U Jutarnjem listu od 13. ožujka 2015. god. pročitali smo
članak Miljenka Jergovića "40 godina od smrti pisca koji
je napisao svu Bosnu. Nije imao dara da bude samo jedno.
Tako je bio Jugoslaven" koji uz ostalo piše: "Svoj jezik
Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga
se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga
vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na
hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka
pisao - srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i
njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi,
cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično,
kulturološko ili nacionalno porijeklo." (Nije imao dara
da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven).
Valja ponaprije napomenuti da je
hrvatskim Ustavom, u njegovu 12. članku, jasno i
nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u
službenoj porabi hrvatski jezik i latinično pismo.
Naziv srpskohrvatski ne postoji ni u sadanjim ustavima
Bosne i Hercegovini, Crne Gore ili Srbije. Ustav je
osnovni zakon u bilo kojoj državi, poseban
normativno-pravni akt koji ima najvišu pravnu snagu i
ne valja predlagati nazivu jezika prijašnje
jugoslavenske jezičnopolitičke "akrobacije". Kakav je
"doživljaj jezika" bio u prijašnjoj Jugoslaviji znamo
na primjeru dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na
zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod
rubriku "zanimanje" upisao hrvatski izraz "umirovljeni
časnik JNA" umjesto srpskoga izraza "penzionisani
oficir JNA", a za posmrtne ostatke ne zna se gdje su.
Doživljaj tzv. srpskohrvatskoga znamo
i u mnogim drugim primjerima iz bliske
jezičnopovijesne prošlosti. Tako su još na 5. kongresu
slavista, održanom, 1965. god. u Sarajevu, hrvatski
jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične
porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i
uvođenje srpskih. To je bilo tada okvalificirano kao
ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana koji
su živjeli u toj višenacionalnoj republici. Već je
odavno poznato o partijski nametnutom Novosadskom
dogovoru i pravopisu te kažnjavanju potpisnika
Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga
jezika iz 1967. god. Svatko je na svoj način počeo
ostvarivati poruke tadanjih jezičnopartijskih
dokumenata i službenih priručnika. Jedni su i dalje
nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je
i onih koji su tu "slobodu za prirodan i normalan
razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika" počeli
rabiti na svoj način razumijevanja jezika u duhu
zbrajanja krušaka i jabuka.
Andrić je doista rane radove pisao
uglavnom hrvatski dok još nije stupio na
ideološko-kulturnu pozornicu unitarističkoga
jugoslavenskoga smjera kojemu je cilj bio umjetno
izjednačivanje srpskoga i hrvatskoga jezika. Dopisni
član Razreda za filološke znanosti HAZU-a dr. sc.
Leopold Auburger iz Njemačke u knjizi Hrvatski jezik i
serbokroatizam piše: "Jezični serbokroatizam kao
jezičnonormativni program pjesništva među hrvatskim
književnicima prvenstveno je zastupao Ivo Andrić
(1892. - 1975.). Iako bosanski Hrvat, Andrić je već u
doba prve Jugoslavije jezično dobrim dijelom prešao na
stranu serbokroatizma. U drugoj Jugoslaviji ne samo da
je prihvatio komunističko-jugoslavensku,
srbohegemonističku osnovnu liniju, već se je i jezično
još više posrbio tako da je tada pisao isključivo
srpskom ekavštinom, a kroatizme je rabio jedino u
navodnicima" (Rijeka, 2009., str. 159. - 160.).
Godine 1948. Andrić je postao redoviti
član Srpske akademije nauka, a 1954. član Komunističke
partije Jugoslavije i nakon toga prvi predsjednik
Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni
zastupnik u Narodnoj skupštini BiH-a i Saveznoj
narodnoj skupštini u Beogradu. On je prvi potpisao
Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom
jeziku. O Adrićevim jezičnim promjenama u stvaralaštvu
upozoravaju književnik Petar Šegedin i Zdravko
Sančević. Dati stopostotnu prosudbu samostalnoga,
namjernoga ili prisilnoga prelaska s jednoga jezika na
drugi teško je, valjda i ne valja. Prigovoriti tada
bilo što pisanju i djelovanju književnika Ive Andrića
nije ni bilo moguće jer je i sam postao dio tadanjega
jugoslavenskoga društva. Ivo Andrić je ipak Hrvat, a
ne Jugoslaven bez obzira kojim je jezikom pisao. Marko
Marulić je pisao i latinski, kao i Ruđer Bošković.
Mnogi u Irskoj pišu engleski i nisu Englezi.
Na koncu bismo još jednom naveli
aktualni ulomak rubričarice Glasa Koncila Smiljane
Rendić (Split, 1926. - Trsat, 1994.) koja u lipnju
1971. god. u časopisu Kritika, br. 18., u članku
Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše:
"Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu
Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih
jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred
vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se
barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o
nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa
koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva
jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan,
torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika,
jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo
ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom
simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u
imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski
književni i srpski književni jezik."
Hrvati od pamtivijeka svoj jezik
nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je
nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata
govori hrvatski, a ne srpskohrvatski, a kurs partijske
lingivistike neka ostane u unitarističkoj
jezičnopovijesnoj prošlosti.
Autor, izvor:
Artur Bagdasarov,
www.hkv.hr
|
