Svršeni su računi ove godine. Bila je Boga mi crna po nas Hrvate. Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada. Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate. Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada. Da se ta crna godina i ljuto zavši, padala je danas u Zagrebu tuča. Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga.

Mi stojimo moralno i materijalno u blatu. Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine. Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata. Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojmovi.

Napisao je u svome dnevniku August Šenoa na staru godinu, 31.12.1880. g. Umro je točno godinu dana poslije, 13.12.1881., sa samo 43 godine.

175. GODIŠNJICA ROĐENJA - NAJZAGREBAČKIJI SIN AUGUST ŠENOA
(Zagreb, 14.XI.1838 - Zagreb, 13.XII. 1881.)

Hrvatski književnik August Eduard Šenoa bio je romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Obitelj Schönoa njemačkog je podrijetla, pa se u njihovoj kući govorilo njemački. Augustov otac Alois u Zagreb je došao iz Budima i premda je radio kao slastičar zagrebačkih biskupa Alagovića i Haulika, hrvatski nikada nije dobro naučio. Majka Terezija rođ. Rabač, bila je Slovakinja.

August Šenoa maturirao je na gornjogradskoj gimnaziji (1857.), a pravo studirao u Zagrebu i Pragu, no studij nije završio. Kako bi zaradio za život počeo se baviti novinarstvom. Iz Praga odlazi u Beč gdje radi u redakcijama listova Glasonoša i Slavische Bläter. 1866. se vraća u Zagreb, radi u redakciji lista Prozor. U seriji feljtona Zagrebulje komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. 1868. postaje gradski bilježnik, a 20. lipnja iste godine ženi Slavu Ištvanić. U kolovozu je imenovan umjetničkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta u kojem 1870. postaje dramaturg.

1871. objavljuje svoj prvi roman Zlatarovo zlato. 1873. postaje gradski senator i stoga napušta kazalište. 1874. započinje uređivati vodeći hrvatski književni časopis Vijenac, što radi do smrti.

Imao je dva sina. Milan (1869.-1961.) je pisao je drame, pripovjetke, romane, no po profesiji je bio geograf i profesor zagrebačkog Sveučilišta. Branimir (1879.-1939.) je bio slikar i nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu.

Najveći umjetnički domet Šenoa je ostvario kao romanopisac povijesnih romana. Napisao ih je pet: Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes i Kletva, koju zbog smrti nije dovršio. Velik je uspjeh postigao i povijesnim pripovjedkama (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) i onima iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet,). U romanima i pripovijetkama iz suvremenog života obrađuje socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena. Svim njegovim radovima namjera je ista, da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola rodoljublja.

Pjesme zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama stvaralaštva. Pisao je i ljubavne pjesme, ali važnije su mu one političke, kojima je izražavao politički program Strossmayerova narodnjaštva (Na Ozlju gradu, Hrvatska pjesma, Budi svoj!, U slavu J. J. Strossmayera, Klevetnikom Hrvatske, Hrvat Bosni i dr.).

Šenoini prijatelji su tvrdili da je volio život i da je, predosječajući svoj kraj, zavapio: "Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati!" Posljednja riječ koju je izgovorio diktirajući Kletvu (nedovršen roman), dan prije smrti, bila je: "Hrvat".

ZAGREBU

Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak, prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al' pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
da ugleda druga drug;
kao soko iz svog gnijezda
u daleki prhnu jug
glas Hrvatstva,
doziv bratstva.
Preni mi se, rode, oj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noc,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć.
Svjetlobornih,
umotvornih
glava rađaš silan broj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
a iz zore dvor i hram,
zlatno polje, zelen-gora,
sjajna Sava, loze plam:
od miline
duša gine,
po krasoti bludeć' toj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o celik,
tisuć' ljeta slavan stoj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Priredila: D. Gaupp

Izvor: Društvene obavijesti br. 111

Glasilo Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj

HKZ-naslovnica