Najmanje su dva niza razloga zašto je danas knjiga
Crveni predsjednik pred nama. Prvi su razlozi u
karakteru samoga autora: profesor Tomac ne može a da ne
komunicira, ne može a da ne reagira na neistine,
nepravde i krive političke poruke i procjene. Danas u
svojoj trećoj dobi, vjerojatno je i aktivniji nego u
prijašnjim razdobljima. Drugi su razlozi za pojavu ove
knjige - u anacionalnoj politici predsjednika
Josipovića, u njegovoj indoktriniranosti komunističkim
mentalitetom i svjetonazorom, u neodlučnosti i
nesposobnosti da spasi Hrvatsku od moralne i gospodarske
propasti; ukratko u neodgovornosti i pogubnosti te
politike koja je iznevjerila hrvatske nacionalne
interese.
Prof. Tomac, član Hrvatskoga nacionalnog etičkog
sudišta u rujnu ove godine iznio je "etičku optužbu"
protiv Josipovića za izdaju nacionalnih interesa.
Hrvatska je demografski i teritorijalno ugrožena; Vlast
je potpuno otuđena od naroda; na djelu je izdaja
Domovinskoga rata; negiraju se komunistički zločini;
ignoriraju se europske vrijednosti u osudi totalitarnih,
komunističkih režima; ugrožavaju se temeljne vrijednosti
i hrvatskoga naroda i hrvatske države. Svaka stranica
knjige Crveni predsjednik argumentira etičku optužnicu
protiv trećega predsjednika.
Komentirajući stavove članova Hrvatskog nacionalnog
etičkog sudišta predsjednik Josipović nazvao ih je
"bolesnicima" i "luđacima". Tako je ova knjiga i prije
svoje promocije dobila negativnu ocjenu. Njegova ocjena
potvrđuje da postoje dvije Hrvatske, te da ne postoji u
Josipovića ni politička volja ni interes za pomirbom
domoljubne Hrvatske - nastale u Domovinskom ratu - i
Hrvatske mentalnih komunisti čija je baština Jugoslavija
a tradicija komunistički antifašizam.
Aktualnost i argumentiranost stavova iznijetih u
ovoj knjizi aktualni predsjednik potvrđuje svakodnevno.
Prije dva dana pojavio se među 100 % invalidima
Domovinskoga rata, i nije njima rekao da su oni "naša
savjest", nego neposredno prije dolaska braniteljima to
je rekao na proslavi 10. obljetnice Documente. Udruge,
izdašno financirane iz državnoga proračuna, udruge koja
zastupa tezu - u nazočnosti i očitu suglasnost
Josipovića - tezu "da neće biti katarze u hrvatskome
društvu" dok se ne osude čelne osobe iz hrvatske vojske
i politike, ljudi koji su stvarali i branili hrvatsku
državu.
Josipović za sebe tvrdi "ja sam antifašist i dijelim
te vrijednosti", te da te vrijednosti dijeli "i najveći
dio Hrvatske". "Oni koji hoće neku drugu Hrvatsku,
Hrvatsku u kojoj se vraćaju Kevine jame, u kojoj se
partizani proglašavaju zločincima, u kojoj se ne
razumije povijest, ne čine dobro Hrvatskoj" (JL, 27. 10.
2014., str. 17.). Da ne bi bilo nesporazuma oko
Josipovićevih izjava, njegovi korifeji i komentatori
dodaju da 'konačna pobjeda' nad fašizmom "znamo da nije
bila konačna", a "Split je danas grad gdje se
antifašisti sastaju skriveno, gdje se 'mladi
antifašisti' boje u javnosti izaći imenom i prezimenom"
(isto). Drugim riječima, svi oni koji danas ne dijele
vrijednosti "komunističkog antifašizma" su fašisti, a
takvih je nemali broj u Hrvatskoj. Štoviše "mladi
antifašisti" moraju se skrivati jer ne mogu djelovati
javno - tolika je dominacija fašista u Hrvatskoj. Zato
predsjednik Republike dijeli povelje novostasalim
antifašistima koji se već 24 godine javno bore protiv
fašizma u demokratskoj Hrvatskoj.
Vjerovali smo da je stigmatizacija Hrvata kao ustaša
i izjednačavanja hrvatskog demokratskog pokreta za
vlastitom državom s fašističkom ideologijom - da je to
stvar prošlosti. Predsjednik Josipović poručuje da tome
nije tako. Profesor Tomac zato analizira i karakter
predsjednika i njegove izjave koje poništavaju
vrijednosti na kojima je utemeljena i kojima teži
neovisna Hrvatska, izjave poput onih u Knessetu da u "u
srcima Hrvata živi ustaška zmija" (str. 43.), ili kada u
Jasenovcu poručuje ustaško "zlo" nije nestalo "ono je tu
i vreba" (str. 154.).
Predsjednik Tuđman volio je svoj narod. "Po
emocionalnom opredjeljenju više je bio Hercegovac nego
Zagorac" tvrdi Tomac (str. 87.). Svoj narod se "srcem
razumije" (prorok Izaija) ako dijeliš sudbinu svojega
naroda, njegove ideale i živiš za njega. Usud prošlosti
i budućnost Hrvatske predsjednik Tuđman tražio je u
spoznaji povijesti i povijesnoj istini. Nikada u
ideologiji. I nije bilo te žrtve koju nije bio spreman
podnijeti za svoj narod, s kojim je poistovjetio i svoju
sudbinu.
"Ivo Josipović nije emocionalni Hrvat. Za njega kao
i za Mesića hrvatstvo nije bitno, on nastoji biti
obnovitelj regije, branitelj titoizma, nastoji biti
Europljanin, građanin svijeta" (str. 89.). Josipović se
prema hrvatstvu odnosi kao agnostik prema Bogu:
apstraktnome i praznome pojmu bez vjere i spremnosti na
žrtvu. Predsjednik koji je odgovoran za stanje nacije, a
bez vjere u svoj narod, poprima obličje "apstraktnog
čovjeka bez identiteta". Određen i omeđen svjetonazorom
kojeg je pokopao Berlinski zid svojim padom, predsjednik
Josipović ostao je zarobljenik jugoslavenske prošlosti
na koju se više nije politički korektno pozivati. Zato
dolazi do političke inverzije: "Zaboravite prošlost,
važna je budućnost!". Njegova je poruka. No Tomac
zaključuje: "Kidanjem povezanosti prošlosti i budućnosti
i čovjek kao individua i narod kao cjelina gube svaku
sposobnost razlikovanja istine od laži, dobra od zla,
moralnog od nemoralnog. Ni čovjek ni narod ne mogu bez
korijena živjeti puninom života, gube svoj identitet".
(str. 351.). A odnos prema istini o hrvatskoj prošlosti
i budućnosti razlikovala se tijekom mandata triju
predsjednika.
. U prvom, razdoblju agresije i obrane, Hrvatska je
optuživana za fašizam i nacizam. Za vrijeme prvoga
hrvatskoga predsjednika i agresije na Hrvatsku,
predsjednik Tuđman za agresore je bio nastavljač
Pavelićeve politike, Hrvati i branitelji bili su ustaše,
fašisti i obnovitelji NDH-azije. Osnovna je teza: "1941.
godina koja se vraća" (S. Goldstein, str. 223.). I danas
se u Skupštini Srbije "tvrdi da je Tuđman vodio 99 posto
nacističku politiku" (str. 243.).
. U drugom razdoblju detuđmanizacije, provedena je
"nemilosrdna" lustracija onih koji su stvarali hrvatsku
državu. Za vrijeme drugoga hrvatskoga predsjednika i
unutarnje agresije na Hrvatsku, peta protuhrvatska
kolona na čelu s Mesićem, optužuje predsjednika Tuđmana
da je bio na čelu udruženoga zločinačkoga pothvata, čiji
je cilj bio etničko čišćenje Srba i agresija na Bosnu i
Hercegovinu. Peta haška kolona preuzima bitne pozicije u
vlasti, nevladinim udrugama i medijima, te Hrvatsku u
Haagu optužuje kao agresora, a za Herceg-Bosnu tvrdi da
je zločinački projekt (str. 146). (Nakon prvostupanjske
presude dr. Jadranku Prliću, generalima S. Praljku i M.
Petkoviću i ostalima, Vesna Pusić izjavila je da ostaje
kod svojih izjava /"Hrvatska je agresor"/; Josipović da
je svoje rekao u Sarajevu /"Kriv je konglomerat loših
politika"/; Pupovac "potrebno /je/ konačno provesti
potpunu detuđmanizaciju Hrvatske i osuditi ukupnu
Tuđmanovu politiku" (str. 146.-7.).
. Treće je razdoblje "komunističke
sinteze" hrvatske povijesti. Za vrijeme mandata Josipovića Haag je oslobodio ne
samo generale Gotovinu i Markača, nego i predsjednika Tuđmana i hrvatsko vodstvo
od svih optužbi. Josipović je pozdravio i primio generale ali je ostao pri
tvrdnji da ih je Mesić opravdano smijenio zato što su tražili zaštitu digniteta
Domovinskoga rata.
. U izmijenjenim okolnostima Josipović nudi
ideološku sintezu suvremene povijesti: 1) Hrvatska država je stvorena NOB-u. U
partizanskoj borbi hrvatski narod je izborio ne samo svoju slobodu nego i
nacionalni identitet i svoju državu; 2. Partizanska borba je najvažniji i
najsvjetliji događaj u povijesti hrvatskog naroda. Tito je najveći u povijesti
i bez Tita i komunista ne bi bilo današnje Hrvatske. 3. Antifašisti su bili tada
ono što su hrvatski branitelji bili 90-ih.. (str. 95).
Tomac zaključuje: "Zato da bi pokazao kontinuitet
Tito-Tuđman-Josipović, on krivotvorinama Titu tuđmanizira a Tuđmana titoizira.
Na simboličnoj razini to izjednačavanje Tite i Tuđmana ostvaruje posjetima
rodnih kuća Tuđmana i Tita te izjavom da se radi o dvije povijesne ličnosti koje
su najzaslužnije za hrvatsku državu" (str. 95.). Tomac dokazuje da Josipović
pokušava HDZ-u i hrvatskom narodu "ukrasti Franju Tuđmana" (str. 264.).
Krivotvorinama Josipović obnavlja stare i potiče
nove ideološke sukobe. Zato što, tvrdi Tomac "Nema kontinuiteta između
Domovinskoga rata i komunističkog antifašizma, jer je u procesu stvaranja
hrvatske države odbačen komunistički sustav kao totalitarni nedemokratski
sustav. Zato je protuustavno i protunarodno, protuhrvatsko izjednačavanje
antifašističke borbe četrdesetih godina i hrvatskih branitelja devedesetih
godina" (str. 96.).
Upravo na toj krivotvorini, na lažnoj povijesnoj
sintezi "Tita tuđmanizirati a Tuđmana titoizirati" obnavljaju se stare ideološke
podjele i razlogom su zašto se formiraju dvije kolone u Vukovaru: u jednoj je
hrvatski narod a u drugoj njegova vlast. Komunistički antifašizam nije isto što
i demokratski antifašizam, a Vukovar je 1991. razarala zvijezda petokraka
zajedno s četničkom kokardom. Dug je niz zločina komunističkog antifašizma - od
Bleiburga, Križnoga puta, Gologa otoka, državnoga terorizma i udbinih
likvidacija - zločina koji traju od 1945. i koji su u ime komunističkog
antifašizma činjeni od strane JNA tijekom Domovinskoga rata. Današnji
antifašisti djeca su komunističkog sustava, a Tomac zaključuje "komunistički
sustav stvorio je invalide demokracije, ljude koji ne prihvaćaju demokratski
sustav, koji i dalje žive u prošlosti" (str. 260.).
Nova je pravednost doktrina trećega predsjednika
koji se poziva na komunističku prošlost ali se ne želi suočiti s komunističkim
zločinima, svjesno ih ignorira, namjerno zaboravlja te ih uporno opravdava
Kevinim jamama. No, ključni razlog zašto nema i ne može biti sinteze i
kontinuiteta između komunističkog antifašizma i Domovinskoga rata je odnos prema
nacionalnom i naciji. Demokratski antifašizam poštuje naciju i nacionalne
vrijednosti. Što nije slučaj s komunističkim antifašizmom koji je zatirao svaku
ideju nacionalne slobode u kompozitnoj Jugoslaviji. Nacionalizam, kao pozitivna
misao nacionalne slobode, pokazao je veću integracijsku moć od bilo kojih drugih
ideja i ideologija. Suvremena povijest je dokazala da je "Ideja nacionalizma
jača od ideje komunizma", jer je nacionalnost univerzalna formula za
legitimiranje državnosti.
Za Tomca je presudno pitanje "hoće li
na sljedećim izborima hrvatski narod izabrati predsjednika ili predsjednicu
domoljuba sa čvrstim nacionalnim identitetom, osobu koja je emocionalni Hrvat,
kojoj su domoljublje i ljubav prema vlastitom narodu važniji od svega drugog,
osobu koja je spremna i osobno se žrtvovati u ostvarivanju interesa hrvatskog
naroda. Ili će izabrati predsjednika kojem je nacionalno nevažno, koji zagovara
brisanje i napuštanje nacionalne države, koji smatra da je nacionalno stvar
prošlosti i da Hrvatsku treba izgrađivati na koncepciji građanske, ateističke
države." (str. 86.) Ta je odluka presudna, budući da aktualna politička elita
"za svoju politiku ne traži podršku i legitimitet u hrvatskom narodu u čuvanju i
razvijanju nacionalnog identiteta, kulture, tradicije i sustava vrijednosti,
nego traži svoj legimitet u jugoslavenstvu, regiji i anacionalnoj europskoj i
svjetskoj klasi" (str. 189). Istodobno "Svako isticanje domoljublja, obrana
tradicije, kulture, katoličkog morala i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti
napada se kao konzervativizam i nazadnjaštvo." (str. 85) Tomac dokazuje kako je
"sadašnja nenarodna vlast u sukobu je s tradicijom i vrjednotama hrvatskog
naroda. U sukobu je s Katoličkom Crkvom, u sukobu je s hrvatskim braniteljima, u
sukobu je s radnicima, u sukobu je s poslodavcima, na svim područjima djeluju
sile razdora i sukoba" (str. 195.).
Prof. Tomac točku preokreta vidi u obrani "istine o
Vukovaru i obrani istine o Domovinskom ratu i obračunu s petom haaškom kolonom"
(str. 195.). Izlaz iz duboke moralne i gospodarske krize profesor Tomac nalazi u
ideji pomirbe predsjednika Tuđmana, koji je bio arhitekt sloge i zajedništva
hrvatskoga naroda (str. 108.). Ali ta pomirba i oprost moraju biti obostrani!
(str. 262.). No isto tako, za Tomca "Ideja pomirbe nije u suprotnosti s potrebom
djelomične lustracije" (str. 168.). Tomac želi isto što i biskup Uzinić:
"Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao
sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao na sinove i kćeri
ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo
jedni drugima braća i sestre!" (Biskup Uzinić, str. 261.). Ovo je samo jedan
pogled na knjigu Crveni predsjednik, knjigu koja se bavi uzrocima i razlozima
duboke moralne i političke krize u kojoj se nalazi Hrvatska. Zato će biti
nezaobilazno štivo za sve one koji traže odgovore na ta pitanja.
Autor: Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
www.hrvatski-fokus.hr
(99) |
