 |
28. veljaÄe 1896. u Zagrebu je preminuo Ante StarÄević, a po vlastitoj želji pokopan je na groblju crkve svetog Mirka u Å estinama, tada selu na obroncima Medvednice ponad glavnog grada.
Ante StarÄević roÄ‘en je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove ÄŒorak. PuÄku Å¡kolu je pohaÄ‘ao u Klancu; uz potporu strica Å ime StarÄevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, a mali je Ante nastavio Å¡kolovanje u Zagrebu, gdje je 1845. zavrÅ¡io gimnaziju. |
U namjeri da postane svećenik, otiÅ¡ao je nakon toga u sjemeniÅ¡te u Senj, a potom je u BudimpeÅ¡ti upisao studij teologije i filozofije. Doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na druÅ¡tveno-politiÄke okolnosti StarÄević je odustao od svoje prvotne namjere i odluÄio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.
Pored politiÄkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik uÅ¡ao je Å¡est puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890.
U Äemu se sastoji politiÄka mudrost ovog hrvatskog velikana?
U drugoj polovici 19. stoljeća, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom politiÄkom životu vladalo je kaotiÄno stanje. RaÅ¡Äišćavanje i razbijanje tog politiÄkog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj poÄelo je pojavom Stranke prava, godine 1861.
Osnovno naÄelo nove stranke bilo je: Ni pod BeÄ, ni pod PeÅ¡tu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznaÄajnija politiÄka organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujući prije svega svojem osnivaÄu i voÄ‘i, Anti StarÄeviću. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravaÅ¡tva.
Ideal buduće hrvatske države bio je StarÄeviću apsolutan kriterij za vrednovanje svega Å¡to se dogaÄ‘alo u njegovo vrijeme i Å¡to se moglo nazrijeti u proÅ¡losti. Slijedeći vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, tražio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlaÄenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj proÅ¡losti.
On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izražava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u državotvornim pokuÅ¡ajima, u narodnim obiÄajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doživljavao kao osobu s biografijom. Stoga je StarÄević smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda.
KljuÄno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa izmeÄ‘u Hrvatske i Ugarske. StarÄević i Stranka prava izjaÅ¡njavali su se za ideal samostalne hrvatske države izvan okvira HabsburÅ¡ke monarhije.
StarÄević stoga neustraÅ¡ivo kaže: “Narod hrvatski saÄuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, joÅ¡ jedno neprocjenjivo dobro, a to je vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godiÅ¡nje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila. Narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo, ne će odkazivati Austrija, nego Bog i Hrvati.â€
Izvor: hsp.hr
|
