Prvo što mi je palo napamet bilo je ismijavamje koje sam
u Hrvatskoj doživio prije dvije godine kad sam upozorio
da se Hrvatska nalazi pred građanskim ratom. Nema
nikakve sumnje kako je i Predsjednica u njezinom
obraćanju indirektno upozorila na tu mogućnost, te da
ona nedvojbeno želi izbjeći taj zastrašujući scenarij.
Nažalost, osim retorike koju stalno ponavlja,
Predsjednica u njezinom obraćanju nije ponudila ništa
konkretno što bi dovelo do smanjena uzavrelih strasti i
gotovo svakodnevno rastuće napetosti u svim područjima
života u Hrvatskoj. Danas više nitko u Hrvatskoj nije
zadovoljan, a još manje optimističan kad je u pitanju
budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda.
Političko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj došlo je
do dna i tu više ne pomaže pozivanje na "pomirenje
djece ustaša i partizana", koje je, inspiriran
dalekovidnim hrvatskim političkim emigrantima,
početkom devedesetih godina koristio prvi predsjednik
Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nažalost, kao
rijedak svjedok djeteta domobrana, u Ministarstvu
vanjskih poslova 1991. godine, i u kasnijem razdoblju,
nismo imali istinsko pomirenje "djece ustaša i
partizana". Ne, odgovorno tvrdim, bilo je to pomirenje
hrvatskih Jugoslavena, komunista i udbaša pod čijim je
vratom 1990. i 1991. godine stajao velikosrpski nož
Slobodana Mioševića. Usprkos toj činjenici oni nisu
bili na bojišnici u Domovinskom ratu, nego su u to
vrijeme sjedeći u svojim foteljama u Zagrebu
osmišljali kako će ponovno zavladati Hrvatskom i kako
će tu Hrvatsku opljačkati, što su već tijekom rata
vrlo uspješno i učinili.
U MVP-u je bio jak odium prema hrvatskim
iseljenicima povratnicima zbog njihovog domoljublja
U Ministarstvu vanjskih poslova, a
posebno pod vodstvom ministra dr. Mate Granića,
postojao je vrlo jak odium ne samo prema djeci "ustaša
i domobrana", nego i prema hrvatskim iseljenicima
povratnicima, koji su, zapostavljajući svoje obitelji
i financijsku budućnost u bogatim zapadnim zemljama,
došli raditi i dati svoj obol u uspostavi, obrani i
međunarodnom priznanju Hrvatske. Istovremeno su, ne
samo djeca partizana i komunista, nego i još uvijek
djelatni aktivisti Udbe, držali figu u džepu i uz
pomoć ministra Granića gradili svoje snažno
projugoslavensko i neokomunističko uporište u
Ministarstvu vanjskh poslova, koje, s pravom, danas
kritizira i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Te udbaše
nije nikada zanimalo, a niti ih danas zanima,
"pomirenje djece ustaša i partizana". Oni su sve
činili i danas čine da se u svijetu današnju Hrvatsku
prikaže kao nastavak NDH, a predsjednika Franju
Tuđmana kao poglavnika Antu Pavelića. Osobno sam bio
svjedok takvih nastojanja jednog hrvatskog
veleposlanika u Irskoj, inače vjenčanog kuma Vesne
Pusić, s kojim sam imao žestoke političke sukobe.
Kolinda Grabar-Kitarović je u to vrijeme bila
ministrica vanjskih poslova i o svemu dobro
informirana iz prve ruke. Nažalost nije ništa poduzela
da se tog veleposlanika sankcionira, kao što nije
ništa poduzela, a mogla je, ni da se spriječi
postavljenje dr. Vesne Cvjetković-Kurelec, najbliže
suradnice Vesne Pusić, za hrvatsku veleposlanicu u
Beču. Vesna Cvjetković - Kurelec je u svojstvu državne
tajnice MVP-a, a kasnije MVEP-a u vrijeme Račana, a
poslije Milanovića, bila najveća progoniteljice
iskrenih hrvatskih domoljuba u Ministarstvu vanjskih
poslova. Zadnju suglasnost i potpisa za odlazak na
dužnost veleposlanika ili veleposlanice daje
predsjednik tj. predsjednica države.
Cijelo vrijeme u političkoj emigraciji u Australiji
bio sam član Hrvatske seljačke stranke, najveće i
najbrojnije hrvatske demokratske stranke u povijesti
hrvatskog naroda i sljedbenik demokratskog i
domoljubnog nauka hrvatskih velikana, braće Antuna i
Stjepana. Zbog toga sam u prvih nekoliko godina bio
prozivan, od strane radikalnog dijela političke
emigracije u Australiji, da sam jugoslaven, mačekovac,
udbaš itd. Uzelo je nekoliko godina napornog
domoljubnog i stranačkog rada da HSS u Australiji
postane jedna od vodećih hrvatskih demokratskih i
državotvornih stranaka na tom dalekom kontinentu.
Naravno, to nije značilo da sam se priklonio tada
dominantnom dijelu hrvatske političke emigracije koja
je slijedila političku ideju NDH i dr. Ante Pavelića.
Dapače, ulazio sam u brojne javne
rasprave o tome kako je demokracija jedino ispravan
put za političko uređenje buduće hrvatske države, a ne
ustaški ili komunistički sustav, koji su bili
temeljeni na diktaturi jedne stranke i jednog vođe.
Istovremeno sam, nakon što sam dobro poručio patnje i
progon hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, a posebno
hrvatskih seljaka, te pozadinu smrtnog
ranjavanja Stjepana Radića u Beogradu 20. lipnja
1920. godine, opravdavao i danas opravdavam sam čin
uspostave hrvatske države 1941. godine, jer je to bila
tadašnja neupitnja težnja i volja porobljenog
hrvatskog naroda u velikosrpskoj i četničkoj
Jugoslaviji.
Jednako tako osuđivao sam, i danas
nedvojbeno osuđivam, svaki zločin koji je počinjen u
NDH. Međutim, ono što ne mogu prihvatiti je nepošten,
kalkulantski i politički jednostran pristup prema
zločinima u NDH, s jedne strane i zataškavajući,
nepošten, nedemokratski i neznastven odnos prema
višestruko strašnijim zločinima i genocidu koji su
počinjeni u ime komunizma i komunističke Jugoslavije
nakon Drugog svjetskog rata, s druge strane. Sve dok
se o svim tim zločinima, ne dozna prava i puna istina
i dok ona ne bude u cijelosti prihvaćena od svih
političkih i obrazovnih institucija u Hrvatskoj, u
našoj domovini neće biti stvarnog pomirenja, a još
manje izlaska iz sadašnje teške krize.
Valja
napomenuti kako danas ne bi bili u gotovo bezizlaznoj
situaciji da su hrvatski partizani bili oporba
ustaškom režimu, a ne hrvatskoj državi, te da se nisu
borili za Titovu zločinačku i komunističku tj., na
kraju, velikosrpsku Jugoslaviju, nego za demokratsku i
samostalnu hrvatsku državu. To bi hrvatskoj državi
možda omogućilo i njezin opstanak. U svakom slučaju
izbjegao bi se stračan
genocid nad hrvatskim narodom koji su počinili
jugoslavenski partizani - Hrvati i Srbi koji su nosili
partizanske kape s crvenom zvijezdom.
Iskrivljena slika o Jasenovcu i dalje je teška
stigma koja se nameće Hrvatskoj u svijetu
Nisam stručnjak za Jasenovac ili
logore u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj. Imao sam
nešto iskustva s logorima u ratu u Bosni i Hercegovini
1993. godine, kada sam osnivao hrvatsku novinsku
agenciju HABEN-a u Međugorju. Ono što sam vidio bilo
je prestrašno i ne želim nikada više tako nešto
vidjeti. Ipak kad je riječ o Jasenovcu, i golemoj
šteti koju sami sebi, preko današnjih povjesničara
ljubitelja Jugoslavije i Tita, nanosimo kad
preuveličavamo ono što se u Jasenovcu dogodilo, moram
s čitateljima podijeliti moje osobno iskustvo. Prije
svega imam za potrebu reći kako je moj otac, koji je
bio u domobranima, 1945. godine bio u zatvoru u
Lepoglavi i Požegi, gdje je bio mučen i zlostavljan od
strane partizana i komunista, što ga je natjeralo da
mi nakon povratka u Hrvatsku 1990. godine kaže: "Sine
čuvaj se, nemoj im vjerovati".
U dvadeset godina bavljenja hrvatskom
politikom u iseljeništvu i dvadesetak godina iskustva
u hrvatskoj diplomaciji, često na
najvišim multilateralnim i bilateralnim razinama,
duboko sam shvatio da će uzeti možda proći još jedno
stoljeće prije nego što će se nas Hrvate u svjetskim
znanstvenim časopisima i knjigama o povijesti
dvadesetog stoljeća prestati poistovjećivati s lažnim
i strašno preuveličanim brojkama ubijenih osoba u
Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata i tzv.
"krvoločnosti ustaša, prema kojima su nacisti bili
male bebe". Na našu nesreću i danas je u svijetu to
dominantan pogled i većinsko mišljenje kad je riječ o
Hrvatskoj. Možda ne više toliko u javnom diskursu, ali
sigurno je u privatnim razgovorima stranih političara,
i veleposlanika u Hrvatskoj. Strašan je to teret za
jedan mali narod, koji je tisuću godina bio rob i
sluga raznim svjetskim osvajačima i imperijalistima.
Samo su možda Židovi kroz njihovu povijest pretrpjeli
više od nas Hrvata.
Zločinac
Tito je simbol svega što je bilo zlo u komunističkoj
Jugoslaviji
Hrvatska je danas došla u situaciju
kad više ne smije uzmicati pred svjetskim i domaćim
lažima i znanstveno nedokazanim tvrnjama o logoru u
Jasenovcu. Ministar vanjskih poslova dr. Miro Kovač
mora osnovati analitički odjel u MVEP-a, čija bi
zadaća bila pripremati utemeljene javne i medijske
odgovore, koje bi hrvatski veleposlanici diljem
svijeta trebali sustavno širiti u zemljama
primateljicama. Nažalost, ministar Kovač kao ni drugi
ministri prije njega, odbija koristiti veliki broj
iskusnih hrvatskih diplomata u mirovini koji bi mogli
kao konzultanti izvrsno obavljati taj posao. Ne, to ne
smije biti nikakava "propaganda", nego tekstovi koji
su temeljeni na znanstveno dokazivim činjenicama. Bit
će to težak i dugoročni posao, za koji nema
alternative. Ako mi to ne učinimo, nitko to neće i ne
može učiniti za nas. Dakle, to je isključivo naša
dužnost.
No, prije
nego što krenemo u svijet, taj posao moramo najprije
uspješno obaviti u samoj Hrvatskoj. Ima puno načina na
koji je to moguće napraviti. Na primjer, HTV-a mora
dozvoliti mladim hrvatskim povjesničarima kao što je
Blanka Matković da u udarnoj informativnoj emisiji
obznani rezultate njezinih početnih znanstvenih
israživanja o onome što se stvarno događalo u
Jasenovcu. U ovom trenutku nije najbitnije je li
mr.sc. Blanka Matković, koja studira u inozemstvu, u
pravu u svakom detalju. Ono što pak je vrlo bitno je
da se otvori javna, pa i žustra, znastvena, a ne
jednostrana i neobjektivna, politička rasprava o svim
temama iz prošlosti koje teško opterećuju hrvatsku
javnost.
Osim Jasenovca, Bleiburga, Križnog puta, Golog otoka
itd., treba javno i otvoreno, bez ikakvog straha,
pokrenuti i raspravu o stvarnom identitetu
jugoslavenskog komunističkog zločinca Tita. On je
simbol svega zla i strašnih patnji kroz koje je
hrvatski narod prošao od 1945. do 1990. godine. Samo
luđaci i fanatici mogu vidjeti više pozitivnoga nego
negativnoga u tom masovnom ubojici.
Tito nije niti je mogao biti hrvatskog podrijetla.
Znanstvenici, mediji i političari u Hrvatskoj moraju u
istraživanju činjenica i otkrivanju pune istine
odigrati vodeću i najvažniju ulogu.
Krivi i loši savjetnici dovode do još lošije
politike
U tom pogledu obraćanje predsjednice Kolinde
Grabar-Kitarović ima svoju veliku vrijednost, možda ne
u nedorečenoj poruci, ali u prvom i jako važnom
koraku. Predsjednica ne može sama napraviti taj veliki
posao. Ne samo što ona nema po tom pitanju dovoljno
znanja i iskustva, nego i zbog toga što to nije samo
njezina zadaća. To je zadaća svih nas koji smo
zabrinuti za budućnost i
opstanak Hrvatske. Predsjednica treba svu našu
moguću pomoć. No, ona tu pomoć neće niti može dobiti
ako namjerno ostane zatvorena za potpuno jedank
pristup u istraživanju istine o događajima u Drugom
svjetskom ratu i poraću. Hrvatska je u pozicije teško
podijeljene i posvađane obitelji, koja se ne može
pomiriti preko noći samo zato što joj to kaže netko
čiji su baka i djed bili na jednoj od zaraćenih
strana.
Predsjednica treba pod žurno odbaciti sadašnje loše i
nepouzdane političke savjetnike (bivše članove KPJ i
KPH) i napraviti pravi tj, ujednačeni miks savjetnika.
Pitam se zašto, na primjer, domoljubni povjesničar
prof. dr. sc. Josip Jurčević ne može biti savjetnik
Predsjednice Republike, a može jedan veliki
oportunist i prevrtljivac kao što je dr. Mate Granić?
Tek kada bude imala prave i kvalitetne savjetnike,
koji predstavljaju mišljenje najvažnijih skupina
hrvatskog društva, Predsjednica će biti u stanju, na
temelju neumoljivih i objektivnih znanstvenih
informacija, tražiti konkretna rješenja za veliku
opasnost koja nam kao narodu i državi danas prijeti.
Hrvatsko - židovska suradnja u Australiji
Da je upornim radom moguće, ako ne mijenjati
mišljenje, ali onda bolje upoznati svijet o teškoj i
mučnoj hrvatskoj prošlosti, u što uključujem i NDH,
želim samo navesti da sam u razdoblju od dvije godine
u Melbourneu, u svojstvu generalnog konzula RH, uspio
zadobiti simpatije i povjerenje najviših dužnosnika
židovske zajednice u Australiji, a da se zbog toga
nisam morao posipati pepelom zbog ustaškog režima ili
NDH. Nakon dvije godine boljeg upoznavanja i
objektivnog objašnjavanja okolnosti u kojima se
hrvatski narod našao 1941. godine, došlo je do
povijesnih i prijateljskih javnih sastanaka čelnika
hrvatske i židovske zajednice u Melbourneu.
Naravno, nisu Židovi u Melbourneu, većinom djeca i
unuci Židova koji su ubijeni u nacističkim logorima u
Poljskoj, odustali o osude ustaškog režima.
Ono, što im
je sada jasnije je to da mi Hrvati kroz tisuću godina,
pa ni 10. travnja 1941. godine, nismo tražili ništa
drugo nego samo svoju slobodu, koju nam je mogla dati
samo i jedino naša vlastita i samostalna hrvatska
država. Niti jedan narod ne smije biti vječno
odgovoran za namjerne ili nenamjerne pogrješke
njegovog vođe u određenom povijesnom trenutku. Za
razliku od Titove i komunističke Jugoslavije, NDH je
nama Hrvatima bila velika pouka da nije najvažnije
samo nešto željeti, nego i to na većini prihvatljiv
način i ostvariti. Današnja hrvatska država je,
usprkos svim sadašnjim velikim problemima i krizama,
tu da ostane za vječnost. Hrvatsku državu ne može više
nitko izvana srušiti i uništiti. O postojanju ili
nepostojanju samostalne hrvatske države i opstanku
hrvatskog naroda odlučujemo samo mi Hrvati, bez obzira
na naš politički svjetonazor, vjeru ili drugu
pripadnost.
Ako nam dozvolite, gospođo Predsjednice spremnismo
Vam pomoći
Gospođo Predsjednice, učinili ste prvi mali, ali i
važan korak. U pravu ste, bit će dosta onih koji neće
biti zadovoljani s vašim obraćanjem. Prvenstveno zato
što ono ne nudi konkretno rješenje. Više ste puta
rekli kako kao Predsjednica imate odgovornost za
djelotvorno funkcioniranje države. To se ne postiže
televizijskim obraćanjem i javnim poslanicama. Vama je
žurno potreban savjet od
učenih i mudrih ljudi svih svjetonazora, koji će
djelovati kao Vaše savjetničko tijelo. Nemojte upasti
u poznatu klopku u koju su upadali svi dosadašnji
hrvatski vodeći političari na državnoj razini, kako su
savjetnici zaduženi da provode ono što im političari
zapovijede. To nisu savjetnici nego operativci.
Savjetnici su osobe koje Vam otvoreno
i bez straha prenose njihovo znanje i iskustvo iz
raznih područja, koje Vi nemate, niti možete kao
pojedinka imati. Ne postoji pojedinac koji sam zna
više od zajedničkog znanja velikog broja drugih učenih
i iskusnih ljudi.
Gospođo Predsjednice, poslušajte mudre, domoljubne i
duhovne poruke biskupa Vlade Košića i doći ćete na
pravi put. Ukoliko iskreno želite pomirenje hrvatskog
društva, na temeljima povijesne istine, pravde,
objektivnosti, mira i prosperiteta hrvatske države i
hrvatskog naroda, imat ćete moju potporu. Do tada
meni, i svima drugima, koji tako mislimo, a to je
većina hrvatskog naroda, morate pokazati kako Vam je
nedvojbeno jasno da u povijesti ljudskog roda nije
bilo niti će biti političara, ma kako pametan bilo
koji pojedinac bio, koji može biti uspješan bez dobrih
savjetnika i osluškivanja bila vlastitog naroda.
Antun Babić, hkv.hr
www.hkz-kkv.ch |