Razlozi su dvojaki kao što to i priliči u "balkanskoj
krčmi". Prvi je razlog loša savjest i podsvjesni strah
da će na površinu isplivati njihova pokvarenost i
dvoličnost, a drugi je kao i obično jeftina ideologija.
Kad general Gotovina na Trgu, pred 100.000 oduševljenih
građana, zahvaljuje institucijama, onda on zahvaljuje
dijelom i njima, jer su i oni dio tih institucija, pa
general tim riječima prodire u dubinu jugounitarnog srca
jednog Zorana Pusića bez obzira što ga je Zoki još isti
dan bio denuncirao svom suistomišljeniku Savi Štrbcu.
Kad na tu zahvalu institucijama
odjekne zvonki zvižduk onda od 100.000 oduševljenih
građana demagoškom transformacijom odjednom nastane
100.000 zajapurenih nacionalista, rigidnih desničara i
ognjištara koji ovaj veličanstveni događaj žele
iskoristiti za svoje sitne politikantske ciljeve.
Politički ofucani Stipe Mesić, kao
pokvarena gramofonska ploča, neprekidno ponavlja da je
najveća Gotovinina greška u tome što nije želio
razgovarati sa Haškim tužiteljstvom. Da je htio i da
je s Haškom tužiteljstvu ispričao sve što oni žele
čuti kako je to Stipe svojedobno napravio, Stipe bi mu
vjerojatno sredio da Hag i ne vidi. Mesić namjerno
zaboravlja da je Markač još dok je bio na slobodi, u
više navrata razgovarao s Haškim tužiteljstvom, ali je
ta njegova kooperativnost rezultirala isto kao i
Gotovinin bijeg.
Uostalom, Mesićev blef srušio je sam
Gotovina ustvrdivši kako prelijepa Carla s njim i nije
nikada željela razgovarati. Zato je htjela i
razgovarala nadugačko i naširoko s mnogima koji su se
tog povijesnog dana, kad je bila izrečena oslobađajuća
presuda generalima, našli na Trgu bana Jelačića.
Unatoč svim tim balkanskim igricama, general se nije
dao navući na tanki led. Dao je svima do znanja da
prvo želi nadoknaditi sve ono za čime je dvanaest
godina sanjao: obitelj, djeca, osobni mir i dosadna
svakodnevnica sa svim brigama, radostima i nadanjima.
Već nakon nekoliko dana javiše se
dvojica koja su imala drugačije mišljenje od svih o
generalovom govoru na Trgu. Bijahu to Trusić i
Marijačić. To su naši lijevi mediji jedva dočekali.
Tako Sandro Pogutz u Slobodnoj piše: "Trusić i
Marijačić odrekli se Gotovine". Postavlja se pitanje
jesu li se generala odrekli po Pogutzu i onih 100.000
na Trgu kad su zazviždali na spomen institucija
države. Naravno da nisu! Kad su se Trusić i Marijačić
s takvim zviždukom oglasili u medijima odmah ih je
trebalo ekskomunicirati.
Na Trgu su viđeni bili i oni koji su u
jednoj poznatoj anketi bili upitani "kad bi slučajno
na ulici prepoznali Gotovinu, biste li ga 1) prijavili
policiji, 2) uzeli iznos raspisan za onoga tko ga
uhvati i preda."
Naravno da su neki od tih na Trgu spremno odmah rekli na TV-u da
bi ga svakako prijavili i uzeli nagradu, ali bi dio nagrade dali u dobrotvorne
svrhe. Kako bi rekla Tanja Torbarina "Moš' mislit'!" Među tim dobrotvorcima ne
sjećam se da su bili Trusić i Marijačić. A ovi koji su sudjelovali u toj
poznatoj anketi željeli su generalovo oslobođenje istim onim žarom, kojim je
drug Tito 1971.g. želio hrvatsku državu izrekavši glupost da će Sava prije
poteći uzvodno negoli će Hrvatska postati samostalna država.
General Ante Gotovina bio je i ostao
čvrsti simbol naše pobjede u Domovinskom ratu. Ako
među onima koji su dvanaest godina sa zebnjom pratili
njegovu sudbinu i s oduševljenjem dočekali njegovo
oslobođenje ima i onih koji misle u nekim stvarima
drugačije od Gotovine, to ne znači da su ga se i
odrekli. Naprotiv, samo su iskreni za razliku od
lijevih medijskih farizeja koji sada traže sastanak s
generalom u četiri oka da mu objasne kako im je u ovih
dvanaest godina od brige za njegovu sudbinu otpala
kosa sa glave. Pri tome ne znaju da je ćelavost
dijalektička pretvorba glave u guzicu, najprije po
obliku, a potom i po sadržaju.
I dok Hrvati (osim milijun gledatelja
Žikine dinastije) i dalje uživaju u oslobađajućoj
presudi Gotovini, Markaču i Hrvatskoj, u komšiluku
vlada opća konsternacija.
Srbi prosto ne mogu vjerovati da je nakon oslobađanja ustaških
zločinaca Haški sud oslobodio i albanske separatiste na čelu sa Ramush
Hardinajem. Srbija je s pravom zgrožena. Tu više nema nikakve razlike između
Tome Grobara i Liberalne stranke Čede Jovanovića. Ne zna se je li više zgrožen
Čedo Jovanović Haškim presudama ili Čedo Prodanović Sanaderovom presudom.
Određeni broj srpskih intelektualaca oduvijek je u Hrvatskoj
imao status svetih krava. Oni su naime bili protiv Slobe, Vuka Brankovića i
Aleksandra Rankovića. Tako se historičarka Dubravka Stojković navodno uvijek
suprotstavljala srpskom nacionalizmu. Sada međutim nikako nije u stanju
prihvatiti tezu da je Srbija bila agresor u Hrvatskoj. Kaže naša Dube da se sve
događalo u okviru jedne države, tj. Jugoslavije i da su rat izazvali
nacionalisti s obje strane. I gdje je tu onda bre agresija? Ma, 'ajte molim vas!
Tenkovi obasuti cvijećem dok su harali Vukovarom, Vukovar sravnjen sa zemljom,
ubojstva u Škabrnji, okupacija trećine hrvatskog teritorija, protjerivanje svih
Hrvata s okupiranih teritorija - a Dube vjeruje da je to samo korekcija nekih
manjih razmirica dvaju istih i bratskih naroda. Za takav način "progresivnog"
gledanja na noviju povijest Dubravka Stojković nije trebala studirati povijest.
Bilo bi joj dovoljno završiti brzi tečaj historije u Beogradu, na adresi
Francuska 3 (sjedište SANU).
Što tek reći o brojnim srpskim
žrtvama. Brojke zvjerski ubijenih Srba u doba
Domovinskog rata frcaju kao na dražbi slika u
akcijskoj kući Christie's u Londonu. Viktor Ivančić,
jedan od "genijalaca" koji su upropastili Feral, rokće
o 250.000 srpskih žrtava u Domovinskom ratu. Ni sami
Srbi u Srbiji se ne mogu složiti koliko su ih ustaše
na čelu s Gotovinom poklale kako bi rekao Kusturica.
"Mudri" Tvrtko Jakovina zbori kako se u Srbiji vodi bitka za
reinterpretaciju rata i tvrdi kako su Srbi djelomično u pravu jer su i oni
stradavali. Ta tvrdnja je početak i kraj svake priče. Šteta je što poražena
nacistička Njemačka nije imala jednog hrabrog i lucidnog povjesničara kao što je
to Tvrtko Jakovina ili njegov mentor Dule Bilandžić. Mogao se pojaviti i kao
svjedok na nirnberškom procesu 20.11.1945.g., i tvrditi kako su u II svjetskom
ratu stradavali i Nijemci. Samo u bombardiranju Dresdena 13.-15.02.1945. g.,
praktički u vrijeme kraja rata, saveznički bombarderi pod zapovjedništvom
britanskom maršala Arthura Harissa zapaljivim su bombama potpuno razorili i
spalili grad i pobili 135.000 uglavnom civila. Da je tamo bio Tvrtko, britanski
maršal avijacije ne bi dočekao smrt u mirovini.
O Hirošimi i Nagasakiju da i ne govorimo! Kad su Japanci
7.11.1941. g., napali Pearl Harbour na Havajima i ušli u rat sa SAD-om, Ameri su
u roku odmah diljem zemlje otvorili konc-logore za pripadnike japanske zajednice
u Americi. Naravno, to nije bilo humano, ali je F.D. Rooswelt smatrao da je to
praktično rješenje, jer se radi o narodu čija zemlja je izvršila agresiju na
SAD.
Da ne govorimo o načinima kako su partizanski pobjednici
okrvavili ruke nad Hrvatima koji su bili na neprijateljskoj strani. I na kraju
da ne budem papagajski dosadan, ženevska konvencija iz 1949. g. (o njoj sam već
u više navrata pisao), kaže da se ne može goniti vlada koja je počinila ratne
zločine u oslobađanju svog okupiranog teritorija.
Sve nam to govori samo jedno: kad agresori izgube rat onda se to
tragično manifestira i na narod agresorske države, osim ako je agresor Srbija.
Tada Srbi napadnu, razore, okupiraju, protjeraju stanovništvo, ubijaju i pale, a
kad izgube rat, galame nad svojim žrtvama i traže procesuiranje onih koji su
pobijedili.
Zanemarimo li činjenicu da nijedan Hrvat iz RH nije osuđen u
Hagu, stalno slušamo od naše političke elite iste floskule kao npr.: da smo
odmah nakon Oluje sve zločine procesuirali, danas bismo bili već u EU i kroz
našu bi zemlju tekli med i mlijeko. Hrvatski lajbeki kimaju glavom i kimaju "je,
baš je tak'!"
Ratni pobjednici Hrvati su do danas za zločine nakon Bljeska i
Oluje osudili 2.380 osoba. Koliko su svojih osudili kod sebe doma agresori na
Hrvatsku? A naši mješanci između majmuna i papige, kako nas je prijateljski
opisao Ljubomir Micić izdavač pročetničkog "Zenita", i dalje vjeruju da je
trebalo osuditi bar 280.000 pripadnika pobjedničke vojske pa bi onda valjda
Pupovac, Mesić i Tešerlička, Pusić i Savo Štrbac bili zadovoljniji.
Valjda bi tada bili zadovoljni Domagoj Margetić i Viktor
Ivančič, jer oni i danas vjeruju da je u Hrvatskoj do Domovinskog rata živjelo
280.000 etničkih Hrvata, a ostalo su bili multietnički Srbi.
I na kraju jedna istinita anegdota koju mi je ispričao Iko
Buljan. On je svojevremeno igrao u njemačkom bundesligašu u Hamburgu. Kako se
Nijemci strogo drže denacifikacije i svi su osjetljivi na bilo kakvu pojavu
nacizma (slučaj Mandžukić!!!), s njim je u momčadi igrao njemački igrač koji je
postupno počeo iskazivati neke simpatije prema nacional-socijalizmu. Jednom kad
je pretjerao, doživio je u svlačionici opću osudu. U trenutku katarze Nijemac je
rekao, skoro plačljivim glasom: "Što vi hoćete? I moj je otac izgubio život u
nacističkom konc-logoru." Kritičari ga upitaše kako se to dogodilo. "Napio se pa
je pao sa stražarskog tornja!" odgovorio je mladi njemački nogometaš.
Podsjeća me to na gnjusni zločin kad je kraj Gospića ubijena
jedna starica koja je sa vrha štale sa sjenom puškomitraljezom šibala po
hrvatskim vojnicima.
Arapska poslovica kaže: "Ako susjedova kuća gori, pazi na
svoju!" A u Srbiji trenutno itekako gori!
Autor: Zvonimir Hodak
Izvor: portal dnevno.hr |
