Posljednji veliki intervju dala je za Večernji list u studenom 2006., prenosimo ga u cjelosti
Nekadašnja prva dama Ankica Tuđman rijetko je istupala u javnosti, a i kad bi to činila, njezini istupi u pravilu su se odnosili na obranu lika i djela njezina supruga, prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Posljednji veliki intervju dala je našem uredniku Žarku Ivkoviću u studenom 2006. uoči izlaska njezine autobiografije „Moj život s Francekom“. Ta knjiga, nastala sedam godina nakon Tuđmanove smrti, zapravo je bila njezin odgovor na tzv. proces detuđmanizacije, koji je najustrajnije provodio tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić, a koji je završio haaškim oslobađanjem generala Gotovine i Markača.
Ankica Tuđman, supruga prvoga hrvatskog predsjednika, odlučila je progovoriti. U jedinstvenoj autobiografiji „Moj život s Francekom“, koja u izdanju Večernjeg lista izlazi početkom prosinca, prvi put javno govori o svom životu s Franjom Tuđmanom. Sedam godina poslije suprugove smrti odlučila je ispričati svoju životnu priču, podijeliti svoje uspomene na čovjeka kojega mnogi smatraju najzaslužnijim za stvaranje neovisne Hrvatske. No njezina je knjiga i obračun s pokušajima prekrajanja bliže i dalje hrvatske povijesti.
Gospođo Tuđman, tko pokušava krivotvoriti povijest?
– Oni koji ne vole Hrvatsku i pišu neistine od samog početka njezine samostalnosti.
Poslije smrti predsjednika Tuđmana bili smo svjedoci političkog procesa u Hrvatskoj poznatog kao „detuđmanizacija“. Kako ste ga doživjeli vi i vaša obitelj?
– Mislim da naziv „detuđmanizacija“ nije dobar. Ne znam je li itko objasnio što uopće znači „tuđmanizacija“. Otkad znam svojega supruga, njemu je prije i iznad svega bila Hrvatska, što nikad nije osporila ni opozicija, pa bi onda prikladniji bio izraz „hrvatizacija“ i njezina suprotnost „dehrvatizacija“, koja znači obezvređivanje i omalovažavanje svega i svih koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države. Poslije dolaska na časnu dužnost predsjednika države, Stjepan Mesić odmah je umirovio ratne generale, koji su sa svojim postrojbama pod vodstvom prvoga hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana izvojevali toliko željenu slobodu svoje domovine Hrvatske. Hrvatske generale optužilo je haaško Tužiteljstvo, a predsjednika Tuđmana kao vođu zločinačke organizacije, a da službena politika već šest godina – od Račana i Mesića do Sanadera – nije poduzela ozbiljne korake da odbaci optužnice po kojima je Hrvatska stvorena na zločinu.
Ovih dana svjedoci smo pritvaranja i generala Hrvatske vojske Branimira Glavaša. Iako se na sva zvona zvoni da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže, Glavašu se kao osumnjičenom čak ne dopušta da se brani sa slobode, a istodobno su na slobodi osumnjičenici koji su priznali da su počinili zločin. Dva kriterija za isti slučaj, zar to nije ista politika? Pogotovo kad se zna da je istražni sudac u tri navrata odbio zahtjev tužiteljstva o pritvaranju Branimira Glavaša. Zar hrvatski branitelji nemaju ista prava kao i svi drugi građani? Ne moram nabrajati dalje da bi se vidjela posljedica politike „dehrvatizacije“.
Bi li vaša knjiga nastala da se nije dogodila tzv. detuđmanizacija?
– Svoju knjigu ne povezujem s „detuđmanizacijom“, kako je vi nazivate, već sa željom da iznesem istinu o svojem suprugu i svojoj obitelji, o kojoj su iznesene mnoge insinuacije i čiste laži. Naravno da se kroz tekst provlači i povijesna istina, koja se iskrivljavala ne samo od početka stvaranja hrvatske države nego i desetljećima prije, o čemu je dr. Franjo Tuđman, povjesničar, pisao u svojim knjigama, esejima i drugim prilozima.
U knjizi objavljujete i dosad nepoznate dnevničke zapise predsjednika Tuđmana. Mnogi od njih odnose se na njegove suradnike. Možete li nam reći – na temelju njegovih bilježaka ali i vaših razgovora – koga je najviše cijenio?
– Moj je suprug, i kao prvi hrvatski predsjednik, a i prije, radeći u drugim institucijama, u suradnicima tražio ono pozitivno, ne odbacujući nikoga. Ako je smatrao da bi u drugoj osobi mogao naći bolje rješenje u radu za dobrobit Hrvatske, birao je nove suradnike, a njihovim prethodnicima povjeravao je poslove za koje je smatrao da ih mogu obavljati. Ljude nije gledao crno-bijelo i nije ih svrstavao po nekakvim kategorijama.
Tko ga je od suradnika najviše razočarao? Je li govorio o Judama u svojim redovima?
– Koliko se sjećam, u svojim je istupima znao spominjati i Jude, ali ih nije imenovao. No, vjerujem da su stvarni Jude znali da se to na njih odnosi.
Je li predsjednik Tuđman dobro procjenjivao ljude? Jeste li ga možda vi upozoravali na pogrešne procjene?
– Rekla bih da svi mi teško možemo procijeniti ljude prije nego što s njima počnemo raditi. Katkad se uvjerimo kakav je tko tek poslije dužeg vremena. Svi mi sa suradnicima, ali i s prijateljima, doživimo ugodna iznenađenja i velika razočaranja. Tako je bilo i s mojim suprugom. Rekla sam mu svoje mišljenje o nekim osobama, ali ga je prihvatio tek kad se sam u to uvjerio.
Neki tvrde kako Tuđman nije volio da mu se proturječi. Je li uistinu bio autokrat?
– Eto, i to je jedna od neistina o mojem suprugu. Bilo je mnogo izjava, pa i tekstova, da je predsjednik Tuđman na svim sastancima i sjednicama davao riječ svakom sudioniku i da ga je bez prekidanja saslušao do kraja. Uzimao je u obzir opravdane argumente i prijedloge, no krajnja odluka bila je njegova.
Možete li nam ukratko opisati svoj odnos s Tuđmanom? Jeste li se u 54 godine braka više osjećali kao supruga, majka, politička suradnica…?
– Moram vas ispraviti. Nisam bila politička suradnica, nego suradnica znanstvenika – povjesnika. Moj se suprug politikom aktivno počeo baviti od 1990., a možda bi se mogle dodati i tri prethodne godine, kada je na poziv hrvatskih iseljenika držao predavanja po mnogim mjestima u Kanadi i SAD-u, govoreći o životu i radu Stjepana Radića, koja se zbog tematike ne mogu odvojiti od politike. U svojem dugogodišnjem braku željela sam biti ponajprije dobra majka i supruga. Uz redovan radni odnos, stalnu pomoć suprugu u radu na njegovim tekstovima i uz druge manje obveze, možda nisam posvećivala dovoljno vremena i pažnje našoj djeci, no to ne znači da se nisam brinula o njima.
Jeste li svoga supruga cijelo vrijeme zvali Francekom, čak i kad biste se naljutili na njega?
– S obzirom na to da smo u prvih pet godina braka imali već troje djece, naravno da smo se oslovljavali s mama i tata. U društvu, bez obzira na to jesam li bila ljuta na njega ili nisam, bio je Francek. A otkad smo dobili unuke, bili smo za našu odraslu djecu i unuke – baka i dida.
Kako je on vas zvao?
– Uvijek Ankica, a kad je bio posebno zadovoljan, primjerice nekim završenim tekstom, znao me zvati „gospo“. U prisutnosti djece i unuka, kao što sam rekla, bila sam uvijek mama ili baka.
Je li vaš suprug bio ljubomoran?
– Mislim da je u svakom braku koji „štima“ normalno da supružnici budu pomalo ljubomorni. No nije riječ o bolesnoj ljubomori, kad se supružnici maltretiraju do ludila, već o normalnom braku u kojemu se međusobno poštuju i vole.
Jeste li vas dvoje imali ljubimce među djecom i unučadi?
– Kao što ne možete reći da jedno dijete volite više od drugoga, tako to ne možete reći ni za unuke. Svako razdoblje u odrastanju djece i unuka donosi posebno zadovoljstvo, sretni ste zbog svake njihove nove riječi, ponosni zbog svakog njihova napretka od malih nogu pa sve do osamostaljenja. Više se vežemo za unuke koji žive s nama, naprosto zbog te blizine, dok su unuci koji žive s drugom bakom ili didom više vezani uz njih, no to ne znači da ih sve jednako ne volite.
Kakav je dr. Tuđman bio u kući, kad nije bio zaokupljen znanstvenim radom i politikom? Je li vam, primjerice, pomagao u kućanskim poslovima?
– Kad je bio, kako je znao reći, u kućnom pritvoru, volio je svoj vrt, koji je za njega bio predah u radu, u njemu se uz lagani fizički posao „odmarao“ od stalnog sjedenja. Brinuo se o svojim ružama, a imao je i malu brajdu s vinovom lozom koju je stručno obrađivao. Čega god se prihvatio, najprije je to detaljno proučio, pa je tako bilo i s ružama i vinovom lozom. Ne mogu reći da je pomagao u kućanskim poslovima, jer mu to ne bih ni dopustila, ali kad smo imali više gostiju, a samo povremenu pomoć u kući, uvijek je poslije njihova odlaska najprije očistio pepeljare i zračio stan jer nije podnosio miris opušaka, a pomagao mi je brisati čaše, kojih je uvijek bilo napretek.
U prisilnu mirovinu otišli ste s mjesta voditeljice Centra za dokumentaciju tadašnje RTV Zagreb. Jeste li stečeno znanje iskoristili za sređivanje Tuđmanove arhive?
– Znanje o dokumentaciji stekla sam prije dolaska na RTV. Centar za dokumentaciju RTV osnovan je mojim dolaskom pa sam, primijenivši svoje znanje, sa suradnicima relativno brzo objedinila i sredila dokumentaciju Radija, a u početku i Televizije, koja je bila raštrkana po raznim programima i odjelima. Danas postoje druge, tehnički naprednije mogućnosti pa je i ta dokumentacija vjerojatno sređena na drugim principima.
Što sve sadržava obiteljska arhiva Tuđmanovih?
– Naša obiteljska arhiva obuhvaća sve što je vezano uz znanstveni rad mojeg supruga: sve rukopise njegovih članaka, rukopise svih njegovih knjiga, kritike tih radova, polemike, govore, intervjue, arhivu HDZ-a koju sam ja vodila prije njegova osnivanja, pa sve do osnivanja stranke itd. Kako je moj suprug sve svoje tekstove pisao isključivo rukom, bila sam ih u stanju sve i sačuvati, izuzev onih koje je oduzela UDB-a 1971. godine prilikom premetačine stana, iako je riječ o tekstovima koji su već bili objavljeni. Tu je još i druga neobrađena građa, a također i njegovi dnevnici, o kojima je zapisao: „da li ima svrhe pisati ih – u svakom slučaju mogu ih koristiti kao podsjetnik uz arhivirane zapisnike razgovora u Uredu“.
Što kanite učiniti sa znanstvenom i političkom ostavštinom dr. Tuđmana?
– O tome ću se dogovoriti sa svojom obitelji.
Mislite li da će se ikad ostvariti ideja o osnivanju muzeja dr. Franje Tuđmana?
– Vjerujem da će se jednog dana ostvariti ideja o osnivanju Muzeja „Dr. Franjo Tuđman“. Zapravo, projekt muzeja vezan uz djelo prvoga hrvatskog predsjednika pokrenula je 2000. godine Zaklada hrvatskoga državnog zavjeta, koja je od općine Veliko Trgovišće dobila i staru zgradu osnovne škole za tu namjenu. Nažalost, vodstvo HDZ-a nije ostvarilo tu ideju, a čini se da više i ne zagovaraju stvaranje muzeja i centra za istraživanje suvremene povijesti. No, vjerujem da nam treba muzej o hrvatskoj državi i njezinu nastanku, otvoren javnosti, pa bi za taj projekt bilo logičnije da se ostvari u sklopu muzejskih institucija kako bi se osigurala njegova redovita djelatnost.
Zašto vlast ne pokazuje zanimanje za taj projekt?
– Nepostojanje dobre volje za ostvarenje takvog projekta može se tumačiti, s jedne strane, kao nespremnost na poštivanje hrvatske samostalnosti i suverenosti, a s druge, strahom od prigovora da bi otvaranje takva muzeja narušilo „prijateljske odnose“ vlasti s Carlom del Ponte. Valjda se zato strane službene delegacije još uvijek vode u Titov muzej u Kumrovcu.
Tuđman je dvaput robijao zbog svojih političkih stavova. Kako se to odrazilo na život vaše obitelji?
– Da, to su bila dva politička procesa, a u političkim procesima optuženi je uvijek kriv bez obzira na čvrste dokaze o nekrivnji. U komunističkoj Jugoslaviji Partija je odlučivala koga će se zatvoriti i na koliko godina osuditi. Pripremu sudskog rješenja „u ime naroda“ uvijek su svesrdno pomagali režimski mediji i „društveno-politički radnici“, tj. novinari, koji su brojnim lažima oklevetali optuženog i time sudu „olakšali“ donošenje „pravedne presude“. Ne znam može li itko tko nije bio u takvoj situaciji i zamisliti kako nepravedne odluke djeluju na optuženog i na njegovu obitelj. Potpuno ste nemoćni, jer nije u pitanju istina, nego odluka onih koji vladaju i kojima je jedino stalo do njihovih fotelja. Moja djeca bila su odrasla i bez obzira na ogorčenje svladavali smo tu preveliku nepravdu, ali bilo mi je teško gledati unuke, koji više nisu bili tako mali da ne bi uviđali nepravdu te su patili zbog svojeg dide.
Jeste li u to vrijeme imali prijatelja? Je li vam tko pomagao?
– Pravi prijatelji uvijek ostaju prijatelji i naravno da su nam dolazili. Pomoć ni od koga nikad nisam tražila iako nam je bilo teško, no zbog toga sam zadovoljna jer nikome ništa nisam ostala dužna.
Je li vas itko, zbog straha od policijskog progona, ostavio na cjedilu?
– Što znači ostaviti na cjedilu? Mi smo imali mnogo prijatelja i još više znanaca koji su uglavnom dolazili na razgovor mojem suprugu. Ako je netko zbog straha prestao dolaziti, to se može razumjeti, jer kad živite u takvom režimu, s političkim procesima, nikad ne znate hoće li vam i kada nešto prikrpiti.
Je li se tko od ondašnjih progonitelja ikad ispričao Tuđmanu i vašoj obitelji?
– Ispričao!? Čudim se da je Josip Vrhovac, koji je bio član Predsjedništva SKH i član Predsjedništva SFRJ, kada je bilo riječi o popisu žrtava u Jasenovcu iz 1964. godine, u Globusu od 21. prosinca 2001. uopće priznao grijeh svoje Partije rekavši: „Jasenovački mit nazvan milijun žrtava nanio nam je golemu štetu jer je nosio poruku da tako masovan broj pobijenih nije mogao biti rezultat samo ustaškoga zločina nego i potpore i ignorancije Hrvata prema tom zločinu, iz čega se izvlačila i tzv. povijesna krivnja hrvatskoga naroda... U Predsjedništvu (nam je) pružena prilika da ispravimo tu dugovječnu zabludu. Ali ustuknuli smo pred kvazibrigom da bi se narod ljutio što smo mu dosad lagali.“ Priznao je „golemu štetu“, no Vrhovac se nijednom riječju nije ispričao obitelji Tuđman iako su on i njegova tadašnja vlast, znajući točne podatke o broju stradalih u Jasenovcu daleko prije 1971. godine, Franju Tuđmana zbog toga optužili i poslali u zatvor.
Obitelj Tuđman susrela se dosad s brojnim napadima, no čini se da su vas osobito pogađale optužbe za nezakonito bogaćenje. Jesu li istinite priče o bogatstvu obitelji Tuđman?
– Nisu. To je bogatstvo izmišljeno u nekim medijima. Objede su počele još 1990. i 1991. kada su bile plasirane iz beogradskih medija. No, očito je da su te laži i dalje plasirane s istim ciljem.
Svojedobno ste od Račanove vlade tražili da ispita tvrdnje o nezakonito stečenoj imovini obitelji Tuđman. Je li to učinjeno?
– Priče o silnom bogatstvu obitelji Tuđman poticali su najviši nositelji hrvatske vlasti, predstavnici raznih stranaka, naravno opet uz velikodušnu potporu dijela tiska. Govorili su o stotinama milijuna našeg novca u stranim bankama, o vilama, brodovima, o bogaćenju u privatizaciji i mnoge druge izmišljotine. Zbog toga sam, već u veljači 2000. godine, premijeru Ivici Račanu, čija je stranka u predizbornoj kampanji tvrdila kako će se ispitivati porijeklo imovine, podnijela zahtjev uz predočenje potrebne dokumentacije, za sve članove moje obitelji, da se najprije ispita imovina moje obitelji. To nikad nije učinio, naravno zato da bi se i dalje mogla blatiti obitelj predsjednika Tuđmana. Sada više nismo ni bogati, nemamo vile ni brodove, zna se da nitko nije sudjelovao u privatizaciji i o nama se u tom kontekstu sve manje piše. I francuski sociolog Le Bon u svojoj knjizi „Psihologija gomila“ rekao je: „Vrlo je lako usaditi u dušu gomila neko prolazno mišljenje, ali je vrlo teško usaditi u nj trajno vjerovanje.“
U svojoj knjizi prvi put javno govorite o bolesti predsjednika Tuđmana. Možete li ukratko reći od čega je predsjednik bolovao i kako se liječio?
– Uvijek je bolno sjetiti se tih dana pa ne bih o tome govorila i u ovom našem razgovoru. O tome sam pisala u svojoj knjizi, koja ovih dana izlazi iz tiska pa će čitatelji o tome moći u njoj pročitati.
Uoči njegove smrti, pokušavali ste supruga nagovoriti da ne ide u posjet Vatikanu. Zašto?
– Zato što je to za njega bio preveliki napor. No on je inzistirao na odlasku u Vatikan, a poslije povratka na odlasku na Oltar domovine. Za odlazak na Mirogoj više nije imao snage.
Mislite li da bi predsjednik još poživio da je u listopadu 1999. pristao na liječnički pregled?
– Predsjednik je cijelo vrijeme bio pod liječničkim nadzorom. Susret sa Svetim Ocem i odlazak na Oltar domovine bile su njegove posljednje državničke dužnosti, inzistirao je da ih ispuni. Danas u tim njegovim posljednjim državničkim obvezama vidim puno simbolike.
Smatrate li da se i danas Tuđmanu pokušavaju oduzeti zasluge za stvaranje hrvatske države?
– Postoje oni koji negiraju zasluge predsjednika Tuđmana pa govore da je zaslužan hrvatski narod, a ne dr. Tuđman. I Stjepan Mesić je u intervjuu australskoj novinarki u studenom 1997. rekao doslovce: „Glupost je govoriti o tome kako je Tuđman stvorio hrvatsku državu. Pa ja vam tvrdim sada, mi ovdje razgovaramo, preko prolaze zagrebački tramvaji, da se na čelu Hrvatske našao prvi kondukter zagrebačkog tramvaja, mjesto Tuđmana trebao je samo reći – ja želim hrvatsku državu – i ništa drugo.“ Unatoč takvim i sličnim izjavama njegovih političkih protivnika i neprijatelja, zasluge za stvaranje hrvatske države predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i hrvatskom narodu nitko ne može oduzeti.
Mislite li da je Tuđmanova popularnost i danas velika?
– Slika koja se stvara o prvome predsjedniku u dijelu medija, ne samo sada nego i za njegova života, potpuno je u opreci sa stavovima i raspoloženjem hrvatskih ljudi. Za njegova života to se jasno vidjelo i po rezultatima izbora i po tome koliko ga je narod volio. Nakon njegove smrti, gotovo u svim javnim anketama, a takvih nije mali broj, kada se postavlja pitanje o predsjedniku Tuđmanu ili kada ga se uspoređuje s drugim ličnostima, dvije trećine ili čak 80 posto odgovora ide njemu u prilog.
Možete li usporediti Tuđmanov i Sanaderov HDZ?
– HDZ bi trebao biti stranka kontinuiteta, barem u pogledu svoje programske orijentacije. Jasno je da se okolnosti i prilike mijenjaju, pa se i politika tome mora prilagođavati. Međutim, ne bi trebala odstupati od svojih temeljnih programskih načela. Dr. Franjo Tuđman i kao povjesničar i kao državnik imao je viziju samostalne i slobodne Hrvatske, ali i viziju Europe kao zajednice ravnopravnih i suverenih naroda. Današnja se politika vodi na štetu i ravnopravnosti i suverenosti Hrvatske. To svaki dan zorno doživljavamo. Hrvatski sabor ne može više samostalno odlučiti ni o imunitetu svojeg zastupnika, ni o izboru ravnatelja novinske agencije koji nije po volji međunarodnih predstavnika.
Jeste li riješili svoj status u HDZ-u?
– Ja nemam što rješavati. Suprug mi je poslije osnivanja HDZ-a rekao: „Ti si drugi član po redu.“ Iz medija sam doznala da više nisam član HDZ-a. Zašto bih trebala ponovno tražiti da budem primljena u HDZ? Mislim da je to bio nesmotren potez onih koji su o tome odlučivali, jer zašto bi se netko ponovno upisivao u stranku u kojoj već jest. A ako zbog bilo kojih razloga, po ocjeni HDZ-a, to više ne može biti, neka ga stranka isključi.
Posjećuju li vas hadezeovci, zovu li vas...?
– Naravno da me posjećuju moji stari hadezeovci, viđamo se i obnavljamo sjećanja. Uostalom, zahvaljujući članovima te općinskim i gradskim vodstvima HDZ-a otkriven je niz spomenika i bista predsjednika Tuđmana, a diljem Hrvatske imenovano je više od stotinu trgova i ulica njegovim imenom. Članstvo ne zaboravlja svojeg prvog predsjednika HDZ-a i prvoga hrvatskog predsjednika. To se svake godine vidi i na suprugovu grobu, koji mnogi posjećuju, polažu cvijeće i pale tisuće svijeća za obljetnice rođenja i smrti i na dan Svih svetih. A 14. svibnja iz Bibinja svake godine dolaze četiri puna autobusa Bibinjana da odaju počast svojem predsjedniku. Grob predsjednika Tuđmana posjećivali su, pod vodstvom ravnatelja g. Aračića (koji je na intervenciju županijskog HDZ-a ovih dana ostao bez posla), svi učenici OŠ „Dr. Franjo Tuđman“ iz Korenice, a posjećuju ga i brojni turisti.
Večernji list, studeni 2006.
Priredila D. Gaupp
|
