Republici Hrvatskoj (RH) je 11. listopada ove godine predan demarche EU, kojim se traži suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Den Haag-u (ICTY).
Jednostavnim i razumljivim jezikom rečeno EU traži hitno i bezuslovno izručenje generala Janka Bobetka.
Sličnu izjavu dao je 25. rujna i američki veleposlanik u RH Lawrence Rossin. Obzirom da se s jedne strane zahtjevi EU i američkog veleposlanika kose sa osnovnim načelima pravde, a s druge strane te iste zemlje u istim slučajevima odbijaju izručiti vlastite građane međunarodnom sudu, osjećamo se ponukani obratiti se javnosti ovim otvorenim pismom.
Uvjerenje da postoje temeljna općeljudska načela, čiji se prekršaji ne mogu izuzeti nacionalnim zakonima, stvoreno je na osnovu strahota 2. svjetskog rata i primjenjeno prvi puta na procesima u Nürnbergu.
Elementarna premisa pravde je jednakost svih pred zakonom.
Ta premisa se ne može izuzeti ni u slučaju primjene međunarodnog prava kojim se sankcioniraju prekršaji općeljudskih načela. Temeljno ljudsko pravo na jednakost bez obzira na nacionalnost, vjeru i rasu grubo je povrijeđeno, ako za građanina jedne male zemlje vrijede drugačiji zakoni nego za građanina neke velike zemlje.
Daljnji kamen temeljac prava, je pravo na samoobranu, bilo u slučaju pojedinca, bilo u slučaju agresije na neku zemlju, a ovo potonje je izričito spomenuto u Ustavu Ujedinjenih Nacija (član 51).
Shodno tome u procesima u Nürnberg-u sudilo se samo građanima zemlje, koja je izvršila agresiju, a koji su naredili ili izvršili ratne zločine. Od Nürnberga do danas nije se sudilo po zapovjednoj odgovornosti niti jednom građaninu zemlje koja se je branila od vanjske agresije ili terorizma na vlastitom međunarodno priznatom tertoriju.
Nasuprot tome, optužbu protiv hrvatskih generala R. Ademija, A. Gotovine i J. Bobetka, sud u Den Haagu, neki političari i neki takozvani borci za ljudska prava argumentiraju izrekom "zločin je zločin bez obzira tko ga je počinio".
Naravno da je ta izreka u principu točna ako se radi o zločinu, ali u slučaju hrvatskih generala je to velika demagogija i namjerno brkanje pojmova. Ona služi zamagljivanju prava na samoobranu, jer se njome sugerira da je neki čin isti bez obzira da li je učinjen u agresiji ili u samoobrani. A to jednostavno nije točno. Ubojstvo iz koristoljublja drugačije se tretira nego ubojstvo u nužnoj samoobrani. Prvo je zločin, a drugo nije.
Hrvatskim generalima se predbacuje zapovjedna odgovornost za navodne zločine počinjene od njihovih podređenih u ratnim operacijama u svrhu oslobađanja međunarodno priznatog teritorija RH od srpskih terorista.
Pri tome ICTY vrlo široko interpretira pojam zapovjedne odgovornosti kao i sam pojam zločina, ne uvažavajući čin terorizma Krajinskih Srba i agresije jugosrpske vojske na RH. ICTY u optužnicama protiv hrvatskih generala nije ni spomenuo, pa prema tome ni uzeo u obzir slijedeće činjenice:
1. Civili srpske narodnosti na području RH bili su sustavno naoružavani od 1987. iz arsenala JNA koje su kontrolirali srpski oficiri.
Time se pripremalo ostvarenje velikosrpske države na uštrb drugih naroda, a prema nacionalnom programu zacrtanom u Memorandumu Srpske Akademije Znanosti i Umjetnosti 1986. god..
2. JNA je u svibnju 1990. oduzela oružje teritorijalne obrane u Hrvatskoj.
3. U kolovozu 1990. naoružani srpski teroristi blokiraju prometnice.
Počinju prve pljačke, ubijanja, masakriranja u pravom smislu riječi, masovna silovanja i protjerivanja nesrpskog pučanstva sa teritorija pod kontrolom terorista u skladu sa programom ostvarivanja Velike Srbije, a sve to uz aktivnu i pasivnu pomoć JNA.
4. Bivša Jugoslavija (SFRJ) je imala federativno uređenje, republike koje su je sastavljale imale su ustavno pravo na izlaz iz federacije.
To pravo je potvrdila Badinterova međunarodna pravna komisija, čiji obvezujući zaključci od siječnja 1992. glase: SFRJ je prestala postojati, bivše republike - federativne jedinice - su punopravne nasljednice SFRJ s pravom na međunarodno priznanje.
5. Nikakvo ustavno pravo nije postojalo za osamostaljenje Krajine, područja unutar RH.
6. Na područjima pod kontrolom srpskih terorista, do stavljana tih područja pod kontrolu legalnih policijskih snaga RH akcijom Oluja od 4. do 7. kolovoza 1995.:
- vršena su masovna ubojstva nesrpskog stanovništva (ubijeno 15 do 20 tisuća civila)
- protjerano praktički sve nesrpsko stanovništvo (ca. 300000)
- i nakon toga miniran veći dio kuća nesrpskog stanovništva.
- na području Krajine razrušene su sve katoličke crkve osim jedne, mnoge od njih kulturni spomenici prve kategorije.
- demolirana su katolička groblja
- minirana brana akumulacijskog jezera sa svrhom uništenja hrvatskih područja nizvodno od brane
- pljačkana prirodna bogatsva RH, primjerice nafta i hrastove šume, koje su posječene u toj mjeri da to predstavlja trajno ekološko obezvrijeđenje,
a sve to u prisustvu UNPROFOR-a od travnja 1992.
7. Srpski teroristi su sa područja koja su kontrolirali, teškim oružjem sustavno granatirali i raketirali brojne hrvatske gradove i glavne prometnice.
UNPROFOR se ograničivao samo na brojanje granata (ako i to).
8. Srpski teroristi su iz uporišta u selima Divoselu, Čitluku i Počitelju prije akcije hrvatskih snaga 10. rujna 1993.,
za koje se optužuje general Bobetko, punih 6 mjeseci topničkim napadima sustavno razarali grad Gospić. U tim napadima je razrušeno na tisuće kuća i gospodarskih objekata, ubijeno 13 a ranjeno 61 civila. Normalan život u Gospiću je bio nemoguć.
9. UNPROFOR nije ništa poduzeo da spriječi taj terorizam.
10. Obzirom da je bilo naoružano praktički svekoliko srpsko stanovništvo na području Krajine,
uključujući i žene, nije postojala jasna razlika između vojnih snaga takozvane Srpske Vojske Krajine i civila.
11. U akciji medački džep poginulo je 10, a ranjeno 84 pripadnika hrvatske policije i vojske.
Navedene činjenice u točkama 1. do 11. jasno pokazuju da je:
- na RH izvršena agresija
- na teritoriju RH srpsko stanovništvo provodilo terorizam i etničko čišćenje
- UNPROFOR bio potpuno neučinkovit u sprečavanju terorizma i etničkog čišćenja
- srpsko stanovništvo u Medačkom džepu bilo naoružano i pružalo aktivan otpor hrvatskim snagama, kako ono u vojničkim odorama tako i ono u civilnoj odjeći.
U svezi sa zadnjom optužnicom protiv J. Bobetka točke 8.-11. nedvosmisleno pokazuju da je RH bila prisiljena na akciju u Medačkom džepu u svrhu zaštite civilnog stanovništva i imovine.
Hrvatske snage su u sukobima sa počiniteljima zločina pokazale visok stupanj profesionalne vojske respektirajući međunarodne zakone, čak i više nego vojske drugih zemalja u sličnim situacijama.
Optužbe predstavnika UN-a o navodnim prekršajima međunarodnog prava demantirala je sama današnja glasnogovornica tužiteljstva ICTY, gđa. Florence Hartmann. U njezinom izvještaju sa terena za vrijeme akcije Bljesak, objavljenom u pariškom Le Monde 09.05.1995, Florence Hartmann, tada u svojstvu specijalne dopisnice, naglašava: "vrsno organiziranu hrvatsku akciju", te "mješavinu nekompetentnosti i manipulacija koje karakteriziraju Ujedinjene Narode u bivšoj Jugoslaviji". Ona dodaje: "UN nije prestao sa idejom da dokaže kako Hrvatska ne vrijedi mnogo više nego li ostali."
U točkama 1. do 11. navedene činjenice vrlo dobro su poznate ICTY i prema tome namjerno prešućene.
Štoviše, u svijetlu gore iznešenoga, je navod u točci 18. optužnice protiv J. Bobetka, u kojoj se opisuje područje medačkog džepa: To je bio u prvom redu seoski kraj sa šumama i poljima. Prije napada je u tom području živjelo oko 400 srpskih civila, neistinit i ciničan. Kad se tome doda točka 14. optužnice: Navedena djela, bila su dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv civilnog pučanstva, naročito civilnog pučanstva medačkog džepa, i usporedi sa stvarnim činjenicama na terenu, onda se ta optužnica ne može drugačije okarakterizirati nego kao manipulacija najgore vrste.
Neshvatljivo je da jedan sud u 21. stoljeću, koji bi uz to trebao donijeti pravdu, a time mir i stabilnost na ovim područjima, može prihvatiti ovakovu optužnicu.
Da mi nismo jedini tog mišljenja dokazuje intervju u svezi sa optužnicom protiv J. Bobetka sa Stephen Holmes-om, profesorom pravnog fakulteta u New Yorku, kojeg je objavio Večernji list 5. listopada 2002., citat: "..sve to što radi Carla del Ponte, reći ću pristojnim rječnikom, je smiješno i tragično, tvrdim da je djelovanje tog suda u potpunosti suprotno ideji zbog koje je osnovan."
Obzirom da su objavljene na internetu, optužnice protiv hrvatskih generala sadrže po našem mišljenju sve elemente klevete.
Ta kleveta je ne samo uperena protiv hrvatskih generala osobno, nego i protiv RH, a time i protiv hrvatskog naroda općenito.
Postavlja se pitanje, bi li pod istim uvjetima, a na osnovu ovakove optužnice, države kao primjerice USA, Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija, izručile nekog od svojih generala Međunarodnom sudu. Odgovor je jasan i indiskutabilan, usprkos deklarativnih izjava predstavnika nekih gore citiranih zemalja. Čak i samo postavljane ovako drskog zahtjeva na te zemlje je nezamislivo, o ispunjenu istog da i ne govorimo.
I dok od nas USA i EU traže bezuslovno izručenje generala J. Bobetka, te iste zemlje glatko odbijaju potraživanje Međunarodnog suda za ratne zločine u Ruandi (ICTR), dvojnika ICTY-a.
Italija je odbila izručiti fra. Athanasa Serombe, a USA Elizaphana Ntakirutiman; u oba slučaja se ne radi o visoko rangiranim osobama. Carla del Ponte tom prilikom nije ni Italiju ni USA prijavila Vijeću sigurnosti UN-a, a nije se oglasila niti jedna članica EU sa zahtjevom za izručenje. Uostalom, zar nije američki predsjednik George W. Bush izjavio da želi sa svim zemljama postići sporazum o neizručivanju američkih državljana novo osnovanom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC)? On je 25. rujna 2002. dodatno doslovno rekao: Neću nas dovesti u situaciju, da se naše vojnike i diplomate dovodi pred sud.
USA su odbile izručenje svog građanina ICTR-u sa obrazloženjem da tužiteljstvo nije ponudilo dovoljno dokaza krivnje. To isto dozvoljava i Ustavni zakon o suradnji RH sa ICTY. U članku 3. tog zakona stoji: ...RH udovoljiti će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnog kaznenog suda i ako nije u suprotnosti sa Ustavom RH.
U optužnicama protiv hrvatskih generala R. Ademija, A. Gotovine i J. Bobetka nema uopće nikakvog dokaznog materijala protiv njih osobno.
Želimo svratiti pažnju vladi Velike Britanije, onoj vladi koja pod prijetnjom sankcija traži izručenje J. Bobetka, na sljedeću usporedbu: kao što je za Britance marshal Arthur T. Harris heroj iz 2. svjetskog rata, tako su za nas Hrvate generali Bobetko, Gotovina i Ademi heroji, koji su obranili Hrvatsku od srpskog agresora. Ako vlada Velike Britanije inzistira i dalje na izručenju J. Bobetka zbog 52 poginule osobe u akciji medački džep, onda očekujemo da u ime pravde ta ista vlada proglasi A. Harriss-a ratnim zločincem zbog preko 200 tisuća izgorjelih u plamenom infernu izazvanom bacanjem 650 000 napalm bombi na Dresden 13. i 14 veljače 1945.. Zapovijed za taj napad izdao je britanski premijer Winston Churchill osobno, pa bi se i njegova uloga morala preispitati.
Takovih primjera, i onih novijih datuma, ima dovoljno, od Vietnama preko Falklandskih otoka do Čečenije i svakodnevnih prizora izraelskih odgovora na terorističke napade samoubilaca.
Ali ograničimo se samo na rat na području bivše Jugoslavije, za koji je nadležan ICTY.
A) Tko je odgovoran za dugotrajno razarenje Gospića i ubijanje civila, koje se moglo prekinuti samo protuakcijom hrvatskih snaga, a za koju se sada optužuje J. Bobetko?
B) Zašto je UNPROFOR, i s njim na čelu general Jean Cot, dozvolio djelovanje srpskih terorista teškim oružjem iz neposredne blizine UNPROFOR-ovih položaja i to usprkos stalnim prosvjedima tadašnje vlade RH?
C) Zašto ICTY ne podigne optužnicu protiv generala J. Cot-a zbog zapovjedne odgovornosti za ubojstva i bezobzirno razaranje gradova?
D) Tko je odgovoran za pokolj u Srebrenici, od Ujedinjenih nacija zaštićenoj zoni?
E) Zašto ICTY ne podigne optužnicu protiv odgovornih, koji su stanovnike Srebrenice i prognanike, koji su pobjegli u zaštićenu Srebrenicu, u ime međunarodne zajednice trebali i morali zaštiti? Oni su naime prema statutu ICTY krivično odgovorni, jer nisu poduzeli potrebne i razumne mjere da se ta nedjela spriječe, iako su znali, ili su imali razloga da znaju, da će Srbi pod komandom Ratka Mladića počiniti masakre.
F) Tko je odgovoran za bombardiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a?
G) Tko je odgovoran za bombardiranje Vukovara i pokolj ranjenika nakon njegovog zauzeća?
Ne samo izvršitelji, nego i oni koji to nisu spriječili, a mogli su.
Međunarodna zajednica je imala dovoljno instrumenata da spriječi jednu od najvećih tragedija nakon 2. svjetskog rata na tlu Europe, jer je to već pokazala pri agresiji na Kuwait. Oni, koji sada izjednačuju žrtvu i agresora bili su sudionici tragedije hrvatskog naroda i vježbali su na hrvatskom narodu appeasement, ne naučivši ništa iz povijesti.
Izjednačavanje krivnje između žrtve i agresora samo će usporiti, ako ne i zakočiti, proces pomirdbe, koji je neophodan za političku i sigurnosnu stabilnost regije, a time i za gospodarski napredak.
Prema tome, pored pravde i socijalna odgovornost bi trebala ponukati vlade EU i USA da se u najmanju ruku suzdrže od prijetnji sankcijama zbog neizručenja generala Janka Bobetka.
Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj
Prof. Ivan Matarić, predsjednik
Dunja Gaupp, dopredsjednica
Zürich, 28.10.2002.
|
