U ljeto 1948. Atena i Josip Milunić se iz Amerike vraćaju kući svojoj djeci. Putovali su preko Praga, u vrijeme kad je bila objavljena rezolucija Informbiroa kojom je Jugoslavija izbačena iz bloka socijalističkih zemalja. Oni su dali izjavu da podržavaju rezoluciju, te im je povratak u Jugoslaviju postao nemoguć. Silom prilika morali su se nastaniti u Češko, zaposlili su se kao liječnici, no istodobno su bili aktivni u skupini emigranata iz Jugoslavije koji su u njezinu sukobu sa SSSR-om stali na stranu Staljina. Djeca su živjela s bakom u Opatiji. Tek u studenome 1956. Vlado Milunić i njegove sestre Marta, Neva i Rajna zrakoplovom su preko Beograda i Budimpešte otputovali u Prag gdje se obitelj nakon niza godina opet našla na okupu. Vladi Miluniću tako je Češka postala druga domovina. U Pragu je završio gimnaziju i 1966. studij arhitekture, a zatim se tri godine usavršavao u Parizu. Vrativši se u Prag započeo je rad u tandemu sa svojim fakultetskim kolegom Janom Línekom s kojim je projektirao zgrade javne namjene.
Milunić je 1990. otvorio vlastiti arhitektonski ured nazvan Studio VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje, istovremeno inicijali njegovog imena i prezimena) te je počeo osmišljavati kuću koja bi reflektirala atmosferu slobodnog društva.
“Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije kad se od totalitarnoga statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus”, govorio je Milunić.
Ovako smjeli arhitektonski projekt u povijesnom dijelu Praga, nije se svima svidio. Međutim "Kuća koja pleše" svidjela se nizozemskoj tvrtki Nationale Nederlanden koja je pristala biti investitor izgradnje.
Nedovoljno poznatom Miletiću pridružio se slavni kanadsko-američkim arhitekt Frank Gehry koji je shvatio Milunićevu koncepciju i prihvatio suradnju. Izgradnja je započela 1994. i dovršena je 1996. Suprotno prvobitnoj ideji, umjesto zgrade namijenjene kulturi postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu, no Miluniću je donijela slavu i mnoge druge poslove.
"Kuća koja pleše" ime je dobila zato, jer izgledom podsjeća na plesni par, a kultni status stekla je i među brojnim posjetiteljima Praga pa se smatra da je nakon Hradčana i Karlova mosta treća praška znamenitost koju turisti najčešće fotografiraju.
Milunić nikad nije zaboravio govoriti hrvatski, održavao je veze s hrvatskim veleposlanstvom u Pragu i tamošnjom hrvatskom zajednicom, a dao je i idejna rješenja za spomen-ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera i Augusta Šenoe postavljene u Pragu na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba. Ono je 2016. Miluniću dodijelilo Nagradu “Marija i Stjepan Radić“ zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa, a tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila mu je 2019. Red Ante Starčevića “za izniman doprinos razvoju i unapređenju hrvatsko-češkog prijateljstva kroz promicanje Republike Hrvatske u arhitekturi u Češkoj Republici“.
Priredila D. Gaupp
|
