"Pomognite novome zapovjedniku", zatražio je jedan od
ratnih zapovjednika Mate Viduka od svih okupljenih
časnika tada slabašne Hrvatske vojske koji su se okupili
u Splitu gdje im je predstavljen novi zapovjednik
Zbornoga područja Split - Ante Gotovina.
Novi je zapovjednik, međutim, odmah reagirao riječima:
"Hvala, meni ne treba pomoć. Radite svatko svoj posao,
a ja znam kako ćemo pobijediti neprijatelje!"
Ima tomu
nešto manje od dvadesetak godina. One koji su tada
njegove riječi doživjeli kao nerealni optimizam
novopostavljenoga i posve nepoznatoga časnika,
vjerojatno, mislilo se, željnoga vojničke slave, brzo
je demantirao u mjesecima i godinama koje su
uslijedile, premda je i prije toga po slavonskim
ratištima imao sjajne rezultate. Sve svoje bitke, od
Maslenice preko Južnoga poteza, Maestrala i Oluje, on
je briljantno dobio, a Hrvatska se nakon
četverogodišnje srpske okupacije spasila i počela
živjeti u slobodi i miru.
Mnogo toga strašnoga dogodilo se od tada do danas
kada je general Ante Gotovina nepravomoćno osuđen na
Haaškome sudu na drakonske 24 godine zatvora, a
general Mladen Markač na 18, čitava jedna beskrajno
duga ljudska drama, njega kao pojedinca, ali i drama
nekad ponosne hrvatske države koja danas stenje, kako
pod pritiscima moćnih i pokvarenih zapadnih politika,
tako i pod teretom sramne savjesti jer je dopustila
takav moralni i politički slom. Drama se nastavlja,
ali već sada se može zaključiti da je general Gotovina
zaista pobijedio neprijatelje koji su okrutno
provodili četverogodišnju srpsku agresiju rušeći i
ubijajući građanstvo, ali nije pobijedio neprijatelje
unutar Hrvatske, neprijatelje za koje nije ni znao i
protiv kojih se nije, uostalom, ni borio. Zato je
priča o generalu Gotovini zapravo žalosna priča o
velikoj prijevari i velikoj izdaji. Koliko god
službene hrvatske strukture takve kvalifikacije danas
otklanjaju kao izraz paranoje Gotovininih pristaša,
činjenice su, kada se retrospektivno i kronološki
poredaju, neumoljive:
Hrvatska se odrekla generala Gotovine,
prognala je toga nedužnoga čovjeka i kriva je za
njegovu sudbinu. Danas samo rijetki u Hrvatskoj svoj
bijes zbog sramotne presude usmjeravaju prema Haaškome
sudu i pokvarenim političkim silnicama koje
usmjeravaju i diktiraju rad toga suda. Oko toga,
uostalom, i nije bilo velikih iluzija. Danas se u
masovno iskazivanome revoltu ili ogorčenju traži
odgovornost onih koji su radi pragmatičnih i frivolnih
političkih razloga skrivili tešku nesreću ove dvojice
najzaslužnijih ratnih zapovjednika. Kolektivna
frustracija Hrvata i danas, nekoliko tjedana poslije
haaškoga šoka, ima različite manifestacije. Jedna
skupina branitelja đtrajka glađu na središnjem
zagrebačkom trgu, drugi izvode svoj žalosni performans
prosvjednim polusatnim ležanjem na splitskoj rivi,
treći ispisuju po pročeljima različite poruke, neki,
pak, pribjegavaju opasnome nasilju i ruše stabla po
prometnicama, ili pale automobilske gume, braniteljske
udruge održavaju ogorčene prosvjedne konferencije za
novinare s ultimativnim porukama vlasti, neki se
susreću s predstavnicima vladajućih struktura i mole
ih da učine nešto za spas nedužnih generala, a najveći
broj građana potiskuje svoj revolt potpunim
animozitetom prema politici, političkim strankama i
svima koji vode državu Hrvatsku.
Britansko-srpska odmazda prema
zamjenskome Tuđmanu
Sve te
reakcije ni na koji način ne mogu pomoći već osuđenim
generalima Gotovini i Markaču. One su tek eksplodirani
bunt izazvan velikom nepravdom, a dijelom i zakašnjeli
prigovor savjesti koja je, nakon desetogodišnjega
mirnoga promatranja nepravednoga obračuna, sada poput
ponornice izbila na površinu. General Ante Gotovina
niti izravno potiće te prosvjede, niti ima išta protiv
njih. Njemu i generalu Markaču potrebni su sloboda i
pravda u svijetu u kojemu je sloboda tek privid, a
pravda očito fikcija i obično sredstvo u rukama
moćnih. Njih dvojica nisu osuđeni ni po individualnoj
ni po zapovjednoj odgovornosti, osuđeni su da su bili
članovi navodnoga Tuđmanova zločinačkoga pothvata,
kako su tužitelji i suci krstili oslobodilačku
operaciju Oluja, s ciljem etničkoga čišćenja srpskoga
stanovništva, a ostvarili su to prekomjernim
granatiranjem Knina, ubojstvima civila, pljačkom
imovine... Čudovišna konstrukcija o "udruženome
zločinačkome pothvatu" izmišljena je u Haagu mimo svih
pravnih standarda kontinentalnoga ili anglosaksonskoga
prava, a tužiteljima i sucima dano je diskrecijsko
pravo da smisle taj konstrukt, da ad hoc smisle bilo
što, samo da hrvatski generali budu osuđeni, zapravo
da budu kažnjeni zato što su 1995. godine bravurozno
pobijedili srpskoga agresora i da preko njihove
okrutne kazne budu poniženi, 15 godina poslije,
pobjednička Hrvatska vojska, hrvatska država i
hrvatski narod. Premnogo je dokaza i indicija da su
Tuđman, Gotovina i ostali članovi "udruženoga
zločinačkoga pothvata" svojom pobjedom uvrijedili
Britance i njihove istomišljenike, srpske prijatelje u
svijetu i da je odmazda putem Haaškoga suda morala
uslijediti.
Ako već ne prema Tuđmanu i Šušku, koji su prerano
umrli, onda prema zamjenskome Tuđmanu, a to je general
Ante Gotovina. Pojedinačna ili skupna ubojstva srpskih
civila, pljačke i paljenje njihovih kuća poslije Oluje
tek su propagandistička izlika za progon Gotovine i
Markača te proziran pokušaj manipulacije. Tih kaznenih
djela uistinu je bilo i ona nikako nisu bila pravedna
kazna za ono što su Srbi u deseterostruko večem broju
prije toga napravili Hrvatima tijekom četverogodišnije
okupacije. Ali i NATO je u bombardiranju Srbije, a
gađao je većim dijelom civilne ciljeve, pobio više od
dvije tisuće civila. Kada je Amnesty International
tužio NATO Haagu, Carla Del Ponte ekspresno je
odbacila tužbu i rekla da nema nikakve odgovomosti
NATO-ovih zapovjednika.
Gotovinine snage na Knin su ispalile u
operaciji Oluja 258 granata, u njihovim eksplozijama
poginuo je jedan civil, pa ako je učinak tih granata
bio strah tamošnjih Srba uslijed kojega su napustali
svoje domove (a to je po Sudu ključni krimen njih
dvojice), kako objasniti da su svi Srbi napustili
istočnu Slavoniju koja je reintegrirana mirnim putem,
gdje nije ispaljena ni jedna hrvatska granata.
Jasno je, dakle, i slijepcima da je haaška presuda
Gotovini i Markaču politička odluka. Nakon svega,
jedno od najtežih pitanja je može li se politička
presuda uopće srušiti pravnim sredstvima ili ju se
može rušiti samo politikom. Nitko to javno ne
priznaje, ali svi to znaju. Obrane generala Gotovine i
Markača najavljuju nastavak borbe pravnim sredstvima,
Vlada RH obećala je snažnu diplomatsku i političku
ofenzivu. Dvije obrane su se, po posljednjim
informacijama, sastale i dogovorile strategiju. Obrana
generala Markača u žalbenome će postupku rušiti tezu o
udruženome zločinačkome pothvatu, obrana generala
Gotovine tvrdnju da je prekomjemo granatiranje Knina i
ostalih gradova izazvalo progon srpskoga stanovništva.
Pokušaj Carline nagodbe
U
promišljanju kako izvući generale iz teške situacije,
čuju se različiti prijedlozi. Čuveni hrvatski pravni
stručnjak dr. Mirjan Damaška, između ostaloga je rekao
da bi odvjetnici generala Gotovine mogli zaigrati na
olakotne okolnosti. No ako bi oni zatražili olakotne
okolnosti, onda bi to značilo da Gotovina priznaje ono
što mu se stavlja na teret. Priznati nešto čega nije
bilo i za što nisi kriv, da bi ti udijelili milost
slobode! Sotonska trgovina kojom vladari svijeta
ucjenjuju male. Odvjetnik Anto Nobilo poručuje da
Gotovina treba uprijeti prstom u stvarne krivce te da
onda, valjda, može računati na povoljan ishod. Tako je
upalila njegova taktika u slučaju generala Blaškića.
Blaškić je, naime, u žalbenome postupku odgovornost za
zločine u BiH prebacio na Franju Tuđmana, Darija
Kordića i druge te umjesto 45 godina dobio devet
godina zatvora, a ceh je platio Dario Kordić koji
uopće nije bio vojnik. Vesna Teršelić iz udruge
Documenta ovih dana kaže kako još nije kasno da se
general Gotovina pokaje. Još mnogi novinski
komentatori i predstavnici kojekakvih nevladinih
udruga, sve redom odavno prepoznati kao dio navijačke
haaške mreže u RH, traže od Gotovine da zatraži oprost
i da Tuđmana, Suška i ostale imenuje kao krivce.
Tom orkestriranom bezumlju pridružio se i bivši
predsjednik Stjepan Mesić koji podjednako divljački
likuje nad presudom jer očigledno u raskošnoj panorami
njegove mržnje prema Tuđmanu nedostaje još taj element
da najslavniji Tuđmanov general prokaže svoga
vrhovnoga zapovjednika. Ti savjeti nisu ništa novo.
Odmah po uhićenju na Tenerifima i zatvaranju generala
Gotovine 1995. u haaškome pritvom, glavna tužiteljica
Carla Del Ponte htjela je poentirati na taj način.
Zatražila je razgovor sa zatvorenim Gotovinom u kojemu
bi mu ponudila nagodbu. Gotovina je glatko odbio taj
razgovor. Nikada nije pristajao na lažno prokazivanje
i na izdaju jer ne smatra da može za bilo što optužiti
Tuđmana, Šuška i ostale iz nekadašnjega
vojno-političkoga vrha.
Britanci ubacivali laži u hrvatske
medije
Još dugo se
Hrvatska ne će oporaviti od surovih presuda Haaga koji
je drakonski kaznio osloboditelje, a amnestirao, uopće
nije ni procesuirao, protagoniste barbarske srbijanske
agresije. Haaškom kaznenom politikom stvorena je
nakaradna situacija u kojoj su žrtve kažnjene, a
agresori blagoslovljeni.
CIA je svojedobno zaključila da su Srbi u Hrvatskoj
i BiH počinili oko 90 posto zločina, a 10 posto Hrvati
i Muslimani. Svojedobni predstavnik UN-a Tadeus
Mazowiecki bio je još drastičniji u raspodjeli
krivnje: Srbi su počinili 99 posto zločina, a jedan
posto svi ostali. Haag je, petnaestak godina kasnije,
počinio pravosudni zločin inverzije: osudio je
zapovjednike oslobodilačkih operacija, a nisu ga
zanimali arhitekti agresije. I to je porazna i
skandalozna činjenica koju danas u Hrvatskoj
pokušavaju oprati primitivni pojedinci iz politike na
čelu s Mesićem, plaćeni aktivisti i projugoslavenski
ili prosrpski kolumnisti. Kao psi na Sorosovu ili
nečijem drugom lancu sada reže na Tuđmana i Gotovinu,
opravdavaju haašku presudu, manipuliraju brojem
srpskih žrtava i pljuju po Hrvatima koji su opet
nacionalisti zato što se ne mogu pomiriti s presudom.
Agresivno nameću uvećane podatke o broju stradalih
Srba, kao što i kad govore o broju uništenih srpskih
kuća svjesno u taj broj uvrštavaju i uništene hrvatske
kuće, sve s ciljem da stvore dojam o pravednosti
Gotovinine kazne, pri čemu, dakako, izbjegavaju reći
da Hrvati nisu 1995. iz obijesti krenuli u operaciju
Oluja, nego da je ona uslijedila nakon četverogodišnje
okupacije, ubojstva više od šest tisuća hrvatskih
civila čak i u nazočnosti UN snaga te da im je
doslovce sva imovina opljačkana, uništena i spaljena i
da su Srbi odbili sve ponuđene ruke pomirenja od
Tuđmanove vlasti.
Izbjegavanje toga konteksta vrlo je podla metoda
prikrivanja neprijateljskoga stava tih autora prema
Hrvatskoj, Gotovini i Tuđmanu, jedno neviđeno nasilje
nad poviješću. Znajući da Gotovina nije počinio ni
zapovjedio bilo kakav zločin ili kazneno djelo,
znajući da se takvo što ne može dokazati ni Franji
Tuđmanu, suvremeni sotonisti i revizionisti, njih
20-ak najglasnijih, tumaće Gotovinine ili Tuđmanove
rijeci iz ratnoga vremena tako što im daju značenje
koje nisu imali, zadiru u Tuđmanovu i Gotovininu
podsvijest i nasilno detektiraju neke njihove tobože
mračne ciljeve spram Srba.
S bezočnom kampanjom i raznim manipulacijama protiv
generala Gotovine počeli su davno, još u praskozorje
političkih promjena i smjene vlasti u RH 2000. godine.
Iz dana u dan naviještali su optužnicu protiv njega,
sinkronizirano su u tome smislu djelovala hrvatska
glasila i nevladine udruge sa srpskim obavještajnim
velikosrpskim miljeom. Izmišljali su mu kojekakve
afere, suspektne likove iz inozemstva kao prijatelje,
prljave poslove s drogama i slično. Kasnije se
ispostavilo da su takve dezinfonnacije smišljali
britanski obavještajci i ubacivali ih u hrvatski
medijski prostor uz pomoć svojih produženih ruku,
korumpiranih novinara, plaćenih da lažu. Gotovina nije
mogao vjerovati da je to moguće, da je moguće
nekažnjeno pisati takve laži i voditi kampanju protiv
njega. Dok je bio živ prvi hrvatski predsjednik Franjo
Tuđman, Gotovina se još i mogao osloniti na njegovu
zaštitu. Tuđmanova vlast donosi 5. ožujka 1999.
Rezoluciju u Hrvatskome saboru kojom se ne dopušta
Haaškome sudu da, zbog uočene politizacije, tretira
oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja.
Jacques Klein obećao Tuđmanu da
Gotovina ne će biti optužen
Bio je to
pokušaj uspostavljanja brane pred evidentno
politikantskim Haaškim sudom. Jacques Klein,
međunarodni povjerenik za mirnu reintegraciju istočne
Slavonije, obećava Tuđmanu da Haag ne će procesuirati
Gotovinu ako Hrvatska odustane od progona brojnih
Srba. Tuđman pristaje i broj optužnica i tjeralica
protiv srpskih ratnih zločinaca smanjuje se s tisuću i
nešto na samo nekoliko desetaka. Dolazi do pravnoga
spora između hrvatske države i Tužiteljstva koji je
trebalo riješiti Raspravno vijeće Haaškoga suda oko
nadležnosti nad Olujom i Bljeskom. Hrvatska je već
imala jednu dobivenu bitku s tužiteljstvom iz 1998.
godine. Ali godine 2000. Tuđmana više nije bilo,
Gotovina se nema na koga osloniti. HDZ je voljom
biraća poslan u oporbu, nova vlast na čelu s Ivicom
Račanom u Banskim dvorima i Stjepanom Mesićem na
Pantovčaku ekspresno ukida spomenutu Rezoluciju i
izglasava u Saboru Deklaraciju kojom se Tužiteljstvu
jednostrano prepušta nadležnost nad Olujom i Bljeskom,
dakle prekida se pravni spor čime je glavna
tužiteljica Caria Del Ponte dobila odriješene ruke da
radi što god želi.
Ona pokazuje interes za generale Petra Stipetića,
Antu Gotovinu... Mediji i političari iskazuju
zgražanje zbog haaškoga zanimanja za Stipetića, a
istodobno vode najprljaviju kampanju protiv Gotovine.
Sve službene političke strukture u RH upregle su se da
pomognu generalu Stipetiću i da ne bude optužnice
protiv njega. Stipetić je svakako jedan od zaslužnih
hrvatskih generala jer je na vrijeme napustio JNA i
prikljućio se obrani Domovine te je zaslužio zaštitu
države. Ali u isto vrijeme Gotovini nitko ništa ne
govori niti mu omogućuje razgovor s istražiteljima.
On očajnički traži od novih vlastodržaca da nešto
učine, da mu kažu što se događa, zaustave linč bez
ikakva činjeničnoga utemeljenja. Račan i Mesić
ignoriraju. Nakon deset mjeseci, tužiteljica Carla Del
Ponte obznanjuje da odustaje od optužnice protiv
generala Stipetića, a u isto vrijeme šalje zapečačenu
optužnicu protiv Gotovine na stol predsjedniku Vlade
Ivici Račanu. Bilo je jasno: izvukli su generala
Stipetića i umjesto njega ponudili, odnosno suglasili
se s progonom generala Gotovine premda je, istine
radi, u sektoru Sjever, kojim je zapovijedao Stipetić,
bilo više poginulih srpskih civila nego u sektoru Jug.
Nešto kasnije Goran Granić rekao je Draženu Budiši
kako mu je Carla Del Ponte rekla kako se nada da sada
optužnica protiv Gotovine vlasti politički odgovara.
Račan skriva optužnicu mjesec dana od javnosti. Jednom
je novinaru rekao da je optužnica puna besmislenih
tvrdnji i da najradije ne bi postupio po njoj, ali
mora. Ne nalazeći ni razgovora ni objašnjenja od bilo
koga, a doznavši iz medija da je optužnica protiv
njega na Račanovu stolu, Gotovina počinje svoj bijeg
koji će trajati gotovo pet godina. U danima prije
bijega, vidio je da operativci u službenim golfovima
motre njegovo kretanje.
Račanovo postupanje
Je li Račan
svjesno ostavio Gotovini vrijeme da se skloni? Možda,
ali to je slabašna kompenzacija za ono zlo koje mu je
napravio prije toga. Misterij oko Gotovinina kretanja
tijekom bijega još nije rasvijetljen. Dok se on
skrivao, Stjepan Mesić pokušao je u suradnji sa svojim
prijateljem Ivom Pukanićem steći političke poene. Uz
pomoć odvjetnika Marijana Pedišića Pukanić je
dogovorio intervju, u Veneciji, s Gotovinom za tjednik
Nacional u kojemu on poručuje da podržava predsjednika
Mesića i da će doći ako mu se omogući razgovor s
tužiteljima, a ako oni nakon razgovora ocijene da ima
elemenata za optužnicu, odazvat će se pozivu u Haag.
Gotovina je prihvatio Mesićevu ponudu, progutao je i
krivotvorenje nekih izjava danih u intervjuu. No Carla
Del Ponte odbacila je takvu mogućnost trgovine. Ako je
i bilo nade da će se tim putem popraviti nezavidna
Gotovinina situacija, ona je brzo nestala, kao što je
nestajala i nada da će njegovi odvjetnici uspjeti
navesti Tužiteijstvo da odustane od optužnice pod
teretom činjenica i bez pojavljivanja optuženoga
Gotovine u Haagu.
U Hrvatskoj premijer Ivica Račan pod teretom
optužaba Carle Del Ponte i osobito zainteresiranih
Britanaca, da se Gotovina skriva u Hrvatskoj, poduzima
sve da ih razuvjeri u to. Stvara poseban tim za lov na
generala Gotovinu na čelu kojega je Ranko Ostojić,
prihvaća pomoć engleske obavještajne službe, zapravo
predaje nadzor nad tom operacijom Britancima, što je
najsramotniji slučaj političkoga puzanja i predaje
suvereniteta, raspisuje novčane nagrade za donositelje
korisnih informacija o Gotovini, proštire crveni tepih
Carli Del Ponte u Zagrebu i poziva ju na besplatno
Ijetovanje na Jadran.
Mesić nakon propasti svoga plana, sotonizira
Gotovinu gdje god stigne, a u jednome intervjuu u
Bruxelessu kaže da je Gotovina hrvatski Bin Laden.
Naravno, cijelo
to vrijeme u Haag se šalju predsjednički transkripti i
sva povjerljiva dokumentacija, bez ikakve selekcije i
ograda, bez obzira na državne tajne i informacije koje
se odnose na nacionalnu sigurnost. U tome bezakonju,
koje je počelo već početkom 2000. prednjačio je
predsjednik Stjepan Mesić, čovjek koji je slijepo
mrzio Tuđmana i akciju Oluja. U deset godina svoga
predsjedničkoga mandata obIjetnice te slavne i
povijesne hrvatske bitke za slobodu uglavnom je
ignorirao, demonstrativno se poput svinje vaIjao po
plaži na Hvaru 5. kolovoza, a jednom je čak otišao i u
Mongoliju na taj dan. Tek posljednjih godina navratio
je jednom ili dvaput u Knin.
Mesićeva slijepa mržnja
Danas se
logičnim čini da se on na ilegalnu dostavu
transkripata i obvezao u svome tajnome svjedočenju
protiv Hrvatske u predmetu Blaškić. Caria Del Ponte
gotovo sedam godina kasnije reči će u dokumentarnome
filmu o sebi "Carlina lista" da je dobila od Mesića i
više nego što je tražila, a svjedok tužiteljstva u
Haagu William Tomljanović posvjedočit će pred Sudom u
Haagu da ima 666 predsjedničkih transkripata i da je u
Mesićev ured ulazio kad je htio i uzimao što je htio.
Postoje i oni koji su vidjeli da haaški istražitelji
bježe protupožarnim stubištem jer je na Pantovčak
došao netko tko ih nije smio zateći u prekopavanju
povjerljive dokumentacije.
U Vladi i Uredu predsjednika kao da su se nadmetali
tko će više naškoditi generalu Gotovini. Za to vrijeme
oporbeni vođa Ivo Sanader politički kapitalizira
progon generala Gotovine, ali i drugih, Norca,
Bobetka, primjerice, te dobiva izbore krajem 2003.
godine. Račan odlazi u povijest. Dojam je da je jedva
i dočekao izgubiti izbore i da mu je satisfakciju
predstavljala činjenica što njega nije zapalo da
izruči Gotovinu.
Sanader koji je palio 150.000 ljudi na splitskoj
Rivi i grmio da ne će nitko dirati naše heroje, po
dolasku na vlast čini kopernikanski obrat i započinje
još brutalniji progon generala Gotovine.
Ničim izazvan, VIadimir Šeks trijumfalno s
televizije prenosi poklič protiv Gotovine
"identificirati, locirati, uhititi, transferirati...".
Uz pomoć najsofisticiranijih britanskih uređaja,
navodno otkrivaju razgovor Gotovinine supruge Dunje s
njim u rujnu 2005. i odmah puštaju snimljeni razgovor
oduševljenoj Carli Del Ponte. Još prije HDZ-ova vlast
na čelu sa Sanaderom obračunala se s Gotovininom
suprugom najurivši ju bez ikakvih prava iz MORH-a.
Zajedno s generalom Gotovinom na Tenerifima uhićen
je australski Hrvat Jozo Grgić. Čovjek mu je donio
12.000 eura, koliko je imao ili skupio. Generalov
bijeg bio je iznimno skup i prijatelji mu to više nisu
mogli financijski pokrivati. Mogao je bez ikakvih
problema otputovati u daljnju avanturu s Tenerifa, ali
on je već i prije odlučio da će mirno pričekati
španjolske policajce jer više nije imao ni nade, ni
voIje, ni novca, a predajom će mu barem biti siguran
život, što u Hrvatskoj, u okolnostima beskonačnoga
lova na njega, nitko nije jamčio. Vijest o uhićenju
Carla Del Ponte slavodobitno je objavila iz Beograda,
u zrakoplovu je popila slavljenički šampanjac; veliko
zadovoljstvo bilo je kod premijera Sanadera. Tada
SDP-ov pravni stručnjak, a danas predsjednik države
Ivo Josipović, čestitao je Sanaderu. Zadovoijstvo nije
skrivao Stjepan Mesić, a splitski nadbiskup msgr.
Marin Barišić praktički sutradan posjetio je Ivu
Sanadera te je, neovisno o tomu što je razlog posjeta
bio druge naravi, blagoslovio njegov uspjeh izručenja
Gotovine Haagu.
Hrvatska je, mislili su oni, skinula
težak kamen s vrata. Dotad, u prvih pet godina 21.
stoljeća, vlastima je Gotovina bio velika briga u
smislu da ga uhvate živa ili mrtva i da riješe problem
s Haagom, nimalo se ne zamarajući s činjenicom da je
on nedužan, a ne samo zaslužan čovjek. U drugih pet
godina, o njemu nisu više ni mislili, mediji u
Hrvatskoj u večoj ili manjoj mjeri ignorirali su
suđenje, a onda je 15. travnja došao šok. Sudac
Alphons Orie prihvatio je u cijelosti optužnicu, kao
da dugogodišnje rasprave, uvjerljivih dokaza i
svjedoka obrane nije ni bilo, izrekao drakonsku kaznu
od 24 godine zatvora. Čak se i neprijateljima činilo
da dokaza nema i da će Gotovinu pustiti.
Kako bi to spriječio, srbijanski
predsjednik Boris Tadić javno je pozvao međunarodnu
zajednicu da to ne dopusti jer tobože Gotovinina
sloboda ne će ići u prilog pomirenju Srba i Hrvata na
Balkanu.
Znali da su nevini, a ipak ih
izručili
Dana 15.
travnja 2011. prolomio se krik nad čitavom Hrvatskom
zbog očigledne prijevare i nepravde. Predsjednik RH
Ivo Josipović rekao je kako ne ćemo pristati da su svi
sudionici oslobodilačke operacije Oluja bili dio
zločinačkoga pothvata, što bi trebalo značiti da neki,
uključujući Gotovinu i Markača, i jesu. Predsjednica
Viade Jadranka Kosor isto je naglasila kako ne
prihvaća kvalifikaciju o udruženome zločinačkome
pothvatu, iz dana u dan sastajala se s braniteljskim
udrugama i obečala nove oblike materijalne pomoći,
novcem pokušala kupiti njihov mir.
Predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić zagrmio je
kako je dosta takvoga ponašanja prema Hrvatskoj,
Vladimir Šeks u sličnome je tonu govorio protiv
presude, dr. Andrija Hebrang bio je na rubu suza, na
rubu plača bio je i Dražen Budiša. Vidjevši očaj
Hrvatske, vidjevši to najniže moguće dno na koje su
doveli zemlju, njihove reakcije možda i jesu bile
iskazi neslaganja s nepravdom i teškom sudbinom
dvojice nedužnih generala, ali budući da su bile
popraćene i čudovišnim pozivom na mir i dostojanstvo,
drugim riječima da se imamo pomiriti sa sudbinom i ne
rabiti prejake riječi jer nas motre Haag i Bruxelless,
onda je jasno da su svi oni tim krokodilskim suzama
htjeli imati samo tzv. kontrolu štete.
Taj
kretenski mazohizam hrvatskih vlastodržaca i ropska
podčinjenost dodatno su pojačani uvredama koje su
izrekli Peter Galbraith da nema na svijetu druge
zemlje osim Hrvatske zemIje koja bi stranome sudu
izručila svoja dva pobjednička generala, i britanskoga
političkoga ekscentrika Denisa MacShanea da je
Gotovina kao nacist, da je izdao svoj narod. Moralno
je sablažnjivo što su neki od tih domaćih političara,
uključujući Račana, Šeksa i druge, još i za vrijeme
optužnica i sada nakon presude, izjavijivali da su
optužbe protiv Gotovine laži i besmislice i da je u
tome smislu Gotovina nevin.
Znaći, uvjereni su cijelo vrijeme da je nevin, pa
ipak su ga se odrekli, ipak su pristali izručiti ga i
tako uništiti život njega i njegove obitelji. Na
vidjelo je isplivala činjenica da se Sud presuđujući
Gotovini i Markaču kao na krunski dokaz oslonio na
famozni Brijunski transkript koji im je dao Stjepan
Mesić, premda u samome transkriptu nema ničega
spornoga, osim što je poslužio kao materijalni dokaz
okupljenoga državno-vojnoga vrha u tzv. Zločinački
pothvat. Kao i Gotovini, u jednakoj ili u još većoj
mjeri, jer se teško razbolio u zatvoru, uništili su i
život generala Markača i njegove obitelji. Poradi
političkoga pragmatizma, poradi obečanoga zlatnoga
teleta koje ionako nisu dobili, ti sitni domaći
politički trgovci sve su učinili da završe ovako kako
su završili, da Gotovina i Markač budu u dugotrajnim
tuđinskim tamnicama, a Hrvatska osramoćena i ponižena
pred očima cijeloga svijeta, da bude doista zemlja
zrela za ludnicu. S tamnicom dvojice generala i
Hrvatska je kao država potonula u mrak neslobode.
Velika prijevara i velika izdaja ostat će dugo
mračna mrlja na savjesti svih onih koji su to
dopustili. Je li narod svjestan jedne desetogodišnje
izdajničke politike, je li se pokajao što je birao i
održavao izdajnike na vlasti, je li taj narod svjestan
i vlastite odgovornosti u tome smislu? Tko zna, ali
sada u Splitu žele osuđenom Gotovini dati ulicu ili
trg, baš kao što su, podsjeća Nenad Ivanković autor
knjige "Što smo mu činili", i Atenjani nakon osude na
smrt podigli spomenik Sokratu, a njegove tužitelje
prognali. Gotovina i Markač su živi. Strašan će biti
njihov susret s nezahvalnom Hrvatskom kojoj su dali
slobodu, a ona njima robiju. Još strašniji sa svim
ovim manjim ili većim izdajnicima. Ako su imalo ljudi,
oni to u moralnom smislu ne bi smjeli preživjeti.
Franz Kafka i njegov Jozef K. pomažu nam da pronađemo
nešto utješno:
slava će nadživjeti Antu Gotovinu, sramota će
nadživjeti Stjepana Mesića, Ivicu Račana i Ivu
Sanadera kao i sve njihove stereotipne podanike.
Slike života
U potpunome košmaru izazvanom ovom
nevjerojatnom haaškom sramotom, brzinom svjetlosti
naviru i izmjenjuju se slike života generala Gotovine.
U sjećanje naviru slike njegova siromašnoga
djetinjstva, tragičnoga stradanja majke koja je,
zaštitivši u naručju četverogodišnjega dječaka od
eksplozije privrednoga eksploziva u mjestu, sama
smrtno stradala, slike odlaska brodom u svijet u
potragu za mirom, utjehom, slobodom, slike ratovanja u
francuskoj Legiji stranaca, povratka u napadnutu
Domovinu, slike burnih veza sa ženama iz kojih ima
troje djece i sve ih jednako voli. Po pola sata znao
bi na telefonu provesti razgovarajući s tek rođenim
djetetom. Onda slika vjenčanja s Dunjom Gotovinom u
pakoštanskoj crkvi kada je crkveni zbor pjevao "Kad se
budemo sreli, oči u oči, ja i ti, saznat ćeš da sam
samo čovjek, a Bog da si ti...'', slika lutanja
svijetom i bijega od nepravde, slika očeva pogreba na
koji nije došao iz haaškoga zatvora ne zato što ga ne
bi pustili nego zato što nikakvu milost od njih nije
tražio...
Gotovina je bio i ostao samo čovjek, a
svi ti umišljeni hrvatski bogovi koji su ga prodali i
izdali, poput Mefista, prodali su odavno đavolu dušu
svoju. Dante ih je smjestio u deveti krug pakla.
Ivica Marijačić
Hrvatski list, 5. svibnja 2011.
|