Hrvatu koji živi u slobodnom svijetu, nije jasno zašto si normalan čovjek u Hrvatskoj dozvoljava takvu glupost i bezobrazluk, pa se mora baviti nekakvim nametnutim dilemama umjesto da gleda svoj vlastiti prosperitet i prosperitet svoje djece i unučadi.

Tko god je išao u školu zna u međuvremenu da nacizam i fašizam nisu hrvatsko djelo, već su u Hrvatsku doneseni na talijanskim i njemačkim čizmama, jednako kao i par godina kasnije komunizam na ruskim. I ne samo u Hrvatsku već praktički u sve zemlje Europe. I fašizam i nacionalsocijalizam su nestali s političke pozornice, jednako kao i ništa manje zločinački komunizam. Gotovo svuda. Ali ne u i Hrvatskoj.

U Hrvatskoj postoji "fašizam" jer tako hoće "antifašisti". Ako ga nema oni će ga izmisliti. Kao i "rasizam", "antisemitizam" i slične nezanimljive stvari. Sami će oštetiti koju grobnicu, fingirati napad na sinagogu (zna li prosječan Zagrepčanin uopće gdje je ta?), napraviti će nered da bi poslije mogli raditi red. Kao vatrogasci koji sami podmetnu požar da bi se poslije istakli u gašenju.

Nije se lako snaći u toj smrdljivoj magli što je ispuštaju "antifašisti na hrvatski način". Najbolje se snašao i opisao to društvo kjiževnik i novinar Josip Pavičić. Evo nekoliko citata iz njegove knjige "Ispod jezika":

Hrvatski građani su s pravom alergični na antifašizam. Ono što se u drugoj Jugoslaviji i drugdje po realsocijalističkom Istoku predstavljalo kao antifašizam bilo je bliže fašizmu nego antifašizmu, tj. slobodi i demokraciji. Antifašizam je bio sužen na komunistički, socijalistički, ideološki ispravan antifašizam, na naš antifašizam, tj. na antifašizam koji je za razliku od sumnjivog antifašizma na trulom Zapadu, bio jedini pravi antifašizam.

Bio je to antifašizam masovnih mitinga na kojima su veličani Tito i Partija, antifašizam vojnih parada kojima se prijetilo svim unutarnjim i vanjskim neprijateljima, antifašizam kulta ličnosti Velikog Vođe Maršala, antifašizam jednopartijske vlasti i države, antifašizam gušenja slobode, antifašizam socijalne i nacionalne neravnopravnosti, antifašizam Rankovićeve tajne policije i antifašizam srpskih oficira koji su s pomoću dvaju svjedoka dokazivali da su prvoborci protiv fašizma, a ne borci četničkog vojvode Draže Mihajlovića koji se borio na strani fašista.

Bio je to antifašizam prešućivanja, falsificiranja i antihrvatsva.

Jedan moj prijatelj sa studija, Milan S., Siščanin, dobio je kao gimnazijalac jedinicu iz povijesti. A znate li, zašto? Zato jer je zamolio profesoricu povijesti da mu rastumači zašto se u Hrvatskoj kao Dan anifašističkog ustanka slavi 27. srpnja, kad su se (1941.) u Lici pobunili Srbi i do temelja spalili (pojedine kuće zajedno s kućedomaćinima, nedužnim civilima) selo Boričevac nastanjeno Hrvatima, a ne 22. lipnja, kad je (1941.) kraj Siska osnovan prvi antifašistički partizanski odred u Hrvatskoj, Jugoslaviji i Europi, a s obzirom na to da je nedvojbeno da je događaj koji se zbio 22. lipnja stariji od događaja 27. srpnja. Dobio je jedinicu, jer se to nije uklapalo u službenu povijest jugoslavenskog antifašizma. A nije se uklapalo, jer su taj partizanski odred kod Siska osnovali Hrvati.

"Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu", piše onaj koji je rulju vodio, Gojko Polovina (knjiga Svedočenje, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str.340). "Ostaje činjenica", kaže on, "da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena". (Polovinina knjiga, str. 342.)

Dakle, ti Polovinini pljačkaši, palitelji i ubojice postali su sjajni partizanski borci i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti, odnosno, drugim riječima, uzorni jugoslavenski antifašisti. Ti su zločinci u drugoj Jugoslaviji stajali na počasnim tribinama, oni su nam vezali pionirske marame, ti su nas banditi predstavljali po svijetu, oni nam i danas dijele političke i moralne lekcije. To su naši veliki antifašisti!

Jugoslavenski je antifašistički pokret očito u sebi imao nešto što je pogodovalo jednostavnom prihvaćanju svakakvog šljama iliti sjajnih partizanskih boraca najrazličitijih fela. Što? A što drugo nego jaku fašističku crtu, crtu koja je poslije, u uvjetima tobožnjeg socijalizma, partijske diktature i neslobode, obuhvatila cijelinu.

Antifašizam se prometnuo u fašizam. I zato drugovi Hrvatski Antifašisti ostavite nas na miru, jer i mi vas ostavljamo na miru. Vi sa onim što se u slobodnom svijetu zove antifašizam nemate nikakove veze, vi ste fašisti, koji su se transformirali u komuniste. I ne podvaljujte nam više da ste antifašisti.

Piše Vjekoslav Pavao
Društvene obavijesti broj 92, 2003.