Pođimo, ipak, od posvete knjige: "legendi generalu
Gotovini - hrvatskom Dreyfusu". Čemu ta poredba?
Satniku francuske vojske Dreyfusu,
zbog njegova podrijetla, grdno su napakirali. U
pozadini je bio antisemitizam. Francuska i europska
javnost digla se u obranu njegove časti, pa otuda i
glasoviti Zolin J'accuse. Iako je, glede Gotovine,
"slučaj Drayfus" gotovo dječji vrtić, jer našem je
generalu jednako pakirala hrvatska i druga (francuska)
domovina, nismo čuli ni europske, a još manje domaće
Zoline "sinove". Ni Predrago Matvejevićevo Srce nije
imalo mjesta za heroja Gotovinu: istinskog simbola
hrvatskog i europskog antifašizma u sunovratu 20.
stoljeća. Pače, za Peđušku je Gotovina legionarski
kaplar s krvavim tragovima i kriminalnim dosjeima, čak
i kukavica. U svakom slučaju, poznatu kvislinšku dictu
("locirati, identificirati ."), što je izrečena u
maniri jednog Višinskog, jednu od najsramnijih
stranica hrvatske povjesnice, debelo je pokrila
hrvatska intelektualna elita. Naime, ista ona koja se
po koji put: umjesto ispred, našla iza, pače, i protiv
vlastita naroda.
Štoviše, Vi govorite o
intelektualnoj veleizdaji. Nisu li to teške riječi?
Rodno je mjesto te veleizdaje bio
okrugli stol "Srbi i Hrvati" u zagrebačkom muzeju
Mimara, što je održan 22.-24. studenoga 1993. godine.
Okupivši uglavnom yu-intelektulace s prostora
ex-države, koji su, iako su zastupali samo sebe, a ne
svoje nacionalne zajednice, tvrdi senior Goldstein,
"bili ipak sposobni izraziti svoje nacionalne
identitete i interese, i istovremeno se truditi da
razumiju interes s one druge strane". S tim u svezi,
glede diskusija, znakovita je "identitetska"
statistika: Srbi (36), Hrvati (14), Židovi (8) i
Muslimani (1). Na toj je crti, naknadno svjedoči
junior Goldstein (1998.), među hrvatskim
intelektualcima bio prihvaćen dogovor "da se ne
postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za
rat". Štoviše, iako je bila riječ o važnim pitanjima
("kako se dogodilo, gdje je počelo, zašto je bilo"),
priznala je Vesna Pusić, "ona se i nisu zamišljala kao
tema ovog stola". Pače, ona je otvoreno priznala da je
svjesno prešućen SANU-Memorandum (1986.), čijim je
tragom krenula velikosrpska osvajačka politika:
Miloševićev Mein Kampf - osnovni uzročnik rata i zla
na ovim prostorima. U duhu toga zaborava, središnja je
zvijezda mimarijanskog skupa bio Milorad Pupovac.
Kao "zločin za pisaćim stolom",
SANU-memoradum ipak nastojite oteti zaboravu. O čemu
se radi?
Pored razlikovanja "ratnog zločina" i
"zločina u ratu", Hrvatski forum (1997.) je predložio
uvođenje kategorija: "zločin propusta" (crimen non
faciendi) i "zločin za pisaćim stolom" (crimen machina
scriptoria). Potonju je sintagmu, u obzorju političke
filozofije, uspostavila Hannah Arendt. Tragom
spomenute veleizdaje, uz međunarodni skup "Vukovar -
zločin za pisaćim stolom" (radni naslov), Udruga
"Bastion Vukovar" postavit će spomen obilježje. Na
skupu će sudjelovati i francuska spisateljica
židovskog podrijetla Louise Lambrich. Prije dvije
godine, ona je napisala sjajnu knjigu: Vukovar više
nećemo vidjeti, koju smo nedavno, nakon niza
peripetija, dobili u prijevodu i nakladi Marije Bašić.
U knjizi je razotkriven ključ velikosrpske ideologije,
naime, mehanizam ponavljanja zločina, što iza sebe u
različitim povijesnim razdobljima ostavlja zločine i
žrtve na istim područjima. Upravo je skrivena bît te
ideologije, uz poznatu hrvatsku "teoriju zaborava",
najzad je rezultirala u tome da je Hrvatski
obrambeno-osloboditeljski rat (HOOR) i, s tim u svezi,
stvaranje nacionalne države obilježeno kao "zajednički
zločinački pothvat" (ZZP).
Koje su središnje Pupovčeve teze
glede Hrvata i Srba u njihovoj završnoj etapi
nacionalno-političke integracije?
Radi se zapravo o dokumentu njegova
Srpskog demokratskog foruma, što je upućen
Konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (London, 1992.).
Riječ je o tzv. koncepciji "Srbi kao ključ", što
ju je još početkom 90-ih Pupovac "trenirao" u pariškim
i londonskim političkim salonima, koja polazi od
sljedećih pretpostavki: (a) "Hrvati i Srbi nisu nikada
živjeli zajedno bez trećeg"; (b) "Srbi u Hrvatskoj
imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku
volju" i (c) "Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili
svoje nacionalne interese". Nepriznavajući
uspostavljenu hrvatsku nacionalnu državu (1990.), čija
je vlast "protuustavno poništila konstitucijsku
poziciju Srba u Hrvatskoj", spomenuti projekt
pretpostavlja: integrirani model za Srbe u građanskoj
Hrvatskoj (personalna i kulturna autonomija) i
segregirani model (specijalni status) za Srbe unutar
Hrvatskog Podunavlja (kolektivna i teritorijalna
autonomija). Očekujući inscenirani haaški pravorijek,
operacionalizirana još u Tindemans-Bančevu Nedovršenom
miru (1996.), ta se koncepcija odvija u okvirima
projekta zapadni Balkan.
U tom je sklopu, uz potporu tzv.
međunarodne zajednice, nastala i Srpska demokratska
samostalna stranka - SDSS.
Vodeći računa o dugoročnim ciljevima,
spajanjem dviju "(č)etničkih stranaka", SDSS je nastao
u surječju lokalnih izbora 10. travnja 1997. na
području istočne Slavonije, koje je tada bilo pod
upravom UNTAES-a, što je temeljem Erdutskog sporazuma
mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Ukratko,
nakon fuzije sa Stanimirovićevom borovskom "ruralnom"
Samostalnom demokratskom strankom (SDS), Pupovćeva se
zagrebačka "urbana" Samostalna srpska stranka (SSS)
preregistrirala u Srpsku demokratsku samostalnu
stranku (SDSS), koja je tako"
Na kojoj se okomici baštini
političko djelovanje SDSS-a?
Budući da Srbi u Hrvatskoj, kako tvrdi
Pupovac, "imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu
političku volju", SDSS je iznjedren, stoji u njegovu
programu, iz politike Srpske narodne slobodoumne
stranke (Novi Sad,1861.). Njezin je prvak, Svetozar
Miletić "predvodnik srpske liberalne građanske misli
među svim Srbima 'Prečanima', pa i među Srbima u
ondašnjim hrvatskim zemljama". Dodajmo, da je u Rumi
(1881.) ta matica porodila SSS-u. Njezino glasilo -
Srbobran šira javnost poznaje po članku "Srbi i
Hrvati" (1902.), čija je zloglasna lozinka ("do
istrage naše ili vaše") početkom 90-ih prošla stoljeća
najavila smrt Hrvatima. Druga, ne manje važna, izvorna
je ishodišnica: Savo Bjelanović "politički prvak među
Srbima u Dalmaciji, prva figura u Srpskoj narodnoj
stranci" (Zadar, 1880.). Ukratko, Miletić i Bjelanović
apostoli su ideje koja je - preko Pribićevića,
Nikoliša i Raškovića, do današnjih dana - "udarila
temelje hrvatsko-srpskim političkim koalicijama". Sve
u svemu, od njezinih začetaka sve do današnjih dana,
ta remitalačka okomica stoji Hrvatima na putu njihove
političke (državne) emancipacije.
O kakvoj se baštini, posve
ukratko, uopće radi?
Recentna hrvatska povjesnica (Mirjana
Gross, Nikša Stančić, Drago Roksandić, Mato Artuković,
Ines Rumenjak, Tihomir Rajčić i dr.), bez zadrške,
SDSS-ove predšasnike i njihovu politiku prosuđuje po
crti velikosrpskog ekspanzionizma. Štoviše, to ne
potiru ni srpski autori. Naime, uz obranu srpske
nacionalne individualnosti, tvrdi V. Krestić (1982.),
Srbobran je "često i sam djelovo sa gledišta
nacionalizma i šovinizma". Pavla Jovanovića, tvorca
SSS-a i pokretača Srbobrana - čiji program i ustanove
(čak i "Srpsku banku") danas doslovce obnavlja Pupovac
- prosuđuje L. Rakić (1975.), "zahvatio je ekskluzivni
srpski nacionalizam i u tom pravcu orijentirao je
stranku i glavni organ". Njezina je ideologija, kao
trajnu stalnicu, njegovala antisemitizam. Najzad,
velikosrpsko ishodište Stanimirović-Pupovčeve baštine,
na stranicma Slova osvježio nam je: poduži podlistak
"Neka pitanja uz SDSS-ovo sudjelovanje u Vladi", te
posebice portretiranje "Života i djela Save
Bjelanovića" u dva nastavka-naslova ("Hrvati nisu
nacija" i "Protimbe političkom hrvatstvu"), autora
Tihomira Rajčića. Ipak, glede potonjeg, ispod čijeg
velikog portreta sjedi u prostorijma stranke, Pupovac
nam nedavno u Slobodnoj poručuje: "Slobodno možete
napisati da je Sava Bjelanović jedna od naših
inspiracija i vrijednost koju želimo slijediti".
Sapienti sat!
Vjerojatno je u tom surječju točna
Bančeve teza da "borba za hrvatsku državnost nije
nikada postala programom Srba u Hrvatskoj".
Svakako! Povijesno to nije teško
dokazati. Uostalom, to bjelodano svjedoči Pupovčev
razgovor za beogradski NIN (1994.), gdje se, uz ino,
tvrdi: kako je nerealno očekivati srpsko izdvajanje iz
Hrvatske, ali "o elementima državnosti Krajine se mora
govoriti" koja ima i "neke forme međunarodnog
subjektiviteta". Odgovorio mu je odmah u Nedjeljnoj
Dalmaciji poznati ljevičar i žestoki kritičar Tuđmana
i njegove politike - Miljenko Jergović. Naime, pod
naslovom: "Metode genocida lokalnih Führera" i
znakovitim podnaslovom: "Pročitana igra Milorada
Pupovca", on žestoko optužuje Pupovca da brani
Miloševića i njegovu nacionalističku politiku.
Uglavnom, Pupovčeva je bratija, kako je upozorio i
onodobni lijevo-liberalni analitičar - Davor Gjenero u
Novom listu (1997.), "konzekventna ekspozitura
velikosrpskih političkih interesa u Hrvatskoj", što
"onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom
hrvatskoga političkog naroda" i, s tim u svezi,
uspostavu samostalne nacionalne države. Uz tzv.
međunarodne čimbenike, dodaje Gjenero, hrvatske je
Srbe "Beograd odlučio iskorištavati kao element
zadržavanja Hrvatske u balkanskom kontekstu, kako bi i
srpski dijelovi Hrvatske u koncepciji mini Europske
unije činili jedinstveni srpski duhovni prostor".
Najsvježiji je slučaj s priznanjem Kosova. Pače,
čelnice "druge Srbije" - Nataša Kandić i Sonja
Biserko, ovih dana upozoruju na neugodan paradoks:
spram hrvatskog priznanja Kosova, "srpska politika u
Hrvatskoj podržava politiku Koštunice i radikala koji
su danas strasniji i konzervativniji od Miloševića". U
svezi s tim, čak i Ivo Banac diskretno upozorava "da
bi SDSS trebao početi razmišljati gdje određuje svoje
političko djelovanje".
Kako se SDSS-ovci odnose prema
HOOR-u?
SDSS-ovsko čelništvo demonstrativno
izbjegava obilježavanje najvećega hrvatskog državnog
blagdana - Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza u
Kninu, ali zato sudjeluje na proslavi 27. jula u Srbu,
dakle nepostojećeg ex-jugoslavenskog praznika, odakle
je krenulo poznato četničko-partizansko orgijanje
(Boričevac). U surječju Miloševićeva suđenja, uz
Furija Radina, Pupovac je bez zadrške da Oluju sveo na
"etničko čišćenje" Srba u Hrvatskoj, čime je izazvao
žestoki odgovor koalicijskih partnera - Sanadera i
Šeksa. Štoviše, u beogradskom tjedniku Vreme Pupovac
svjedoči da "postoji mit i postoji ideologija
domovinskog rata, konstrukt domovinskog rata". U
podužem razgovoru za RSE, on tvrdi da Tuđman i
Milošević polaze od "nacionalističke politike da bi
mogli provesti politiku etničkog čišćenja i stvoriti
države". Tuđman je Miloševićevu politiku "prihvatio sa
strašću", pa su Gotovina i Mladić "neka vrsta bratstva
u zločinu"; iako je način na koji se dogodila
Srebrenica i Oluja različit, "ipak im je politička
osnova ista". U svezi s tim, naspram NDH-aške, Pupovac
pledira za ZAVNOH-ašku protegu, koja omogućuje
demokratsko društvo što "želi prevladati Tuđmanovu i
Miloševićevu politiku etničkog čišćenja, proganjanja,
paleži, uništavanja". Ukratko, SDSS se uklapa u
politiku kriminalizacije Domovinskoga rata i državnog
i vojnog vodstva Hrvatske, čime se pokušava osporavati
Hrvatsku kao nacionalnu i suverenu državu. Ta
politika, uz neskrivenu potporu "perfidnog Albiona",
ima dvije zadaće: prvo, vratiti Srbima u Hrvatskoj
status naroda i Hrvatsku pretvoriti u federalnu državu
i drugo, velikosrpsku agresiju pretvoriti u sukob
srpskoga i hrvatskog nacionalizma s udjelom zajedničke
odgovornosti i krivnje kako bi se stvorile
pretpostavke za novi balkanski imaginarij.
Izražava li ta stranka uopće
hrvatske državne interese?
Smatrajući da "nije uvijek moguće i
nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim
pojmovima" (zabacivši starokinesku mudrost da
"pogrešni pojmovi vode u rat"), kao tipični homo fraus
(čovjek obmanitelj), Pupovac pozicionira SDSS kao
"etničku stranku s građanskim predznakom". Manje je
važno što politička teorija i praksa ne poznaje takav
"drvenoželjezni" ustroj, kada je bitan njezin
protuhrvatski program. Kako zapaža Tonči Tadić, taj
program "počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba
iz nacionalne manjine u konstitutivni narod", tj.
Republiku Hrvatsku zavnohovski pozicinirati kao
"nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu
Srba". Glede proteklih izbora, prosuđuje Pupovac,
"došlo je vrijeme da izađemo iz sfere nacionalne i
političke manjine u kojoj smo bili protekle dve
decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i
javnog političkog djelovanja". Naime, predstavljen kao
"najjača Sanaderova karta za put u Europu", Pupovac je
u banjalučkim Nezavisnim novinama poručio: "Srbi će se
smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao
kategorija manjine". U tom surječju, kao
liberalno-demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-a,
Stanimirović je pozdravio "Boljkovčevu kandidaturu na
listi SDSS-a", glede njegova odlučna zalaganja "da se
Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda
koji im je oduzet 1990.". Uostalom, čekajući haaški
fait accompli, posve otvoreno "obnaroduje" u
beogradskom Blicu, "on (Stanimirović) i njegova
stranka sigurno će i to pitanje u perspektivi staviti
na dnevni red".
Štoviše, Vi tvrdite da su
ishodišta ove stranke nedvojbeno teroristička!
Upravo tako! Već Miletićeva Zastava
(1866.) proročki upozorova zastupnike hrvatskog Sabora
neka se, kada budu odlučivali o statusu Srba u
Trojednici, obazru na vojne arsenale u Kragujevcu u
Srbiji, "na šumu pušaka i topova koji će nekoć, kad
dođe zeman da se potpraše, grmljavinom i rikom svojom
opredeljivati šta je srpstvo, što li ime srpsk". I,
doista, dođe zeman, 125 godina kasnije: arsenal je
Zavoda "Crvena zastava", po crti "Srbi svi i svuda",
krvavo iscrtavao granice RS-e u BiH i RSK-e u
Hrvatskoj. Pače, dvije godina ranije (1993.), kao
delegat u prvoj i ministar u posljednoj vladi
odmetničko-terorističke RSK-e, Stanimirović izvješćuje
kako je "18. novembra 1991. pao je i poslednji
bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru
- vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam
grad Vukovar...". Danas taj "osloboditelj",
zahvaljujući iznuđenom Zakonu o oprostu, mirno sjedi u
hrvatskom Saboru. Riječ je o zakonu, dokumentirano
svjedoči Piskačeva 'Nebeska Srbija' u Hrvatskoj
(2005.), što se do ovdašnjih dana pokazao "kao
perpetum mobile inflitracije velikosrpske idelogije u
hrvatsko društvo i praktične reintegracije srpskih
terorista (četnika) u strukture hrvatske vlasti", čime
se otvaraju pretpostavke "za prihvaćanje i puzajuću
primjenu plan Z-4".
Stoji li onda Bančeva teza da je
svaka hrvatska politika "unaprijed osuđena na
propast", koja bi htjela Srbe pretvoriti u "političke
Hrvate".
Bančeva teza stoji ako prihvatimo
njemu dragi antistarčevićanski, poznati
viktornovakovski aksiom, da je "svaka samostalna
hrvatska nacionalnu država, gdje bi Srbi u Hrvatskoj
bili etnička manjina, eo ipso ekskluzivna,
totalitarna, genocidna i fašistoidna". Međutim,
polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i
neovisnošću hrvatskog naroda, Starčević je naglašavao
kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda: da
postane politički narod (nacija), ravnopravna osoba u
međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu
vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke
zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine onaj
konsenzus državne zajednice na kojemu se moraju
graditi sva politička mnijenja i stranke. Izgrađujući
se kao suvremena politička nacija, Hrvati mogu konačno
izaći iz shizofrene "nedovršene povijesti". Osim
moguća odlučnijeg pozicioniranja (npr. putem
nacionalnog referenduma) prema svijetu, glede nekih
dramatičnih pitanja (odnos prema Haagu, ulazak u EU,
NATO i sl.), onkraj podmetnutih ideoloških
endehaško-zavnohaških polarizacija, Hrvati se tek kao
nacija mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih
pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog,
znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka.
Znači li to preslagivanje hrvatske
političke scene?
Iako je na vlast došao na krilima
"novoga smjera" (što je samo inačica Supilova "novog
kursa"), Račan je izbjegao "hrvatsko-srpsku koaliciju"
koja se podmetala preko tzv. "manjinskih lista". Pače,
on je gotovo oporučno smatrao (na čemu je posebice
radio Arlović): kako je, spram "politike manjinskih
lista", konačno "vrijeme da u Hrvatskoj imamo
političke Hrvate", tj. da se Hrvatska izgradi kao
moderna politička nacija. Nažalost, mogući povijesni
hod: pod vodstvom HDZ-a "stvorena je hrvatska" država,
pod vodstvom SDP-a "stvaramo hrvatsku naciju" -
zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena,
"srbo-talijanska alijansa". Naime, obilježena
"antimanjinskim džihadom", takva je Arlovićeva
nastojanja Radin osporio "u ime nekog starčevićanskog
političkog hrvatstva", što je Pupovac, posve
banac-krestićevski, obilježio kao "poziv na
asimilaciju". Štoviše, on je upozorio da se manjinska
politika ne može "rješavati na osnovu izmišljotina
Vladimira Šeksa ili Mate Arlovića", kojima se "priječi
normalna politička integracija Srba u hrvatsko
društvo". Međutim, usporedne liste, nemogućnost
sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne
kao građana, primjećuje ugledni povjesnik-politik -
Ljubo Antić, "govori da će se Hrvati morati konačno
odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku
demokraciju". Zato lažna dvojba "nacija ili
demokracija", što ju je u projektu detuđmanizacije kao
dekroatizacije, ultimativno postavila Vesna Pusić -
Berkovićeva "kozmopolitsko-liberalna politička
femina": pripada eksplicitnom repertoaru "(č)etničke
demokracije".
Međutim, spram Pusićkine, prema
Vama, istinska je tek dvojba: "Hrvatska će biti
nacija, ili je biti ne će!"
Svakom prosječnom hrvatskom građaninu
vjerojatno nije teško shvatiti da
Stanimirović-Pupovčeveva SDSS-ova protega počiva na
velikosrpskoj, kolokvijalno kazano četničkoj
ideologiji. Ako je to tako, onda ta "(č)etnička
stranka", i glede slova pozitivnih Zakona, "smjera
podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili
ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske". Upravo
zbog toga u ime "opstanka nacije" (dakle: i Srba u
Hrvatskoj) i pravednog mira na ovim prostorima, u
Družbi "Braća hrvatskog zmaja" ponikao je prijedlog da
se potakne mjerodavno Ministarstvo kako bi se pobudilo
"pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti [SDSS-a]
pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske". Koliko sam
upoznat, uz niz tu- i inozemnih hrvatskih nevladinih
udruga (pače, i Teršeličina Documenta), i središnje bi
nacionalne ustanove (MH, JAZU, DKH), stavši konačno
ispred naroda, supotpisale tu povijesnu inicijativu.
Ako ista krene ubrzo bismo mogli očekivati središnju
svjetsku agencijsku vijest: Nakon što je u hrvatskom
Saboru, parafrazirajući Stanimirovića, "pao i
posljednji bastion, posljednje uporište (č)etničke
vlasti u Hrvatskoj", stvorena je HRVATSKA NACIJA! U
tom surječju, bez SDSS-ova utega na nozi, moguće je
očekivati veliku koaliciju HDZ i SDP koja bi, prema
biskupu Bogoviću, išla ka ostvarivanju "svenacionalnog
interesa, koji bi uvijek bio u prvom planu".
Kako će na to reagirati EU odnosno
SAD, čiji je Kongres ulazak stožerne stranke hrvatskih
Srba SDSS-a u Vladu obilježio kao znak "političke
zrelosti".
Budući da je Hrvatska prema svomu
Ustavu određena kao nacionalna država hrvatskoga
naroda i država svih njezinih državljana, državna
vlast treba načelno razlikovati samo državljane od
nedržavljana. Ona će, sve svoje državljane -
uvažavajući i štiteći njihove narodne, vjerske i
kulturne posebnosti - tretirati "političkim Hrvatima".
Zato se u Hrvatskoj ne smije nikomu dopuštati da na
"protivljenju političkom hrvatstvu", zaglavljuje
Benjamin Tolić, "pravi karijeru i getoizira svoje
sunarodnjake". Svi ti manjinski narodi imaju šansu u
spektru stranaka u Hrvatskoj da se opredjele ciji
program im najvise odgovara i da kroz tu stranku
ostvare svoja prava u zajednistvu s Hrvatima kao
vecinskim narodom. S druge strane, birači trebaju
državnu politiku i programe političkih stranaka
ocjenjivati samo po tomu koliko oni doprinose jačanju
države, socijalnoj sigurnosti državljana i općem
blagostanju. Sve u svemu, zakonom treba zabraniti
postojanje srpskih ili bilo čijih manjinskih stranaka,
jer to je temeljni običaj i "najdemokratskije" zemlje
na svijetu SAD. Naime, milijunima Kubanaca,
Meksikanaca i inih naroda (Talijana, Hrvata i dr.),
što žive u SAD i ne pada im na pamet da osnuju svoju
stranku, niti bi im bilo dopušteno po zakonu. Takvi su
običaji, dabome, i u inim zemljama liberalne
demokracije.
Kakva je onda sudbina
Stanimirović-Pupovčeve stranke?
Osobno držim da oni neće čekati nalaze
Ustavnog suda. Štoviše, predvidljiv je sljedeći
scenarij. Odričući se SDSS-ova velikosrpskog programa,
onkraj zadnjeg igrokaza, Uzelac daje mandat nas
raspolaganje. Ne čekajući imunitetno povjerenstvo,
koje je istrenirano u "slučaju Glavaš", u šah-mat
poziciji isto čini i SDSS-ova saborska trojka. Uz puno
poštivanje načela presumpcije, otvara se
istražiteljski proces. Kao ministri, Stanimirović su i
Gajica izravno sudjelovali u odmetničko-terorističkoj
vlasti RSK-e, za koje, štoviše pod kontrolom
UNPROFOR-a, tada nije spriječeno ubojstvo 700
hrvatskih civila, a 7000 ih je protjerano, a da za taj
ratni zločin i zločin propusta nitko, dosad, nije
odgovarao. Je li, doista, Stanimirović bio "srpski
Mengele"? Koliko je "vezan" uz ratni zločin i genocid
nad Hrvatima u Lovasu (1991.). "Oslobađa" li on, i sâm
uniformiran, uz vojnike JNA i razularene četnike,
vukovarsku bolnicu prije odvođenja ranjenika na
Ovčaru? Uostalom, rušeći sve Hipokratove postulate,
Stanimirović sâm svjedoči o "oslobođenoj" bolnici
(Vukovar - Kroatenfrei). Kao "krajinski Vidošević",
Gajica može i mora odgovoriti kako se nemilosrdno
harčila hrvatska imovina. Koja je, naposljetku, uloga
Pupovaca u "slučaju dr. Šretera", o čemu pobliži
svjedoči Degoricija u najnovijoj knjizi. Nakon
monstruozne osvade da je u Hrvatskoj 11.000 srpske
djece pokršteno, zagrebački je okružni tužitelj još
1992. godine podigao optužnicu protiv Milorada Pupovca
zbog iznošenja lažnih vijesti ili tvrdnji, za što je
predviđena kazna do pet godina zatvora. Do procesa
nikada nije došlo. Zašto?
Na kraju, kakvi su Vaši daljnji
planovi?
Koristeći studijsku godinu, pred
odlazak u "zaslužnu mirovinu", dovršavam rukopis
knjige Tanajske ploče - europska osobnica Hrvata
(Dossier Tanais), koja dokumentirano svjedoči još
jedan magnum crimen hrvatske historiografije i
filologije. U svezi s tim, ispunjavajući svoje
deržanstvo, otimajući se "teoriji zaborava", toj našoj
nacionalnoj disciplini, i dalje će me voditi stekliško
načelo: "Tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja
prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja
mu pod nosom bivaju" (Ante Starčević, 1867.).
Rašeljka Duvnjak
Hrvatsko slovo
|