Kao što sam i očekivao, ljevičarski i projugoslavenski
novinari startali su jako žestoko na Predsjednicu
Republike Hrvatske odmah nakon objave rezultata tijekom
noći 11. siječnja, a otrovne strijelice koje je bivša
HDZ-ova premijerka uputila prema novoj Predsjednici
Republike Hrvatske samo je neumoljivi dokaz kako se
lijeva Hrvatska ne može i neće pomiriti s činjenicom da
je, u njihovim razmišljanjima potpuno neočekivano, za
Predsjednicu samostalne hrvatske države izabrana
političarka koja zagovara zajedništvo hrvatskog društva,
koja je na Zapadu stekla demokratske manire i navike,
ali i koja voli svoju zemlju Hrvatsku. Kao nokautirani
boksači koji još uvijek leže na podu, ti se novinari i
mediji još uvijek pokušavaju oporaviti od nokauta koji
su, nakon prebrojavanja glasova u nedjelju navečer 11.
siječnja 2015. godine, doživjeli oni i njihova ikona Ivo
Josipović.
Gubitnički i čisti oportunistički
karakter gospođe Kosor, koja, zbog svojih brojnih
ljudskih i stručnih nedostataka, u razvijenim i
uređenim demokratskim zemljama ne bi mogla biti
izabrana ni za načelnicu jedne manje općine, a da ne
govorimo o predsjednici Vlade ili pak da ju najveća
hrvatska politička stranka nominira čak i za
kandidatkinju za predsjednicu države (2005. godine).
Naravno, za sve to je odgovaran tadašnji predsjednik
HDZ-a dr. Ivo Sanader, koji je osim organizirane
pljačke Hrvatske, hrvatskom narodu za predsjednicu
Vlade nametnuo osobu, koja je, što jasno pokazuju
njezini odgovori u intervjuu za , bila član
Komunističke partije Hrvatske i kojoj nije bilo mjesto
u HDZ-u, nego u SDP-u ili HNS-u. No, pored naivnih
domoljubnih Hrvata i bezuvjetno poslušnih članova
HDZ-a, u današnjoj hrvatskoj državi moguća su
svakojaka, pa i najveća moguća razočaranja domoljubnih
glasača i hrvatskih građana.
Tko podržava "ustaštvo"?
U spomenutom intervjuu Jadranka Kosor
otišla je tako daleko da imputira kako predsjednica
Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik HDZ-a Tomislav
Karamarko očijukaju s "ustaštvom". Najprije moram još
jednaput ponoviti da sam u iseljeništvu tj. političkoj
emigraciji u Australiji dvadeset godina bio vodeći
član Hrvatske seljačke stranke, u kojoj mi je idol bio
hrvatski učitelj i mučenik Stjepan Radić. Jako je
dobro poznato da sam u emigraciji zagovarao stvaranje
samostalne, ali i demokratske hrvatske države. Nikada
nisam davao potporu ili sudjelovao u bilo kakvom
veličanju poglavara NDH ili ustaškog režima. Nasuprot,
u prvom broju 1977. godine, glasila
HSS-a u Australiji, čiji sam bio glavni urednik, oštro
sam kritizirao Pavelića zbog njegovog bježanja iz
Hrvatske i ostavljanja iza sebe obezglavljene hrvatske
vojske i hrvatskog naroda. Između ostaloga, napisao
samo
Kao što je bilo i za očekivati, dobio sam puno
prijetećih pisama, pa i onih u kojima mi je bilo
poručivano da ako ne prestanem s takvim pisanjem da će
mi otići glava. Pismo sam tada predao australskoj
policiji, koja nije nikada utvrdila tko je to pismo
napisao i poslao.
Zašto to sada spominjem? Pa
jednostavno zato da me gospođa Kosor i njezini
ideološki istomišljenici ne mogu lažno optužiti da
danas u Hrvatskoj zagovaram politički ekstremizam i
ustaštvo. No, drugi razlog je taj da upitam gospođu
Kosor zašto mi nije odgovorila na bezbroj mojih
službenih i tajnih bilješki 2009. i 2010. godine kako
da se postavim kao hrvatski diplomat tj. generalni
konzul i voditelj hrvatske diplomatske misije u
Melbourneu po pitanju posjećivanja klubova hrvatske
zajednice u Viktoriji, Južnoj Australiji i na
Tasmaniji (australske savezne države) u kojima sam bio
akreditiran kao generalni konzul RH, a koje su na
svojim zidovima imale izvješene slike dr. Ante
Pavelića i drugih povijesnih ličnosti? Treba reći da
su od 1992. do 2009. godine hrvatski diplomatski
predstavnici u Australiji mogli odlaziti u te klubove
bez sankcija iz Hrvatske. Dakle, i u vrijeme Račanove
vlade.
Iz pouzdanih sam izvora doznao da je
inicijativa o zabrani odlaska hrvatskih diplomatskih
predstavnika u te klubove, zbog Pavelićevih i drugih
slika, došla od hrvatskih diplomata u Australiji koji
su bili bliski bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, a
koji je u njegovom zadnjem mandatu zaoštrio njegov
negativan odnos prema NDH, ustaštvu i Paveliću, a s
druge strane zločinca Tita i partizane proglašavao
antifašističkim borcima, bez kojih danas ne bi bilo
samostalne hrvatske države - Republike Hrvatske. Ideja
da hrvatski diplomati više ne bi trebali ići u
hrvatske klubove s tim obilježjima pojavila se
iznenada, ali nije bilo nikakvog pisanog naputka iz
Hrvatske. Sklješten između činjenice da sam nekada kao
hrvatski politički emigrant i član australske
iseljeničke zajednice prije 1990. godine povremeno
išao u te klubove ali i direktnih usmenih poruka mojih
kolega diplomata da se s tom praksom prekine, ja sam
putem službenog dopisa tadašnjem ministru vanjskih
poslova Gordanu Jandrokoviću (koji je išao i tadašnjoj
predsjednici Vlade gđi Jadranki Kosor) tražio jasan
naputak kako da se postavimo u svezi tog u Australiji
vrlo osjetljivog pitanja. Naime, australski zakon
dozvoljava, unutar četiri zida, držanje bilo kojih
povijesnih slika.
Bio sam "uhapšen" u prostorijama
Generalnog konzulata u Melbourneu
U to sam vrijeme bio pod strašnim
pritiskom jednog manjeg dijela hrvatske iseljeničke
zajednice u Melbourneu i Geelongu, koji me je zbog
nedolaska u te klubove, proglasio "izdajnikom" i
personom non grata. Tijekom vremena taj se odnos prema
meni još više pooštrio, a posebno nakon što sam
najveći dio hrvatske iseljeničke zajednice u Viktoriji
uspio nagovoriti na povijesni sastanak s čelnicima
židovske zajednice u toj australskoj državi, što je
naišlo na veliki i pozitivan odjek u australskim
političkim krugovima. Parlament u državi Viktoriji je
izrazio zahvalu svima koji su sudjelovali u tom
povijesnom činu. O svemu tome sam redovno izvještavao
Ministarstvo vanjskih poslova i Kabinet predsjednice
Vlade. No, sve to nije mi puno pomoglo, pa sam bio
izložen i fizičkim prijetnjama. Jednom zgodom sam bio
i (under the civil arrest) od strane jedne
Hrvatice i jednog Australca u prostorijama Generalnog
konzulata RH u Melbourneu (iako je to hrvatski državni
teritorij) pa je morala intervenirati i australska
federalna policija zadužena za sigurnost stranih
diplomata.
Prije tog strašnog događaja,
nezabilježenog u povijesti Australije, Ministarstvo
vanjskih poslova tj. Vlada gospođe Kosor povukla je
osobu za sigurnost iz Generalnog konzulata u
Melbourneu. Nažalost, prijetnje meni su nastavljene i
nakon tog incidenta. Zagreb je i dalje šutio. Osim
jednog telefonskog poziva nitko iz Ministarstva
vanjskih poslova nije odgovorio na moje dopise i
vapaje da se pojača sigurnost u Generalnom konzulatu u
Melbourneu. Naravno, o svemu postoje uredne službene
bilješke u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.
Gospođo Kosor, da ste uistinu bila iskrena, o tzv.
ustaškoj opasnosti mogli ste se o tom
nedvojbeno izjasniti u vrijeme kad ste bili na
dužnosti predsjednice Vlade, najjače političke
dužnosti u Republici Hrvatskoj. Niste to učinila.
Naravno, i Vi kao i svaki drugi hrvatski građanin
imate pravo iznositi svoja mišljenja i stajališta.
Međutim, ono na što nemate pravo je da kao bivša
premijerka danas budete jako selektivni i da
Predsjednicu Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a
(nisam član niti jedne stranke) optužujete da rade ono
što ste i Vi radila.
Neodređeno pismo ministra
Jandrokovića
Tek nakon brojnih dopisa koje sam ja,
a kasnije i druge kolege diplomati u Australiji,
pisali u Zagreb, došlo je vrlo neodređeno pismo od
ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića, u
kojem se on, u ime Vlade RH, ograđuje od Pavelića i
ustaškog režima. No, pismo je bilo upućeno
Koordinaciji hrvatskih iseljeničkih klubova u
Sydney-u, ali bez jasnog stajališta mogu li hrvatski
diplomati ići u te klubove ili ne. Naravno, gospođa
Kosor i ministar Jandroković se, iz oportunističkih
razloga, nisu htjeli izjasniti niti dati naputak
hrvatskim diplomatima što im je činiti. Kao bivši
politički emigrant, ja sam bio u najtežoj situaciji.
Da me je netko forografirao ispod Pavelićeve slike i
tu sliku objavio u novinama, recimo Jutarnjem listu
ili Novom listu, ja bih odmah bio proglašen kao ustaša
i povućen sa svoje dužnosti.
Zbog teške bolesti nisam se mogao
vratiti u Hrvatsku
Gospođo Kosor, zbog Vaše nebrige i
nebrige tadašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana
Jandrokovića, a kasnije ministrice Vesne Pusić i
državne tajnice Vesne Cvjetković, po brojnim
pitanjima, o ćemu ću opširno pisati drugom prigodom,
ja sam se tijekom dužnosti generalnog konzula u
Melbourneu dodatno teško razbolio. O tome postoje
dokazi u hrvatskim bolnicama u Zagrebu. Na kraju sam
bio toliko bolestan da nakon što mi je u Melbourneu
istekao mandat, u kolovozu 2013. godine, nisam mogao
odmah putovati zrakoplovom natrag u Hrvatsku jer je
postojala opasnost da ću umrijeti u zrakoplovu. Morao
sam pristati na dodatnu operaciju, koja je koštala
deset tisuća dolara. Ja taj novac nisam imao, a nisam
imao ni osiguranje koje je pokrivalo takvu operaciju.
Tražio sam pomoć i naputak od Ministarstva vanjskih
poslova (od državne tajnice dr. Vesne Cvjetković), ali
ga nisam dobio. Budući sam u Melbourneu imao i dosta
prijatelja, bio sam prisiljen od njih tražiti da mi
pomognu platiti tu operaciju i oni su to i učinili. Ja
im se i ovim putem dubioko i iskreno zahvaljujem.
Gospođo Kosor povucite se iz javnosti
i tražite oprost od hrvatskog naroda
Gospođo Kosor, Vaši grijesi i propusti
zbog nečinjenja dok ste bili premijerka Vlade
Republike Hrvatske i najbliža suradnica dr. Ive
Sanadera, toliko su veliki da bi se svaki pošten i
odgovoran čovjek na Vašem mjestu potpuno povukao iz
javnosti i napisao knjigu u kojoj bi tražio oprost od
hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske za
Vašu preveliku ambiciju i samoljubivost, zbog koje ste
i uzeli (niste bili izbarani) od dr. Sanadera ponuđeno
mjesto prvog čovjeka u Vladi Republike Hrvatske, a da
za to mjesto niste imali potrebnog iskustva i znanja.
U Hrvatskoj se ne smije nikada više dogoditi da
predsjednik Vlade, koji mora komunicirati s
predsjednicima Vlada i država Europske unije i svijeta
ne zna odlično govoriti i pisati engleski jezik. Vi
zapravo nikada niste mogli samostalno i na temelju
vlastitog proučavanja izvornih međunarodnih dokumenata
zauzimati stajalište i donositi važne odluke o vanjsko
političkim pitanjima, jer su Vam uvijek drugi morali
reći što piše u kojem dokumentu.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović
je u tom pogledu nekoliko svjetlosnih godina ispred
Vas. Ja to mogu tvrditi jer sam negdje 2005. godine,
kao zamjenik veleposlanika u Irskoj i član službenog
državnog izaslanstva bio svjedok kad je kao ministrica
vanjskih poslova Republike Hrvatske svojim nastupom
Kolinda Grabar Kitarović osvojila i uvjerila sve
članove Irskog parlamenta da podrže Hrvatsku na putu
prema članstvu Europske unije. I o tome u Ministarstvu
vanjskih i europskih poslova postoje moje službene
bilješke.
Kameleon Milan Ivkošić
Vapaju kameleona Milana Ivkošića u
Večernjem listu od nedjelje 22. veljače da, usprkos
svim njegovim dokazanim zločinima i u najmanju ruku
upitnom podrijetlu, treba Titovu bistu ostaviti na
Pantovčaku posvetit ću samo dvije rečenice.
Kameleonima, koji danas s najvećim uvjerenjem pišu
jedno, a već sutra sasvim suprotno, ne smije se nikada
vjerovati, a sve što pišu treba uzimati s velikim
zrnom soli. No, nije to Ivkošić napisao samo tek tako.
On je to morao napisati. Zašto je morao, to zna samo
on. Iako nisam nikada bio previše sklon Ivkošićevom
eretničnom stilu pisanja i komentiranja, od danas
Ivkošić za mene spada u isti krug kao i ljevičarski
novinari poput Tomića, Jergovića, Dežulovića i
Butkovića. Ništa mu ne može pomoći to što se nastoji
zaogrnuti ogrtačem desničarstva i konzervatizma. On to
nije i nikada nije bio, a neće niti biti.
Hrvatska se valja u kaljuži
šizofrenije, laži i dvoličnosti
Ljudi moji, imali u Hrvatskoj novinara
koji se ne boje pisati istinu i iznijeti svoja osobna
tj. novinarska profesionalna stajališta i
razmišljanja? Siguran sam da ih ima, ali malo ih je
koji mogu doći u poziciju Ivkošića da pišu u Večernjem
listu ili Jutarnjem listu, između kojih danas nema
velike razlike. Hrvatska se nastavlja valjati u
kaljuži šizofrenije, laži i dvoličnosti. Pred
predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom
Grabar-Kitarović stoji velika zadaća. Puno veća nego
što je čak i ona mislila. Iako je, zbog želje da
pomogne Hrvatskoj i hrvatskom narodu, bila svjesna u
što se upušta. No, da ima ne znam kakve nadljudske
sposobnosti, posao koji treba u Hrvatskoj obaviti neće
ga moći sama obaviti. Na potezu je svaki iskreni
hrvatski domoljub i svaki građanin Republike Hrvatske
koji voli ovu zemlju.
Autor/izvror
Antun
Babić/www.hkz-kkv.ch
(104) |