Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

AGRESORSKE ISPRAZNICE     (05.07.2012.)

Dubrovnik je posjetio Dobroslav Ćuk, načelnik Općine Trebinje (BiH),

s čijeg su područja srpski agresori razarali ovaj grad. Mediji su izvijestili da je na nekom tamošnjem skupu čovjek izjavio da "iskreno žali zbog svega što nam se dogodilo i svake nedužne žrtve, i svake štete, pa i one najmanje koja je nanesena našim susjedima i Gradu Dubrovniku". Kad su ga novinari pitali, znači li to da se na taj način želi i ispričati Hrvatima "za svaku nevinu žrtvu", itd., Ćuk je dao posebnu izjavu u kojoj je pojasnio da ovo njegovo obraćanje ne znači i ispriku, već isključivo ono što je rekao - "žaljenje".

Dakle, predstavnik bivših agresora došao je u Dubrovnik da nam kaže kako nas "žali", a pojedini hrvatski političari, i oni s najvišeg vrha, odmah su pljeskom dočekali to i takvo "žaljenje", koje je došlo nakon 20 godina!

Pa, jesmo li mi Hrvati doista "lud narod" da tako brzo opraštamo, zaboravljamo, a još k tome dopuštamo da nas nekakvi načelnici ponižavaju i to u gradu koji su Crnogorci, odnosno Srbi željeli uništiti, po uzoru na Turke i ostale balkanske zvijeri?

Svojom neiskrenom ili bolje rečeno sramnom izjavom, Ćuk je ponovno, po tko zna koji put, agresora i žrtvu utrpao u "isti koš", odnosno nije priznao ni u srcu Dubrovnika da su Srbija i Crna Gora bile agresori na Republiku Hrvatsku, već se od toga ogradio da kojim slučajem nakon povratka u Trebinje ne bi imao i sa svojima problema.


Činjenica je da su Crnogorci u vrijeme Domovinskog rata uništavali ne samo Dubrovnik, već i čitav kraj oko njega, da su ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali ... To su činili zajedno s Jugoslavenskom narodnom armijom, čiji su vojnici nosili kape s partizanskom zvijezdom petokrakom. Osim toga, Crnogorci su otvarali i logore užasa i smrti, a jedan je bio i Morinje, u bokokotorskom zaljevu na cesti od Risna prema Perastu, pedesetak kilometara od hrvatske granice.

U tom logoru među ostalim bio je zatočen i jedan moj prijatelj, hrvatski dragovoljac iz Koprivnice. Eto ga, i danas je živ, možete ga vidjeti kako se po gradu vozi u invalidskim kolicima, što je sve posljedica njegova boravka u Morinju. A kad su ga Crnogorci, kao hrvatskog branitelja, teško ranjenog otpremili u njihov logor, prvo su ga još s nekolicinom Hrvata kao vreću bacili u kontejner za smeće, gdje je proveo dva dana u užasnim mukama. No, kad je pomislio da je (koliko-toliko) patnjama došao kraj, tada su ga, kaže, preuzeli crnogorski liječnici i operirali - na živo. Da, dali su mu i "anesteziju". Svaki puta kad bi od jada, muke i bolova zajaukao, dobio je pendrekom po glavi!

On je bio tek jedan od mnogih koje su na taj način Crnogorci "liječili". Međutim, taj tada mladi čovjek na sreću je preživio i u svakom trenutku može i želi svjedočiti o svemu što se događalo njemu, ali i ostalim Hrvatima koje su Crnogorci uhitili i "pržili" u logoru. U Hrvatsku se vratio zahvaljujući razmjeni zarobljenika. "Bolje da su me ubili, nego što su me takvoga ostavili da do kraja života patim!"- često je znao govoriti.

A sada je on, ali i mnogi drugi dočekao nekakvog načelnika iz Trebinja koji nam je došao prodavati maglu, odnosno reći da "iskreno žali zbog svega što nam se dogodilo". Pa, što se to dogodilo njemu i njegovima, a što nama? Nama se dogodilo to da smo se branili i od crnogorske agresije, a njemu? Neki su hrvatski političari to "žaljenje" shvatili kao "korak naprijed", dok su drugi, na to reagirali kao na još jedno vrijeđanje Hrvata, odnosno omalovažavanje naše borbe za samostalnost.

A to i nije ništa drugo nego jedan običan cirkus, smijurija, nešto što nam se u odnosu na sve one koji su nas 1991. napali neprestano događa. Zar mora proći još 20 godina kad će u Dubrovnik ili Vukovar doći neki srpski ili crnogorski političar i reći da nam se ispričava kao agresor, da su nam Srbija i Crna Gora spremne nadoknaditi ratnu štetu?

Eto, Indijanci su dobili spor protiv Amerikanaca, u okviru parnice o korištenju njihove zemlje i dobara. Istina, čekali su malo duže, gotovo stotinu godinu, ali su dočekali. Bit će im isplaćeno više od milijardu dolara. S obzirom na to da je i Amerika nama uzor po mnogim stvarima, ne daj Bože da se bivši agresori ugledaju i po tom pitanju u Amerikance, pa da neki tamošnji političar za sto ili dvjesto godina dođe i prizna da su oni započeli rat i da će nam platiti izgubljeno.

Ni jedan hrvatski političar ne smije prihvatiti nikakvo "žaljenje" od Srba i Crnogoraca kad je riječ o agresiji na Republiku Hrvatsku. Već kad se govori i ako se govori o oprostu to mogu učiniti isključivo stradalnici hrvatskog Domovinskoga rata, dakle ljudi koji su u obrambenom ratu izgubili nekog od svojih najbližih, te oni koji su pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika, vojskovođe i pobjednika Franje Tuđmana porazili treću ili četvrtu vojsku u Europi.

Samo oni i nitko drugi (osim Boga) eventualno mogu oprostiti, a ne ljudi koji su možebitno u vrijeme agresije bili prvi kad je trebalo u podrumima ili u "münchen divizijama". Rat je ostao iza nas, a sad su na redu povjesničari ali i "blagajnici' (samo ne oni poput Sanadera) koji će stvari postaviti na pravo mjesto. Umjesto "žaljenja" neka nam izbroje novce, pa da s njihovim, a ne našim obnovimo Dubrovnik, ali i mnoge druge gradove i mjesta koje je četnička banda uništila, a od čijeg se barbarstva još dugo, dugo ne ćemo oporaviti.

Uostalom, preživjeli logoraši iz bilo kojeg od petstotinjak logora koji u u vrijeme rata bili pod kontrolom agresora i danas osjećaju posljedice psihofizičkih iživljavanja. A što je s onima koji su preminuli od tortura i zlostavljanja. Što je s onima koje su Srbi i Crnogorci zvjerski ubili?
I za njih je, nakon 20 godina, načelnik Trebinja došao u Dubrovnik izraziti "žaljenje"!? (sic!).


Piše Mladen Pavković
Hrvatsko slovo

27.04.2012

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: