Dakle, predstavnik bivših agresora došao je u Dubrovnik
da nam kaže kako nas "žali", a pojedini hrvatski
političari, i oni s najvišeg vrha, odmah su pljeskom
dočekali to i takvo "žaljenje", koje je došlo nakon 20
godina!
Pa, jesmo li mi Hrvati doista "lud
narod" da tako brzo opraštamo, zaboravljamo, a još k
tome dopuštamo da nas nekakvi načelnici ponižavaju i
to u gradu koji su Crnogorci, odnosno Srbi željeli
uništiti, po uzoru na Turke i ostale balkanske
zvijeri?
Svojom
neiskrenom ili bolje rečeno sramnom izjavom, Ćuk je
ponovno, po tko zna koji put, agresora i žrtvu utrpao
u "isti koš", odnosno nije priznao ni u srcu
Dubrovnika da su Srbija i Crna Gora bile agresori na
Republiku Hrvatsku, već se od toga ogradio da kojim
slučajem nakon povratka u Trebinje ne bi imao i sa
svojima problema.
Činjenica je da su Crnogorci u vrijeme Domovinskog
rata uništavali ne samo Dubrovnik, već i čitav kraj
oko njega, da su ubijali, pljačkali, palili, rušili,
silovali ... To su činili zajedno s Jugoslavenskom
narodnom armijom, čiji su vojnici nosili kape s
partizanskom zvijezdom petokrakom. Osim toga,
Crnogorci su otvarali i logore užasa i smrti, a jedan
je bio i Morinje, u bokokotorskom zaljevu na cesti od
Risna prema Perastu, pedesetak kilometara od hrvatske
granice.
U tom logoru među ostalim bio je
zatočen i jedan moj prijatelj, hrvatski dragovoljac iz
Koprivnice. Eto ga, i danas je živ, možete ga vidjeti
kako se po gradu vozi u invalidskim kolicima, što je
sve posljedica njegova boravka u Morinju. A kad su ga
Crnogorci, kao hrvatskog branitelja, teško ranjenog
otpremili u njihov logor, prvo su ga još s nekolicinom
Hrvata kao vreću bacili u kontejner za smeće, gdje je
proveo dva dana u užasnim mukama. No, kad je pomislio
da je (koliko-toliko) patnjama došao kraj, tada su ga,
kaže, preuzeli crnogorski liječnici i operirali - na
živo. Da, dali su mu i "anesteziju". Svaki puta kad bi
od jada, muke i bolova zajaukao, dobio je pendrekom po
glavi!
On je bio tek jedan od mnogih koje su
na taj način Crnogorci "liječili". Međutim, taj tada
mladi čovjek na sreću je preživio i u svakom trenutku
može i želi svjedočiti o svemu što se događalo njemu,
ali i ostalim Hrvatima koje su Crnogorci uhitili i
"pržili" u logoru. U Hrvatsku se vratio zahvaljujući
razmjeni zarobljenika. "Bolje da su me ubili, nego što
su me takvoga ostavili da do kraja života patim!"-
često je znao govoriti.
A sada je on, ali i mnogi drugi
dočekao nekakvog načelnika iz Trebinja koji nam je
došao prodavati maglu, odnosno reći da "iskreno žali
zbog svega što nam se dogodilo". Pa, što se to
dogodilo njemu i njegovima, a što nama? Nama se
dogodilo to da smo se branili i od crnogorske
agresije, a njemu? Neki su hrvatski političari to
"žaljenje" shvatili kao "korak naprijed", dok su
drugi, na to reagirali kao na još jedno vrijeđanje
Hrvata, odnosno omalovažavanje naše borbe za
samostalnost.
A to i nije ništa drugo nego jedan
običan cirkus, smijurija, nešto što nam se u odnosu na
sve one koji su nas 1991. napali neprestano događa.
Zar mora proći još 20 godina kad će u Dubrovnik ili
Vukovar doći neki srpski ili crnogorski političar i
reći da nam se ispričava kao agresor, da su nam Srbija
i Crna Gora spremne nadoknaditi ratnu štetu?
Eto, Indijanci su dobili spor protiv
Amerikanaca, u okviru parnice o korištenju njihove
zemlje i dobara. Istina, čekali su malo duže, gotovo
stotinu godinu, ali su dočekali. Bit će im isplaćeno
više od milijardu dolara. S obzirom na to da je i
Amerika nama uzor po mnogim stvarima, ne daj Bože da
se bivši agresori ugledaju i po tom pitanju u
Amerikance, pa da neki tamošnji političar za sto ili
dvjesto godina dođe i prizna da su oni započeli rat i
da će nam platiti izgubljeno.
Ni jedan hrvatski političar ne smije
prihvatiti nikakvo "žaljenje" od Srba i Crnogoraca kad
je riječ o agresiji na Republiku Hrvatsku. Već kad se
govori i ako se govori o oprostu to mogu učiniti
isključivo stradalnici hrvatskog Domovinskoga rata,
dakle ljudi koji su u obrambenom ratu izgubili nekog
od svojih najbližih, te oni koji su pod vodstvom prvog
hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika Franje
Tuđmana porazili treću ili četvrtu vojsku u Europi.
Samo oni i nitko drugi (osim Boga)
eventualno mogu oprostiti, a ne ljudi koji su
možebitno u vrijeme agresije bili prvi kad je trebalo
u podrumima ili u "münchen divizijama". Rat je ostao
iza nas, a sad su na redu povjesničari ali i
"blagajnici' (samo ne oni poput Sanadera) koji će
stvari postaviti na pravo mjesto. Umjesto "žaljenja"
neka nam izbroje novce, pa da s njihovim, a ne našim
obnovimo Dubrovnik, ali i mnoge druge gradove i mjesta
koje je četnička banda uništila, a od čijeg se
barbarstva još dugo, dugo ne ćemo oporaviti.
Uostalom,
preživjeli logoraši iz bilo kojeg od petstotinjak
logora koji u u vrijeme rata bili pod kontrolom
agresora i danas osjećaju posljedice psihofizičkih
iživljavanja. A što je s onima koji su preminuli od
tortura i zlostavljanja. Što je s onima koje su Srbi i
Crnogorci zvjerski ubili?
I za njih je, nakon 20 godina, načelnik Trebinja
došao u Dubrovnik izraziti "žaljenje"!? (sic!).
Piše Mladen Pavković
Hrvatsko slovo
27.04.2012 |
