Usprkos činjenici što sam u političkoj emigraciji bio
sljedbenik demokratskog i čovječanskog nauka vođe
hrvatskog naroda početkom prošlog stoljeća, Stjepana
Radića, koji je 1928. godine smrtno ranjen u Beogradskoj
skupštini, nisam mogao zamisliti da ću se jednoga dana u
tako velikoj mjeri slagati s političkim stajalištima i
medijskim komentarima prof. dr. Zdravka Tomca, koji je u
to vrijeme bio član KP Hrvatske. No, to ne znači da nije
bilo trenutaka kad sam duboko razmišljao i čak bio
uvjeren da se hrvatski narod može osloboditi
velikosrpske Jugoslavije, samo ako hrvatski komunisti
prihvate ruku pomirenja koju su pojedini hrvatski
politički emigranti slali od početka pedesetih godina
prošlog stoljeća, sve do uspostave samostalne hrvatske
države 1991. godine. Dakle, zajedništvo je moguće ako
svi koji živimo u Hrvatskoj iskreno pokažemo da volimo
svoju državu tj. da ne mrzimo Hrvatsku. Ne moramo se
ideološki slagati.
Izazov hrvatskim komunistima u
Domovini
Inspiriran tim primjerima poruke
pomirenja iz iseljeništva, u nekoliko sam navrata
predlagao nešto slično. Nakon osnivanja Središnjeg
odbora Hrvatske seljačke stranke u Londonu 1980.
godine, čiji sam bio (najmlađi) član uputio sam jedan
dopis tadašnjem predsjedniku HSS dr. Juraju Krnjeviću
u kojem sam na nekoliko stranica iznio razloge zašto
bi bilo dobro da se uputi poruka hrvatskim komunistima
kako je vrijeme da progledaju i prihvate pomirenje
između zaraćenih strana u hrvatskom narodu, kao jedini
mogući put za opstanak nas Hrvata. U mjesečniku
"Hrvatska sloboda", za travanj 1988. godine napisao
sam i uvodnik koji je objavljen na prvoj stranici pod
nazivom: "Izazov hrvatskim komunistima". Evo što sam u
prve dvije rečenice tada napisao:
"U zadnjih
je deset godina iz emigracije upućeno nekoliko javnih
i otvorenih poruka hrvatskim komunistima u Domovini.
Iako se svaki puta bile stilski i sadržajno drugačije
formulirane, u svim se je porukama isticala
jedinstvena misao: od hrvatskih se komunista, kako
onih na vrhu vlasti, tako i onih pri vlasti, tražilo
da svoj, u odnosu na druge Hrvate - nekomuniste,
povlašteni položaj iskoriste za obranu sve ugroženijih
hrvatskih interesa i olakšanje domovinske borbe za
uspostavu slobodne i samostalne hrvatske države..."
Nema zajedništva s Vesnom Pusić i njezinim
istomišljenicima
I našoj je Predsjednici dobro poznato
da u najvećim zapadnim demokratskim državama postoji
konsenzus oko četiri ključna pitanja: obrane,
unutarnje nacionalne sigurnosti, demokratskog sustava
i vanjske politike. U tim državama uopće nije bitno
koja je politička stranka u kojem trenutku na vlasti
ili u oporbi - od socijaldemokrata do konzervativaca,
jer svi nesupitno slijede tu praksu i zato su te
zemlje tako razvijene, stabilne i jake.
Nažalost, svima koji živimo u današnoj
Hrvatskoj više je nego jasno da je pomirenje unutar
hrvatskog naroda, koje je iskreno, kao i sadašnja
predsjednica Grabar-Kitarović, pokušao ostvariti prvi
hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman početkom
devedesetih godina prošlog stoljeća bilo vrlo kratkog
vijeka. Naime, a to je važno pojasniti, to pomirenje
nije došlo kao odraz iskrenih unutarnjih osjećaja i
katarze hrvatskih komunista, već dobro iskalkuliranog
oportunizma tj. zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku
1991. godine, koja je bila daleko opasnija za hrvatske
komuniste Jugoslavene nego za hrvatske domoljube u
iseljeništvu. Da je, nedaj Bože, kojim slučajem uspio
u njegovim nakanama stvaranja Velike Srbije i aneksije
velikih dijelova Hrvatske ili pak cijele Hrvatske,
velikosrpski vođa Slobodan Milošević najprije bi se
krvavo obračunao s hrvatskim komunistima
Jugoslavenima, a takvi su u Hrvatskoj do 1990. godine
bili u većini. Ni danas ih nema puno manje kad je
riječ o bivšim ideološki zaraženim komunistima i
njihovoj djeci. U pravu je prof. dr. Tomac kad kaže da
s njima nije moguće ostvariti svehrvatsko pomirnje.
Njih se mora pobijediti na slijedećim izborima da bi
mogao početi proces izgradnje pomirenja.
Možda nikada u svojoj povijesti
Hrvatska nije bila u većoj unutarnjoj opasnosti nego
što je to danas. Ništa nam ne znači to što smo članica
Nato saveza ili Europske unije, ako je sve veći broj
građana Hrvatske ispod razine siromaštva, ako su nam
školska djeca gladna, ako nam desetine, a sutra možda
već stotine tisuća mladih i obrazovanih ljudi odu iz
Hrvatske, a na njihova mjesta dođu stranci koji će
znati upravljati ovom lijepom i bogatom zemljom.
Najveću opasnost za Hrvatsku
predstavljaju titoisti i razjedinjenost domoljuba
Usudim se reći da ni današnja
gospodarska recesija, masovno iseljevanje i
katastrofalan demografski trend opadanja broja
stanovnika, ne predstavljaju najveću opasnost za
budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Najveću
opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti, djeca
orijunaša, djeca komunizma, hrvatski zagovaratelji
"regiona", Srbi u Hrvatskoj koji su još uvijek u
službi Beograda i maksimalna rascjepkanost domoljubnih
snaga unutar Hrvatske, od stranaka do udruga veterana,
kojih ima preko tisuću. Nitko mi ne može reći da to
nije sastavni dio jednog velikog i paklenog plana
neutraliziranja svih domoljubnih snaga koje se mogu
djelotvorno suprostaviti osmišljenom vanjskom i
unutarnjem planu "discipliniranja" Hrvatske i njezino
vraćanje pod kontrolu, za zapadni svijet, važnijeg
strateškog partnera - Srbije.
Vesna Pusić je elementarna nepogoda
za Hrvatsku
Osim njezine narcisoidnosti, mržnje
hrvatske države i bolesne ambicije, bez ikakvih
dokazanih profesionalnih ili političkih uspjeha, u taj
se plan uklapa i sada javno najavljena "želja" tj.
plan Vesne Pusić da se natječe za mjesto generalnog
tajnika UN-a. Spreman sam na svakom mjestu braniti ovo
što ću sada reći. U srpnju mjesecu prošle godine
napisao sam da je Ivo Josipović najveći i najlukaviji
protivnik samostalne hrvatske države. Ne, on je
zapravo drugi najveći problem za opstanak Hrvatske kao
samostalne države. Daleko najveći protivnik je
sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna
Pusić, koja svoj cilj nije uspjela postići unutar
Hrvatske i sada to želi ostvariti kroz Ujedinjenje
narode. Ja u to čvrsto vjerujem.
Možemo li si samo zamisliti da u
slučaju, nedaj Bože, nove velikosrpske agresije na
Hrvatsku (povijest se ipak ponavlja i ona nije
završila) i situacije u kojoj bi UN, na čelu s Vesnom
Pusić, imao veliku ulogu u rješavanju ili
zaustavljanju tog rata? Daleko od Hrvatske u New
Yorku, na čiju bi stranu stala Vesna Pusić? Ja nemam
nikakve dileme - na srbijansku. U takvoj situaciji
Vesna Pusić bi za Hrvatsku bila deset puta opasnija od
Budimira Lončara, koji je putem svojih veza u UN-u
1991. godine zagovarao da se Hrvatskoj nametne embargo
na nabavu oružja. Kao bivši ministar vanjskih poslova
Jugoslavije on je dobro znao da je Srbija imala na
raspolaganju oružje tada četvrte najveće vojske u
Europi. Pusićka bi mogla za Hrvatsku postati iznimno
opasna ako iza nje stoje iste one međunarodne sile
koje su stajale iz zločinca Tita. Treba također
podsjetiti na činjenicu da je Vesna Pusić uništila
hrvatsku diplomaciju, značajno pogoršala bilateralne
odnose Republike Hrvatske s važnim zemljama svijeta, a
u multilateralnim organizacijama više je zagovarala
interese nago Republike Hrvatske, čiji je
ministar i koja ju plaća.
Za one koji o tome nisu razmišljali,
valja skrenuti pozornost da je u vrijeme kad desetine
tisuća hrvatske školske i neškolske djece nemaju što
jesti i više su gladna nego sita, Vesna Pusić je
otišla na višednevnu turneju po zemljama Južne
Asmerike kako bi lobirala za eventualan izbor za
generalnog tajnika ili tajnicu UN-a. Dakle, ona je bez
imalo osjećaja potrošila nekoliko desetina tisuća
dolara za tu turneju pod lažnim izgovorom da ide
lobirati za gospodarsku suradnju Hrvatske s tim
zemljama. To je neviđena drskost, ali, nažalost, u
narodu koji je stotinama godina bio tuđi sluga, takve
stvari i danas nekažnjeno prolaze.
Može li mi netko predložiti koji bi
drugi prihvatljivi i logični razlozi bili za
eventualan izbor (u koji ipak uopće ne vjerujem, ali
je potreban oprez) Vesne Pusić za prvu osobu UN-a osim
onih koje sam naveo. Gdje su njezini rezultati, kako
na međunarodnom tako i na unutarnjem polju? Jedino s
čime se šefica HNS-a može pohvaliti je to da je (a na
tome joj velika hvala) zbog svoje orijunaške i
protuhrvatske politike uspjela uništiti HNS. Malo je
vjerojatno da će na slijedećim parlamentarnim izborima
u Hrvatskoj više od 0,5 posto građana dati glas tom
koalicijskom partneru SDP-a. Također sam duboko
uvjeren sam da to zapravo gospođu Pusić uopće i ne
brine. Ona sada jedino razmišlja o njezinoj
emigraciji, ali ne o onoj u kojoj smo ja i stotina
tisuća drugih domoljuba bili diljem svijeta -
prognani, prezreni i nepriznati kao Hrvati i ubijani
od strane Udbe kao da smo lutajući i bolesni psi.
Njezin je cilj doseći se vrha najvažnije
multilateralne organizacije u svijetu i tada poručiti
hrvatskom narod i hrvatskim domoljubima: "I will be
back".
Zadržimo Pusićku u Hrvatskoj
Zaključno, bez obzira i na moju
preferenciju da što prije ode iz Hrvatske, na primjer
u Beograd, gdje često boravi, ne smijemo pasti u tu
zamku. Ako je potrebno zadržimo je u Hrvatskoj, jer
nakon slijedećih izbora jedino što će moći je
pridružiti se Teršeličkinoj "Documenti". Poduzmimo sve
što možemo da lobiranjem i na sve druge moguće načine
upozorimo sve zemlje svijeta da Vesna Pusić nema
nikakve profesionalne niti ljudske kvalifikacije da
bude izbarna za generalnog tajnika UN-a.
Budući da kod izbora za generalnog
tajnika UN-a, koje čini 193 zemalja članica, svaka
članica ima pravo glasovanja na Općoj skupštini UN-a,
pozivam sve Hrvate u iseljeništvu da, ukoliko bi došlo
do njezine kandidature, odmah pišu vladama svojih
zemalja kako bi izbor Vesne Pusić za generalnog
tajnika UN-a bio vrlo štetan i opasan za ugled i
funkcioniranje te još uvijek važne međunarodne
multilateralne organizacije. U ime Hrvata izvan
Domovine posebno predlažem da to učini Hrvatski
svjetski kongres.
Šator na Zrinjevcu
Na samom kraju, pozivam i sve
antihrvatske nevladine udruge u Hrvatskoj, uključujući
i one koje su se nedavno preko noći pojavile pred
braniteljskim šatorom u Savskoj, da umjesto prosvjeda
i napada na hrvatske branitelje u Savskoj, dođu pred
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu
i tamo mirno prosvjeduju protiv danas osobe koja je
veliki sukrivac za današnje teško gospodarsko stanje u
Hrvatskoj i najveće protivnice teško stečene državne
samostalnosti hrvatskog naroda - gospođe Vesne Pusić.
Mislim da ni ideja o podizanju šatora na Zrinjevcu
nije loša. Osim toga dolazi proljeće, a parlamentrani
izbori su sve bliže. Dakle, prosvjed neće dugo
trajati. Sguran sam da će za taj prosvjed na
Zrinjenvcu imati i potporu 80% djelatnika Ministarstva
vanjskih i europskih poslova, koji ne mogu dočekati da
iz njihovog života nestane sadašnja ministrica
vanjskih poslova i prva potredsjednica Vlade Republike
Hrvatske.
Autor, izvor:
Antun Babić, www.hkz-kkv.ch
(104) |