Za Hrvatsku zaista nisu problem Josip Boljkovac, Rade Bulat, Josip Manolić, Stjepan Mesić i ostali još živući relikti mračnoga partizansko-jugoslavenskog i komunističkoga sustava, koji su danas u poznim godinama i manje-više tjelesno oronuli, ali su političkim duhom živahni kao i 1945. te bi s jednakim entuzijazmom provodili ili podržali okrutni terorizam nad Hrvatima.

Znatno su veći problem u Hrvatskoj oni koji misle da su masovni zločini partizana i komunista bili sasvim u redu i da za to ne smiju snositi nikakve posljedice, a takvih je, na žalost, podosta i među mlađim naraštajima i među akademskom zajednicom, što samo svjedoči o nesvakidašnjoj patologiji u hrvatskome društvu.

Na zadnje noge su se podigli svi oni u zaštitu ovih dana uhićenoga 91-godišnjeg Josipa Boljkovca. Milorad Pupovac zaprijetio je da će tužiti Hrvatsku Europskoj Uniji, Stjepan Mesić pozvao je na otpor uhićenju "antifašista", urlaju Damir Kajin i mnogi drugi, gunđa Vesna Pusić, a predvodi ih Boljkovčev odvjetnik Anto Nobilo.

Nobilo je tužitelj iz zlokobnoga komunističkog sustava. Kada su pred raspad Jugoslavije, komunisti iz SAD-a dobili ustaškoga ministra Andriju Artukovića i sudili mu u Zagrebu, Nobilo, tada kao mladi poletni komunistički tužitelj, nije pokazivao takvu vrstu solidarnosti s vremešnim optuženikom. Artukovića su dovezli na nosilima, bio je teško bolestan, dementan do te mjere da nije ni znao gdje se nalazi i što mu se događa, a u zatvorskoj bolnici je fingirajući šakom telefon, vodio "razgovore s Bogom".

Za takvog Artukovića Nobilo je tražio smrtnu kaznu. Na smrt je i osuđen, a dvadesetak i nešto godina poslije, povjesničar dr. Ivo Goldstein priznaje da je osuđen za izmišljene zločine. Događaji za koje je osuđen nisu postojali, izmislili su ih plaćeni Udbini svjedoci.

Ista ta bulumenta sada razjarenih komunista jednako je energična u traženju odmazde za bilo kojeg i u bilo kojim okolnostima stradaloga Srbina i u traženju apriorne zaštite za počinitelje zločina nad Hrvatima.

Zločini su se događali stalno u povijesti. Ovo je, pak, 21. stoljeće i 2011. godina, a oni su još živući balast koji vuče civilizaciju dolje, onaj balast koji pratimo još od vremena kanibala ili vrača koji je stopalom udarao po tlu kako bi privukao kišu te usput žvakao komade tijela svoga suparnika kako bi zadobio i njegovu snagu.

Simo Dubajić sve do svoje smrti javno se hvalio kako je ponosan što je na Bleiburgu sa svojom jedinicom ubio 30.000 Hrvata, te da mu je žao što nije i više. Rade Bulat se prije nekoliko godina, u intervjuu riječkom dnevnom listu, pohvalio da je ubijao stotine Hrvate, a prije nekoliko dana izjavio je isto, s tim što je te Hrvate nazvao ustašama.

Davne 1918. Grga Angjelinović, predak Vesne Pusić, predvodeći žandare koji su gušili prosvjed hrvatskih domoljuba protiv Jugoslavije, poručio da će se napiti hrvatske krvi, a nakon masovnih egzekucija na Bleiburgu i drugim stratištima po svršetku Drugog svjetskog rata Josip Broz Tito pravdao se da je njima morao udovoljiti Srbima. To je, dakle, onaj oblik mržnje za koju suvremena civilizacija naivno misli da je iščezla, da više ne postoji i da je suvremeni čovjek, bilo kao pojedinac bilo kao pripadnik nacije, države i općenito neke mase, naučio nešto iz gorke povijesti, premda nas stvarnost danomice demantira.

Tisućljeća, stoljeća i desetljeća prošla su od te pračovjekove mržnje, stoljeća i desetljeća od svih tih slučajeva pa kad danas, suočavajući se s mržnjom Pupovca, Pusićeve i Pusića, Nobila, Mesića, Bulata i drugih ovovjekih apologeta zločina nad Hrvatima, tražimo sličnosti i razlike, onda možemo tek tužno konstatirati da iza njihovih političkih lekcija i ispod njihovih stjegova, u kojima oni zacijelo vide nadmoćni oblik povijesti i društvene metafizike, nema ničega do njihove bolesne mržnje, ali i straha od Hrvatske, slobode i odgovornosti pred zakonom.

Premda su, dakle, od tih dalekih vremena prošla stoljeća, oni razvijaju stjegove lažnoga antifašizma vjerujući da ih štite od munje, groma, zvijeri, zakona, pravde i svega što ne poznaju. Možda će tek reda radi reći, a samo zato što nose skupa odijela s kravatama ili uske i široke suknje (pri čemu, primjerice, Vesna Pusić ne dopušta kamerama da joj snimaju donji dio tijela) te prave face liftinge po salonima, da su ipak superiorniji od svojih predaka, od Sime Dubajića ili Grge Angjelinovića ili Rade Bulata.

No prava istina je da je Simo Dubajić isto što i Milorad Pupovac, Pupovac je Dubajić, Mesić je Josip Brzo Tito, Tito je Mesić, Nobilo je Jakov Blažević, Blažević je Nobilo, Vesna Pusić je Grga Angjelinović i Andjelinović je Vesna Pusić, Slavko Goldstein je Rade Bulat, Rade Bulat je Slavko Goldstein...

Svi su oni međusobno jedno te isto, a pupčana vrpca koja ih povezuje kroz stoljeća upravo je ta mržnja prema Hrvatskoj, otpor prema novim dosezima slobode hrvatskoga naroda, panika pred slobodom i odgovornošću. Jer samo takvi, jedni te isti, oni od prije sto ili dvjesto godina, od prije 66 godina ili od prije 20 godina, mogu braniti Boljkovca od optužaba i optuživati Hrvatsku kako je riječ o politički motiviranom procesu premda znaju, premda i on sam priznaje da je osobno ubijao.

Nije problem što oni ne poznaju povijest, savršeno im je jasno da su njihovi idoli provodili najstrašnije masakre nad Hrvatima, ali putem dimnih zavjesa koje svakodnevno puštaju u javnosti uporno tu povijest izvrću naglavačke želeći da i svi ostali, poput njih samih, budu balast civilizacije koji vuče dolje i da sve skupa gurnu u ambis međusobnog uništenja.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

10.11.2011.