I to je ključ vukovarskog, i ne samo vukovarskog,
problema: da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih
manjina, barem u onom segmentu koji govori o
dvojezičnosti (pazite: dvojezičnosti, jer se ovdje radi
o natpisima na srpskom i hrvatskom jeziku, a ne na
latinici i ćirilici!), u sukobu s voljom većine
većinskog, domicilnog naroda.
A kad je tako, onda se razumna i
odgovorna Vlada ne inati s narodom, ne insistira
tvrdoglavo na provođenju takva zakona, pokrivajući
time svoje nasilje boljševičke provenijencije, nego
predlaže zakonodavcu da što prije, odmah, po hitnom
postupku izmijeni sporni zakon i uskladi ga sa željama
i probitcima matičnog naroda. A osnovni je interes
matičnog naroda u Hrvatskoj, a morao bi to biti
interes i svih manjina, da se u ovoj zemlji, tako
bogatoj prirodnim darovima, a tako siromašnoj pameću,
živi mirno, zadovoljno, slobodno i sigurno u svakom
pogledu.
Postojeći zakon, kao što se vidi, to
ne osigurava, a rekao bih da mu to nije ni bio cilj
kad je donošen prije nešto više od deset godina. Ne
zaboravimo: donosio ga je Sabor u doba Račanove vlade,
a za Statut grada Vukovara koji to operacionalizira
glasovali su u Gradskom vijeću i vijećnici HDZ-a,
nesumnjivo po uputama stranačke središnjice u doba dok
je HDZ-om upravljala izdajnička klika, sastavljena od
današnjih optuženika i osuđenika, ne brinući se nimalo
za želje i probitke naroda nego misleći samo na
osiguranje te svoj traljave koalicije, bez koje se ne
bi mogli održati na vlasti.
Međutim, ni taj zloćudni tadašnji
HDZ-ov koalicijski partner nije još uvijek ništa
naučio iz svoje povijesti, napose iz sudbine svoga
preteče Svetozara Pribićevića koji je, obavivši u
hrvatskoj politici, poglavito 1918. godine, prljavi
posao za račun Aleksandra Karađorđevića, tek poslije
diktature 1929., u pariškom i praškom progonstvu,
shvatio i uoči nove godine 1934. u svom Pismu
Srbima (koje njegovi potomci danas taje kao zmija
noge, pa je ono danas gotovo nepoznato), napisao ono
bitno:
" ...uostalom, Srbi treba da uvide
i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni
političkog, ni nacionalnog, ni istorijskog prava da
vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u
zajednici sa sobom."
A onda, malo dalje, i ovo:
" ...kao čovek slobodnog duha i
kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi
Srbi morali da poštuju i da priznadu volju Hrvata i
odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili
protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i
neograničenu samostalnost. Ne mogu da zamislim ni za
jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima
zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi
ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu.
Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao
nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo
nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati
upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni
sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I
zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi
u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im
pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve.
Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne
trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju krajeva
svršili katastrofalno za oboje."
Sve što je Pribičević predviđao da će
se dogoditi ako Srbi ne prihvate njegove savjete,
dogodilo se. Ipak, iz te činjenice njihovi prvaci ni
do danas nisu ništa naučili. Ali, ako nisu oni,
naučimo mi!
Piše:
Dubravko Jelčić, Hrvatski tjednik
12.09.2019. |
