Artur R. Bagdasarov: Most prijateljstva i suradnje
Hrvata i Armenaca
Veleštovani i dragi Hrvati, gospođe i
gospodo, dobra vam večer! Iznimno mi je drago što
večeras mogu biti s vama. Drago mi je što imam čast, u
prigodi predstavljanja naše knjige, reći nekoliko
riječi o njoj te najsrdačnije zahvaliti organizatoru
predstavljanja Matici hrvatskoj, ograncima Ston i
Dubrovnik, zatim Društvu prijatelja dubrovačkih
starina, samostanu sv. Klare i Dubrovačkoj biskupiji.
Posebno želim zahvaliti Društvu prijatelja Armenije u
Dubrovniku, njezinoj predsjednici gđi. Nairi Asatrjan.
Odmah treba reći da je ova knjiga
spojnica između Istoka i Zapada, most koji povezuje i
zbližava Armeniju i Hrvatsku tijesnim duhovnim i
kulturalnim vezama.
Želio bih se osvrnuti na ideju oko
nastanka ove knjige. Pregledavao sam, naime, hrvatske
enciklopedije i uočio da su Hrvati dobro upoznati sa
zapadnim kulturama i da manje znaju o kršćanskim
kulturnim vrjednotama Istoka, posebice Armenije.
Objavio sam nekoliko priloga iz povijesti armenske
kulture i moji prijatelji rekli su mi da trebam
nastaviti pisati o Armeniji jer na kraju može od toga
nastati vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju
naroda. Neočekivano sam naišao na članak mojega
suatora Vinicija Lupisa "O armensko-hrvatskim
kontaktima". Javio sam mu se i zahvalio, te predložio
da poradimo na zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše
virtualno prijateljstvo i zajedničko pisanje knjige.
Zato koristim prigodu da i njemu zahvalim na
upornosti, trudu i zanosu koji je ulagao i ulaže u
traganje za istinom.
U našoj knjizi mogu se naći osnovni
podatci o Armeniji, uglednim predstavnicima naroda,
Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o
armenskom jeziku i poslovicama. Tu će se hrvatski
čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim
minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim
povijesnim gradovima. Posebna pozornost posvećena je
tragičnim stranicama armenske povijesti, genocidu nad
Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva. Ne možemo
predstaviti armensku povijest bez tih tragičnih
događaja, kao što ne možemo predočiti suvremenu
hrvatsku povijest bez velikosrpske agresije početkom
devedesetih godina, uključujući i bombardiranje
Dubrovnika. Tko zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja i
svoje pretke, a tko zaboravlja pretke nema ni svoje
povijesti, što znači da nema ni svoje domovine. U biti
knjiga je kratka enciklopedija Armenije i
hrvatsko-armenskih odnosa. Ovo govorim samo radi uvida
u to o kako širokoj temi je riječ u knjizi.
Postoje duboke duhovne, kulturne i
povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Ja ću samo
nabrojati nekoliko imena i prezimena: Dubrovčanin Đuro
Armeno Baglivi, medicinski pisac i teoretičar,
liječnik dvaju papa (Inocenta XII. i Klementa XI.),
isusovac Josip Marinović iz Perasta koji je napisao u
osamnaestom stoljeću prvu povijest Armenaca na Zapadu,
fra Vincencije Kelez, pisac, misionar u Armeniji u
devetnaestom stoljeću, dobar poznavatelj armenskoga
jezika, Dubrovčanin biskup fra Bonifacije Stjepović -
Drakulica, teolog, pravnik, čuvar franjevačke
Kustodije Svete zemlje u šesnaestom stoljeću.
Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika
Armenske katoličke crkve u svojoj tiskari u Beču
objavila je više od dvije stotine hrvatskih knjiga. U
njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi
pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u
Austro - Ugarskoj Monarhiji.
Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko hrvatskih
odnosa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća možemo navesti također i
dopisivanje vojnoga graditelja Nikole Maštrovića s armenskim redovnicima
kongregacije u Beču. Iz njihovih pisama jasno se vidi da je Nikola Maštrović
katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge crkve na području oko
Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući armenskoj katoličkoj
zajednici u Beču. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar
umjetnosti Antun Bauer (1911. - 2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih,
vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili
trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje stvorio
sv. Mesrop Maštoc oko 406. godine.
Naša knjiga je nastavak tih
prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza
između Armenaca i Hrvata. Sličnih knjiga nema ili ima
vrlo malo u svijetu, jer se obično u drugim knjigama
ove vrste upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama
uz pomoć prijevoda. To je prvi poduhvat u hrvatskoj
povijesti pisan upravo na hrvatskome jeziku. Osim
toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije,
međuljudskih odnosa dvaju naroda. Prečesto narodna
diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više
negoli službene diplomacije. Ova knjiga je opipljiv
primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički
plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara.
Knjiga je pisana popularno-znanstvenim stilom i ima
informacijsko-kulturološki karakter što će izazvati,
nadam se, širok interes u Hrvatskoj. Knjiga je na
stanoviti način simboličan produžetak biskupskoga
štapa sv. Vlaha.
Prvo što uvijek pada na pamet ovdje u
Dubrovniku i Stonu, dakako, naš je zajednički svetac
Vlaho, kojega u Armeniji zovu Surb Barceg, a u Rusiji
sveti Vlasij Sevastijski. Zovete ga parcem Dubrovnika
jer je zaista zagovornik, odvjetnik i zaštitnik
Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim
krajem i narodom nego je i duhovno, kulturno zbližio
naše narode. Njegov lik je prisutan ne samo na zastavi
i po zidovima vašega grada nego i u našim dušama i
srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik -
simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture.
On je u biti most našega prijateljstva i suradnje.
I na koncu sve vas još jednom
pozdravljam i zahvaljujem na pozornosti. Neka vam naš
sv. Vlaho podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku
sreću. Kako se u vašoj pjesmi veli - u čast svetoga
Vlaha: "Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz
vijeka u vijek!".
Artur Bagdasarov, www.hkv.ch
|