Nitko nije mogao pretpostaviti da će predsjednica Vlade Jadranka Kosor na nedavnoj svečanosti u Kninu pozdraviti generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Toliku količinu hrabrosti nisu mogli predvidjeti pristaše generala, toliku količinu drskosti nisu mogli zamisliti protivnici dvojice generala i apologeti Haaškoga suda u Hrvatskoj i izvan nje, naročito u susjednoj Srbiji.

Gospođa Kosor odvažila se na taj čin računajući da njih dvojica nisu pravomoćno osuđeni pa su u nekom pravnom smislu još potencijalno nedužni.

Nada se da će u žalbenom postupku biti oslobođeni, o njima dvojici vjerojatno misli isto što i svi nazočni na kninskoj proslavi koji su njezin pozdrav oduševljeno pozdravili, osim predsjednika Josipovića koji je ostao pomalo zatečen neočekivanim riječima gospođe Koror. Po inerciji pokušao ustati zajedno s njima, ali se i odmah vratio na sjedalicu, za razliku od svih.

Danima i tjednima poslije, u Srbiji nisu mogli doći k sebi zbog Kosoričina bezobrazluka pa kad se još drznula posjetiti i Kosovo i tamo domaćinima izraziti zajedništvo u otporu zajedničkom krvoloku Slobodanu Miloševiću, ogorčenju Borisa Tadića, Vuka Jeremića i ostalih u Srbiji nije bilo kraja ni mjere.

I neki hrvatski analitičari pozdravljanje Gotovine i Markača smatraju nevjerojatnim gafom hrvatske premijerke, a nadali su se, čak otvoreno i zazivali, da joj to njemačka kolegica, Angela Merkel, to u Zagrebu nabaci pod nos. Jedan od onih koji je to zagovarao, Damir Grubiša, rekao je da gospođa Merkel to reba učiniti. Ona to ipak na Grubišinu veliku žalost nije učinila pa je tako Kosoričin pozdrav ostao bez loših političkih posljedica za nju, a za reakcije iz Srbije mogli bismo reći da su bile predvidljive i da nas za njih, uostalom, nije ni briga. Dio domaćih i srpskih komentatora, slični kao jaje jajetu, u svom su se zgražanju pitali, što bi bilo da je Boris Tadić pozdravio neke srpske generale osuđene u Haagu. Ističući takvu prispodobu, potvrdili su zapravo ono što već dugo znamo: za njih nema razlike ne samo između Gotovine i, primjerice, Ratka Mladića, nego ni između Hrvatske i Srbije u odgovornosti za rat kojii je bio klasična agresija Srbije na Hrvatsku.

Sve je, dakako, ogorčilo čelnike srpske zajednice u Hrvatskoj. Dr. Milorad Pupovac poslao je priopćenje Srpskog narodnog vijeća u kojemu je praktički napao premijerku zbog njezinih izjava na Kosovu, a bio je i vidno razočaran spomenutim kninskim pozdravom. Potpredsjednik Vlade iz redova srpske zajednice dr. Slobodan Uzelac najaviko je u beogradskim novinama da će zbog svega možda i napustiti Vladu, odnosno da o tomu razmišlja već nekoliko dana. Nema više dvojbe, ako je uopće i bilo, da Pupovac, Uzelac i ostali više nastupaju kao srbijanski predstavnici, a manje kao hrvatski političari. Ključni je problem da se srpski političari nikako ne mogu izvući ispod beogradskih skuta, a beogradski patronat nad njima je kroz povijest izazvao toliko muka i tragedija.

Politika koju vode Pupovac, Uzelac i ostali ne svodi se na zstupanje i ostvarrivanje manjinskih prava. Njihove ambicije su, na žalost, puno više: oni žele u političkom, ideološkom, povijsenom i svakom drugom obliku modelirati Hrvatsku po svojoj volji koja je suprotna duhu i biću hrvatskoga naroda. Zato im smeta Domovinski rat, veličaju četništvo pod krinkom tzv. partizanskog antifašizma, nabijaju komplekse hrvatskom narodu i zbog Domovinskoga i zbog Drugoga svjetskog rata, bježe od odgovornosti vlastitoga naroda, ucjenjuju vladajući HDZ i ostvaruju političke i materijalne koristi kakve ni jedna manjina nigdje u svijetu nema. Smeta im pozdrav Gotovini i Markaču, a sasvim im je u redo što dr. Vojislav Stanimirović, sudionik okupacije Vukovara, sudjeluje u vlasti.

Naravno da je sasvim u redu to što je predsjednica hrvatske Vlade s kninske svečanosti, održane u povudu 16. obljetnice slavne oslobodilačke operacije Oluja pozdravila generale Gotovinu i Markača, jer su nakon svega što su im napravili i sramotne nezahvalnosti zaslužili barem toliko, premda od toga objektivno nemaju velike koristi. Bez njih, uostalom, ta proslava jedva i da ima smisla, ako smo država koja drži do svoje slobode i svojih temelja, a sloboda koja je ostvarena Olujom pod zapovjedništvom Ante Gotovine temelj je današnje Hrvatske. Može se razgovarati o tomu koliko je taj potez gospođe Kosor bio licemjeran i u funkciji predizborne kampanje, s obzirom da je ona dio vlasti koja je prognala i izručila generala Gotovinu i Markača Haaškome sudu, i s obzirom da takva retorika u predizborno doba donosi političke bodove. No to u cjeloj priči nije prvi problem. Prvi problem, koji govori o neslobodi Hrvatske, je da ona to u očima Pupovca, Uzelca, Borisa Tadića ili Vesne Pusić nije smjela učiniti. Po njima Hrvatska ne smije ni spominjati svoje najzaslužnije generale. Jesmo li mogli zamisliti dokle će ići ta antihrvatska histerija.

Gotovina i Markač nemaju ništa zajedničko sa srpskim generalima, koliko god se međunarodna politika trudila to dokazati i dovela ih formalno na istu razinu optuživši ih i osudivši u Haagu. I slijepcima je jasno da je tu riječ o politici, a ne o dijelovima pravde i zakona. Hrvatski generali oslobađali su vlastitu zemlju, ni jedan korak nisu zakoračili na tlo Srbije, ni jedan metak, ni jednu granatu nisu ispalili na Srbiju, ni jedno njihovo selo spalili ili okupirali, ni jednog njihova civila ubili.

Sve su to zapravo činili srpski generali u provdebi zločinačke Miloševićeve velikosrpske politike i nasilni pokušaj da se nevine hrvatske generale tretira u istim kategorijama kao i srpske, nasilje je nad poviješću i zdravim razumom, nasilje je nad Hrvatima i Hrvatskom Naravno da Borisu Tadiću odgovara ekvidistanca krivnje za ratove 90-tih, on očajnički pokušava skinuti dio ljage sa Srbije, poziva Europsku Uniju da reagira na izjave Jadranke Kosor, lani je Oluju nazivao zločinom i taržio da se zabrani njezino obilježavanje, s čime se zapravo potvrđuje da Srbija nije doživjela nikakav posebni poslijeratni preobražaj i da je nova garnitura Srbija protivnik Slobodana Miloševića samo zato što nije uspio u svojim imperijalističkim planovima.

Za one, pak, analitičare u Hrvatskoj, a ima među njima ne samo bijesnih projugoslavenskih novinara nego i filozofa, politologa pa i političara, može se također reći da su posljednjih dvadesetak godina prespavali i kao da ne znaju da se dogodilo nešto krupno u novijoj povijesti. Ili im jednostavno ništa u Hrvatskoj nije jasno ni sveto. Zauvijek će ostati u svom jugonacionalističkom bunilu i piti krvcu svima nama zbog sloma vlastitih ideala.

Žalbeni postupak je u tijeku, vidjet će se hoće li žalbeno vijeće Haaškoga suda imati snage oduprijeti se zahtjevima prljave politike i ispraviti jednu neviđenu sramotu na koju je sudac Orie pristao prezrevši činjenice, dokaze, logiku, moral, čast i profesiju te općenito ljudsku pamet. Hrvati se nadaju da mrak koji je preplavio međunarodnu politiku nije potpuno crn.

No ako se, ne daj Bože, i dogodi da Gotovina i Markač budu i pravomoćno osuđeni, ako surova politika treba te žrtve, onda njih dvojica ne će za Hrvate biti ništa manji junaci nego kad su bili na slobodi, nego što su sada. Tek će onda još glasnije svaki premijer i svaki predsjednik države Hrvatske trebati prvo pozdraviti njih pa onda sve ostale. Sviđalo se to Tadiću, Jeremiću i petokolonaškim hrvatskim apatridima ili ne.

Ivica Marijačić, Hrvatski list 01.09.2011.