Tragovima imena
Naziv zemlje "Arminiya" i naroda
"Armina" pojavljuje se prvi put na klinastim pismom
pisanim pločicama perzijskoga kralja Darija I. (522. -
486. pr. Kr.), a također i u starogrčkoga povjesničara
Herodota (oko 484.- 425. pr. Kr.) i starogrčkoga pisca
Ksenofonta (oko 444. - 356. pr. Kr.) koji je u svojem
djelu Anabaza opisao povlačenje Grka kroz Armeniju
prema Crnomu moru 401. - 400. god. pr. Kr. Područje
pradavne Armenije Asirci su u drugom tisućljeću pr.
Kr. nazivali "zemljom Nairi" ('zemljom rijeka').
Prema jednoj verziji, u antici su cijelo područje
naseljeno Armencima susjedi nazivali imenima koja su
povezana s Melitenom [1]. Primjerice, korijen "aram-",
od kojega je moguće izišlo straroperzijsko i
starogrčko "Armina-", potječe iz hurritskoga [2]
naziva područja hurr. Armi-" koje se je nalazilo u
gornjem toku rijeke Tigris. Samonaziv Armenije,
staroarmensko "hay-k" pojedini istraživači izvode od
Hati, urartskoga naziva Melitene.
Prema drugoj verziji, vlastita imena
Armenija i Armenac potječu od naziva Hajaca, dakle iz
hetskoga - Hajeva (Hajkova) zemlja. Armenci sebe
nazivaju "Hay", a svoju zemlju "Hayk, Hayastan". U
srednjem vijeku, prema pojedinim istraživačima, nazivu
"Hay" dodan je iranski dometak (sufiks) "stan" što
znači "zemlja". Naziv Hajk predajno vežu uz
legendarnoga vojskovođu Hajka koji je prema Bibliji
bio Noin prapraunuk [3].
Rana povijest i srednji vijek
Armenija se nalazi na Armenskoj
visoravni koja opkoljuje biblijsku planinu Ararat na
kojoj je prema Bibliji nakon svjetske poplave zastala
Noina arka. Prema povijesnomu svedočanstvu
staroarmenskoga pisca Movsesa Horenacija (oko 410.-
oko 490.), koji je napisao Povijest Armenije, pradavna
Armenija se je dijelila na Malu Armeniju i Veliku
Armeniju (prema grčkomu poimanju malo znači središnje,
a veliko vanjsko [4]. Zemlja na čijem je obronicima
patrijarh-pravednik Noa uzgajao vinovu lozu bila je
naseljena već u kamenom dobu.
U brončanom dobu na području Velike Armenije postojalo je
nekoliko visokorazvijenih kultura: Hetitsko carstvo (oko 1800. - 1180. pr. Kr.),
savez država Haja-Azi (1500. - 1200. pr. Kr.), a također naroda Nairi (12. - 9.
st. pr. Kr.) i Kraljevstvo Urartu (1000. - 600. pr. Kr.). Smatra se da su svi
oni, ili bar većina, mogli sudjelovati u postanku, oblikovanju i razvoju
armenskoga naroda. Armenija je zbog svojega povoljnoga strateškoga i
zemljopisnoga položaja između Istoka i Zapada postala pozornica mnogobrojnih
krvavih bojišta. U svojoj povijesti bila je pod vlašću i najezdom Perzijanaca,
Rimljana, Bizantinaca, Arapa, Tatara, Osmanlija i dr.
Povjesničari izdvajaju nekoliko povijesnih razdoblja razvoja
Armenije za vrijeme vladavine različitih dinastija: Ajkida, Erevanida,
Artašesida, Aršakida, Bagratida, Rubenida. Kao samostalna država Armenija je
najveći napredak doživjela u 1. st. pr. Kr. za vrijeme vladavine Tigrana
Velikoga (95. - 55. pr.Kr.) čije se je kraljevstvo protezalo od Kaspijskoga
jezera do Crnoga mora i Sredozemlja. U stvaranju kraljevstva pod dinastijom
Bagratida od 885. do 1045., a također i u razdoblju Cilicijskoga kraljevstva od
1080. do 1375. god. u gorskom dijelu Cilicije [5], a u dolinskom do 1515. pod
dinastijom Rubenida. Armensko Cilicijsko kraljevstvo podupiralo je križare u
njihovim ratovima protiv muslimana Bliskoga istoka. Armensko kraljevstvo, nakon
propasti svih kršćanskih država na Levantu [6], ostalo je osamljeno i izolirano
te je pokleknulo 1375. god. pred najezdom egipatskih mameluka [7]. Od 15. do 19.
st. najveći dio Armenije bio je pod vlašću Osmanlija i Perzijanaca.
Krvave stranice povijesti
Najmračnije stranice armenske
povijesti pripadaju razdoblju konca 19. i početka 20.
st. kada je izvršen genocid nad armenskim pučanstvom u
zapadnom dijelu povijesne Armenije (današnja Turska).
U ljeto 1894. god. Turci su opustošili gorsko područje
Sasun, bilo je pobijeno više od 10.000 ljudi, spaljeno
i razoreno 48 sela, porušeno na desetke armenskih
crkava i škola. U jesen 1895. god. pokolj je zadesio
armensko pučanstvo Carigrada, Trapezunda, Erzeruma,
Sebaste, Vana, Bajazeta i drugih mjesta. Pogrome
Armenaca su vršile redovita vojska i razbojničke
družine.
Zvjerski su mučili i ubijali mlade i
stare, muškarace i žene, pa i djecu, pljačkali su
imovinu i palili im domove. Herojska obrana Armenaca u
pojedinim područjima (Zajtun, Van) sučuvala je desetke
tisuća života, ali krvava politika tadanjega sultana
Abdula Hamida II. od 1894. - 1896. god. prouzročila je
smrt od 80.000 do 300.000 tisuća Armenaca.
Početkom 20. stoljeća uvećan je ovaj genocid koji je
započeo padom Otomanskoga Carstva kada se u Turskoj
sve više počinje širiti mladoturski nacionalistički
pokret koji dolazi na vlast godine 1908. i vlada punih
deset godina. Koncem 1914. god., ulaskom Turske u rat
na strani Njemačke i Austro-Ugarske, bili su
ponajprije pobijeni armenski časnici i vojnici koji su
tada bili novačeni u tursku vojsku, a kasnije je
uhićena i poubijana većina svećenstva, političkih vođa
i intelektualaca. U gradovima i selima, koje su
nastanjivali Armenci, ostali su većinom starci, žene i
djeca.
Oni su pak prognani u pustinje Sirije i u gornju Mezopotamiju pod izlikom da
se nalaze blizu ratnoga bojišta. Mnogi su umrli od gladi, žeđi, bolesti i
iznemoglosti. Žrtve tih progona su milijun i pol osoba, gotovo svi Armenci u
Turskoj. Poraz Turske u prvom svjetskom ratu i dolazak na vlast Mustafe Kemala
nije poboljšao položaj Armenaca u Turskoj. Nakon odlaska koncem 1921. god.
francuskih postrojba iz Cilicije (u kojoj je živjelo 120.000 Armenaca) počelo je
nanovo progonstvo i uništavanje Armenaca u cilicijskim gradovima Maraša,
Zejtuna, Adžna, Ajntaba [9].
Neovisna Demokratska Republika
Armenija poglašena je 28. svibnja 1918. god., a 1922.
Armenija je zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom ušla u
sastav Sovjetskoga Saveza kao Transkavkaska
Socijalistička Federativna Sovjetska Republika. 23.
kolovoza 1990. god. Vrhovno vijeće Armenske SSR
(armenski parlament) prihvatilo je "Deklaraciju o
neovisnosti". Dan neovisnosti Republike Armenije
obilježuje se 21. rujna.
Republika Armenija je stvorena i
definirana kao samostalna, demokratska, socijalna,
pravna država u kojoj vlast pripada narodu. Prvi Ustav
Republike Armenije prihvaćen je 5. srpnja 1995. god.,
a sada važeći - 27. studenoga 2005. god. na
svenarodnom referendumu. Državna vlast ostvaruje svoju
djelatnost u skladu s Ustavom i zakonima - na načelima
diobe vlasti na zakonodavnu (parlament), izvršnu
(predsjednik Republike, vlada) i sudbenu. Ustav
određuje da predsjednika Republike biraju građani na
rok od pet godina. Vrhovno predstavničko i zakonodavno
tijelo je Nacionalni sabor. Svi su građani, prema
Ustavu, ravnopravni i uživaju sva prava neovisno o
njihovoj rasi, vjeri, nacionalnoj pripadnosti,
socijalnom položaju i političkom uvjerenju. Slobodan
je rad svih političkih stranaka osim onih koje nasilno
ugrožavaju ustavni poredak, neovisnost i teritorijalnu
cjelovitost.
Službena zastava Republike Armenije je
trobojnica s vodoravnom kombinacijom crvene,
tamnoplave i žutocrvene boje. Crvena boja simbolizira
Armensku visoravan, stalnu borbu armenskoga naroda za
opstanak, kršćansku vjeru, slobodu i neovisnost
Armenije. Tamnoplava boja simbolizira težnju
armenskoga naroda da živi u miru. Žutocrvena boja
simbolizira stvaralačku nadarenost i radišnost.
Grb Republike Armenije - u sredini, na
štitu je prikazana planina Ararat s Noinom arkom i
grbovima četiriju povijesnih armenskih kraljevstava:
gore slijeva - Bagratida, gore zdesna - Aršakida,
dolje slijeva - Artašesida, dolje zdesna - Rubenida.
Na štitu su prikazani orao (slijeva) i lav (zdesna), a
ispod štita je prikazan mač, grana, svežanj klasja,
lanac i vrpca. Osnovna je boja armenskoga grba -
zlatasta, povijesnih armenskih kraljevstva: gore
slijeva - crvena, gore zdesna - tamnoplava, dolje
slijeva - tamnoplava, dolje zdesna - crvena, a
prikazana je u sredini na štitu planina Ararat -
žutocrvene boje. Nevedene boje simboliziraju boje
zastave Rupublike Armenije.
Nacionalna
je himna "Naša domovina" (arm. "Mer Hajrenik"), autor
je pjesme - Mikajel Nalbandjan (1829. - 1866.) [10].
Podneblje, gospodarstvo i prometnice
Armenija je većinom gorska zemlja.
Podneblje je kontinentalno s vrućim ljetima i hladnim
zimama. Suptropsko je podneblje prisutno samo u
području grada Megri.
U Armeniji vade: ugljen, željezo, boksit, molibden,
zlato, srebro, olovo, cink. Postoje znatne zalihe
plavca, sedre, perlita, vapnenca, bazalta, soli.
Najvažnije proizvodne grane su proizvodnja
sintetičnoga kaučuka, građevinarstvo, strojogradnja,
tekstilna i prehrambena idustrija. Važno mjesto u
gospodarstvu ima obrt, zanatstvo i različita umijeća.
Zračni se promet odvija preko dviju
zračnih luka: "Zvartnoc" blizu Erevana i "Širak" u
Gjumriju.
Pučanstvo, vjera i jezik
U Republici Armeniji živi 3.282.000
stanovnika (iz 2012.). Najviše je Armenaca, njih čine
oko 96 %, a ostalo su skupine nacionalnih manjina:
Asirci, Grci, Jezidi, Kurdi, Rusi, Ukrajinci, Židovi i
dr. Znatan broj Armenaca živi izvan Armenije: na
Cipru, u Argentini, Francuskoj, Grčkoj, Gruziji,
Iranu, Italiji, Kanadi, Libanonu, Poljskoj, Rusiji,
SAD-u, Siriji, Turskoj, Ukrajini i dr. Armenija ima
jedno od razmjerno najvećih iseljeništava u svijetu.
Računa se da izvan Armenije živi nekoliko milijuna
Armenaca i njihovih potomaka rasutih po svim
kontinentima.
Po vjerskoj pripadnosti najviše je
pripadnika Armenske apostolske crkve, a ostalo su
katolici, pripadnici zoroastrizma (Jezidi),
pravoslavci, muslimani i drugi. Armenija je prva
kršćanska zemlja na svijetu. Godine 301. kršćanstvo je
prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio
kršćanstvo armenskom državnom vjerom.
Službeni je jezik armenski, pismo
armensko, a za pripadnike manjina predviđena je i
uporaba njihovih jezika i pisama. Godine 405. - 406.
Mesrop Maštoc (oko 361. - 440.) stvara armensko pismo
koje je postalo moćno sredstvo u očuvanju osebujnosti
etnolingvokulturne baštine.
Autor: Artur
Bagdasarov
Izvor: www.hu-benedikt.hr
Bilješke i literatura
[1] Melitena - područje u sjevernom
djelu Male Armenije, između Antitavra i Eufrata.
[2] Usput budi rečeno da je mrtvi
hur(r)itski jezik bio rasprostranjen u južnim
dijelovima Armenske visoravi, u sjevernoj Siriji i
Mezopotamiji, u Arrapsi (područje istočno od rijeke
Tigris), u znatno manjoj mjeri - u jugoistočnom dijelu
Male Azije (Kicuvatna) i u gradu Ugarit. Jedinstveno
mnijenje u odnosu na podrijetlo hur(r)itskoga jezika
ne postoji. Najuvjerljivija je znanstvena petpostavka
I. M. Djakonova i S. A. Starostina da hur(r)itski
zajedno s urartskim pripadaju huri-uratskoj obitelji
jezika, a oni su sa svoje strane srodni
istočno-kavkaskim, nahsko-dagestanskim jezicima (v.
Lingvističeskij enciklopedičeskij slovar', str. 574.,
Sovjetskaja enciklopedija, Moskva, 1990.). Pojedini
hrvatski istraživači (npr. Mato Marčinko) povezuju ime
Hrvat s imenom Hurit, a prah(u)rvatski jezik s
hur(r)itskim (v. Tko su i odakle Hrvati. Revizija
etnogeneze, Znanstveno društvo za proučavanja
podrijetla Hrvata, Zagreb, 1993., 104 str.).
[3] Istorija Armenii,
http://historyam.ru/;http://www.armeniaforeignministry.am/ru/armenia-history/
[4] Movses Horenaci: Istorija
Armeniji, Ajastan, Erevan, 1990., str. 291.,
http://www.vehi.net/istoriya/armenia/khorenaci/
[5] Cilicija - u davnini jugoistočno
poduručje Male Azije, jug današnje središnje Turske.
[6] Levant - skupni naziv za zemlje
istočnoga Sredozemlja (Grčka, Egipat, Izrael, Jordan,
Libanon, Sirija, Turska).
[7] Mameluci - vojna kasta u
srednjovjekovnom Egiptu koja se je sastojala od
islaminiziranih turkijskih (Kipčaci ili Kumani) i
kavkaskih (Gruzijci i Čerkezi) robova vojnika.
[8] V. N. Bjelij, I. V.
Bjelaja-Barsegjan: Armenija, Enciklopedija
putešestvennika, str. 29., Gl. red. Arm. Sov.
Enciklopedii, Erevan, 1990., 320. str.
[9] Wilhelm de Vrijes na Orientalnom
Institutu u Rimu dne 8. ožujka 1942. pred brojnim
slušateljstvom različitih staleža opisuje žalosno
stanje kršćana u Turskoj i genocid nad Armencima:
"Bezobzirno istrebljenje narodnih manjina započelo je
već za svjetskoga rata. Općenito su poznate grozote
što su ih Turci izvršili nad Armencima. Iako su se
Armenci borili na strani savezničkih sila protiv
Turske, i makar su mnogi pokazivali očite simpatije
prema saveznicima, ipak se tim ne može opravdati
umorstvo stotine hiljada nevinih žena i djece. Broj
umorenih žrtava ili (postradalih) prigodom
deportiranja cijeni se na 600.000. To je otprilike
jedna trećina sveukupnog pučanstva Armenije! Između
92.000 katoličkih Armenaca platila je glavom gotovo
jedna trećina", Wilhelm Vries: Crkva u modernoj
Turskoj, (preveo: Stjepan Polgar), Obnovljeni život,
str. 114., god. 23., br. 1., str. 109. - 122., Zagreb,
1942.
[10]
http://www.gov.am/ru/official/ |