Srbija je 2003. Godine donijela poseban zakon po kojemu danas proganja hrvaiske branitelje

Iako je nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana opet proradio poznati hrvatski podanički mentalitet, ne smijemo za sve naše nedaće, pa i za sve ono što se događa hrvatskim braniteljima, odmah okriviti međunarodnu zajednicu, Srbe ili Bošnjake.

Što smo mi učinili da dademo dostojanstvo i braniteljima i Domovinskome ratu, što smo učinili da dokažemo notornu činjenicu kako su Srbija i tzv. JNA proveli agresiju na Hrvatsku i druge dijelove bivše SFRJ? Što je naš pravni sustav učinio da procesuira one koji su tu agresiju provodili, posebice u Vukovaru, Osijeku, Škabrnji, u Zadru i okolici, na Banovini, Kordunu i Lici? Tko je od naših umjetnika Domovinski rat zabilježio perom, kistom, glazbom, filmskom kamerom?

Dok su se o tzv. NOB snimali filmovi, pisale knjige i skladali oratoriji, stvarala monumentarna likovna djela, Domovinski rat nastoji se staviti u drugi plan. I politika, i ona na vlasti i ona u oporbi, ide niz dlaku europskoj politici koja nastoji izjednačiti krivnju i sve upakirati u pojam građanskoga rata. Naš je pravni sustav zakazao.

Koliko smo agresorskih zločinaca osudili, dok su naši heroji ili u našim ili bosanskim zatvorima ili u Haagu? Mi samo znademo locirati i transferirati, optužiti i suditi onima koji su stvorili ovu našu Hrvatsku. Za razliku od naših istočnih susjeda, koji su u tom smislu daleko lukaviji, koji planiraju na duge staze i stvaraju osnovu za svoje daljnje postupke, možda za ponovno stvaranje nekakve velike Srbije, u budućnosti...

Pravosudna priprema

Kada je već riječ o Tihomiru Purdi i drugima s popisa, treba zaviriti u srbijanske pravne spise i odmah će biti jasno kako se planira i stvara osnovica za suđenje nečemu što Beograd (a često i Haag) smatra ratnim zločinom.
Godine 2003. u Srbiji je donesen pravni akt zvučnoga imena Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine.

Dakle dok mi one koji su počinili ratni zločin gonimo i sudimo na temelju općih pravnih akata, kao što su Kazneni zakon i Zakon o kaznenome postupku, u Srbiji su donijeli poseban zakon koji, kako kaže članak 1. toga Zakona, uređuje formiranje, organizaciju, nadležnost i ovlaštenje državnih organa i njihovih organizacionih jedinica radi otkrivanja. krivičnoga gonjenja i suđenja za krivična djela, određena ovim zakonom.
U stavku 2. članka toga zakona posebice se navodi koja su to djela, a osobito treba naglasiti da se pod time smatraju i teška kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava izvršena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1. slječnja 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnoga krivičnoga suda za bivšu Jugoslaviju, dakle djela koja navodi Haški tribunal.

Sve bi to bilo u redu, kad bismo mogli povjerovati da je taj zakon usmjeren na počinitelje ratnih zločina u redovima agresora, a znamo tko je to bio, no nama stalno nastoje sugerirati zajednički kriminalni pothvat i građanski rat.
Najzanimljiviji je članak 3. toga zakona, dopunjavan još i 2004., 2005., 2007. i 2009. Taj članak izričito kaže: 'Državni organi Republike Srbije određeni ovim zakonom nadležni su za vođenje postupka za krivična dela iz člana 2. ovog zakona koja su izvršena na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve'.

Stari bi Rimljani ovdje povikali: Sic! Srbijanski zakon o ratnim zločinima zapravo preuzima prerogative Haaškoga tribunala i nije nam jasno zašto se zaustavio na teritoriju bivše Jugoslavije, a nije se smatrao nadležnim i za Ruandu.

Lex specialis - u specijalnoj službi

Ovaj zakon zaista izgleda kao lex specialis i svakome imalo pametnijemu, a ne samo pravno školovanomu čitatelju bit će jasno zašto je donesen. Pa upravo zato da se može smatrati nadležnim za krivično gonjenje i suđenje hrvatskim domoljubima poput Tihomira Purde (a možda i dr. Vesne Bosanac). No krenimo dalje sa seciranjem toga zakona: za specijalne ciljeve zakon predviđa i specijalne Organe i njihovu specijalnu organizaciju i nadležnost. Za postupanje u predmetima kaznenih (krivičnih) djela iz članka 2. zakona nadležno je posebno Tužilaštvo za ratne zločine kojim upravlja tužitelj za ratne zločine. U ministarstvu za unutrašnje poslove Srbije formira se i posebna Služba za otkrivanje ratnih zločina koja postupa po zahtjevu tužitelja za ratne zločine. Za predmete kaznenih djela iz članka 2. Spomenutoga zakona nadležan je Viši sud u Beogradu kao prvostupanjski, a u drugome je stupnju nadležan Apelacioni sud u Beogradu. U tim se sudovima formiraju i posebna odjeljenja za ratne zločine, a čak je i provedba sankcija specijalna.

Naime, u Okružnome sudu u Beogradu formira se Posebna pritvorska jedinica za izdržavanje pritvora određenoga u kaznenom (krivičnom) postupku za kaznena (krivična) djela iz članka 2. Zakona.

A u postupku za ta krivična djela (nazovimo ih ovdje krivičnim ili kaznenim djelima ratnih zločina) 'primenjuju se posebne odredbe o postupku za krivična dela organizovanog kriminala Zakonika o krivičnom postupku'.

Tihomir Purda - pokusni kujnić

Iz svega ovoga proizlazi da su to posebna djela, posebni organi gonjena, posebne službe otkrivanja, posebni sudovi, pa čak i posebni pritvori. Dakle položen je pravi pravni temelj za progon onih za koje srbijansko pravosuđe smatra da su počinili ratni zločin. Lov je otvoren i hrvatski branitelji ne mogu mirno spavati. Mogu predsjednici Josipović i Tadic razgovarati koliko hoće, mogu kako i koliko hoće dokazivati da grade temeIje novih, dobrosusjedskih odnosa.
Ali kakvi će biti ti odnosi i kolika je njihova vjerodostojnost ako se stvari opet vračaju na početak i ako se budućnost gradi na krivim premisama prošlosti. Ili, da parafraziram: Zašto ne bismo i mi izradili nekakav sličan lex specialis pa da i mi sudimo agresorima i onima koji su vidjeli Hrvatsku do Virovitice i Karlobaga. Samo, mi to ne možemo nikako, barem dok su nam oči uperene u Bruxelles, London, Haag i slična središta tzv. međunarodne zajednice. Ipak, svoju budućnost možemo graditi jedino sami, kao što smo i Domovinski rat dobili sami. I zato nemojmo dopustiti da nas u tome ometu postupci onih koji stalno traže način da se izmijeni povijest. Kakva god ona bila.

Piše Miljenko Pajalić
Hrvatski list, 20.01.2011.