No na snazi su oštre mjere protiv ustaškog znakovlja pa
je neki neuki redar očito bio previše revan. Izvršni
odbor Grada Splita izdao je nalog u kojem piše što je
zabranjeno unositi u dvoranu, među inim i zastave na
kojima je hrvatski grb s bijelim početnim poljem. To je
rekao Petar Škorić, šef sigurnosti dvorane u Splitu,
koji se pohvalio da je na internetu proučavao kako
izgleda ustaški grb! Za zaključiti je kako hrvatski
povijesni grb, kao i u komunizmu, postaje po nečijoj
procjeni i nalogu nepoželjan. Nevjerojatno je koliko
daleko seže glupost pojedinaca. Po primitivnoj bi logici
nepodoban mogao postati i krov crkve Sv. Marka u
Zagrebu, nasuprot Saboru i Vladi jer je na njemu, eto,
hrvatski grb s bijelim početnim poljem. Krivotvorine o
hrvatskoj povijesti, hrvatskom grbu, hrvatskom novcu,
pokliču U boj, u boj... ili o pozdravu Za dom spremni,
uvijek šire političari ulizice. Oni su spremni bez
ikakvog povijesnog znanja tumačiti podobnost hrvatske
baštine, pa zašto to sada ne bi mogli i redari na
utakmicama?
A hrvatska je povijest puna nedovoljno istraženih
događaja, o kojima mnogi Hrvati nemaju pojma. Tako je
nepoznato i da u Hrvatskoj postoji utvrda koja je
doživjela sudbinu sličnu Sigetu, a izbrisana je iz
hrvatskog sjećanja. U svjetskoj su literaturi nadasve
poznata imena židovske utvrde Masade, portugalskog
Alkazara ili teksaškog Alamoa. To su istoznačnice
svjetskih razmjera za iznimnu hrabrost i žrtvu za
domovinu, za junački otpor branitelja, za borbu do
posljednjeg čovjeka. Tužno je i tragično što je u
hrvatskoj povijesti namjerno zapostavljen isti takav
primjer! Riječ je o utvrdi Gvozdansko i velikom
hrvatskom junaštvu, kojeg se potrebno prisjetiti 13.
siječnja svake godine.
Župa
Gvozdansko osnovana je davne 1334., a obnovljena 1769.
g. Gvozdansko se spominje i 1488. g. kao posjed
obitelji Zrinskih. Moćni su Zrinski tu imali vlastitu
kovnicu novca te bogate rudnike željeza i srebra.
Poznat je i prvi hrvatski novac kovan u Gvozdanskom.
Kad su Turci 1556. g. osvojili utvrdu Novigrad,
današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je postalo ugroženo.
Dolinom potoka Žirovnice vodio je na zapad stari put
koji je time postao nebranjen i otvoren za turske
provale. Gvozdansko postaje važna strateška točka na
tom putu, kao štit pred tursko-vlaškim osvajačima s
istoka. Od 1571. do 1577. g. tursko-vlaška vojska
poduzela je četiri neuspješne vojne na taj
starohrvatski grad. Svaki je put posada Gvozdanskog u
dramatičnim okolnostima odbila napade i uspjela
zadržati utvrdu. Obližnji rodni grad Nikole Šubića
Zrinskog, utvrda Zrin, pao je već 20. listopada 1577.
g. Tako Gvozdansko ostaje jedina brana od prodora
Turaka u srednju Hrvatsku i dalje prema Europi. Tek
nakon pete višemjesečne opsade, 13. siječnja 1578. g.
Turci su osvojili utvrdu Gvoz-dansko. No nisu dobili
bitku. Kako to?
Još je prije tri godine, u glasilu Hrvatski vojnik,
mjesečniku Hrvatske vojske (br. 68, siječanj 2006. g.)
taj događaj podrobno prikazan na temelju kronika iz
tog vremena. Utvrdu Gvozdansko branilo je oko 300
hrvatskih vitezova, 50-ak vojnika Zrinskih i 250
seljaka, rudara i žena s djecom. Obranom su upravljala
četiri hrabra satnika: Damjan Doktorović, Juraj
Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Podno
grada utaborila se vojska od 10 tisuća turskih
napadača zajedno s vlaškim četama. Osvajanje
Gvozdanskog započelo je 3. listopada 1577. i trajalo
je nepredviđeno dugo - čak tri mjeseca, sve do 13.
siječnja 1578. U vrijeme osvajanja, branitelji
Gvozdanskog nisu bili u vezi sa slobodnim dijelom
Hrvatske, pa pomoć ni u ljudstvu, ni u hrani nije
stizala. Zalihe su bile potrošene, toga je bio
svjestan i turski osvajač Ferhat-paša.
Ponudio je braniteljima Gvozdanskog da slobodno
napuste utvrdu sa svom pokretnom imovinom i odu na
slobodni prostor Hrvatske. Treće noći nakon ponude još
uvijek nije bilo predaje. Tih noći u siječnju, zime
Gospodnje 1578., drveće je pucalo od hladnoće u šumama
oko Gvozdanskog, dok su konji na otvorenom počeli
ugibati. Ferhat-paša je zapovjedio stražama da nalože
još nekoliko vatri. Istovremeno su se vatre u utvrdi
Gvozdansko noću 12./13. siječnja ugasile. Sve je
utihnulo i tako uznemirilo turske straže. Zbog bojazni
da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, turska je
vojska bila u pripravnosti.
U zoru 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je
svojoj vojsci pokret prema utvrdi zametenoj snijegom.
Kad su Turci prišli bedemima grada, na njima su
vidjeli nepomične stražare kako stoje s oružjem u
rukama. Provalili su gradska vrata i našli samo
smrznuta tijela. Tri stotine muškaraca, žena i djece,
mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali
su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog. Turci su
dobili grad, no ne i bitku. Tolika hrabrost i
izdržljivost zadivile su Ferhat-pašu, te je naredio da
se pronađe katolički svećenik te da se branitelji
pokopaju na kršćanski način. Bio je to čin posmrtne
počasti i poštovanja.
Junačka obrana utvrde Gvozdansko gotovo je
izostavljena iz hrvatske povijesti, no začudo ostavlja
trag u književnosti. Hrvatski političar i književnik
Ante Tresić Pavičić napisao je ep o najviteškijem i
najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.
Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. g. ispjevao
je najdulji hrvatski ep Gvozdansko, sastavljen od
21.406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Autor je
želio očistiti hrvatsku povijest od laži i
izopačivanja. Tresić završava svoj ep mišlju da
nijedan narod nije prolio toliko krvi za obranu
kulturnih stečevina čovječanstva kao hrvatski. Ep je
objavljen tek šest desetljeća kasnije, u slobodnoj
Hrvatskoj 2000. g., ali ni do danas nije dobio
dostojnu pozornost.
Poviše sela uz cestu Glina - Dvor, na strmom brijegu
još uvijek strše ruševine utvrde Gvozdansko. Hrvati
katolici preživjeli su turska osvajanja što potvrđuje
i crkva Sv. Filipa i Jakova, ponovno izgrađena 1796.
g. Ipak se stradanja Hrvata u Gvozdanskom nastavljaju.
Za Božić 1941. pokolj Hrvata čine oni čiji su vlaški
preci prije nekoliko stoljeća pomagali Turcima. Selo
su napali četnici, Hrvate su poubijali i protjerali,
kuće opustošili i na kraju zapalili zajedno s crkvom.
Istu su sudbinu 9. rujna 1943. doživjeli i stanovnici
Zrina, koji se nikada kasnije nisu smjeli vratiti na
svoja ognjišta. Crkva u Gvozdanskom obnovljena je tek
1963., a zatim ponovno srušena 1991.g. Tada su se
dogodili novi zločini. Zaklani su Mate Grabarević sa
suprugom Anom i Boško Šesto, te su zajedno s kućom
zapaljeni. U svibnju 1999. g. podignut je spomenik s
imenima 58 četničkih žrtava. Podiglo ga je Društvo
prijatelja Zrina na ruševinama rodne kuće Martina
Grabarevića u kojoj su mu 1941. Srbi ubili oca.
Martin, povratnik iz Kanade, otkrio je spomenik. U
Kanadi je 1982. g. napisao knjigu Kalvarija hrvatskog
vojnika (obnovljeno izdanje, Zagreb, 1993.) u kojoj je
opisao svoj životni put, kao i stradanja mještana
Gvozdanskog u 2. svjetskom ratu.
U Gvozdanskom danas nema ni oznaka, ni povjesnice s
opisom junačkih događaja. Nema ni mostića preko potoka
Žirovnice, kojim bi se lakše stiglo do ostataka
sablasne utvrde. U utvrdu je teško ući, čak i zimi,
jer je sva obrasla trnjem i gustim raslinjem.
Arheološka istraživanja nisu nikada provedena, iako se
spominje da su branitelji pokopani podno zidina.
Napunila se 431. obljetnica junačke obrane
Gvozdanskog, mediji šute, ne istražuju, o tom
hrvatskom junaštvu ne uči se ni u školama. No
političari ipak nešto znaju. Obećano je da će se ceste
do utvrda Zrin i Gvozdansko urediti još 2006. g. i da
će započeti restauratorski radovi u koje će
Ministarstvo kulture uložiti 2 milijuna kuna. Nakon
toga Gvozdansko se trebalo proglasiti hrvatskim vojnim
svetištem, uz podizanje cijelog projekta na nacionalnu
razinu. Sve su to obećali vrhovni zapovjednik oružanih
snaga i predsjednik RH Stjepan Mesić, na sastanku s
izaslanstvom Društva prijatelja Zrina, održanom 21.
studenoga 2005. g. u Zagrebu. No ništa od obećanog
nije učinjeno!
U Gvozdanskom nema tragova nikakvih radova. Je li to
možda zbog zločina koji su se tu događali od 1941. do
1945., a koji se lažno predstavljaju kao
antifašistička borba? Hoće li se obećani projekt
hrvatskog vojnog svetišta u Gvozdanskom ipak
ostvariti? Hrvatima je ipak nužna preobrazba
povijesnog sjećanja, ali i srca i duše.
Piše Damir
Borovčak
|
