Nažalost, kroz slijedećih godinu dana Hrvatska je
upadala u sve veće gospodarsko nazadovanje i dublju
društvenu krizu, koja je veliki broj Hrvatica i Hrvata
bacala u očaj, a mnogi su pali i u depresiju, koja nije
ni mene zaobišla. Približavali su se predsjednički
izbori, a na vidiku nije bilo domoljubnog kandidata koji
bi se mogao ozbiljno suprotstaviti ikoni ljevice, Ivi
Josipoviću. Naime, pod dojmom lažnih javnih anketa,
mnogi su me moji domoljubni prijatelji, u Hrvatskoj i u
svijetu, uvjeravali da će Ivo Josipović sigurno dobiti
drugi mandat, jer da domoljubna strana na hrvatskoj
političkoj pozornici nema takvu osobu ili političara
koji bi mogao pobijediti "boga laži i spletkarenja",
ljubitelja zvijezde petokrake i lovca na "ustaške
zmije".
I kad sam već i sam počeo sumnjati u
mogućnost da će hrvatski narod uskoro iznjedriti novog
domoljubnog vođu koji će vratiti nadu i optimizam ovom
napaćenom narodu, veliki korak prema promjeni koju sam
najavio 1. listopada 2013. godine dogodio se, u ovom
trenutku može se reći Bogu hvala, izborom gospođe
Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike
Hrvatske.
Naravno, potrebno je istaknuti kako je
ta pobjeda bila tijesna, ali potpuno legalna i
legitimna. I danas još ne mogu doći k sebi da je preko
milijun glasača u samostalnoj hrvatskoj državi u
drugom krugu predsjedničkih izbora tj. nešto manje od
50 % od onih koji su izašli na izbore, dalo svoj glas
Ivi Josipoviću, deklariranom agnostiku, neokomunistu,
neojugoslavenu i zagovaratelju da se Hrvatska što
prije vrati u "region", s kojim bi ponovno trebala
upravljati Srbija. Za one koji znaju politički
razmišljati bio je to jako otriježnjavajući i
najeklatantniji dokaz o dubokoj svjetonazorskoj i
ideološkoj podijeli hrvatskog društva.
Zastrašujuće dobok svjetonazorski
raskol u hrvatskom društvu
Koliko je zapravo zastrašujuće dubok
svjetonazorski raskol u hrvatskom društvu najbolje se
moglo vidjeti, uoči, tijekom i nakon inauguracije
gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu
Republike Hrvatske. Jedna polovica uzvanika je
ustajala, pjevala domoljubne pjesme i pljeskala
novoizabranoj domoljubnoj Predsjednici, dok je druga
polovica, ona koja je tamo došla jer je tako tražio
protokol, pokazivala svoje nezadovoljstvo njezinim
izborom za Predsjednicu i mržnju prema svemu što je
hrvatskom narodu sveto. Nažalost, hrvatska ljevica,
koja je pravi protivnik zajedništva i pomirenja među
nama Hrvatima i u hrvatskom društvu, i nakon izbora
pokušava na svakom koraku omalovažiti novu hrvatsku
Predsjednicu.
Zahvaljujući dobrim ljudima, na
inauguraciju sam bio pozvan kao gost, ali ne i VIP
osoba. Bila mi je posebna čast i zadovoljstvo da sam
kroz cijelo vrijeme inauguracije bio u društvu udovica
branitelja domovinskog rata i mojeg nećaka Ivana, koji
se, kako mi je rekao, u više navrata naježio slušajući
govor i poruke predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
Bio je to dobar znak da mladi reagiraju na domoljubne
i razumne poruke hrvatske Predsjednice.
Imajući u vidu stanje u kojem se
Hrvatska nalazi i još uvijek nepremostivu
podijeljenost hrvatskog društva, bio je to i govor
koji je u svima nama domoljubima izazivao duboke
osjećaje sreće, optimizma i nade u dolazeće bolje dane
u našoj domovini Hrvatskoj. Međutim, kao sudionik svih
najvažnijih proslava u Hrvatskoj, od pobjede HDZ-a na
prvim parlamentarnim izborima, prihvaćanju Ustava RH u
Hrvatskom saboru, 1990. godine, proslavi međunarodnog
priznanja 1992. godine i proslavi primanja Hrvatske u
članstvo UN-a te, na kraju daleko najemotivnije,
proslave nakon Oluje tj. oslobađaja
okupiranih teritorija naše domovine 1995. godine,
moram reći da tijekom inauguracije prvog istinskog
hrvatskog domoljubnog predsjednika od 2000. godine
nije bilo onog neponovljivog emotivnog i domoljubnog
naboja kakav se manifestirao tijekom navedenih
povijesnih proslava.
Nije ga ni moglo biti. Početkom
devedesetih godina živjeli smo u dubokom zanosu i
uvjerenju da će Hrvatska, zbog potencija koji ima, za
ne više od deset godina doseći gospodarsku razinu i
uređenost jedne Austrije, ako ne i Švicarske. Dok sam
živio u Australiji do 1990. godine bio sam uvjeren
kako je cijeli hrvatski narod zarobljen u Titovoj
Jugoslaviji i komunizmu, kako su Hrvati u Domovini
antikomunisti, a još više antijugoslaveni, te da je
samo potrebno riješiti se ta dva zla i da će Hrvatska
postati zemlja u kojoj bi svatko poželio živjeti.
Nažalost, tada nismo mogli ni sanjati
kako ćemo se svi skupa, mi u Hrvatskoj i oni izvan
Domovine, brzo razočarati i kako će se službena
Hrvatska u manje od deset godina, nakon izbora 2000.
godine, vratiti natrag agresivnoj antihrvatskoj
politici i starom komunističkom svjetonazoru. Naravno,
prije toga smo bili izloženi vojnoj agresiji jedne od,
u to vrijeme, najveće vojske u Europi, koja je bila u
funkciji služenja velikosrpskih ciljeva i interesa u
bivšoj Jugoslaviji. Zatim je došla pretvorba u kojoj
su nas do gola opljačkali i svukli naši komunistički
tehnomenadžeri, ali i neki
, od političara do generala. Dogodilo nam se sve ono
najgore što nam se moglo dogoditi. Najveći udarac
moralu hrvatskih doboljuba zadala je spoznaja koliko
su veliku ulogu imali, i još uvijek imaju, bivši
članovi svih mogućih jugoslavenskih tajnih službi u
upravljanju hrvatskom državom za koju su svoje živote
u Domovinskom ratu dale tisuće hrvatskih branitelja i
domoljuba.
Hrvatska je doživjela strašnu
unutarnju agresiju
U zadnjih petnaest godina Hrvatska je
doživila naročito strašnu i razarajući unutarnju
agresiju i pravo je čudo što se ne nalazimo u još
težoj situaciji od one koja nas svakodnevno muči.
Najprije smo imali koaliciju Račana, Budiše i Tomčića
koja je pokrenula tzv. detuđmanizaciju Hrvatske. Osim
što je osigurao dolazak na vlast komunistima,
predsjednika HSS-a Zlatko Tomčić iznevjerio je nauk
hrvatskog vođe i učitelja Stjepana Radića i uništio je
povijesno najveću hrvatsku demokratsku stranku -
Hrvatsku seljačku stranku. Da danas imamo
moderniziranu, jaku i domoljubnu Hrvatsku seljačku
stranku, koja je, na primjer, na izborima 1938. godine
dobila 96 % glasova u Hrvatskoj, nikada se ne bi
trebali bojati da će se hrvatski komunisti vratiti na
vlast. HSS je mogla biti pravi domoljubni partner ali
i korektiv HDZ-u. Danas se njezine vođe, bez ikakve
moći i stvarnog utjecaja na hrvatskoj političkoj
pozornici, bore samo za mrvicu kruha koju će joj
dodijeliti HDZ. Apsolutno podržavam tu koaliciju u
ovom važnom trenutku hrvatske povijesti. No, kad sam
1995. godine, predviđajući kasniji razvoj događaja, od
svih najglasnije javno zagovarao koaliciju HSS-a i
HDZ-a bio sam od strane vodstva HSS-a prozivan krticom
HDZ-a.
Nema nikakve dvojbe, najveću izdaju u
novijoj povijesti hrvatskog naroda napravio je Ivo
Sanader, čovjek koji je 2003. godine od strane
domoljubnog dijela Hrvata dočekan kao novi veliki vođa
hrvatskog naroda. Sanaderov udarc domoljubnoj
Hrvatskoj bio je toliko snažan da je zamalo doveo i do
nestanka samostalne hrvatske države. Nije za to
odgovorno samo Sanaderovo neizmjerljivo samoljublje i
neograničena gramzivljost. I hrvatski narod je tu, po
tko zna koji puta u svojoj povijesti, pao na ispitu
vlastite, pojedinačne i skupne, odgovornosti. Umjesto
dosadašnjim tuđinskim vladarima, postali smo sluge
hrvatskom predsjedniku Vlade, koji je u demokraciji
zaveo strahovladu. Vidjeli smo što se događa, ali iz
vlastitog oportunizma nismo htjeli ili nismo imali
hrabrosti, a to se posebno odnosi na one koji su
Sanaderu bili najbliži, reći: "E, moj Ivo, sada je
dosta. Hrvatska je važnija od tebe". Iskreno se nadam
da smo iz tog slučaja izvukli veliku pouku i da kao
narod nećemo nikada više dozvoliti da nam se tako
nešto ponovno dogodi.
Državnički i svjetski govor
Predsjednice Republike Hrvatske
Izbor gospođe Kolinde Grabar-Kitarović
dao nam je novu, možda i zadnju, priliku da ponovno iz
pepela izgradimo nove, čvršće, demokratskije i
domoljubnije temelje ne samo hrvatske države nego i
zadovoljnog i sretnog cijelog hrvatskog društva. Za
inauguracijski govor predsjednice Grabar-Kitarović
rekao sam, a na jednom mjestu i napisao "da je taj
govor rezultat razuma, velikog iskustva i znanja, ali
i da je on došao iz njezinog srca i duše". Bio je to
uistinu svjetski i državnički govor koji će ući u
povijest, i to ne samo hrvatskog naroda.
Dugo sam razmišljao hoću li jedan
aspekt govora Predsjednice Republike javno i na ovom
mjestu na podvrći analizi ili ne. Da bi ostao
dosljedan sebi, na kraju sam ipak odlučio da moram.
Tko zna hoću li ponovno imati takvu priliku. Radi se o
više nego razumnom pozivu na zajedništvo hrvatskog
društva i zaborav na podijele iz prošlosti. Uopće
nemam dvojbe da je taj poziv Predsjednica trebala i
morala izreći i uputiti u njezinom inauguracijskom
govoru. Ona je duboko svjesna stanja gotovo
nepomirljive podijeljenosti hrvatskog društva. Ne
hrvatskog naroda, nego hrvatskog društva. Za tu
podijeljenost danas su ipak, to je potrebno istaknuti,
najodgovornije ljevičarske i projugoslavenske hrvatske
elite u politici, medijima, gospodarstvu i visokom
školstvu, ali i neke manjine, kao što je to srpska
manjina, koja nikako ne može prihvatiti da više ne
živi u velikosrpskoj Jugoslaviji nego u samostalnoj
hrvatskoj državi koju trebaju, ako ne voljeti (nisam
ni ja u početku volio Australiju) ali onda barem
poštivati i braniti njezine vitalne državne i
nacionalne interese, a ne velikosrpske interese i
zagovaranje velike Srbije na račun hrvatskih
teritorija.
Moramo se kao narod suočiti s istinom
da smo bili prevareni
U zaključku sam dužan posebno
istaknuti, da usprkos želji i dobroj volji nas
domoljuba, koju smo jasno i nedvojbeno pokazali
početkom devedesetih godina, u Hrvatskoj neće biti
zajedništva, društvenog mira i gospodarskog napretka
sve dok se ne riješi najveća nepravda i ne ukloni
najodgovorniji razlog za današnju podijelu hrvatskog
društva.
U Hrvatskoj više nema niti jednog
vodećeg političara, niti jedne ozbiljne političke
stranke koja bi zagovarala povratak NDH ili javno
hvalila njezinog poglavara dr. Antu Pavelića kao
uspješnog i velikog hrvatskog i svjetskog političara.
Nažalost, usprkos javnoj osudi komunizma i svih
njegovih strahovitih zločina diljem svijeta, koji su
za nekoliko puta veći od svih strašnih zločina koje su
počinili fašizam i nacizam, u Hrvatskoj se i dalje
slavi i otvoreno veličaju, Tito, komunizam i
partizani, koji su počinili genocid nad hrvatskim
narodom nakon Drugog svjetskog rata. Ta općinjenost
Titom, komunizmom i partizanima u Hrvatskoj se i dalje
nastavlja, gotovo četvrt stoljeća nakon hrvatske
pobjede nad velikosrpskom Jugoslavijom početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi su se u
Hrvatskoj već bezbroj puta pozvali na Rezoluciju
vijeća Europe od 1996. godine u kojoj su jednako
osuđeni svi totalitarni režimi u Europi, uključujući i
komunizam. No, to je, nažalost, kod hrvatskim
neokomunista i neojugoslavena palo na gluhe uši.
Ako želi uči u povijest hrvatskog
naroda kao veliki i uspješni vođa, a za to ima sve
uvjete, i neupitnu potporu većeg dijela hrvatskog
naroda, nova predsjednica Republike Hrvatske Kolinda
Grabar-Kitarović, i uskoro novi premijer Vlade
Republike Hrvatske Tomislav Karamarko, ne smiju trpati
pod tepih taj milijunima tona težak problem na duši i
umu hrvatskog čovjeka. Ja sam prvi koji podržava tezu
da se prošlost treba ostaviti povijesničarima i da nam
je kao društvo nužno potrebno zajedništvo. No, u
Hrvatskoj će to biti moguće samo u tom slučaju kad se
hrvatsko društvo u jednakoj mjeri distancira i osudi
sve totaliratne sustave u našoj bližoj povijesti i sve
strašne podijele do koje su doveli i gnjusne zločine
koje su u Hrvatskoj počinili, a zbog čega se Hrvatska,
ni danas sedamdeset godina kasnije, ne može razvijati
u modernu, sređenu i prosperitetnu državu. Jedanput
smo bili prevareni početkom devedesetih godina. Novu
prevaru od strane hrvatskih udbaša, neojugoslavena i
neokomunista ne bi mogli preživjeti. Samostalna
hrvatska država bi u tom slučaju nestala.
Tito je ukrao identitet Hrvata Josipa
Broza
Kao prvi, a možda i najvažniji, korak
u istinskom pomirenju u hrvatskom društvu treba biti u
Hrvatskoj javno otkrivanje i publiciranje da Tito nije
bio Josip Broz, nego strani agent i kradljivac
identiteta Hrvata Josipa Broza. Lažni Josip Broz imao
je, valjda je to danas svima kristalno jasno, zadaću
ujediniti "jugoslavenske narode". Najprije za interese
sovjetskog komunizma, a kasnije za geopolitičke
interese u Drugom svjetskom ratu pobjedničkih zapadnih
zemalja.
Američka obaviještajna agencija CIA to
je već učinila i svijetu preko svoje internetske
stranice objelodanila da je jugoslavenski komunistički
dikator nije bio Hrvat. CIA ne radi ništa slučajno.
Doduše, u deklasificiranom dokumentu, CIA piše "kako
taj podatak više nema stvarnu važnost". Slažemo se da
više nema stvarnu važnost za današnju svjetsku
političku situaciju. Tito je odigrao važnu ulogu za
svoje poslodavce u Drugom svjetskom ratu, i nakon
njega, i njegovi su ga mentori cijelo vrijeme hvalili,
podržavali i čuvali, a on je u toj ulozi više nego
uživao. Hrvatski narod mu je naivno vjerovao. Bilo je
to najveće javno pranje mozgova u hrvatskoj povijesti,
a možda i u svijetu. Stručnjaci bi se trebali ozbiljno
pozabaviti tim fenomenom zaluđivanjem ne samo tzv.
, nego i cijelog svijeta. Sve što se u Jugoslaviji
govorilo o prošlosti Tita bila je golema laž, na
kojoj, nažalost, u najvećem dijelu počiva i današnje
hrvatsko društvo. To je kao kad se djevojka uda za
mladića koji joj prije vjenčanja nije otkrio svoj
pravi identitet i na kraju doživi šok kad dozna da se
radi o serijskoj ubojici ili nešto tako slično. Stoga,
sve dok se ta laž u potpunosti ne razotkrije i ne
osudi, nećemo se kao narod i društvo moći pomiriti i
krenuti naprijed u mirniju i bolju budućnost.
Hrvat Josip Broz ubijen je u
Građanskom ratu u Španjolskoj
Za početak je potrebno što prije
diljem Hrvatske ukloniti sve natpise na javnim
mjestima koja nose ime "Josipa Broza Tita", a koji je
taj identitet ukrao od stvarnog Josipa Broza. Stvarni
Josip Broz ubijen je Španjolskom građanskom ratu, u
kojem je pod imenom "Šapajev" sudjelovao kao
zapovijednik bataljona "Dimitrov". O sudjelovanu
Hrvata i pravog Josipa Broza u Španjolskom ratu već je
1948. godine posvjedočio, u knjizi "Reason in Revolt",
Englez Fred Copeman, koji je bio zapovjednik bataljona
engleskih dragovoljaca. Knjiga je u deset tisuća
primjeraka tiskana u Londonu 1948. godine, a poslije
su, zbog straha da se ne otkrije pravo podrijetlo
"jugoslavenskim narodima" podmetnutog čovjeka, a koji
je ukrao identitet pravog Josipa Broza, spaljeni svi
primjerci. U toj je knjizi objavljena i slika stvarnog
Josipa Broza na kojoj se vidi da mu na lijevoj ruci
nedostaje nekoliko prstiju. Sliku iz te knjige prenio
je i autor nove knjige o Titu, Ante Kunek. Knjiga je
objavljena u Koprivnici u prosincu 2014., a nakladnik
je Mladen Pavković.
Autor/izvor:
Antun Babić,
www.hkz-kkv.ch
(104) |