

Piše: Osvin Gaupp

Društvene obavijesti broj 110, siječanj 2013.