HRVATSKA JE KRIVA za njegovu sudbinu

Taj kretenski mazohizam hrvatskih vlastodržaca i ropska podčinjenost dodatno su pojačani uvredama koje su izrekli Peter Galbraith da nema na svijetu druge zemlje osim Hrvatske zemlje koja bi stranome sudu izručila svoja dva pobjednička generala, i britanskoga političkoga ekscentrika Denisa MacShanea da je Gotovina kao nacist, da je izdao svoj narod.

Moralno je sablažnjivo što su neki od tih domaćih političara, uključujući Račana, Šeksa i druge, još i za vrijeme optužnica i sada nakon presude, izjavijivali da su optužbe protiv Gotovine laži i besmislice i da je u tome smislu Gotovina nevin.

"Pomognite novome zapovjedniku", zatražio je jedan od ratnih zapovjednika Mate Viduka od svih okupljenih časnika tada slabašne Hrvatske vojske koji su se okupili u Splitu gdje im je predstavljen novi zapovjednik Zbornoga područja Split - Ante Gotovina.

Novi je zapovjednik, međutim, odmah reagirao riječima: "Hvala, meni ne treba pomoć. Radite svatko svoj posao, a ja znam kako ćemo pobijediti neprijatelje!"

Ima tomu nešto manje od dvadesetak godina. One koji su tada njegove riječi doživjeli kao nerealni optimizam novopostavljenoga i posve nepoznatoga časnika, vjerojatno, mislilo se, željnoga vojničke slave, brzo je demantirao u mjesecima i godinama koje su uslijedile, premda je i prije toga po slavonskim ratištima imao sjajne rezultate. Sve svoje bitke, od Maslenice preko Južnoga poteza, Maestrala i Oluje, on je briljantno dobio, a Hrvatska se nakon četverogodišnje srpske okupacije spasila i počela živjeti u slobodi i miru.

Mnogo toga strašnoga dogodilo se od tada do danas kada je general Ante Gotovina nepravomoćno osuđen na Haaškome sudu na drakonske 24 godine zatvora, a general Mladen Markač na 18, čitava jedna beskrajno duga ljudska drama, njega kao pojedinca, ali i drama nekad ponosne hrvatske države koja danas stenje, kako pod pritiscima moćnih i pokvarenih zapadnih politika, tako i pod teretom sramne savjesti jer je dopustila takav moralni i politički slom. Drama se nastavlja, ali već sada se može zaključiti da je general Gotovina zaista pobijedio neprijatelje koji su okrutno provodili četverogodišnju srpsku agresiju rušeći i ubijajući građanstvo, ali nije pobijedio neprijatelje unutar Hrvatske, neprijatelje za koje nije ni znao i protiv kojih se nije, uostalom, ni borio. Zato je priča o generalu Gotovini zapravo žalosna priča o velikoj prijevari i velikoj izdaji. Koliko god službene hrvatske strukture takve kvalifikacije danas otklanjaju kao izraz paranoje Gotovininih pristaša, činjenice su, kada se retrospektivno i kronološki poredaju, neumoljive:

Hrvatska se odrekla generala Gotovine, prognala je toga nedužnoga čovjeka i kriva je za njegovu sudbinu. Danas samo rijetki u Hrvatskoj svoj bijes zbog sramotne presude usmjeravaju prema Haaškome sudu i pokvarenim političkim silnicama koje usmjeravaju i diktiraju rad toga suda. Oko toga, uostalom, i nije bilo velikih iluzija. Danas se u masovno iskazivanome revoltu ili ogorčenju traži odgovornost onih koji su radi pragmatičnih i frivolnih političkih razloga skrivili tešku nesreću ove dvojice najzaslužnijih ratnih zapovjednika. Kolektivna frustracija Hrvata i danas, nekoliko tjedana poslije haaškoga šoka, ima različite manifestacije. Jedna skupina branitelja đtrajka glađu na središnjem zagrebačkom trgu, drugi izvode svoj žalosni performans prosvjednim polusatnim ležanjem na splitskoj rivi, treći ispisuju po pročeljima različite poruke, neki, pak, pribjegavaju opasnome nasilju i ruše stabla po prometnicama, ili pale automobilske gume, braniteljske udruge održavaju ogorčene prosvjedne konferencije za novinare s ultimativnim porukama vlasti, neki se susreću s predstavnicima vladajućih struktura i mole ih da učine nešto za spas nedužnih generala, a najveći broj građana potiskuje svoj revolt potpunim animozitetom prema politici, političkim strankama i svima koji vode državu Hrvatsku.

Britansko-srpska odmazda prema zamjenskome Tuđmanu

Sve te reakcije ni na koji način ne mogu pomoći već osuđenim generalima Gotovini i Markaču. One su tek eksplodirani bunt izazvan velikom nepravdom, a dijelom i zakašnjeli prigovor savjesti koja je, nakon desetogodišnjega mirnoga promatranja nepravednoga obračuna, sada poput ponornice izbila na površinu. General Ante Gotovina niti izravno potiće te prosvjede, niti ima išta protiv njih. Njemu i generalu Markaču potrebni su sloboda i pravda u svijetu u kojemu je sloboda tek privid, a pravda očito fikcija i obično sredstvo u rukama moćnih. Njih dvojica nisu osuđeni ni po individualnoj ni po zapovjednoj odgovornosti, osuđeni su da su bili članovi navodnoga Tuđmanova zločinačkoga pothvata, kako su tužitelji i suci krstili oslobodilačku operaciju Oluja, s ciljem etničkoga čišćenja srpskoga stanovništva, a ostvarili su to prekomjernim granatiranjem Knina, ubojstvima civila, pljačkom imovine... Čudovišna konstrukcija o "udruženome zločinačkome pothvatu" izmišljena je u Haagu mimo svih pravnih standarda kontinentalnoga ili anglosaksonskoga prava, a tužiteljima i sucima dano je diskrecijsko pravo da smisle taj konstrukt, da ad hoc smisle bilo što, samo da hrvatski generali budu osuđeni, zapravo da budu kažnjeni zato što su 1995. godine bravurozno pobijedili srpskoga agresora i da preko njihove okrutne kazne budu poniženi, 15 godina poslije, pobjednička Hrvatska vojska, hrvatska država i hrvatski narod. Premnogo je dokaza i indicija da su Tuđman, Gotovina i ostali članovi "udruženoga zločinačkoga pothvata" svojom pobjedom uvrijedili Britance i njihove istomišljenike, srpske prijatelje u svijetu i da je odmazda putem Haaškoga suda morala uslijediti.

Ako već ne prema Tuđmanu i Šušku, koji su prerano umrli, onda prema zamjenskome Tuđmanu, a to je general Ante Gotovina. Pojedinačna ili skupna ubojstva srpskih civila, pljačke i paljenje njihovih kuća poslije Oluje tek su propagandistička izlika za progon Gotovine i Markača te proziran pokušaj manipulacije. Tih kaznenih djela uistinu je bilo i ona nikako nisu bila pravedna kazna za ono što su Srbi u deseterostruko večem broju prije toga napravili Hrvatima tijekom četverogodišnije okupacije. Ali i NATO je u bombardiranju Srbije, a gađao je većim dijelom civilne ciljeve, pobio više od dvije tisuće civila. Kada je Amnesty International tužio NATO Haagu, Carla Del Ponte ekspresno je odbacila tužbu i rekla da nema nikakve odgovomosti NATO-ovih zapovjednika.

Gotovinine snage na Knin su ispalile u operaciji Oluja 258 granata, u njihovim eksplozijama poginuo je jedan civil, pa ako je učinak tih granata bio strah tamošnjih Srba uslijed kojega su napustali svoje domove (a to je po Sudu ključni krimen njih dvojice), kako objasniti da su svi Srbi napustili istočnu Slavoniju koja je reintegrirana mirnim putem, gdje nije ispaljena ni jedna hrvatska granata.
Jasno je, dakle, i slijepcima da je haaška presuda Gotovini i Markaču politička odluka. Nakon svega, jedno od najtežih pitanja je može li se politička presuda uopće srušiti pravnim sredstvima ili ju se može rušiti samo politikom. Nitko to javno ne priznaje, ali svi to znaju. Obrane generala Gotovine i Markača najavljuju nastavak borbe pravnim sredstvima, Vlada RH obećala je snažnu diplomatsku i političku ofenzivu. Dvije obrane su se, po posljednjim informacijama, sastale i dogovorile strategiju. Obrana generala Markača u žalbenome će postupku rušiti tezu o udruženome zločinačkome pothvatu, obrana generala Gotovine tvrdnju da je prekomjemo granatiranje Knina i ostalih gradova izazvalo progon srpskoga stanovništva.

Pokušaj Carline nagodbe

U promišljanju kako izvući generale iz teške situacije, čuju se različiti prijedlozi. Čuveni hrvatski pravni stručnjak dr. Mirjan Damaška, između ostaloga je rekao da bi odvjetnici generala Gotovine mogli zaigrati na olakotne okolnosti. No ako bi oni zatražili olakotne okolnosti, onda bi to značilo da Gotovina priznaje ono što mu se stavlja na teret. Priznati nešto čega nije bilo i za što nisi kriv, da bi ti udijelili milost slobode! Sotonska trgovina kojom vladari svijeta ucjenjuju male. Odvjetnik Anto Nobilo poručuje da Gotovina treba uprijeti prstom u stvarne krivce te da onda, valjda, može računati na povoljan ishod. Tako je upalila njegova taktika u slučaju generala Blaškića. Blaškić je, naime, u žalbenome postupku odgovornost za zločine u BiH prebacio na Franju Tuđmana, Darija Kordića i druge te umjesto 45 godina dobio devet godina zatvora, a ceh je platio Dario Kordić koji uopće nije bio vojnik. Vesna Teršelić iz udruge Documenta ovih dana kaže kako još nije kasno da se general Gotovina pokaje. Još mnogi novinski komentatori i predstavnici kojekakvih nevladinih udruga, sve redom odavno prepoznati kao dio navijačke haaške mreže u RH, traže od Gotovine da zatraži oprost i da Tuđmana, Suška i ostale imenuje kao krivce.

Tom orkestriranom bezumlju pridružio se i bivši predsjednik Stjepan Mesić koji podjednako divljački likuje nad presudom jer očigledno u raskošnoj panorami njegove mržnje prema Tuđmanu nedostaje još taj element da najslavniji Tuđmanov general prokaže svoga vrhovnoga zapovjednika. Ti savjeti nisu ništa novo. Odmah po uhićenju na Tenerifima i zatvaranju generala Gotovine 1995. u haaškome pritvom, glavna tužiteljica Carla Del Ponte htjela je poentirati na taj način. Zatražila je razgovor sa zatvorenim Gotovinom u kojemu bi mu ponudila nagodbu. Gotovina je glatko odbio taj razgovor. Nikada nije pristajao na lažno prokazivanje i na izdaju jer ne smatra da može za bilo što optužiti Tuđmana, Šuška i ostale iz nekadašnjega vojno-političkoga vrha.

Britanci ubacivali laži u hrvatske medije

Još dugo se Hrvatska ne će oporaviti od surovih presuda Haaga koji je drakonski kaznio osloboditelje, a amnestirao, uopće nije ni procesuirao, protagoniste barbarske srbijanske agresije. Haaškom kaznenom politikom stvorena je nakaradna situacija u kojoj su žrtve kažnjene, a agresori blagoslovljeni.

CIA je svojedobno zaključila da su Srbi u Hrvatskoj i BiH počinili oko 90 posto zločina, a 10 posto Hrvati i Muslimani. Svojedobni predstavnik UN-a Tadeus Mazowiecki bio je još drastičniji u raspodjeli krivnje: Srbi su počinili 99 posto zločina, a jedan posto svi ostali. Haag je, petnaestak godina kasnije, počinio pravosudni zločin inverzije: osudio je zapovjednike oslobodilačkih operacija, a nisu ga zanimali arhitekti agresije. I to je porazna i skandalozna činjenica koju danas u Hrvatskoj pokušavaju oprati primitivni pojedinci iz politike na čelu s Mesićem, plaćeni aktivisti i projugoslavenski ili prosrpski kolumnisti. Kao psi na Sorosovu ili nečijem drugom lancu sada reže na Tuđmana i Gotovinu, opravdavaju haašku presudu, manipuliraju brojem srpskih žrtava i pljuju po Hrvatima koji su opet nacionalisti zato što se ne mogu pomiriti s presudom. Agresivno nameću uvećane podatke o broju stradalih Srba, kao što i kad govore o broju uništenih srpskih kuća svjesno u taj broj uvrštavaju i uništene hrvatske kuće, sve s ciljem da stvore dojam o pravednosti Gotovinine kazne, pri čemu, dakako, izbjegavaju reći da Hrvati nisu 1995. iz obijesti krenuli u operaciju Oluja, nego da je ona uslijedila nakon četverogodišnje okupacije, ubojstva više od šest tisuća hrvatskih civila čak i u nazočnosti UN snaga te da im je doslovce sva imovina opljačkana, uništena i spaljena i da su Srbi odbili sve ponuđene ruke pomirenja od Tuđmanove vlasti.

Izbjegavanje toga konteksta vrlo je podla metoda prikrivanja neprijateljskoga stava tih autora prema Hrvatskoj, Gotovini i Tuđmanu, jedno neviđeno nasilje nad poviješću. Znajući da Gotovina nije počinio ni zapovjedio bilo kakav zločin ili kazneno djelo, znajući da se takvo što ne može dokazati ni Franji Tuđmanu, suvremeni sotonisti i revizionisti, njih 20-ak najglasnijih, tumaće Gotovinine ili Tuđmanove rijeci iz ratnoga vremena tako što im daju značenje koje nisu imali, zadiru u Tuđmanovu i Gotovininu podsvijest i nasilno detektiraju neke njihove tobože mračne ciljeve spram Srba.

S bezočnom kampanjom i raznim manipulacijama protiv generala Gotovine počeli su davno, još u praskozorje političkih promjena i smjene vlasti u RH 2000. godine. Iz dana u dan naviještali su optužnicu protiv njega, sinkronizirano su u tome smislu djelovala hrvatska glasila i nevladine udruge sa srpskim obavještajnim velikosrpskim miljeom. Izmišljali su mu kojekakve afere, suspektne likove iz inozemstva kao prijatelje, prljave poslove s drogama i slično. Kasnije se ispostavilo da su takve dezinfonnacije smišljali britanski obavještajci i ubacivali ih u hrvatski medijski prostor uz pomoć svojih produženih ruku, korumpiranih novinara, plaćenih da lažu. Gotovina nije mogao vjerovati da je to moguće, da je moguće nekažnjeno pisati takve laži i voditi kampanju protiv njega. Dok je bio živ prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, Gotovina se još i mogao osloniti na njegovu zaštitu. Tuđmanova vlast donosi 5. ožujka 1999. Rezoluciju u Hrvatskome saboru kojom se ne dopušta Haaškome sudu da, zbog uočene politizacije, tretira oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja.

Jacques Klein obećao Tuđmanu da Gotovina ne će biti optužen

Bio je to pokušaj uspostavljanja brane pred evidentno politikantskim Haaškim sudom. Jacques Klein, međunarodni povjerenik za mirnu reintegraciju istočne Slavonije, obećava Tuđmanu da Haag ne će procesuirati Gotovinu ako Hrvatska odustane od progona brojnih Srba. Tuđman pristaje i broj optužnica i tjeralica protiv srpskih ratnih zločinaca smanjuje se s tisuću i nešto na samo nekoliko desetaka. Dolazi do pravnoga spora između hrvatske države i Tužiteljstva koji je trebalo riješiti Raspravno vijeće Haaškoga suda oko nadležnosti nad Olujom i Bljeskom. Hrvatska je već imala jednu dobivenu bitku s tužiteljstvom iz 1998. godine. Ali godine 2000. Tuđmana više nije bilo, Gotovina se nema na koga osloniti. HDZ je voljom biraća poslan u oporbu, nova vlast na čelu s Ivicom Račanom u Banskim dvorima i Stjepanom Mesićem na Pantovčaku ekspresno ukida spomenutu Rezoluciju i izglasava u Saboru Deklaraciju kojom se Tužiteljstvu jednostrano prepušta nadležnost nad Olujom i Bljeskom, dakle prekida se pravni spor čime je glavna tužiteljica Caria Del Ponte dobila odriješene ruke da radi što god želi.

Ona pokazuje interes za generale Petra Stipetića, Antu Gotovinu... Mediji i političari iskazuju zgražanje zbog haaškoga zanimanja za Stipetića, a istodobno vode najprljaviju kampanju protiv Gotovine. Sve službene političke strukture u RH upregle su se da pomognu generalu Stipetiću i da ne bude optužnice protiv njega. Stipetić je svakako jedan od zaslužnih hrvatskih generala jer je na vrijeme napustio JNA i prikljućio se obrani Domovine te je zaslužio zaštitu države. Ali u isto vrijeme Gotovini nitko ništa ne govori niti mu omogućuje razgovor s istražiteljima.

On očajnički traži od novih vlastodržaca da nešto učine, da mu kažu što se događa, zaustave linč bez ikakva činjeničnoga utemeljenja. Račan i Mesić ignoriraju. Nakon deset mjeseci, tužiteljica Carla Del Ponte obznanjuje da odustaje od optužnice protiv generala Stipetića, a u isto vrijeme šalje zapečačenu optužnicu protiv Gotovine na stol predsjedniku Vlade Ivici Račanu. Bilo je jasno: izvukli su generala Stipetića i umjesto njega ponudili, odnosno suglasili se s progonom generala Gotovine premda je, istine radi, u sektoru Sjever, kojim je zapovijedao Stipetić, bilo više poginulih srpskih civila nego u sektoru Jug. Nešto kasnije Goran Granić rekao je Draženu Budiši kako mu je Carla Del Ponte rekla kako se nada da sada optužnica protiv Gotovine vlasti politički odgovara. Račan skriva optužnicu mjesec dana od javnosti. Jednom je novinaru rekao da je optužnica puna besmislenih tvrdnji i da najradije ne bi postupio po njoj, ali mora. Ne nalazeći ni razgovora ni objašnjenja od bilo koga, a doznavši iz medija da je optužnica protiv njega na Račanovu stolu, Gotovina počinje svoj bijeg koji će trajati gotovo pet godina. U danima prije bijega, vidio je da operativci u službenim golfovima motre njegovo kretanje.

Račanovo postupanje

Je li Račan svjesno ostavio Gotovini vrijeme da se skloni? Možda, ali to je slabašna kompenzacija za ono zlo koje mu je napravio prije toga. Misterij oko Gotovinina kretanja tijekom bijega još nije rasvijetljen. Dok se on skrivao, Stjepan Mesić pokušao je u suradnji sa svojim prijateljem Ivom Pukanićem steći političke poene. Uz pomoć odvjetnika Marijana Pedišića Pukanić je dogovorio intervju, u Veneciji, s Gotovinom za tjednik Nacional u kojemu on poručuje da podržava predsjednika Mesića i da će doći ako mu se omogući razgovor s tužiteljima, a ako oni nakon razgovora ocijene da ima elemenata za optužnicu, odazvat će se pozivu u Haag. Gotovina je prihvatio Mesićevu ponudu, progutao je i krivotvorenje nekih izjava danih u intervjuu. No Carla Del Ponte odbacila je takvu mogućnost trgovine. Ako je i bilo nade da će se tim putem popraviti nezavidna Gotovinina situacija, ona je brzo nestala, kao što je nestajala i nada da će njegovi odvjetnici uspjeti navesti Tužiteijstvo da odustane od optužnice pod teretom činjenica i bez pojavljivanja optuženoga Gotovine u Haagu.

U Hrvatskoj premijer Ivica Račan pod teretom optužaba Carle Del Ponte i osobito zainteresiranih Britanaca, da se Gotovina skriva u Hrvatskoj, poduzima sve da ih razuvjeri u to. Stvara poseban tim za lov na generala Gotovinu na čelu kojega je Ranko Ostojić, prihvaća pomoć engleske obavještajne službe, zapravo predaje nadzor nad tom operacijom Britancima, što je najsramotniji slučaj političkoga puzanja i predaje suvereniteta, raspisuje novčane nagrade za donositelje korisnih informacija o Gotovini, proštire crveni tepih Carli Del Ponte u Zagrebu i poziva ju na besplatno Ijetovanje na Jadran.

Mesić nakon propasti svoga plana, sotonizira Gotovinu gdje god stigne, a u jednome intervjuu u Bruxelessu kaže da je Gotovina hrvatski Bin Laden.

Naravno, cijelo to vrijeme u Haag se šalju predsjednički transkripti i sva povjerljiva dokumentacija, bez ikakve selekcije i ograda, bez obzira na državne tajne i informacije koje se odnose na nacionalnu sigurnost. U tome bezakonju, koje je počelo već početkom 2000. prednjačio je predsjednik Stjepan Mesić, čovjek koji je slijepo mrzio Tuđmana i akciju Oluja. U deset godina svoga predsjedničkoga mandata obIjetnice te slavne i povijesne hrvatske bitke za slobodu uglavnom je ignorirao, demonstrativno se poput svinje vaIjao po plaži na Hvaru 5. kolovoza, a jednom je čak otišao i u Mongoliju na taj dan. Tek posljednjih godina navratio je jednom ili dvaput u Knin.

Mesićeva slijepa mržnja

Danas se logičnim čini da se on na ilegalnu dostavu transkripata i obvezao u svome tajnome svjedočenju protiv Hrvatske u predmetu Blaškić. Caria Del Ponte gotovo sedam godina kasnije reči će u dokumentarnome filmu o sebi "Carlina lista" da je dobila od Mesića i više nego što je tražila, a svjedok tužiteljstva u Haagu William Tomljanović posvjedočit će pred Sudom u Haagu da ima 666 predsjedničkih transkripata i da je u Mesićev ured ulazio kad je htio i uzimao što je htio. Postoje i oni koji su vidjeli da haaški istražitelji bježe protupožarnim stubištem jer je na Pantovčak došao netko tko ih nije smio zateći u prekopavanju povjerljive dokumentacije.

U Vladi i Uredu predsjednika kao da su se nadmetali tko će više naškoditi generalu Gotovini. Za to vrijeme oporbeni vođa Ivo Sanader politički kapitalizira progon generala Gotovine, ali i drugih, Norca, Bobetka, primjerice, te dobiva izbore krajem 2003. godine. Račan odlazi u povijest. Dojam je da je jedva i dočekao izgubiti izbore i da mu je satisfakciju predstavljala činjenica što njega nije zapalo da izruči Gotovinu.
Sanader koji je palio 150.000 ljudi na splitskoj Rivi i grmio da ne će nitko dirati naše heroje, po dolasku na vlast čini kopernikanski obrat i započinje još brutalniji progon generala Gotovine.

Ničim izazvan, VIadimir Šeks trijumfalno s televizije prenosi poklič protiv Gotovine "identificirati, locirati, uhititi, transferirati...". Uz pomoć najsofisticiranijih britanskih uređaja, navodno otkrivaju razgovor Gotovinine supruge Dunje s njim u rujnu 2005. i odmah puštaju snimljeni razgovor oduševljenoj Carli Del Ponte. Još prije HDZ-ova vlast na čelu sa Sanaderom obračunala se s Gotovininom suprugom najurivši ju bez ikakvih prava iz MORH-a.

Zajedno s generalom Gotovinom na Tenerifima uhićen je australski Hrvat Jozo Grgić. Čovjek mu je donio 12.000 eura, koliko je imao ili skupio. Generalov bijeg bio je iznimno skup i prijatelji mu to više nisu mogli financijski pokrivati. Mogao je bez ikakvih problema otputovati u daljnju avanturu s Tenerifa, ali on je već i prije odlučio da će mirno pričekati španjolske policajce jer više nije imao ni nade, ni voIje, ni novca, a predajom će mu barem biti siguran život, što u Hrvatskoj, u okolnostima beskonačnoga lova na njega, nitko nije jamčio. Vijest o uhićenju Carla Del Ponte slavodobitno je objavila iz Beograda, u zrakoplovu je popila slavljenički šampanjac; veliko zadovoljstvo bilo je kod premijera Sanadera. Tada SDP-ov pravni stručnjak, a danas predsjednik države Ivo Josipović, čestitao je Sanaderu. Zadovoijstvo nije skrivao Stjepan Mesić, a splitski nadbiskup msgr. Marin Barišić praktički sutradan posjetio je Ivu Sanadera te je, neovisno o tomu što je razlog posjeta bio druge naravi, blagoslovio njegov uspjeh izručenja Gotovine Haagu.

Hrvatska je, mislili su oni, skinula težak kamen s vrata. Dotad, u prvih pet godina 21. stoljeća, vlastima je Gotovina bio velika briga u smislu da ga uhvate živa ili mrtva i da riješe problem s Haagom, nimalo se ne zamarajući s činjenicom da je on nedužan, a ne samo zaslužan čovjek. U drugih pet godina, o njemu nisu više ni mislili, mediji u Hrvatskoj u večoj ili manjoj mjeri ignorirali su suđenje, a onda je 15. travnja došao šok. Sudac Alphons Orie prihvatio je u cijelosti optužnicu, kao da dugogodišnje rasprave, uvjerljivih dokaza i svjedoka obrane nije ni bilo, izrekao drakonsku kaznu od 24 godine zatvora. Čak se i neprijateljima činilo da dokaza nema i da će Gotovinu pustiti.

Kako bi to spriječio, srbijanski predsjednik Boris Tadić javno je pozvao međunarodnu zajednicu da to ne dopusti jer tobože Gotovinina sloboda ne će ići u prilog pomirenju Srba i Hrvata na Balkanu.

Znali da su nevini, a ipak ih izručili

Dana 15. travnja 2011. prolomio se krik nad čitavom Hrvatskom zbog očigledne prijevare i nepravde. Predsjednik RH Ivo Josipović rekao je kako ne ćemo pristati da su svi sudionici oslobodilačke operacije Oluja bili dio zločinačkoga pothvata, što bi trebalo značiti da neki, uključujući Gotovinu i Markača, i jesu. Predsjednica Viade Jadranka Kosor isto je naglasila kako ne prihvaća kvalifikaciju o udruženome zločinačkome pothvatu, iz dana u dan sastajala se s braniteljskim udrugama i obečala nove oblike materijalne pomoći, novcem pokušala kupiti njihov mir.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić zagrmio je kako je dosta takvoga ponašanja prema Hrvatskoj, Vladimir Šeks u sličnome je tonu govorio protiv presude, dr. Andrija Hebrang bio je na rubu suza, na rubu plača bio je i Dražen Budiša. Vidjevši očaj Hrvatske, vidjevši to najniže moguće dno na koje su doveli zemlju, njihove reakcije možda i jesu bile iskazi neslaganja s nepravdom i teškom sudbinom dvojice nedužnih generala, ali budući da su bile popraćene i čudovišnim pozivom na mir i dostojanstvo, drugim riječima da se imamo pomiriti sa sudbinom i ne rabiti prejake riječi jer nas motre Haag i Bruxelless, onda je jasno da su svi oni tim krokodilskim suzama htjeli imati samo tzv. kontrolu štete.

Taj kretenski mazohizam hrvatskih vlastodržaca i ropska podčinjenost dodatno su pojačani uvredama koje su izrekli Peter Galbraith da nema na svijetu druge zemlje osim Hrvatske zemIje koja bi stranome sudu izručila svoja dva pobjednička generala, i britanskoga političkoga ekscentrika Denisa MacShanea da je Gotovina kao nacist, da je izdao svoj narod. Moralno je sablažnjivo što su neki od tih domaćih političara, uključujući Račana, Šeksa i druge, još i za vrijeme optužnica i sada nakon presude, izjavijivali da su optužbe protiv Gotovine laži i besmislice i da je u tome smislu Gotovina nevin.

Znaći, uvjereni su cijelo vrijeme da je nevin, pa ipak su ga se odrekli, ipak su pristali izručiti ga i tako uništiti život njega i njegove obitelji. Na vidjelo je isplivala činjenica da se Sud presuđujući Gotovini i Markaču kao na krunski dokaz oslonio na famozni Brijunski transkript koji im je dao Stjepan Mesić, premda u samome transkriptu nema ničega spornoga, osim što je poslužio kao materijalni dokaz okupljenoga državno-vojnoga vrha u tzv. Zločinački pothvat. Kao i Gotovini, u jednakoj ili u još većoj mjeri, jer se teško razbolio u zatvoru, uništili su i život generala Markača i njegove obitelji. Poradi političkoga pragmatizma, poradi obečanoga zlatnoga teleta koje ionako nisu dobili, ti sitni domaći politički trgovci sve su učinili da završe ovako kako su završili, da Gotovina i Markač budu u dugotrajnim tuđinskim tamnicama, a Hrvatska osramoćena i ponižena pred očima cijeloga svijeta, da bude doista zemlja zrela za ludnicu. S tamnicom dvojice generala i Hrvatska je kao država potonula u mrak neslobode.

Velika prijevara i velika izdaja ostat će dugo mračna mrlja na savjesti svih onih koji su to dopustili. Je li narod svjestan jedne desetogodišnje izdajničke politike, je li se pokajao što je birao i održavao izdajnike na vlasti, je li taj narod svjestan i vlastite odgovornosti u tome smislu? Tko zna, ali sada u Splitu žele osuđenom Gotovini dati ulicu ili trg, baš kao što su, podsjeća Nenad Ivanković autor knjige "Što smo mu činili", i Atenjani nakon osude na smrt podigli spomenik Sokratu, a njegove tužitelje prognali. Gotovina i Markač su živi. Strašan će biti njihov susret s nezahvalnom Hrvatskom kojoj su dali slobodu, a ona njima robiju. Još strašniji sa svim ovim manjim ili većim izdajnicima. Ako su imalo ljudi, oni to u moralnom smislu ne bi smjeli preživjeti. Franz Kafka i njegov Jozef K. pomažu nam da pronađemo nešto utješno:
slava će nadživjeti Antu Gotovinu, sramota će nadživjeti Stjepana Mesića, Ivicu Račana i Ivu Sanadera kao i sve njihove stereotipne podanike.

Slike života

U potpunome košmaru izazvanom ovom nevjerojatnom haaškom sramotom, brzinom svjetlosti naviru i izmjenjuju se slike života generala Gotovine. U sjećanje naviru slike njegova siromašnoga djetinjstva, tragičnoga stradanja majke koja je, zaštitivši u naručju četverogodišnjega dječaka od eksplozije privrednoga eksploziva u mjestu, sama smrtno stradala, slike odlaska brodom u svijet u potragu za mirom, utjehom, slobodom, slike ratovanja u francuskoj Legiji stranaca, povratka u napadnutu Domovinu, slike burnih veza sa ženama iz kojih ima troje djece i sve ih jednako voli. Po pola sata znao bi na telefonu provesti razgovarajući s tek rođenim djetetom. Onda slika vjenčanja s Dunjom Gotovinom u pakoštanskoj crkvi kada je crkveni zbor pjevao "Kad se budemo sreli, oči u oči, ja i ti, saznat ćeš da sam samo čovjek, a Bog da si ti...'', slika lutanja svijetom i bijega od nepravde, slika očeva pogreba na koji nije došao iz haaškoga zatvora ne zato što ga ne bi pustili nego zato što nikakvu milost od njih nije tražio...

Gotovina je bio i ostao samo čovjek, a svi ti umišljeni hrvatski bogovi koji su ga prodali i izdali, poput Mefista, prodali su odavno đavolu dušu svoju. Dante ih je smjestio u deveti krug pakla.

Ivica Marijačić
Hrvatski list, 5. svibnja 2011.