Komemoracija žrtvama Bleiburške tragedije 15. svibnja
2010. godine
Homilija sisačkog biskupa Vlade
Košića
Dragi poštovatelji Bleiburške
tragedije, predstavnici Hrvatskoga sabora i drugih visokih ustanova hrvatske
države, Hrvatske vojske, poštovani članovi Počasnog bleiburškog voda, dragi
hodočasnici iz Hrvatske i svijeta, draga braćo i sestre u vjeri!
Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore
bolno pokošeno.
Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći
suzom orošeno.
Nevino je janje
vođeno na klanje.
Kud je Hrvat prošo,
makovi su rujni po poljima cvali."
Tako je opjevao ovo Bleiburško polje hrvatski pjesnik Vinko Nikolić.
A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu Hrvatske, napisao je još kao
petnaestogodišnji mladić pripovijetku "Starac i život". U njoj je opisao starca
koji je imao četiri sina, "ko četri briga", a oni su mu poginuli u drugom
svjetskom ratu - trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani.
Na pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: "Mene srce boli za
sva četri jedanko, sva četri su bila moja."
Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: "Nije li i u toj rečenici, već onda,
pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske
političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog
pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20).
Draga braćo i sestre, mi danas stojimo ovdje na Bleiburškom polju koje je
postalo simbolom najveće tragedije hrvatskoga naroda, budući da su na današnji
dan prije točno 65 godine ovdje započele masovne likvidacije hrvatskih
zarobljenika i civila, koje su nastavljene s ovog mjesta nakon što su razoružane
vojnike i zajedno s njima ovamo prispjele civile primili i sramotno predali
pripadnici zapadnih uglavnom britanskih vojnih sila u ruke krvnika koji su ih
nemilice mučili i ubijali na tzv. križnim putovima diljem Slovenije i Hrvatske,
ali i još dalje po teritoriju čitave tadanje države. Neke procjene idu i do
nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može reći da je broj stradalih bio
veći od stotinu tisuća. To je tako velika tragedija da moramo reći kako se radi
o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj 14-stoljetnoj povijesti.
Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća poljskih časnika u Katynskoj
šumi. U nedavno prikazanom filmu "Katyn" mlada žena Anna uhvaćena je kako
postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele
su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona
im je hrabro odgovorila: "Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu
ubojica!" To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo
polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih a ne
stranu ubojica. Na žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama,
stranu ubojica.
Ovdje, na ovom polju opipljivo se osjeća sav besmisao takvih izbora. Jer ovdje
su stradali deseci tisuća nevinih ljudi, a da se ni jednome od njih nije ni na
kojem sudskom pa ni prijekom komunističkom procesu dokazala krivnja. Mi kršćani,
njegovi učenici, pozvani smo na hrabrost. Ne misleći na sebe mi trebamo govoriti
istinu. "Istina će vas osloboditi", rekao je naš Gospodin. Istina i samo istina.
Ne istina koju uljepšavaju jedni ili poružnjuju drugi, već istina kakva ona
stvarno jest.
A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija
hrvatskoga naroda.
Sudionik ove tragedije nedavno preminuli hrvatski pjesnik Mato Marčinko opisao
je to ovako: "Pune ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt
nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu
mrtvačka lubanja s ukriženim kostima... Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim
anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih, vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali
smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena
u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice... Bila je noć,
gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje strojnica. Kao
pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom
djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca,
obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite
palubu!... Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: 'Padaj kišo,
krv operi, kud prolaze proleteri!" (M. Marčinko, Pobijte ih kao pse, Zagreb
2001., str. 21).
I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo
šutjeti. "Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!" Posebno danas kad se
opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava
krivotvoriti istina.
Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu, ali istina - premda tiha
i prividno često poražena - na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije
na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije ni predmet demokratskog
glasovanja, ni referenduma. Ona je naprosto takva kakva jest. Naš odnos prema
tome mi možemo mijenjati, ali ono što se stvarno dogodilo ništa i nitko ne može
promijeniti, pa ne znak koliko se trudio. Dogođeno je činjenica i to
nepromjenjiva. U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije
našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko
bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog
stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i
zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za
svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im
se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to
znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.
Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s
pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud
stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva tog istog zločinačkog
sustava, nebrojeno puta svećenicima ponavljao: "Doći će dan kad će taj bezbožni
sustav propasti, vi ćete to doživjeti". Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio
na Bleiburškom polju: "Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj posijao
kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan žetve, pa će onda reći žeteocima,
neka najprije pokupe kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu
žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i pšenica bjelica, pa ćeš ti,
hrvatska majko, po pravdi Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se
kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove hrvatske hambare." (Nav. dj.,
str. 311).
Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od većine prestrašenih ljudi,
kojima je sustavni teror utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti misliti
da je moguća njegova propast. Mi se međutim još uvijek pitamo, draga braćo i
sestre, je li ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije Stepinac i
vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem rodu dok se posve ne rasvijetli istina
i dok se sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših ljudi. Sloboda se
ne da ničim kupiti, za nju se ne može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa
da je iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne može steći, već je
jednostavno darovana onima koji se Boga boje.
Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za duše poginulih, ubijenih,
stradalih zarobljenih hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji su
ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima utočište, a prevarili su se jer su
bili izdani i predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće međunarodne
konvencije zabranjivale, da se zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.
Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju.
Još nije kasno, braćo i sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su
zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu
počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh
ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi. Kakva je to
pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava
kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako
tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema
istini!
Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se
priznaju sve žrtve kao žrtve. Nitko nije smio stradati a da mu se nije sudilo. I
ako za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko nevin dok mu se ne
dokaže krivnja, kako se onda nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji
su bez ikakva sudskog procesa i bez mogućnosti da se brane ubijani kao da nisu
ni Božja stvorenja a kamoli ljudi, po šumama i gorama kud god ih se gonilo s
ovog mjesta, i to više mjeseci pa i godina nakon što je rat završio!?
Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih
umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da
se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i
prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da
Crkva i ja osobno kao katolički biskup ne mogu prihvatiti nikoju takvu optužbu
nevinih ljudi, te da Crkva žrtve Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima,
da se moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju konačno zadovoljštinu
barem u tome da znaju gdje su im njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za
njihove grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im svijeću. Crkva je
uvijek bila i bit će na strani onih kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna
ljudska prava i obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje dostojanstvo i pravo
na grob i istinu o svojem stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu
optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje najvećeg i najbrojnijeg
zločina nad hrvatskim ljudima nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti
je još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put zemaljskoj pravdi, ali
neće moći stati na put Božjem sudu!
Ovo nas mjesto prosvjetljuje, na ovo bi mjesto svaki Hrvat morao hodočastiti
da se pokloni žrtvama i dade poučiti istinom kako duboko može čovjek pasti. Tu
padaju sve maske. Ovo je mjesto molitve i zato se u tišini ovih dolina, šuma i
bregova može naučiti puno toga, prije svega kako da se ne gazi po tuđim suzama,
kako da se brani istina, ali i kako se umire u ljudskom poniženju, a ipak nikada
bez nade da je Božja milosrdna ruka uvijek uz svakog čovjeka, pa snašla ga ne
znam kako velika nevolja, a najgora je kad čovjek padne u ljudske bezbožne ruke.
Ponovno i ponovno podsjećamo:
EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i komunističke zločine - prvo, s
Rezolucijom Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 "O mjerama za
demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima", od 27. lipnja
1996; zatim, drugo - Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom:
"Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima" od 25.
siječnja 2006.; na što je reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi
zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, od
30. lipnja 2006. - koja je donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih
pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska osuda komunizma: Rezolucija
EU, odnosno njezinog, Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.
Ova potonja rezolucija traži:
- da se održava spomen, ali i da se osude autori zločina, da bi se na istini
stvorilo osnovu za pomirenje, jer bez toga Europa neće postići svoje jedinstvo;
- da se žrtvama komunizma oda počast kao junacima borbe za slobodu;
- Rezolucija žali da se još i 20 godina nakon pada Zida ne otvaraju arhivi,
posebice političkih policija;
- Rezolucija traži da EU (Komisija i Vijeće ministara) materijalno pomognu
nevladinim udrugama koje istražuju i skupljaju dokumentaciju o zločinima;
- da se stvori mreža "sjećanja i savjesti" te da joj se pomogne materijalno i
tako stvori paneuropski dokumentacijski centar;
- da se 23. kolovoza proglasi Europskim danom spomena.
Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja sve što EU traži od nje,
samo ove tri europske rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo nikakva
odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na
što ne obvezuje niti pravno sancionira komunističke zločine?
"O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima:
oživjet ćete!" (Ez 37,4-5).Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi Ezekijel u
dolini suhih kostiju, koje su predstavljale sav izraelski narod koji je živio
poput mrtvaca bez Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela i
udahnuti im život.
Kako nas, braćo i sestre, ova biblijska slika o dolini suhih kostiju koje
oživljuju na zapovijed Božju ovdje, na Bleiburškom polju podsjećaju na
nepregledno mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika i velik broj civila, majki,
žena i djece, koji su ovdje tog kobnog 15. svibnja 1945. godine doživjeli
strašnu i okrutnu sudbinu! Bila je to pogibija - tragedija nad tragedijama
našega naroda, dapače najveći pomor i zator koji se ikada dogodio hrvatskome
rodu.
"Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je
Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim.
Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome,
nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na
način nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili Hrvatska majka i neće joj
rana srca nikad zacijeliti nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u
svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga roga." ( A. Lukinović-I.
Pomper, Vilim Cecelja. Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb 2009., str.
309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na ovo polje smrti i
zatora, kada je na Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u Bleiburgu
i na križnim putevima na kojima su stradali oni koji su bili bačeni u razne Hude
jame, Kočevske roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.
Evanđelje po Ivanu koje smo čuli donosi nam Isusove riječi koje je on uputio
svojim učenicima prije svoje muke i uskrsnuća.
Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi učenici prije njegova odlaska.
Normalno je žalostiti se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s onima
koji su u Bleiburgu i na križnim putovima izgubili svoje najmilije. Neutješni su
jer je njihov odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali sami, najteže
je rodbini bilo i jest - a radi se o barem sto tisuća hrvatskih obitelji! - to
da oni nisu znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su poginuli
njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i sestre. Pa ipak, nakon žalosti - kako nam
Isus danas govori u Evanđelju - dolazi radost. Nakon što žena rodi, više se ne
sjeća muka ni patnji, već se veseli novom životu. I s nama je tako. Poslije
tragedije, poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi radost. Tu radost
ne može nitko dati, ona je čisti dar Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on
je uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše boli i tuge biti
nadvladane, i da će zasinuti i nama svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje
rađaju velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki blagoslov.
Evanđelje nas i u najtežim situacijama uvijek okreće prema nadi: "Žalost će se
vaša okrenuti u radost", govori Gospodin Isus. Žalost nastupa zbog činjenice
rastanka, budući da Isus ima otići, a to znači umrijeti - što on navješćuje
svojim učenicima, te se njihovo srce ispunja žalošću. Ali onaj koji je otišao u
smrt, vratio se u život. Bez njegova odlaska ne može doći Branitelj, koji će
dokazati što je grijeh, što pravednost, što osuda. Svijet se u svezi s tim vara
jer ne razumije Božju logiku niti Krista. Grijeh je, međutim, kako dokazuje Duh
Branitelj, nevjera u Krista i njegovu pobjedu; pravednost je u tome da Isus
odlazi Ocu, a osuda nije to da je on osuđen - nego da je on osudio kneza ovoga
svijeta, đavla. I nama, braćo i sestre, Duh Branitelj otvara oči da upoznamo
dublju i istinitu stvarnost i da vjerujemo u Isusovu radosnu vijest, da znamo da
su i naši najmiliji kod Oca i da oni koje osuđuje ovaj svijet nisu pravedno
osuđeni, već često obrnuto - upravo oni koji druge osuđuju.
Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest nazivali najvjernijom
majkom, odvjetnicom Hrvatske, kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu
budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule
sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su
pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se
nasiljem ništa ne postiže, da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da
je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu
svima koji su stradali od ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u
Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo protiv svake ideologije i
zatiranja prava čovjeka i naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo
osuditi zločine a priznati istinu.
Presveta Bogorodice, kraljice svibnja, moli za nas i za svu našu poginulu
braću i sestre i izmoli mir hrvatskome narodu. Amen.
15.05.2010.
|
