Često pojedine autore prekoravaju da rabe u svojim
tekstovima novotvorenice, zastarjelice, prigodnice ili
maloporabljive riječi koje navodno malo tko razumije.
Ima i onih koji čak gnjevno pišu da takvim autorima
treba zabraniti uporabu riječi koje ne razumiju
čitatelji. Navest ćemo samo jednu riječ koja izaziva ili
može izazvati prijekor.
Riječi zagana i zaganka zapisane
se u Šulekovu rječniku u značenju 'problem' ("zagana,
zaganka, stil. phil. problema, Problem." - Bogoslav
Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik
znanstvenoga nazivlja, 2., str. 1317., Globus, Zagreb,
1990.). Imajući u vidu podatke u Zoranićevim Planinama
i Belostenčevu rječniku, a pod utjecajem značenja
riječi zagada i záhada u zapadnoslavenskim jezicima
(poljski, češki i slovački) u kojima te riječi imaju
nekoliko značenja, a jedno od njih je i značenje
'problem', Šulek je riječi zagana, kao što je vidljivo
iz navoda, odredio da znači isto što i internacionalna
riječ problem. Iz Šulekva rječnika riječ zagana je
preuzeta u Akademijin rječnik ("zagana, f. zagonetno
pitańe. U Šulekovu rječniku zn. naziv: zagana,
zaganka, stil. phil. problema, Problem.") - Rječnik
hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 21., str. 847.,
JAZU, Zagreb, 1973./4.).
Nedvojbeno je da je Akademijin rječnik
najznačajniji i najpotpuniji rječnik hrvatskoga jezika
na kojem je rađeno malo manje od sto godina, od 1882.
do 1976. Akademik S. Babić o AR-u je napisao sljedeće
riječi: "Za nj su ispisani svi stariji hrvatski
rječnici, ali jezikoslovci baš mnogo ni u njega ne
zagledaju, a o drugima stručnjacima i nestručnjacima
da i ne govorimo, neki zaziru od njega već i zbog
naslova, iako je AR nepresušno, neiscrpno vrelo
hrvatskih jezičnih podataka za razdoblje do 1850., a i
za novije." (S. Babić, Hrvanja hrvatskoga,
Zagreb, 2004., str. 16.).
Zabranjivati uporabu pojedinih nedovoljno razumljivih
riječi znači isto što je činila kraljevska, a zatim i
komunistička vlast u prvoj i drugoj Jugoslaviji prema
hrvatskoj leksičkoj baštini. I u prvoj i u drugoj
Jugoslaviji svi su morali govoriti i pisati samo:
kompozitor, krivično djelo, oficir, oktobar, partija,
pasoš, sekretar, sudija.
Jezičnoga
nasilja u doba obiju Jugoslavija bilo je premnogo -
ljudi su zbog hrvatskih riječi smjenjivani, otpuštani,
osuđivani, zatvarani. Dovoljno je kao potvrdu za ovo
navesti slučaj dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na
zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod
rubriku "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni
časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani
oficir JNA". Tko to ne zna o tom razdoblju, neka
pročita npr. knjigu Taj hrvatski (priredio A.
Selak, Zagreb, 1992.) ili pak knjigu S. Babića
Hrvatski u političkom vrtlogu (Zagreb, 1990.).
Bez pravih
mjerila
U novije doba oni koji su na vlasti uzimaju za pravo
nekompetentno poučavati stručnjake, znanstvene
ustanove i strukovne udruge u tom što je bolje:
neću ili ne ću, sport ili
šport, zdravlje ili zdravstvo:
od predsjednika bivše i sadašnje vlade, ministara
znanosti i zdravstva do brojnih novinara.
U doba globalnoga uprosječnjenja
(mediokritetstva) izgleda da je postalo normalno da
nestručnjaci savjetuju stručnjake i da oni na vlasti
za savjetnike biraju osobe koje manje znaju od njih.
Zapravo, svatko bi se trebao baviti poslom za koji je
stručan: glazbenik - glazbom, ekonomist - ekonomijom,
medicinar - medicinom, novinar - novinarstvom... Tako
je i s jezikom, svi ga znaju u određenoj mjeri, ali
jezikom kao strukom bave se samo jezikoslovci jer je
jezikoslovlje (lingvistika) znanstvena disciplina u
kojoj medicinari ne mogu odlučivati je li bolje u
imenu određenoga ministarstva imati riječ šport ili
sport, zdravstvo ili zdravlje. Kriteriji i vrijednosti
su srozani jer da nije tako ne bi se događalo da
ministri školstva u Hrvatskoj budu forenzičari,
veterinari i medicinari umjesto da to budu istaknuti
pedagozi.
Novotvorenice i oživljenice
Svaki mjesec u novinama se pojavljuju brojne nove
riječi: bajkopisac, čarteraš,
duplerica (dvije stranice u sredini novina,
obično s fotografijama), javnik (javni
djelatnik), kratkiš (kratki film),
kravatoljubac, kupinjak (kupinovo
vino), međumrežje (internet), udomitelj
(obitelj ili osoba koja udomljuje dijete iz dječjega
doma; osoba koja udomljuje napuštenoga kućnoga
ljubimca), uspornik (ležeći policajac).
Svake godine časopis Jezik
organizira natječaj za najbolju hrvatsku riječ.
Prednost imaju zamjene za nepotrebne i neprilagođene
tuđice, osobito engleštice (anglizmi). Neke od riječi
koje su ove godine pristigle na natječaj za najbolju
hrvatsku prigodnicu su: brojomat (uređaj koji
izbacuje broj mjesta u redu za čekanje),
odobrenica (licenca), zatipak
(tipfeler), razvojnik (developer, onaj koji
što razvija), bezoklijevno (promptno),
daroteka (gift shop), dodirnik (touch
screen), klizinica (slajd), ponovak
(repriza), jušnjača (šefla), nejasnica
(nejasna riječ), blaćenik (osoba izvrgnuta
javnoj poruzi, osoba koju blate), iskočnik
(pop up window, prozor na mrežnim stranicama koji sam
iskoči), bojomet (paintball),
rasprodajnica (outlet), rječarenje
(rafting), sunčaljka (ležaljka za sunčanje,
ligištul), spojnik (modem), nekapnica
(napravica koja se utakne u grlić vinske boce,
sprječava kapanje vina pri nalijevanju), cjelozrni
(integralni), zapozorje (backastage),
bocar (osoba koja za život zarađuje skupljajući i
prodajući boce), biciklati (voziti bicikl),
spojište (modem).
Ove godine
pripala je Šandoru Dembitzu prva nagrada dr. Ivana
Šretera za riječ zatipak (tipfeler), Eduardu
Begu - druga nagrada za riječ nekapnica, te
Martini Kobaš - treća za riječ dodirnik
(touch screen).
Ne razumijemo zašto se npr. u engleskom jeziku smiju
stvarati nove riječi za nove pojmove, a u hrvatskom
pak ne smiju? Po čem je to engleski bolji od
hrvatskoga? Engleski jezik kao i engleštice (anglizmi)
ne štete hrvatskomu jeziku ako ne uzrokuju promjene u
njegovoj strukturi i sustavu, ako ne potiskuju izvorne
hrvatske riječi, ako ne stvaraju nepotrebnu
dvojezičnost, mješavinu tzv. anglokroatizama ili ako
ne zaprječuju leksičko i rječotvorno stvaralaštvo
kakvo postoji u književnom (standardnom) jeziku.
Prigodom uporabe engleskih pa i drugih
stranih riječi ponajprije treba ispitati ne narušavaju
li tuđice leksički i slovnični (gramatični) sustav
hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika te
postoji li domaća istovrijednica za posuđenicu. Kad se
pojavi novi pojam, treba mu dati i novu odgovarajuću
riječ. Najprije se poseže za značenjski slobodnom
riječju u suvremenom standardnom jeziku ili se u
skladu s njegovim tvorbenim zakonitostima tvori nova
riječ. Ako to nije moguće, poseže se za zastarjelicom
kojoj se daje novo značenje. Treća mogućnost je
posuđivanje riječi iz nekoga od dijalekata
materinskoga jezika i prilagodbi dijalektalne riječi
zakonitostima standardnoga jezika na svim razinama
(morfonološkoj, tvorbenoj,
sinatktičko-semantičkoj...). Četrvrta mogućnost je
posudba iz kojega srodnoga slavenskoga jezika i kao
posljednja mogućnost jest posudba iz nesrodnoga
jezika.
Engleski i hrvatski nisu srodni
jezici. Zato postoji potreba da se engleske i druge
strane riječi zamjenjuju hrvatskima. Tako su činili i
čine i u drugim jezicima: francuskom, njemačkom,
češkom, slovenskom, litavskom, estonskom..., naravno i
u hrvatskom. Bilo kojoj tuđici ne treba davati
prednost ako postoji dobra domaća istovrijednica.
Čuvajući i njegujući vlastiti jezik, čuvamo i
njegujemo bogatstvo jezične i kulturne raznolikosti
svijeta. Nije svaka novotvorenica ili domaća
zastarjelica dobra. One nisu obvezne ni za koga.
Novotvorenice i oživljenice dobro su došle u jeziku
ako imaju stručno obrazloženje, književnojezičnu
tradiciju i ako ih općinstvo prihvaća.
Ako netko ne prihvaća neku riječ, to
pak ne znači da je riječ loša i da ju treba obvezatno
zabraniti ili ismijati. Osim toga svaki autor ima
pravo na svoj autorski stil. Ako čitatelju ne odgovara
kako pišu pojedini autori, onda ih ne treba ni čitati.
Isto činimo kada nam se ne sviđa neki televizijski
program. Ne gledamo ga ili mijenjamo kanal. Ako se
znanstveno-strukovne ustanove ne budu bavile
nazivotvorjem (tvorbom naziva) za nove pojmove i ako
se bude nepromišljeno uzimalo nazivlje iz drugih
jezika, tada će književni (standardni) jezik izgubiti
svoju polifunkcionalnost.
Maja Bratanić, znanstvena savjetnica u
Institutu za hrvatski jezik i jezikovlje, o tom kaže
sljedeće: "(...) terminološka je djelatnost u
Hrvatskoj u prevelikoj mjeri prepuštena prevoditeljima
ili individualnim inicijativama područnih stručnjaka.
Nazivlje je još uvijek raspršeno po različitim
institucijama, a terminološki rad nekontroliran. Rad
Hrvatskoga zavoda za norme i norma-rječnici koje on
objavljuje slabo su poznati i razmjerno teško dostupni
javnosti pa se stječe dojam da se odvija u svojevrsnoj
samodostatnoj izolaciji." (Što je nazivlje? Jezična
politika i terminološko planiranje // Jezična politika
i jezična stvarnost. Zagreb, 2009., str. 610.).
Hrvatska
leksička baština
Ruski pisac A. I. Solženjicin (11.12.1918. -
3.8.2008.), dobitnik Nobelove nagrade za književnost,
objavio je 1990. god. rječnik nefrekventnih
(maloporabljivih) riječi (Ruski rječnik jezičnoga
proširivanja). Izdala ga je Akademija znanosti SSSR-a.
Nitko ne gleda na te riječi kao na neke čudnovate
ideologeme prošlosti. U Rusiji je objavljen i školski
(R. P. Rogožnikova / T. S. Karskaja: Školski rječnik
zastarjelih riječi ruskoga jezika, Moskva, 1996.) i
običan rječnik zastarjelica. U Francuskoj i dalje
izlazi časopis 'Put' koji rabi u svojim tekstovima
stari ruski pravopis, sastavljen prije revolucije.
U Hrvatskoj, nažalost, nema sličnih.
Bilo bi dobro i korisno izdati rječnik zastarjelih
riječi (barem jedan svezak) na osnovi Akademijina
rječnika za one koji čitaju staru književnost i uopće
kao spomenik hrvatske leksičke baštine. U takvu bi
rječnik morala biti i riječ zagana zbog koje
je nekima muka u želudcu kad ju čuju ili vide pa malo
nedostaje da ju proglase ustaškom. A kamo onda
smjestiti Petra Zoranića, Ivana Belostenca, Bogoslava
Šuleka i druge koji su znali za tu i slične riječi, i
to davno prije nas.
Nekada
unitarizam - danas globalizm
Prijašnja jugoslavenska unitaristička
(inernacionalistička) politika sliči sadašnjoj
etnojezičnoj i kulturnoj europskoj globalizaciji
(europeizaciji): jedna država (SFRJ : EU) - jedna
nacija (Jugoslaven : Europljanin) - jedan nacionalni
jezik (srpskohrvatski : engleski). Unitarizam je isto
što i globalizam: ignorira razlike među narodima i
rješavanje narodnih problema vidi u sveopćem uzajamnom
etnolingvokulturnom izjednačivanju (asimilaciji) - u
brisanju etničkih, kulturnih, psiholoških,
tradicijskih, državno-organizacijskih, jezičnih i
drugih razlika među narodima.
Unitaristička i globalistička
politika teži tomu da ljudi različitih narodnosti
zaborave svoje korjene: bili su prinuđeni gledali iste
televizijske serije (Od Triglava do Vardara,
Kamiondžije, Žikina dinastija : Big Brother, Ljubav na
selu, Ples sa zvijezdama...), jesti istu unificiranu
hranu (ćevabdžinica : McDonald's), pušiti iste
cigarete (Vardar, Morava, Ibar, Drina, Neretva, Drava,
Opatija... : Marlboro, Winston, Camel...), piti ista
pića (Cezar, Trenk... : Coca-cola, Sprite, Fanta,
Whisky...), slušati istu, većinom američku popularnu
glazbu, te čitati slične knjige...
Opet je u
modi kao i prije geslo "bratstva i jedinstva", ali
sada s narodima Europske unije. Opet nastaje jedan
globalnounitaristički svijet, ali ne kao priznavanje
ili njegovanje etnolingvokulturne raznolikosti nego
svijet jednoga opet izvana nametnutoga rješenja.
Postupno se mijenja identitet, a jezičnokulturna
baština sve više ide u zaborav, kao što su npr.
zastarjelice. Moramo uvijek imati u vidu da je jezična
unifikacija jeftina i nažalost vrlo funkcionalna.
Za hrvatski jezik, ali i druge jezike tzv. malih
naroda, karakterističan je masovan unos stranih
riječi, uglavnom engleskih. Za Hrvatsku je to
navlastito karakteristično od 1990-ih godina. Dok su u
19. st. strane riječi u Hrvatsku dolazile većinom iz
europskih jezika, danas su to riječi iz američkoga
engleskoga. Jezikoslovci predlažu uporabu postojećih
riječi ili stvaranje novih hrvatskih istoznačnica,
oživljavanje i uvođenje, gdje god je to moguće, starih
naziva umjesto postojećih. Počela čistunstva, koje
možemo primijetiti, itekako se mogu opravdati
potiskivanjem i zatiranjem prava na nacionalni
književni jezik od doba Austro-Ugarske Monarhije,
Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, pa sve
do SFRJ.
Težnja za
čistoćom trajna je značajka hrvatskoga jezika koji je
tijekom svoje duge i teške povijesti bio izložen
snažnim utjecajima drugih kultura i jezika. Jezično
čistunstvo u hrvatskom jeziku jedan je od načina
očuvanja i utvrđivanja vlastitoga etnojezičnoga
identiteta. Sadašnja etnojezična odvojenost jest
svojevrstan oblik obrambenoga otpora na novi agresivni
val globalizacije. Pojava nacionalne odvojenosti ima
svoju postojanost: povijesno narodno pamćenje koje je
bilo izloženo etnolingvokulturnomu izjednačivanju
(asimiljaciji) sposobno je dugo vrijeme ispunjavati
etnozaštitnu funkciju.
I na koncu, Hrvatska se diči bogatom i raznolikom
duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom
baštinom. Nedvojbeno je da ljudi oduvijek cijene,
štuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom.
Hrvatski jezik jest i biti će na prvom mjestu
sadašnjim i sljedećim naraštajima koji će ga znati
braniti od svih nasilja koja mu prijete sada i u
budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda našega
postojanja i trajanja.
Artur Bagdasarov (Moskva) / Milan
Nosić (Rijeka)
Hrvatsko slovo, 20.04.2012
|