Ako smo očekivali da će se odluka Međunarodnog suda
temeljiti na pravdi imali smo velikog razloga očekivati
da će sud uzeti u obzir zločine pa i genocid koji je
velikosrpski agresor počinio u Hrvatskoj tijekom
Domovinskog rata. I u tom kontekstu imamo pravo biti
razočarani. S druge pak strane, potrebno je postaviti i
pitanje - zašto nismo kao narod bili unaprijed bolje
pripremljeni za baš takvu odluku?
U slijedećih nekoliko rečenica pokušat
ću dati što kraći odgovor na to pitanje? Prema mojim
spoznajama, ali i dubokom uvjerenju, za takav razvoj
situacije nismo bili pripremljeni jednostavno zato što
imamo, medije, obrazovni sustav, političare, diplomate
i inteligenciju, čast iznimkama, koji nas krivo
zastupaju, uče i informiraju. Neki to čine čisto iz
neznanja, uglavnom tu je prije svega riječ o
učiteljima i inteligenciji. Oni drugi, novinari i
političari, opet čast iznimkama, i onda kad znaju o
čemu se radi, otvoreno lažu i rade za svoje
materijalne interese ili su u službi drugih država i
utjecajnih međunarodnih interesnih skupina.
Iako, nažalost, njihova imena ne bi stala niti u jednu veću
knjigu, ovdje je važno spomenuti samo one najistaknutije zagovaratelje tuđih
interesa u Hrvatskoj, kao što su Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Zoran Milanović
i Vesna Pusić. Pozivam mlade hrvatske studente politologije i povijesti da krenu
u istraživanje i prikupe i objave u jednoj knjizi sve antihrvatske izjave tih
tzv. hrvatskih političara i tzv. građanskih aktivista u zadnjih dvadeset godina,
pa ćemo se istog trenutka prestati čuditi zašto smo u svijetu viđeni kao
"slučajna" država koju ne treba uzimati za ozbiljno i koju vode ljudi koji tu
državu nisu željeli. Nema takvog primjera u novijoj povijesti čovječanstva.
S obzirom na moj dugogodišnji život u
Australiji i višegodišnje diplomatsko iskustvo diljem
svijeta, nisam bio niti malo iznenađen odlukom
Međunarodnog suda pravde. Naravno, bio sam jako
nezadovoljan, ali ne i iznenađen. Imajući u vidu što
su nam kroz povijest radile velike sile, dobro smo još
prošli. Evo zašto?
Međunarodni sud pravde u Haagu
formalno je najviša sudska međunarodna instanca iza
koje stoje Ujedinjeni narodi. No, iako se zove sud
pravde, taj sud ne sudi niti može suditi na temelju
istine i stvarnih činjenica, jer bi onda to zahtjevalo
i donošenje pravedne odluke. Međutim, taj je sud samo
nastavak procesa u zadnjih nekoliko stoljeća u
provođenju i nametanju interesnih i političkih
rješenja u svijetu iza kojih stoje najveće i
najutjecanije zemlje svijeta. Za početak razvoja
međunarodnog prava smatra se Vestfalski mir (tj. niz
sporazuma) koji je potpisan 24. listopada 1648. godine
nakon Tridesetgodišnjeg rata koji je trajao od 1618.
Do 1648. godine između katoličkog Habsburškog carstva,
s jedne strane, te protestantskih država na čiju
stranu je stala i Francuska, s druge strane. Iako se
često tumači kako je to bio rat za vjersku prevlast
između katolika i protestanata u zapadnoj Europi, to
je prvenstveno bio rat za teritorij. Tim sporazumom
stvoren je i temelj modernog međunarodnog sustava
neovisnih nacija-država. Dakle, bio je to početak
međunarodnog prava u kojem su pobjednici nametnuli
svoja pravila igre gubitnicima, dakle u tom trenutku
slabijima. Možda je dobro dodati i to da je prvu ideju
o međunarodnom pravu obradio nizozemski protestantski
diplomat Hugo Grotius u njegovoj knjizi "Pravo rata i
mira" (1625. godine).
Melionski dijalog
Treba, međutim posebno istaknuti kako
pravilo da jači među državama i narodima odlučuje o
svemu ne datira od vremena Westfalskog sporazuma. Ono
je primjenjivano i u Grčkoj u antičko doba kad su
između sebe ratovali gradovi-države, na primjer, Atena
i Sparta. U svjetskoj stručnoj literaturi o
međunarodnim odnosima posebno se citira "Melionski
dijalog", koji je u svojoj knjizi "Povijest
peloponenskog rata", koji je trajao 27 godina (od 431
do 404BC), opisao Tukidid. Ukratko, tijekom tog rata
Atena je dala ultimatum stanovnicima malog otoka
Melosa, koji se nalazio nedaleko Sparte, s kojom je
Atena bila u ratu, da se moraju predati i plaćati
danak. U slučaju da stanovnici Melosa odbiju taj
ultimatum Atena je zaprijetila da će totalno uništiti
njihov grad, muškarce vojne dobi poubijati, a žene i
djecu odvesti u Atenu u ropstvo.
Međutim, stanovnici Melosa pozivali su se na njihovo pravo da u
tom ratu ostanu neutralni kao i na poštivanje pravde i milosti od strane
Atenjana prema malom, miroljubivom i nenaoružanom gradu. No Atenjani su na to
stajalište Melosa oštro odgovorili "kako pitanje pravde nije na dnevnom redu kad
se vodi rasprava između dvije nejednake sile" i izvršili su prvotno iznesenu
prijetnju - potpuno su uništili grad Melos. Od tog vremena u međunarodnim
odnosima primjenjuje se pravilo, koje je danas umotano u celofan tzv.
međunarodnog prava i raznih sudova u kojima, na ovaj ili onaj način, dominiraju
interesi velikih sila tj. "da veliki i moćni narodi rade ono što žele i što je u
njihovom interesu, a mali narodi rade ono što moraju tj. što veliki odluče".
Afrički model stvaranja država
Oni koji su očekivali pravdu od
zemalja koje su vladale svijetom u zadnjih dvjesto do
tristo godina, i još i danas nastoje zadržati svoju
premoć na globalnom planu, trebaju se samo podsjetiti
na strahovite grješke i nepravde koje su kolonijalne
sile napravile kad su se odlučile povući iz Afrike i
kad su na tom kontinentu potpuno arbitrarno povukle
granične crte između novih država koje, u velikom
broju slučajeva, uopće nisu bile utemeljene na
povijesnim, etničkim, jezičnim, vjerskim,
kulturološkim i drugim razlozima koji mogu opravdati
stvaranje jedne države i omogućiti njezinu stabilnost
i normalan razvoj. Za birokrate u Londonu, Parizu i
glavnim gradovima drugih kolonijalnih država radilo se
o problemu koji je tada trebalo riješiti. I ništa više
ih nije zanimalo. Sve narode u Africi doživljavali su
kao istovjetna primitivna plemena i nije ih bilo briga
što će u budućnosti biti s tim narodima i državama, u
kojima se, kao posljedica te besćutne politike
kolonijalnih sila, već desetljećima događaju
najstrašniji ratovi, zločini i genocidi. Bio je to
isti model prema kojem je sklepana i prva Jugoslavija
tj. Država Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Za
London i Pariz svi narodi u toj umjetno stvorenoj
državi bili su pripadnici jednog te istog plemena.
Tako su nas doživljavali i početkom velikosrpske
agresije na Hrvatsku 1991. godine.
Je li ikada i jedna velika i
pobjednička sila u svijetu odgovarala za nesumnjive
zločine koje je počinila u ratovima protiv drugih
država? Nije! Jesu li i za najmanje posljedice ratova
koji im je bio nametnut stradale i kažnjene male
države i mali narodi? Jesu, bezbrojno puta.
Američki generalni konzul u Zagrebu:
"Hrvati nemaju šanse pobijediti JNA"
Način na koji se velike, a posebno jedne super sile kao što su
SAD, ponašaju, zorno pokazuje i ponašanje njihovih diplomata diljem svijeta.
Nakon što sam 1. srpnja 1991. godine zamjenio dr. Maria Nobila na mjestu
glasnogovornika Ureda predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, tjedan
dana kasnije me na ručak pozvao tadašnji američki generalni konzul u Zagrebu
Michael Einik. Upalo mu je u oči da je jedan došao na taku
visoku poziciju i htio je doznati kako ja vidim tadašnju situaciju u bivšoj
Jugoslaviji. Sa sobom je na ručak poveo svojeg političkog savjetnika i jednog
djelatnika CIA-a. Ručak je trajao tri sata, a ovdje ću iznijeti samo ono
najvažnije. Einik me je pitao kako ja vidim razvoj situacije. U tijeku je bio
sukob teritorijalne obrane Slovenije i JNA. Kao urednik mjesečnika
u Australiji, godinama sam pisao o neizbježnom raspadu Jugoslavije (o čemu će
puno toga biti objavljeno u mojoj knjizi, kad ju uspijem završiti), pa sam
američkom generalnom konzulu sam doslovce rekao slijedeće:
"Europa je razjedinjena i impotentna.
SAD, kao najjača svjetska sila može zaustaviti daljnju
agresiju JNA i srpskih paravojnih jedinica koja će
uslijediti na Hrvatsku nakon što kratak rat završi u
Sloveniji. Rat u Hrvatskoj bit će strašan i poguban.
No, Hrvatska se neće tako lako predati. Mi imamo pravo
na obranu. Nakon rata u Hrvatskoj, Srbi će rat
prenijeti i na Bosnu i Hercegovinu. Odmah želim reći
da, na temelju iskustva iz Drugog svjetskog rata, taj
rat u Bosni i Hercegovini bit će još strašniji nego u
Hrvatskoj. Srbi će posebno pokušati poubijati što više
Muslimana. I na kraju, rat će se sigurno proširiti na
Kosovo, koje Srbi demografski gube, ali koje će
postati njihov najveći problem, jer se radi o
teritoriju koji je "sveta zemlja> za Srbiju>.
Ti će ratovi dovesti do strašnih ljudskih gubitaka. Velika je
odgovornost, ali i prilika, za SAD da to političkim putem spriječi. Dovoljno je
da predsjednik George Bush nazove Slobodana Miloševića i da ga oštro upozori i
zaprijeti mu kako SAD neće dozvoliti srpsku agresiju na Hrvatsku i ostale
dijelove tada još uvijek u svijetu priznate Jugoslavije, te da je potrebno
mirnim i političkim putem dogovoriti rastavu braka među narodima i republikama
koje su bile u okviru Jugoslavije. Ukoliko SAD to ne učine sada ne samo da će
biti odgovorne za sve posljedice koje će nastati zbog neizbježnog rata tj.
srpske agresije, nego će SAD nakon godinu, pet godina ili deset godina biti
primorane i vojno intervenirati, jer će to biti u njihovom interesu tj. u
interesu svjetskog mira, koji Srbija svojom ratnom agresijom i
ekspanzionističkom politikom ugrožava, a to će ih daleko više koštati nego da
sada taj rat zaustave jednim telefonskim pozivom predsjednika Busha srpskom vođi
Slobodanu Miloševiću>.
Američki konzul mi je na to moje
izlaganje i uvjeravanje vrlo kratko i samouvjereno
odgovorio ovo:
"JNA je toliko jaka da Vi Hrvati
nemate nikakve šanse. Uostalom ovaj dio svijeta nije u
fokusu nacionalnog interesa Amerike i ne vjerujem da
će se stvari razvijati tako kako ste Vi iznijeli.
Hrvati su preslabi da bi se mogli suprotstaviti JNA>.
Na taj odgovor američkog diplomata ja
sam samo ponovio "kako će Europa i SAD prije ili
kasnije morati vojno intervenirati na prostoru
tadašnje Jugoslavije, ako sada taj dolazeći rat ne
spriječe političkim pritiskom na Miloševića> .
Galbraith: "Velike sile kao SAD mogu
si priuštiti takve griješke>
Četri godine kasnije, 1995. godine, u
Zagrebu sam američkom veleposlaniku Peteru Galbraithu
prenio taj moj razgovor s Michaelom Einkom iz 1991.
godine. S veleposlanikom Galbraithom sam se dosta
često službeno susretao i imali smo vrlo otvoren
komunikacijski odnos u našim razgovorima. Galbraith je
samo slegnuo ramenima i rekao:
(gospodine Babiću, velika sila kao što su SAD mogu si
priuštiti takve griješke). Dakle, dok je Hrvatski
narod krvario i patio i dok je u dijelovima Hrvatske
provođen genocid nad hrvatskim stanovništvom, velike
su sile, koje bi inače trebale imati zadaću čuvati
neki red i mir u svijetu, gledale prvenstveno je li
velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine u
njihovom interesu ili nije. Nažalost, velike su sile
tada zaključile da je ta srpska agresija tj. stvaranje
stabilne Velike Srbije u njihovom geopolitičkom
interesu i tako su se i ponašale sve dok hrvatski
narod i hrvatski branitelji na terenu nisu porazili
JNA i četnike.
Što nam je kao narodu činiti?
Nadam se da je presuda Međunarodnog
suda pravde u Haagu ona kap koja je prelila čašu naše
naivnosti i vjerovanja u nekakvu međunarodnu pravdu i
pravednost. Valjda ćemo konačno shvatiti da nam nitko
neće pomoći ako to nije u njegovom interesu i da se
svi u svijetu prvenstveno vode načelom i politikom
zaštite svojeg interesa, bez obzira da li se radi o
pravdi ili nepravdi, poštenju ili nepoštenju.
Osim tog naivnog vjerovanja u
međunarodnu pravdu, mi u Hrvatskoj imamo jedan još
veći problem. Nama Hrvatima ne može toliko štetiti
niti najveća sila na svijetu koliko nam mogu i danas
štete naši unutarnji veleizdajnici i protivnici
postojanja samostalne i demokratske hrvatske države.
Hrvatska je u svim njezinim društvenim i
institucijskim porama duboko inficirana s velikim
brojem takvih protivnika hrvatske državne
samostalnosti i zagovaratelja novih (starih)
političkih rješenja u ovom dijelu Europe.
Sve dok imamo političare koji rade za
strane interese ili, s druge strane, političare koji
otvoreno pljačkaju ovaj siromašan narod i do kosti
ogoljenu zemlju, mi se Hrvati nećemo maknuti niti
jedan milimetar od građana drugog reda u vlastitoj
državi i siromaha na svjetskoj pozornici koji nema ni
prijatelja niti saveznika.
Vesna Pusić je uškopila i mozgovno
oprala hrvatsku diplomaciju
Kako smo mislili da ćemo pod vodstvom
ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i totalno ne
samo uškopljene nego i mozgovno oprane hrvatske
diplomacije postići bilo kakav značajniji uspjeh u
zaštiti naših vitalnih državnih interesa na
međunarodnom polju? Naša diplomacija se danas sastoji
od bivših udbaša koji sustavno hvale Tita i
Jugoslaviju da bi opravdali njihovu vlastitu izdaju
svojeg naroda u vrijeme komunističke Jugoslavije.
Imamo nove diplomate haenesovce, koji su još opasniji,
jer su mlađi, od onih bivših udbaša. Imamo diplomate
oportuniste koji se boje svoje sjene i nisu spremni
poduzeti ništa što bi se na Zrnjevcu moglo protumačiti
kao protivljenje vođenju politike kojoj je cilj
političko i državno uključenje Republike Hrvatske u
nekakv novi reagionalni okvir.
Posebno je strašno što smo imali diplomate, a možda i danas
imamo, čak i na razini veleposlanika, koji ne znaju niti pet riječi službenog
jezika zemlje primateljice, na primjer engleskog jezika. Takvi ljudi kad dođu u
zemlju primateljicu ne znaju na engleskom jeziku niti naručiti jelo u restoranu,
a da ne govorimo o nekim službenim razgovorima o najvažnijim bilateralnim i
multilateralnim pitanjima s najvišim predstavnicima te države. Naravno, imamo i
još jedan manji broj iskrenih domoljuba i državotvornih diplomata, ali oni
uglavnom sjede na Zrnjevcu i pod prijetnjom otkaza ne smiju ništa raditi što bi
bilo viđeno kao borba za hrvatske državne i nacionalne interese. Neosporno je da
je pod vodstvom Vesne Pusić hrvatska diplomacija imala i ima zadaću pripremati
teren za ulazak Hrvatske u "region". Presuda Međunarodnog suda pravde veliki je
korak u tom smjeru. Zadnji je trenutak da Vesna Pusić ode s te utjecajne
političke pozicije u samostalnoj hrvatskoj državi koju nije nikada željela niti
ju danas želi.
Gdje su nam promidžbeni materijali
koji svijetu pokazuju Domovinski rat u pravom svjetlu?
Dok sam bio u diplomaciji puno sam
toga samoinicijativno poduzimao kako bi u državama u
kojima sam bio što više širio i na najvišim razinama
zastupao najvažnije interese Republike Hrvatske. No, u
tom radu nikada nisam dobio nekakav naputak iz Zagreba
niti materijalne kao što su objektivne knjige ili
filmove, na stranim jezicima, o Domovinskom ratu te
zarobljeništvu i patnji hrvatskog naroda u
velikosrpskoj Jugoslaviji od 1918. do 1991. godine.
Nažalost, povremeno bi dobio neku knjigu na engleskom
jeziku koju su pisali apologeti komunističke
Jugoslavije i kritičari
.
Što pak da kažemo o protuhrvatskim
medijima u Republici Hrvatskoj, a prvenstveno HRT-u.
Iako sam dugo vremena živio u demokraciji i u
cijelosti zagovaram sve civilizacijske dosege
tolerancije i mira među različitim narodima i etničkim
skupinama unutar jedne države, ostao sam zapanjem kad
sam nakon presude Međunarodnog suda pravde u emisiji
HRT-a vidio, Veljka Đakulu, saveznika
Slobodana Miloševića i vođu pobunjenika Srba u
Hrvatskoj 1991. godine. Gdje je nama kao narodu pamet?
"Hitler ili Himler na američkoj i
engleskoj televiziji>?
Iako se to ne može usporediti, jer
posljedice velikosrpske agresije na Hrvatsku koje se
odnose na Srbe u Hrvatskoj toliko su zanemarive u
odnosu na ono što su zapadni saveznici napravili
Njemačkoj i Japanu 1945. godine, zamislite da se nakon
odluke nekakvog međunarodnog suda zbog bacanje atomske
bombe na Hirošimu i Nagasaki tj. zbog totalnog
uništenja Dresdena dvadeset godina nakon Drugog
svjetskog rata na engleskoj i američkoj televiziji,
dakle , kao
sugovornici i tumači te odluke pojavio, da je bio živ,
Hitler ili netko od njegovih najbližih suradnika?
Možes misliti, kako to često kaže kolumnist Zvonimir
Hodak.
Da je taj sud 1991. godine odlučivao o
tome treba li Hrvatska postati samostalna i
međunarodno priznata država, njegova bi odluka bila
100% negativna, jer je to bilo prevladavajuće
mišljenje tadašnjih velikih sila, koje odlučuju o
svemu što se u svijetu događa. Da nismo oružjem u ruci
i kroz zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske
uspjeli obraniti Hrvatsku od velikosrpske agresije
1991. godine, nitko u svijetu ne bi ni okom trepnuo, a
Srbi bi bili slavljeni kao pobjednici nad novim
hrvatskim "ustašama i fašistima". Srbe bi svijet
ponovno slavio kao čimbenike stabilnosti u nekoj novoj
Jugoslaviji s ljudskim licem. Naravno, što smo mogli
očekivati i od velikih svjetskih interesnih skupina
koji su nama Hrvatima, ali svim drugim narodima na
prostoru bivše Jugoslavije podmetnuli najvećeg
kradljivca identiteta u 21. stoljeću - Waltera Tita?
Toliko im je geopolitičk tj. zbog Jadranskog mora bio
i ostao važan zemljopisni prostor na kojem se nalazi
Hrvatska.
"Ne zanimaju nas hrvatske žrtve nego
Srbija kao saveznik protiv Rusije"
Sud je poslao jasnu političku poruku:
"Nas ne zanimaju žrtve niti patnje hrvatskog naroda.
Hrvatski nas narod ne zanima". Naša je zadaća raditi
na zbližavanju Hrvatske i Srbije, kako bi ponovno
stabilizirali taj geopolitički važan dio južne Europe,
koji ne smije pasti pod utjecaj i dominaciju Putinove
Rusije. Oslobađanjem Srbije, JNA i četnika od tužbe za
neupitan genocid u Vukovaru i Škarbinji, velike su
zapadne sile poručile da ponovno računaju sa Srbijom u
ovim opasnim tenzijama između zapadnih zemalja i
Rusije.
Nikola Jovanović; "Do vaše ili naše
istrage"
Pitanje koje je ovih dana najviše
postavlja je - kako će odluka Međunarodnog suda pravde
utjecati na buduće odnose između Hrvatske i Srbije? Na
temelju povijesnih činjenica u zadnjih sto godina ta
odluka neće niti malo promijeniti velikosrpske
aspiracije na hrvatski teritorij i stvaranje Velike
Srbije. Srbijanci u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj držat će
se i dalje one izjave sprskog političara i pravnika
Nikole Stojanovića, rođenog u Mostaru, koji je u listu
Srbobran 1902. godine, tiskan u Zagrebu na čirilici,
napisao "kako će rat između Hrvata i Srba trajati do
istrage vaše ili naše". U tom članku Stojanović je
naglasio "kako Hrvati nisu ni pleme niti posebna
narodnost, nego da se nalaze u prijelazu da postanu
svoj ideal- da postanu tuđe sluge".
Što se onda čudimo današnjim izjavama raznih Teršelički, Pusića,
Pupovaca, Đakula itd. Dakle, u hrvatsko-srpskim odnosima neće se apsolutno ništa
promijeniti. Ne zato što mi Hrvati ne bi željeli živjeti u miru sa svojim
susjedom, nego zbog toga što Srbija kao država i Srbi u Hrvatskoj neće odustati
od cilja o kojem je u Srbobranu 1902. godine pisao Srbin iz Bosne i Hercegovine
Nikola Stojanović. Međunarodni sud pravde samo je ohrabrio Srbiju da nastavi
borbu za ostvarenje tog cilja. Naravno, možemo sudsku odluku u Haagu tumačiti i
analizirati milijun puta iz ovog ili onog ugla. No, jedino, po mome sudu,
ispravno tumačenje je kako je ta odluka imala za cilj poslati poruku Srbima da
oni jesu počinili "neke zločine u Hrvatskoj", ali da to nije dovoljno da ih
njihovi stari međunarodni saveznici oštrije kazne ili odbace.
Samo mi Hrvati možemo pobijediti naše
neprijatelje i protivnike i sačuvati našu samostalnu
državu
Hrvatska je demokratska i pravna
država. Moramo poštivati sve odluke takvih sudova, ma
koliko one bile nepravedne i isključivo u funkciji
geostrateških i geopolitičkih interesa velikih sila.
No, ono što mi možemo i moramo je što prije odlučno
ući u političku borbu sa svim kategorijama
neojugoslavena, neokumunista i velikosrba u Hrvatskoj.
Moramo ih demokratskim putem, na slijedećim
parlamentarnim izborima, maknuti sa svih utjecajnih
pozicija u Hrvatskoj. Ako to ne učinimo ovoga puta i
ako padenemo u zamku sirenskih poziva, ma od koga one
dolazile, o nekom novom pomirenju i zajedništvu s
onima koji to pomirenje niti u snu ne žele, kao što
nisu željeli samostalnu i demokratsku državu Hrvatsku,
našoj se Domovini u doglednoj budućnosti sprema
siguran nestanak sa svjetske mape samostalnih država.
Ukoliko među nama domoljubima i domoljubnim
političarima još uvijek ima onih koji nisu progledali
niti nakon pokušaja tih snaga: Josipovića, Milanovića,
Pusićke itd., da na svaki mogući način omalovaže novu
Predsjednicu Republike Hrvatske i maksimalno otežaju
proces preuzimanja predsjedničke dužnosti od strane
legalno i legitimno izabrane predsjednice Kolinde
Grabar Kitarović, onda nam više ništa i nitko ne može
pomoći. U tom bi slučaju sami sebe svjesno osudili na
propast i nestanak. Dobro razmislimo. Još uvijek nije
kasno, ali ni vremena nema puno.
Autor/izvor:
Antun Babić, www.hkz-kkv.ch
(103) |