Ana Ajdučićevka
Nekoć sam svoju imala djecu. Bila sam mati.
Uzglavljem dječjim zračio miris, blistali uvojci
zlati,
a jutra pred kućom značio šturak, njišući ružica
lati.
Svoga sam imala muža... Zjenicu mog oka,
na usnama mojim, slova njegova imena -
najljepša pjesma. Bila sam žena.
Anica, kako me je moj Dominik volio zvati.
Zadnjih dana brecala zvona. Beznadno brujanje
pratilo
dugu, neprekinutu kolonu i zebnju dubilo gradom.
Odmicao narod, u progonstvo, kradom u stravnome
muku,
žene, djeca, mladost, starost, pred himbenom
petokrakom,
Zlom koje se libalo i ljepljivu pružalo šaku.
Gasnula poharana ognjišta. Trnula naša Hrvatska,
sama u mrklom mraku.
Stajao je nijemo, blijedoga lica. Visoka, stasita
prilika,
zagnjuren u dječje kose, shrvan pred onim što imalo
je doći,
moj je tražio pogled i drhtavo pružao ruku.
Da mi je suđen, znala sam, dočim
i prvi puta sam njegove susrela oči.
U zjenama žarkim, zrcalila moja se slika
i znala sam umah, da samo za njeg ću poći.
Posljednji put, upijam ružica miris i krećemo sa
djecom za kolonom dugom.
Na kućnom pragu ostavljam suze pred mojom sleđene
tugom.
Zbjeg do Bleiburškog polja, nosila varava nada-
držala djeca, volja, ljeta naša mlada.
Međ' mnoštvom su starice zdvojne, skrivećki brisale
oči,
tješile jedna drugu, da sve po dobru će poći.
Poznate tražile znake i slike rodnog kraja,
u pitomu i široku polju, okružju planina plavetna
sjaja.
Onkraj zemnoga sklada- jeza, bezdana studen. Iz
mraka crna,
zadah Zloga. Izranjala lica partizanska, zlorena,
strvna.
Sve što sam voljela i bilo mi sveto, u tuđoj ostalo
zemlji.
Uzdarje žrtveno bez križa, u vlazi i memli.
Vrijeme se vrtilo oduvijek, a naše je nama, oteto
i hod moj je čeznuće naših izgubljenih snova.
Moje iznureno lice je alem kamen i Božja volja,
a srce, zlamen, za sve nevoljnike sa Bleiburškog
polja.
Autor:
Zdenka Bilobrk
|
