To još uvijek ne znači da se agresije u stvarnosti ne
događaju. Politika koja se u danom momentu osjeti moćnom
- ona izvrši agresiju na neku zemlju, u pravilu radi
ostvarenja svog strateškog, gospodarskog ili nekog
drugog državnog interesa.
Ali ipak, čovječanstvo se pomaklo
makar jedan mali koračić naprijed. Svaki nasrtaj na
neku državu, ako nije od općeg interesa i ako nije
odobren od Vijeća sigurnosti UN -a smatra se agresijom
i protupravnim ratnim činom prema nekoj državi ili
narodu u skladu s odredbama spomenutih međunarodnih
dokumenata. - i nema i ne može imati međunarodni
legitimitet, bez obzira što su se poneke akcije u
novije vrijeme i prošvercale, jer nisu imale
suglasnost nekih stalnih članica Vijeća sigurnosti.
Da se vratimo na naše prostore. Ako
povijesno pokušamo analizirati srpsko-hrvatske
političke odnose kroz devetnaesto i dvadeseto
stoljeće, lako ćemo uočiti dvije kontinuirane
politike; onu srpsku i onu hrvatsku. Ili slikovito
kazano politiku vuka i politiku janjeta. Srpsku
državotvornu, čak i pod svaku cijenu - jačanje i
proširenje Srbije na prostore kojima nikada u
povijesti nije vladala, misleći pri tom na krajeve
zapadno od Drine - na BiH i Hrvatsku, ali i na
Vojvodinu (za koju su se Srbi, još za vrijeme trajanja
Austro-Ugarske Monarhije, izborili da se zove
Vojvodina Srpska. Car Franjo Josip Prvi u svojoj
tituli, imao je i naslov - Vojvoda Vojvodine Srpske.
S druge strane imali smo "hrvatsku"
politiku - idealističku, naivnu, neodlučnu,
nagodbenjačku, nesigurnu, ilirsku, panslavensku.
jugoslavensku - koja je bila dobra ideološka podloga
za tragediju koju je Hrvatska višekratno doživjela u
XX. stoljeću - upravo zbog takve politike koja se niti
jednog momenta u odnosima prema Srbiji - nije
fokusirala na svoje vlastite hrvatske političke i
nacionalne interese! Tako da se 1918. g. i mogla
donijeti jedna od najtragičnijih odluka u našoj
povijesti - Stavljanje Hrvatske pod dinastiju
Karađorđevića, bez obzira tko je tu odluku u ime
hrvatskog naroda donio, i bez obzira tko ju je i
proveo. Ali je nesporno da je ta odluka izvorno i
slobodno donesena u Zagrebu i iz Zagreba provedena.
Upravo tom tragičnom odlukom otvorena su sva vrata
velikosrpskoj politici, da realizira svoje apetite
prema hrvatskim teritorijima, pa i najgrubljom
agresijom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Brojni su momenti, brojne nesporne
činjenice, koje eksplicitno dokazuju i potvrđuju
velikosrpsku brutalnu ratnu agresiju na Hrvatsku i BiH
kojom je 1991. g i otpočeo Domovinski rat. To se
jednako odnosi kako na vrijeme njegovog trajanja, ali
isto tako i godinama poslije - kad se od strane
srpskih radikalnih političkih vođa često mogu čuti
izjave da se nikada neće odreći Velike Srbije do
linije Virovitica - Karlovac - Karlobag.
Kao prvo, spomenuti ću Memorandum
Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. g. , koji
je na ideološkom planu definirao političke ciljeve
velikosrpske agresivne politike, ali i kao provedbeni
akt koji je razradio metodologiju ostvarenja tog cilja
- ratnog pohoda na nesrpske narode u Jugoslaviji. Čak
i vrlo detaljno, predviđajući i brza etnička čišćenja
prostora od nesrpskog nacionalnog elementa kojeg će
oružano zauzeti tzv. JNA, jednako tako očišćena od
nesrpskih pripadnika. Dakle, imamo dokument koji bi i
sam po sebi bio dovoljan dokaz za agresiju, jer se je
ona dogodila upravo po receptu tog dokumenta, po
smjernicama tog memoranduma. Čak ono što se dogodilo,
poklapa se često i s detaljima kako je u njemu
zacrtano.
Neposredno pred sam rat Beograd
jednostrano mijenja i geopolitiku vojnih oblasti u
tadanjoj Jugoslaviji. Vojne oblasti uspostavljaju se
tako da se prostorno poklapaju s granicama zamišljene
Velike Srbije na liniji - Virovitica - Karlovac -
Karlobag. Ali to nije bila samo paradigma i podjela na
papiru, već je na terenu značila raspored vojnih snaga
- ljudstva i tehnologije. Zapravo značilo je
zauzimanje startnih pozicija za napad. Iz navedenog se
dade zaključiti da je još za vrijeme mira izvršena
ideološka, politička i tehnološka priprema te
agresije, uključujući u to i oduzimanje oružja
teritorijalne obrane, od nesrpskih naroda, prvenstveno
Hrvata..
Kao jezičak na vagi, kao kruna svega
toga došla je i Miloševićeva izjava na Gazimestanu,
koja je usput rečeno, bila čisti predikat - objave
rata nesrpskim narodima u Jugoslaviji riječima; da će
se boriti za srpske nacionalne ciljeve svim
raspoloživim političkim sredstvima, ali da nisu
isključena ni ona oružana. U to vrijeme, tadanja
socijalistička vlast u Hrvatskoj nije imala ni snage
ni političke volje da se suprotstavi toj ratnoj
najavi, čak ni snage da tu prijetnju javno komentira.
I poznata je tadanja tzv. hrvatska šutnja.
Kako je otpočela nefunkcionalnost i
raspad zajedničkih saveznih tijela i funkcija bivše
države, (Savez komunista, JNA i sl.) u krajevima s
većinski naseljenim Srbima dolazi do tzv. balvan
revolucije. Kako su ti krajevi bili relativno slabo i
rijetko naseljeni, iz Srbije stižu brojne paravojne
jedinice koje tu pobunu potkrjepljuju u ljudskom i
oružanom faktoru.
U našoj hrvatskoj historiografiji iz
tog vremena pogrešno se upotrebljava sintagma da je -
u Hrvatskoj došlo do pobune srpskog stanovništva. Po
mom mišljenju to je pogrešno gledanje. U Hrvatskoj
nije došlo do srpske pobune, već do masovnog
aktiviranja srpske pete kolone, koja je trebala
sondirati teren za brži pohod agresije iz Srbije i
Crne Gore, koje su se tada zbog međunarodnog faktora
još uvijek nazivale - Jugoslavijom. Da je to bila
izolirana pobuna, bez svestrane podrške iz Srbije, ona
ne bi imala šanse niti snage da dugo poživi.
U operativnom smislu, najeklatantniji
dokaz srpsko-crnogorske agresije (i njihove tzv. JNA)
na Hrvatsku je ispraćaj tenkovskih divizija u Beogradu
i Novom Sadu s svečanim govorancijama i bacanjem
cvijeća - a koje su upućivane na Vukovar, a potom
nakon njihovog kraha na Trpanjskoj cesti odvlačenjem
tenkovskih olupina i sl. natrag u Srbiju. U tom
kontekstu valja spomenuti i uzlet s njihovih vojnih i
civilnih aerodroma brojnih bombardera prema Hrvatskoj
na čije su gradove izbacivali svoje smrtonosne terete
- bombe i rakete te blokada cijele Hrvatske na moru,
na kopnu i u zraku. A otvaranjem rata u Bosni i
Hercegovini samo se proširio prostor njihovog, kako ga
oni nazivaju vojnog "dejstva".
U vrijeme Domovinskog rata preko
satelitskog programa pratio sam neke srpske TV
postaje. U jednom intervjuu, jednom japanskom listu i
tv postaji, srpski predsjednik Slobodan Milošević
otvoreno je kazao da je konačna uspostava Velike
Srbije još samo pitanje jednog kraćeg vremena.
A njegova, tada desna ruka Borisav
Jović javno je kazao da se Srbiji pružila povijesna
prilika da se dočepaju velikih morskih luka na
Jadranu, i da tu šansu ne smiju nikako propustiti.
Konačno, borbenim zrakoplovima tzv.
JNA bombardirani su i sami Banski dvori u srcu
Zagreba. Nekoliko dana iza tog događaja na sastanku u
Moskvi kod predsjednika Jeljcina, Milošević je Tuđmanu
zlurado dobacio - Franja, je sam li te dobro
potprašio!?
A za vrijeme napada na Dubrovnik,
Radovan Karadžić otvoreno je rekao da žele osvojiti
grad Dubrovnik da bi isti postao političko središte i
prijestolnica Republike Srpske. Uz onu dodatnu
poštapalicu, da će Dubrovnik kad postane srpski - biti
i lepši i stariji nego što je ikad bio. Tad sam se
nadao da naše službe prate i snimaju sve te izjave
koje se mogu koristiti kao dragocjeni dokazni
materijal. Ne znam da li sam bio u pravu.
Ovdje posebno valja napomenuti da
politička propaganda u Srbiji nikada nije birala
rječnik, niti na jednom nivou političkog i ratnog
djelovanja protiv Hrvatske i BiH. Ali, na svim
političkim nivoima djelovanja - nitko nikada nije
javno izgovorio riječi - Mi Hrvatskoj objavljujemo
rat! Svi su se dobro čuvali takve izjave, jer su znali
da je takva izjava vrlo opasna i da za sobom povlači
teške posljedice. Čak su jednom pokušali isprovocirati
i hrvatsku politiku ne bi li javno izgovorila slične
riječi prema Srbiji. Naši su bili mudri pa čak nisu ni
konstatirali da je od strane Srbije pokrenut rat
protiv Hrvatske. A ta ne objava rata od strane Srbije
dobro je došla haaškim tužiteljima za iskonstruirane
tvrdnje o "zajedničkom udruženom zločinačkom pothvatu"
hrvatske politike.
U procesnim postupanjima u građanskom
i kaznenom zakonodavstvu demokratskih zemalja postoji
i odredba da se ne utvrđuju notorne ili opće poznate
činjenice (na pr. opće poznata činjenica da kroz grad
Zagreb teče rijeka Sava). Te se činjenice ne utvrđuju,
već se prihvaćaju, uvažavaju kao opće poznate, ako su
procesno mjerodavne. Ali Haaški tribunal prešućuje
cijelom svijetu općepoznatu činjenicu da je na
Hrvatsku krenula oružana agresija Srbije i Crne gore i
njihove JNA. To je svakodnevno na malim ekranima
gledao cijeli svijet. Gledao je kako paklenska vojna
mašinerija pred sobom razara i mrvi gradove u
Hrvatskoj i BiH i pretvara ih u prah i pepeo. I po
njima agresije nije ni bilo, već prema njima to je bio
međusobni sukob divljih balkanskih plemena. Gdje su
svi jednako krivi, i svi trebaju kazneno odgovarati
pred međunarodnim tribunalom. Ekvivalencija krivnje
traži i ekvivalenciju pravde. Zato politički sponzori
takve haaške politike nisu ni htjeli vidjeti agresiju
na Hrvatsku, niti do dan danas.
Prešućivanjem sintagme "Agresija na
Hrvatsku" za sva ratna događanja na ovim prostorima
stvara se sasvim druga i drugačija pravna podloga i
kaznenopravna kvalifikacija svega onoga što se
dogodilo, a posebno za kazneno postupanje Haaškog
tribunala i održavanje na snazi njihove pravne
kvalifikacije, da ne kažem zloćudne teze - o akciji
Oluja kao o udruženom zajedničkom zločinačkom
poduhvatu.
Tamo gdje se priznaje da je na neku
zemlju izvršena brutalna agresija, vojno oslobođenje
svoje porobljene zemlje od brutalnog agresora ne može
se nazvati - zločinačkim pothvatom. Haaške optužnice
su postavljene na hipotezi da nije bilo agresije, već
da je riječ o građanskom ratu. Iz tako postavljene
hipoteze, koja nema veze sa stvarnošću, mogu se
nadograđivati konstrukcije kakve se god žele.
Tamo gdje je bio samo građanski,
bratoubilački rat, a ne obrambeni - gdje su svi za sve
krivi - tamo je moguće postaviti bilo kakve pravne
kvalifikacije ili političke teze koje odgovaraju
protagonistima političkog suđenja i njihovim
gospodarima balkanskih prstenova.
Osnivanjem Haaškog suda od strane
Vijeća sigurnosti UN, teško da bi se moglo
pretpostaviti da je to svjetsko tijelo htjelo
politički namješteno suđenje. Međutim, to sudište,
bolje kazano Njegova ekspozitura Tužiteljstvo otelo se
kontroli Vijeća sigurnosti, koje i inače nije
uspostavilo pravne mehanizme kontrole njegova rada.
Tribunal je postao glamurozna
profitabilna mašinerija, za brze i basnoslovne zarade,
za pravo bogaćenje, i pod svaku cijenu je trebalo
sirovinu za obradu, a nju je najlakše bilo naći u
Hrvatskoj, gdje su nailazili na najmanji otpor jer je
hrvatska politika postala vrlo popustljiva, pa čak u
potpunosti i kooperativna, a samo Tužiteljstvo je
politički palo pod utjecaj onih europskih političkih
silnica kojima hrvatska samostalnost i sloboda nikada
nije bila na srcu, i koji nikada nisu odustali od
nakane da je spriječe u njenom samostalnom političkom
hodu.
Ta sintagma "gresija na Hrvatsku"
svjesno se i ciljano prešućuje ne samo u postupanju
Haaškog tribunala ili njegovog Tužiteljstva, već se
prešućuje i u izjavama europskih političara, pa
počesto i u novinskim napisima poznatih europskih
dnevnika. Ali i što je još i tragičnije i u domovini u
povijesnim knjigama i povijesnim udžbenicima iz kojih
se u školama uči nedavna povijest.
Jer, sa stajališta pravnih,
materijalnih, moralnih i političkih posljedica nipošto
nije svejedno da li se od strane međunarodnih
političkih faktora priznaje postojanje srpske agresije
na Hrvatsku ili ne. Nepriznavanje ili prešućivanje te
agresije ili polaženje od neistinite pretpostavke da
agresije na Hrvatsku i BiH nije ni bilo, zahvaljujući
toj postavci Međunarodni sud pravde u Haagu je i mogao
donijeti presudu kojom se Srbija oslobađa od svake
odgovornosti za genocid u Srebrenici.
Od strane međunarodnih političkih i
pravnih subjekata, glede ratnih događanja na
prostorima bivše Jugoslavije, budućim naraštajima nisu
otposlane dobre i pozitivne poruke, koje bi trebale
buduće generacije baštiniti i iz njih učiti.
Dogodilo se, i još se događa, upravo
obrnuto! S najvišeg svjetskog sudišta pravde za
budućnost otposlane su sljedeće negativne poruke:
Važno je da je mir, a nije važno da li
je pravedan ili nepravedan. Politika je ispred pravde
i morala. Najviši interes je onaj politički, pa makar
bio i nemoralan. U politici nema morala. Ne treba
tražiti i izricati pravdu i za najveće zločine, ako to
ne odgovara interesima više politike. Ako to interesi
politike traže i obrambeni rat može se proglasiti
zločinačkim i može se suditi njegovim protagonistima.
Mali narodi imaju pravo na slobodu samo ako im to viša
politika dopusti.! I sl.
Ne znam da li će budući naraštaji
pravnika to uopće moći i razumjeti. U svakom slučaju
posijano sjeme pravno je modificirano - na sramotu i
struke i međunarodne pravde i njenih institucija. Ako
se nekome moraju dokazivati opće poznate činjenice,
taj ne prihvaća ni druge dokaze pa ma kako bili
argumentirani. Njegova pravda može biti samo
politikantska. Takvu pravdu već nazivamo - pravda
Haaškog suda.
I svi trebamo znati da oni koji
posežu za našim teritorijima, da oni itekako vole našu
Hrvatsku, ali razumije se - bez Hrvata.
I na kraju, obraćam se Vama, (premda
sada bivšoj tužiteljici), uvažena gospođo Carla del
Ponte, evo, ovako razmišljaju hrvatski intelektualci
ili (kako vi u Vašoj knjizi nazivate pripadnike mog
naroda) - podmukli kurvini sinovi, ali oni ne znaju
nikako drugačije doli pošteno, istinito i pravedno.
Hvala vam na pozornosti! Hvala i
Hrvatskom kulturnom vijeću što me pozvalo da održim
ovaj govor!
Mile Prpa dipl. iur
Daljnja izlaganja na stranici "Knjige" |
