Brzo, brzo miÄe igle žućkastim prstima na koje pada
svijetlo svjetiljke; lice, zaslonjeno sjenom kao velom,
sagnula k poslu i zaranja se u misli.
Å to se je zgodilo sitnoj djeÄici da su se tako naglo
razboljela?
Kad ih je pregledavao lijećnik, domaći
prijatelj, lice mu se rastužilo. O, Bože! Djeca su
krhko staklo, lako lišće jesenje; Äasom ih Å¡togod
smrvi i odpuhne! O, Bože! Žalost je na svijetu. Svako
je dobro neizvjesno, svako je blago netrajno; danas
jest, sutra može već ne biti; rijedak je dan bez
nujnih uspomena, ili tjeskobnih slutnja. Govore ljudi,
da su uspomene dragocjenost, nagomilane za teške
trenutke. Možda drugi tako osjećaju, ona ne osjeća.
Njoj su uspomene mili likovi, optoÄeni suzama zato Å¡to
ih suha oka ne može gledati. No što im se dogodilo, što im je, tim
milim mazama? VandeÄka je lijeÄnik neÅ¡to veselije
gledao, no Tadžo ga je oÄito uznemirio. Jer taj
fakinÄić nikako ni nije obiÄno dijete, a neobiÄna
djeca... o, Bože...!
U kući i izvan kuće duboka je tišina i
samo se jedan glasak Äuje; u susjednoj sobi Å¡kripi
pero po papiru, jednoliÄno, neprestance. Gdjekada i
bolesno dijete zašuška u posteljici i tiho zastenje;
onda bakica diže glavu, saginje se nad krevetcima,
prisluÅ¡kuje, oÄekuje i takva je, kao da će potrÄati,
poletjeti, da zaslanja i brani Äim samo prstom mahne
ona sablast, što se zove nesrećom...
No djeca svejednako spavaju. Možda je
to umjetan san, izazvan onom miksturom Å¡to u boÄici stoji na stoliću i kruti joj
recept strÅ¡i u svijetlu. BoÄica s receptom u svijetlu zaslonjene svjetiljke ima
u sebi nešto turobnoga. Turobnost izvire iz grobne tišine što ispunjuje kuću, iz
dugih sjena što od pokućstva padaju na zidove, iz nejednakoga daha bolesne
djece, iz jednoliÄnoga neprestanoga Å¡kripanja perom po papiru u susjednoj sobi.
Kako on radi, taj visoki, plećati Äovjek, joÅ¡ o ponoći sagnut nad pisaćim
stolom! Bakica vidi kroz odškrinuta vrata zgrbljena njegova leđa, glavu s
prosijedom kosom, oÅ¡tri profil, gorÄinu na usnama, Äelo izmreÅ¡kano borama.
Stasom je i crtama sin taj sliÄan ocu, no nije sliÄan znaÄajem. JaÅ¡ je bio
veseljak, srdaÄan, srÄan, uvijek darežljiv prema svijetu, a prema njoj - iako su
obadvoje već sijedjeli - zaljubljena srca.
ZigmuÅ¡ je muÄljiv, oprezan i opor - Äak i prema majci. Ona ga ne
krivi za to, o, ne krivi! I kako bi ga mogla kriviti! Zna dobro da je surova
ruka života ovako prignjela duÅ¡u njezina sina, zamorila je i ogorÄala. I JaÅ¡ je
mnogo trpio, no drugaÄije. Razumije bakica patnje: toliko ih je vidjela! Nesreća
je Zigmuševa što živi u vremenu teškom za život. Skrivene mu boli kao kamenje
pokrivaju duši dno; i još se navalio zamoran rad s premršavom naplatom.
Bakica ne krivi sina, jer sijeda njezina glava pod bijelom
kapicom misli viÅ¡e i razumije dublje nego Å¡to se to Äini onima oko nje.
Ipak
mora sama sebi priznati da se nešto plaši Zigmuša. Ne zato što joj je možda
nekada uÄinio na žao, ili ju jako uvrijedio; nipioÅ¡to, nikada se on ne ogrjeÅ¡uje
o ceramoniju sinovskoga poštivanja. No zna ona dobro da je ta ceramonija forma
iz koje je nestalo ljubavi. Bilo, pa nije! Vidi to ona! Meka, osjetljiva priroda njezina plaši se i trga pred oštrim
glasom, oporim kretnjama, mrkim pogledom. Starost ju je obezjunaÄila i sve joj
Å¡apće u uho: "Ne dodijavaj, ne iskakuj pred oÄi, ne budi nikome na teret, ni na
smetnju!" Tako krpa svoju odjeÄu i zavlaÄi se u najdublji kutić u domaćem
životu. A ipak još osjeća da smeta.
Snaha, Äestita žena, ali suhoparna i uvijek
stužena, voljela bi da ima u kući svoju sestru, nego li svekrvu; a i uklanja je
od djece, valjda ljubomorna za njihova srca. I pravo Äini! Ona im je najbliža,
djeca su njezina. ÄŒak i sobica pod krovom veoma bi zgodna bila za najstariju
unuÄicu koja već doraÅ¡tava. RijeÄima joj nitko niÅ¡ta ne spoÄitava, no dogaÄ‘aju
se pogledi, kretnje, isto onako izrazite kao i rijeÄi, a njojzi ni to ne treba
da razumije kako je ovdje ona peti kotaÄ u kolima, kako je ona u ovoj knjizi
požutio list s poblijedjelim slovima koja nitko viÅ¡e ne želi Äitati. Pa ne
iziskuje to ona nikada. Što god osjeća i misli, nikomu ne povjerava; svi i sude
da su godine utrnule u njoj do korijena svaki oganj i svako svijetlo.
Sinova joj milost daje Å¡to joj treba:
topao kut, hranu, odjeću; da izađe s drugim ženama, bila bi baš i smiješna. Pa i
ne izlazi; no gdjekada osjeća još veoma jasno u sebi ljudsku dušu, žensku dušu,
koju ne može juha zasititi, niti topla pež zagrijati, koja se previja i
rastužuje od gladi i zime, neznane tijelu. Tijelo je sito, duša gladna; ali
bakica je razborita, te sakriva pred svijetom osjećaj duboke samoće, kao da je
to zloća. Samo Äesto znade oboriti glavu, uhvatiti rukama Äarapicu Å¡to joj spada
na koljena, pa govori dugu krunicu dragih imena Å¡to su zauvijek zamukla; a onda
joj se sve to Å¡to joj ispunjuje duÅ¡u zapeÄaćenu sa sedam žigova, izlijeva iz
oÄiju suzama punima slika. Na tim se slikama blistaju, smjeÅ¡kaju, imenom je zovu
mila lica, ugasla navijek, a meÄ‘u njima je ponajÄešće, najžarÄe, najganutljivije
zove jedno lice - najmilije ...
No, u taj joj se trenutak priÄinja pustom i grijeÅ¡nom utvarom sve ono Å¡to joj
je toliko godina bilo srdaÄnom samoćom, Äežnjom, tugovanjem. Gorko spoÄitava
sama sebi Å¡to se mogla ražalostiti ili Äega se zaželjeti onda, dok su djeca bila
zdrava. Kako je sebiÄna i taÅ¡ta bila! Zaželjeti se Äega, patnju osjećati, dok su
te mile maze zdrave i vesele - zloba je i glupost! Sada istom gleda oko u oko
istinitoj nesreći. Jednako drhće nad životom jednoga i drugoga djeteta, no mora
priznati pred Bogom i pred samom sobom, da ... no, što će! Griješna je, no među
unucima, meÄ‘u svim živim bićima najjaÄe ljubi - Tadža: on jo je meÄ‘u mazama
najmilija maza. ÄŒudnovato je sliÄan pokojnom JaÅ¡u: ono isto bijelo, mudro Äelo,
one iste oÄi, modre kao nebesa. I on jedini od sve obitelji svim srcem prijanja
uz nju; Äim je smotri, leti i Å¡iri ruke kao ptiÄica krila; s njom i Äesto
provaÄ‘a zimsko sumraÄno vrijeme...
II.
U zimske veÄeri bakica obiÄno sjedi u svojoj sobici i broji krunicu dragih
imena što su zamukla u smrti, ili u daljini; sjeća ih se, a dotle sumrak postaje
sve tamniji i tamniji, dok se sobica na gornjem katu, s jednim prozorom, ne
prekrije crnom pomrÄinom. Onda staje oko nje bivati neÅ¡to Äudnovata. U crnoj
pomrÄini staju iznicati bjelkaste ili crne prikaze, isprvice jedna, onda
nekoliko, desetak, sve viÅ¡e i viÅ¡e. Ali bakica se ni ne plaÅ¡i, ni ne Äudi, jer
zna odavna da su to duhovi pokojnika, razasuti po svijetu, koji u tamnoj tišini
dolaze k njoj, pa ih sve više i toliki broj nastaje, kao da ih je tko ovdje
posijao punom Å¡akom.
Oko naslonjaÄa na kojem sjedi, usred
sobe i u svim kutovima bjeluckaju se u sumraku pokojniÄke prikaze, viÅ¡e, niže, a
meÄ‘u njima crni križevi raÅ¡irenim krilima prodiru iz pomrÄine. A meÄ‘u tim
bjelkastim i crnim spodobama lijeće prošlost tihim krilima i ... šapće - šapće
tepava imena, srdaÄne rijeÄi, povjerljive razgovore: sve Å¡to je srce imalo,
izgubilo, a spomen odigao, da do smrti Äuva. Sumrak, pun bjelkastih i crnih
pokojniÄkih prikaza i križeva, puni se joÅ¡ i Å¡aptom; bakica ga pozorno sluÅ¡a, a
iz oÄiju joj se roni na crnu odjeću toliko vrelih suza, koliko rijeÄi oko
njezine bijele kapice šapuće prošlost.
U to zaškripe vrata; polagano se otvaraju i djetinji glasić zapitkuje:
- Spavaš li, bakice?
- Ne spavam, slatka mazo, ne spavam! A Å¡to je?
- Ništa, ja samo tako ... došao sam tebi, bakice...
I već joj je na koljenima. Zapalila bi svijetlo, no tako ju je krepko ogrlio
rukama, te se ona ne može maknuti. Čemu svjetiljka? I u mraku možeš ljubiti
bakicu Äas u jedan obraz, Äas u drugi, gladiti joj kosu iznad Äela i tankim je
glasom moliti:
- Bakice, pjesme!
To je strast mangupÄića: da iz bakiÄinih usta uÄi sve, Å¡togod ona zna napamet.
Tako zapoÄinje duet:
- Znadeš li, mladi rode, tvoje zemlje, tvoje vode?
- Znadeš li, mladi lode, tvoje zemlje, tvoje vode?
Za njezinim blagim glasom, srebren glasić djetinji ponavlja stihove, kitice.
PokojniÄke prikaze i križevi nestaju; od dvaju zbliženih lica suklja u crnom
mraÄku plamenit ushit...
Nastavak slijedi 2. Adventa
|
